Hoces li biti tu - Gijom Muso552

Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:22 pm

Margita


Administrator
Administrator

Svi smo se barem jedanput zapitali što bismo u
životu promijenili da za to dobijemo priliku? Koje
bismo greške nastojali ispraviti kad bismo mogli
krenuti ispočetka? Koje bismo boli, grižnje i kajanja
odlučili izbrisati?
Bismo li se doista usudili dati neki novi smisao
svojem postojanju?
I što bismo postali?
Kamo bismo otišli?
I s kime?


Zahvaljujem se osobi koja je digitalizovala ovu knjigu - Veri.



Poslednji put izmenio Margita dana Uto Dec 27, 2011 7:05 pm, izmenio ukupno 2 puta



Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:24 pm

Margita


Administrator
Administrator
Uvod
Sjeveroistočna Kambodža Sezona kiša Rujan 2006. Helikopter
crvenog križa sletio je prema dogovorenom vremenu.
Selo na visoravni usred šume činilo je stotinjak jednostavnih
nastamba izgrađenih uglavnom od oblica i granja. Daleko od turističkih
područja Angkora ili Phnom Penha, mjesto kao da je bilo izgubljeno
izvan vremena. Vlažan zrak bio je zagušljiv i sve je bilo prekriveno
blatom. Pilot se nije ni trudio ugasiti motor. Njegov je zadatak vratiti u
grad liječničku ekipu humanitaraca. Inače, sasvim uobičajen postupak.
Ali nažalost, bio je rujan i neumorne kišne bujice otežavale su
upravljanje letjelicom. Zalihe goriva bile su ograničene, ali ipak dovoljne
da stignu na odredište živi i zdravi. Pod uvjetom da ne bude otezanja...
Iz improviziranog dispanzera gdje su radili od prošle večeri istrče
dvojica kirurga, jedan anesteziolog i dvije bolničarke. U proteklih
nekoliko tjedana obišli su okolna sela liječeći na sve moguće načine
pošasti malarije, side i tuberkuloze, njegujući bogalje i opskrbljujući ih
protezama jer ova je zabit još bila puna protupješadijskih mina.
Na pilotov znak u helikopter se ugura četvero medicinara. Peti je
malo zaostao izgubljeno promatrajući skupinu Kambodžanaca koji su se
sjatili oko helikoptera. Nikako se nije mogao odlučiti na odlazak.
»Doktore, moramo krenuti!«, dovikne mu pilot. »Ne uzletimo li sada,
nećete stići na zrakoplov«.
Liječnik kimne glavom. I taman kad se pripremao ući u letjelici,
primjeti pogled jednog dječačića koji je za ruku držao starca. Kolike mu
je moglo biti? Dvije godine? Najviše tri. Maleno lice jezivo je narušavala
okomita brazgotina iznad raspuknute gornje usne. Zbog te urođene
malformacije bio je osuđen na doživotnu prehranu juhama i varivima, i
nije mogao suvislo izgovoriti niti jednu riječ.
»Požurite se!«, preklinjala je jedna bolničarka.
»Ovom je djetetu potrebna operacija!«, vikne liječnik pokušavajući
nadjačati buku elise koja se nad njima okretala.
»Nemamo više vremena! Ceste su neprohodne zbog poplava, i
helikopter će moći doći po nas tek za nekoliko dana.«
No liječnik je stajao nepomičan, ne mogavši skinuti pogleda i
dječačića. Znao je da u ovom dijelu svijeta dječicu s urođenom zečjom
usnom zbog drevnih običaja roditelji katkad napuštaju. A kad dospiju u
sirotište zbog te malformacije gube svaku šansu da budu usvojeni.
Bolničarka pokuša ponovno:
»Doktore, prekosutra vas očekuju u San Franciscu. Imate mnogo
zakazanih operacija, predavanja i... «
»Idite bez mene«, odsječe na kraju doktor udaljavajući se od letjelice.
~ 5 ~
»U tom slučaju ostajem s vama«, odluči bolničarka iskočivši i
helikoptera.
Zvala se Emily. Bila je to mlada Amerikanka, kolegica iz bolnice
Pilot uzdahnuvši kimne.
Helikopter okomito uzleti, nakratko zastane, a onda se udalji prema
zapadu.
Liječnik uzme dječaka u naručje. Bio je blijed i sav skutren. U
pratnji bolničarke odvede ga u dispanzer, umiri strpljivim razgovorom, a
zatim prijeđe na anesteziju. Kad je dijete zaspalo, on precizno razdvoji
nepca skalpelom i razvuče ih kako bi popunio nepčani rascjep. Zatim na
isti način popravi i usne omogućivši tako osmijeh na dječakovu licu.
Završivši operaciju, liječnik nakratko izađe i sjedne na verandu
natkrivenu limom i suhim lišćem. Ovo je bila duga intervencija. Gotovo
dva dana nije oka sklopio i osjeti kako ga iznenada svladava umor.
Pripali cigaretu i pogleda oko sebe. Kiša je jenjavala. Kroz jednu nebesku
brazdu obrušavala se jarka svjetlost grimiznih i narančastih tonova. Nije
žalio što je ostao. Svake bi godine s Crvenim križem proveo nekoliko
tjedana u Africi ili Aziji. Iz humanitarnih se misija nikad ne bi vraćao
ravnodušan, ali one su za njega postale poput droge, način da pobjegne
od lagodnog života šefa službe u kalifornijskoj bolnici. Gazeći opušak
osjeti iza sebe nečiju prisutnost. Okrenuvši se ugleda starca koji je držao
dječačića za ruku kad je helikopter odlazio. On je bio nešto poput
seoskoga starješine. Bio je tradicionalno odjeven, pogrbljen i izborana
lica. U znak pozdrava, skupi dlanove pod bradom i uspravi glavu
gledajući liječnika ravno u oči. Zatim ga, mahnuvši rukom, pozove da
pođe za njim u njegovu kuću. Ponudi mu čašu alkoholnog pića od riže, a
onda prvi put prozbori:
»Zove se Lu-Nan«. Liječnik shvati da misli na dječaka i samo kimne
glavom. »Hvala što ste mu dali lice«, doda stari Kambodžanac.
Kirurg skromno prihvati zahvalu i osjetivši nelagodu odvrati pogled.
Kroz prozor bez stakla vidio je zelenu i gustu tropsku šumu koja se
pružala uokolo. Bila mu je zanimljiva spoznaja da tek nekoliko
kilometara dalje, samo malo više u planinama Ratanakirija još žive
tigrovi, zmije i slonovi...
Prepušten snatrenju jedva shvati domaćina koji ga upita:
»Kad biste dobili priliku da vam se ostvari neka želja, što biste
odabrali?«
»Molim?«
»Što biste željeli najviše na svijetu, doktore?«
Liječnik prvo pokuša naći kakav duhovit odgovor, no svladan
umorom i nekim iznenadnim uzbuđenjem samo tiho reče:
»Želio bih ponovno vidjeti jednu ženu.«
»Ženu?«
»Da, jedinu... Jedinu ženu koja mi je nešto značila.«
~ 6 ~
I u tom trenutku, daleko od očiju Zapada, među njima dvojicon
prostruji nešto neobjašnjivo.
»A ta žena, znate li možda gdje je?«, upita stari Khmer iznenađen
jednostavnošću toga zahtjeva.
»Umrla je prije trideset godina.«
Azijac se blago namršti i duboko zamisli. Zatim, nakon kraće šutnje
ponosno ustane i ode do kuta sobe gdje se na nesigurnin policama
gomilao njegov pribor: sušeni morski konjici, korijenje ginsenga, zmije
otrovnice isprepletene u formalinu... Pročeprka malo po tim starudijama,
a onda dohvati ono što je tražio. Vrativši se do liječnika, pruži mu
malenu bočicu od puhanog stakla. U njoj je bilo deset malenih zlatnih
pilula...



Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:24 pm

Margita


Administrator
Administrator
Prvi susret 1.
Jedne lijepe večeri sudbina postaje prošlost.
Tad se okrenemo i ugledamo svoju mladost. ~ Aragon ~
Zračna luka u Miamiju
Rujan 1976.
Elliot ima 30 godina.
Rujansko je nedjeljno poslijepodne pod floridskim nebom...
Za upravljačem kabrioleta Thunderbird jedna se djevojka cestom
uspinje prema terminalu. Od brze vožnje kosa joj vijori na vjetru,
prestiže nekoliko automobila, a zatim nakratko zastane pred dvoranom
za odlaske. Dovoljno da iskrca muškarca sa suvozačkog sjedala. Ovaj
pokupi torbu iz prtljažnika, a zatim se nagne kroz prozor i poljubi svoju
vozačicu. Vrata škljocnu i on uđe u zgradu od stakla i čelika.
Zove se Elliott Cooper. Ugodne je vanjštine i vitka stasa. Liječnik je
u San Franciscu, ali zbog kožne jakne i raskuštrane kose doima se poput
tinejdžera.
Automatski se uputi prema pultu za registraciju putnika da
preuzme putničku kartu Miami - San Francisco.
»Kladim se da ti već nedostajem...«
Iznenada začuvši poznati glas, Elliot naglo poskoči i okrene se. Ona
nasuprot njega dobaci mu smaragdni pogled, istodobne izazovan i nježan.
Na sebi ima traperice niskog struka, strukiran sako od brušene kože
ukrašen bedžem peace and love i majicu kratkih rukava u bojama
Brazila, svoje rodne zemlje.
»Kad sam te, ono, zadnji put poljubio?«, upita je položivši joj nježno
ruku za vrat.
»Ima dobra minuta.«
»Cijela vječnost... «
Obujmi je i čvrsto zagrli.
Ona je Ilena, žena njegova života. Poznaje je već deset godina, njoj
duguje sve svoje uspjehe, liječničko zvanje, otvorenost prema drugima i
izvjesnu disciplinu u svojim životnim navikama.
Iznenadio se što se vratila jer su se oduvijek slagali u izbjegavanju
dugih rastanaka, svjesni da će tih nekoliko dodatnih trenutaka kasnije
donijeti više patnje nego olakšanja.
Naime, njihova je priča složena. Ona živi na Floridi, on u San
Franciscu. Njihova ljubav na daljinu prkosi vremenskoj razlici, vodi se
na četiri vremenske zone i preko četiri tisuće kilometara koji dijele
Istočnu od Zapadne obale.
Naravno, nakon svih tih godina mogli su se odlučiti na zajednički
~ 8 ~
život. Ali nisu. U početku stoga što su se bojali da ih ne istroši vrijeme.
Jer bi ih mirnija životna svakodnevica lišila tih titraja srca koje su
osjećali pri svakom susretu i koji su ih ispunjavali životnom snagom.
Osim toga, svaki je već izgradio život u svom profesionalnom okružju.
Jedan okrenut prema Pacifiku, drugi prema Atlantiku. Nakon
beskrajnog studija medicine, Elliot je tek dobio posao kirurga u jednoj
bolnici San Francisca. A Ilena se bavila svojim dupinima i orkama u
Ocean Worldu u Orlandu, najvećem vodenom parku na svijetu gdje je
radila kao veterinarka. Već je nekoliko mjeseci mnogo vremena
posvećivala i sve poznatijoj organizaciji Greenpeace. Četiri godine ranije
osnovala ju je aktivistička skupina pacifista i ekologa, i liga »Duginih
ratnika« postala je poznata po svojoj borbi protiv nuklearnih pokusa. No
Ilena im se priključila ponajviše kako bi sudjelovala u kampanji protiv
pokolja kitova i tuljana.
Svaki od njih ima, dakle, poprilično ispunjen život. Nije im dosadno.
Pa ipak, svaki novi rastanak pada teže od prethodnoga.
»Poziv putnicima za let 711 za San Francisco da se upute prema
izlazu broj 18...«
»To je tvoj let?«, upita ga popuštajući zagrljaj. On potvrdno kimne, a
zatim, budući da je dobro poznaje, doda: »Htjela si mi još nešto reći prije
no što krenem?«
»Da. Otpratit ću te do ukrcajne zone«, reče primivši ga za ruku.
I hodajući tako kraj njega započne tiradu svojim jakim
južnoameričkim naglaskom kojem on ne može odoljeti.
»Znam da svijet hrli u katastrofu, Elliote. Hladni rat, komunistička
prijetnja, utrka za nuklearnim oružjem...«
Na svakom rastanku on bi je gledao kao da im je to posljednji susret.
Lijepa je kao plamen.
»...Iskorištavanje prirodnih resursa, a da ne spominjemo zagađenje,
uništavanje tropskih šuma ili...«
»Ilena?«
»Da?«
»Što zapravo želiš reći?«
»Voljela bih da napravimo dijete, Elliote...«
»Ovdje, odmah sad, u zračnoj luci? Pred svima?«
To je sve što je uspio reći. Tračak duhovitosti da prikrije
iznenađenje. Ali Ileni nije do smijeha.
»Ne šalim se, Elliotte. Štoviše, savjetujem ti da o tome ozbiljno
promisliš«, predloži mu, a zatim mu pusti ruku i uputi se prema izlazu.
»Čekaj!«, vikne da je zaustavi.
»Posljednji poziv zag. Elliotta Coopera, putnika leta 711 za...«
»Sranje!«, vrisne i rezignirano krene pokretnim stubama prema
ukrcajnoj zoni. Već pri vrhu stuba okrene se da joj još jedanput mahne.
~ 9 ~
Odlazna dvorana bila je okupana rujanskim suncem. Elliott podigne
ruku. Ali Ilena je već otišla.
* * *
Kad je zrakoplov sletio u San Francisco već je bila noć. Let je trajao
šest sati i u Kaliforniji je već prošlo devet sati navečer.
Elliott se spremao napustiti terminal i uzeti taksi, ali se predomisli.
Umirao je od gladi. Uznemiren Ileninim riječima, nije ni taknuo obrok
poslužen u zrakoplovu, a znao je da ga kod kuće ček prazan hladnjak. Na
drugom katu ugleda gostionicu Golden Gat Cafe, u kojoj je već bio s
Mattom, najboljim prijateljem s kojim bi katkad zajedno putovao na
Istočnu obalu. Smjestio se za šank i naručio salatu, dva peciva i čašu
Chardonnaya. Umoran od leta, blago protrlja oči i naruči žetone za
telefonsku govornicu u kutu dvorane. Otkuca Ilenin broj, ali nitko se ne
javi. Zbog vremenske razlike na Floridi je već prošla ponoć. Ilena je
sigurno bila kod kuće, ali očito nije kanila s njime razgovarati. To je
mogao i očekivati...
No Elliott ipak nije žalio zbog svoje reakcije na Ilenino pitanje
Iskreno rečeno, nije htio djecu. Eto. Problem nije bio u osjećajima, Ilenu
je obožavao i bio je prepun ljubavi. Ali samo ljubav nije bila dovoljna. Jer
činilo mu da tih sedamdesetih čovječanstvo baš i nije na pravome putu i,
zapravo si nije htio natovariti toliku odgovornost da bi imao dijete u
takvom svijetu. A Ilena za to nije htjela ni čuti.
Vrativši se do šanka dovrši večeru i naruči kavu. Bio je nervozan i
nehotice je krčkao prstima. U džepu sakoa napipa kutiju cigareta koja ga
je toliko namamila da nije mogao odoljeti tome da je zapali. Znao je da
mora prestati pušiti. Oko njega se sve češće govorili o štetnosti duhana.
Već petnaestak godina epidemiološke studije ukazivale su na nikotinsko
izazivanje ovisnosti i Elliott je kao kirurg dobro znao da je kod pušača
rizik obolijevanja od raka pluća mnogo veći, baš kao i rizik od
kardiovaskularnih bolesti. No poput mnogih liječnika, više se brinuo za
tuđe nego za svoje zdravlje. Ne zaboravimo da je u njegovo vrijeme još
bilo posve normalno pušiti u restoranu ili zrakoplovu. Bilo je to vrijeme
kada je cigareta još bila sinonim za glamur te kulturnu i socijalnu
slobodu. Uskoro prestajem, pomisli ispuhujući oblak dima, ali ne
večeras... Bio je suviše utučen za takav napor.
Nemajući pametnijega posla, prošeće pogledom kroz staklenu
pregradu i tada ga ugleda prvi put: kroz staklo kao da ga je promatrao
muškarac čudno odjeven u nebeskoplavu pidžamu. Stisne oči da ga bolje
promotri. Čovjek je bio šezdesetih godina, još sportskog izgleda, sa
kratkom blago prosijedom bradicom zbog koje je podsjećao na Seana
Connervja u zrelijoj dobi. Elliott se namršti. Što će ovaj tip, bos i u
pidžami, u ovaj kasni sat u zračnoj luci? Mladog liječnika to i nije trebalo
previše zabrinjavati, ali neka neobjašnjiva sila ponuka ga da ustane i
izađe iz gostionice. Čovjek se doimao izgubljen, kao da je pao s Marsa.
~ 10 ~
Dok mu se približavao, Elliotta je sve više obuzimao nekakav osjećaj
slabosti premda si to nije usudio priznati. Tko je taj čovjek? Možda neki
bolesnik odbjegao iz bolnice ili druge slične ustanove... Ne bi li mu u tom
slučaju kao liječnik trebao pomoći?
Približivši mu se na manje od tri metra, konačno shvati što ga je
toliko uznemirilo: čovjek je nevjerojatno podsjećao na njegova oca koji je
pet godina ranije umro od karcinoma gušterače. Zbunjen, priđe mu još
bliže. Izbliza je sličnost bila doista zastrašujuća, isti oblik lica, ista
jamica na obrazu kakvu je od njega naslijedio... A što ako je to on...
Ne, morao se sabrati! Otac je umro i bio je zbilja mrtav. Prisustvovao
je polaganju tijela u kovčeg i kremiranju.
»Gospodine, mogu li kako pomoći?«
Čovjek uzmakne nekoliko koraka. Bio je čini se jednako uznemiren,
ostavljajući istodobno oprečan dojam snage i bijede.
»Mogu li kako pomoći?«, ponovi. Drugi samo promrmlja:
»Elliott...«
Kako zna njegovo ime? I taj glas...
Reći da on i otac nikad nisu bili bliski bio bi čisti eufemizam. Al sad
kad je otac bio mrtav, Elliott je katkad žalio što se nekad nije više trudio
i pokušao ga bolje shvatiti. Otupljen i sasvim svjestan apsurdnosti svojih
misli, Elliott nije mogao ne upitati drhtavim glasom:
»Tata?«
»Ne, Elliotte, ja nisam tvoj otac.«
Čudno, ali taj racionalan odgovor nije ga nimalo razuvjerio, i kao da
mu je nešto prišapnulo da najnevjerojatnije tek slijedi.
»Tko ste onda vi?«
Čovjek mu položi ruku na rame. U očima mu zasja poznata iskra i
nakon nekoliko trenutaka odgovori:
»Ja sam ti, Elliotte...«
Liječnik ustukne, a zatim se skameni kao gromom ošinut. Čovjek
dovrši rečenicu:
»... ja sam ti za trideset godina.«
Ja za trideset godina?
Elliot raširi ruke u znak nerazumijevanja.
»Što želite time reći?«
Čovjek otvori usta, ali ne stigne iznijeti druga objašnjenja. Na nos
mu iznenada navre krv koja u krupnim kapima počne kapat na gornji dio
pidžame.
»Zabacite glavu nazad!«, naredi Elliot vadeći iz džepa papirni ubrus
koji je nesvjesno uzeo u gostionici te ga prisloni na nos čovjeka kojega je
sada doživljavao kao pacijenta. »Bit će dobro«, reče ohrabrujući ga. Na
trenutak požali što uza se nije imao svoju liječničku torbu, ali krvarenje
ubrzo prestane. »Pođite sa mnom, moramo vam lice malo rashladiti
vodom.«
~ 11 ~
Čovjek poslušno pođe za njim. Ali kad su se približili zahodu počnu
ga iznenada obuzimati kratki trzaji slični epileptičnom na padu. Elliott
mu je htio pomoći, ali ovaj ga snažno odgurne.
»Pusti me!«, vikne gurnuvši vrata zahoda. Elliott tada odustane i
odluči pričekati vani.
Osjećao se odgovornim za tog tipa, a njegovo mu stanje nije ulijevalo
povjerenje. Kakva neobična priča. Prvo fizička sličnost, zatim rečenica
iznebuha - ja sam ti za trideset godina - i sada to krvarenje iz nosa i
trzavica. Jebem ti, kakav dan!
No kraj mu se još nije ni nazirao jer nakon kraćeg vremena,
procijenivši da je već dovoljno čekao, odluči ući u toalet.
»Gospodine?«
Prostorija je bila duga i uska. Elliott prvo provjeri red umivaonika.
Nema nikoga. U zahodu nije bilo ni prozora ni izlaza za slučaj opasnosti.
Čovjek je, dakle, bio u jednoj od kabina.
»Gospodine, jeste li tu?«
Nema odgovora. Preplašivši se da se nije onesvijestio, liječnik žurno
otvori prva vrata: nikoga. Druga vrata: nikoga. Treća, četvrta..., deseta
vrata: prazno. Preostalo mu je još samo podići pogled prema stropu: sve
su obloge bile na svojem mjestu. Premda je bilo nemoguće, valjalo je
prihvatiti činjenicu: čovjek je nestao.
~ 12 ~
2.
Zanima me budućnost:
ondje namjeravam provesti svoje naredne godine. ~ Woody Allen ~
San Francisco
Rujan 2006.
Elliott ima 60 godina.
Elliott naglo otvori oči. Ležao je preko cijelog kreveta. Srce mu je
kucalo kao ludo, a tijelo mu je bilo obliveno znojem. Prokleta noćna mora!
On koji se nikada nije sjećao svojih snova upravo je doživio jedan
poprilično neobičan: lutao je zračnom lukom San Francisca i naletio na...
svoga dvojnika. Ali dvojnik je bio mlađi i, čini se, također iznenađen
susretom. Sve je bilo tako stvarno, tako nevjerojatno kao da je zbilja bio
odbačen trideset godina unatrag.
Elliott pritisne gumb za razmicanje zastora i zabrinuto pogleda
bočicu malih zlatnih pilula na noćnom ormariću. Otvori bočicu, ostalo ih
je još devet. Sinoć prije spavanja popio je jednu iz znatiželje. Je li ona
razlog tom tajanstvenome snu? Stari Kambodžanac koji mu je dao bočicu
nije pojasnio učinke lijeka, premda mu je važno savjetovao da »ih nikada
ne smije zlouporabiti.«
Elliott teško ustane i krene prema staklenoj stijeni s pogledom na
marinu. Odavde mu se pružao predivan pogled na ocean, otok Alcatraz i
Golden Gate. Sunce je izlazeći obasjavalo grad tamnocrvenom svjetlošću
koja je iz trena u tren mijenjala tonove. Jedrilice i trajekti presretali su
se na pučini uz zvukove sirena, i premda bilo još rano, na prostranom
travnjaku uz more duž Marina Gm već je bilo nekoliko trkača.
Pogled na taj bliski prizor malo ga umiri. Tu će burnu noć svakako
brzo zaboraviti. Tek što je na to pomislio, uznemiri se ugledavši u staklu
svoj odraz: na gornjem dijelu pidžame bio je taman krug. Spusti pogled i
pažljivije promotri mrlju. Krv?
Srce mu počne jače lupati, ali ne zadugo. Sigurno mu je tijeko noći
curila krv iz nosa, a tu je nezgodu projicirao u san. To je klasična pojava i
nije vrijedna zamaranja. To ga malo utješi pa se ode istuširati prije
posla. Namjesti mlaz vode i na trenutak zamišljeno zastane, dok je
prostoriju osvajala topla para. Još ga je nešto mučilo. Ali što? Već se
počeo svlačiti, kad najedanput intuitivno posegne u džep pidžame. U
njemu nađe papirni ubrus umazan krvlju. Kroz tragove hemoglobina
nazira se crtež čuvenog gradskog mosta, a iznad njega je stajao natpis
Golden Gate Cafe - Zračna luka San Francisco.
Srce mu se opet stegne no ovaj put se nije uspio tako lako smiriti.
Je li zbog bolesti počeo gubiti razum?
~ 13 ~
Prije nekoliko mjeseci na fibroskopiji je otkrio da boluje od raka
pluća. Iskreno rečeno, to ga nije nimalo iznenadilo: ne može se
nekažnjivo pušiti više od kutije cigareta dnevno, i to četrdeset godina.
Oduvijek je znao za opasnosti pušenja i prihvaćao ih je. To je tako, to je
rizik života. Nikad nije nastojao voditi sterilan život niti se po svaku
cijenu štititi od životnih šamara. Na neki način vjerovao je sudbinu:
stvari se dogode kad se moraju dogoditi. A čovjek ih mora pretrpjeti.
Objektivno, imao je težak karcinom. Jedan od oblika koji se brže
razvijaju, a najmanje uspješno liječe. Posljednjih je godina medicina
napredovala na tom području i danas se novim lijekovima produljuje
život bolesnika. No za njega je bilo prekasno. Tumor nije otkriven na
vrijeme i pretrage su pokazivale razvoj metastaza na drugim organima.
Predložili su mu klasično liječenje - kombinacija kemoterapije i
zračenja - ali on je odbio. U ovom stadiju više se nije moglo bogzna što.
Ishod borbe već je bio poznat: umrijet će za nekoliko mjeseci. Zasad je
uspješno skrivao bolest, ali znao je da to neće moći potrajati. Kašalj je
postajao sve češći, bolovi u rebrima i ramenu sve jači, i katkad bi ga
nenadano svladao umor, a bio je poznat po neiscrpljivosti.
Ali nije se bojao boli. Ono što ga je najviše plašilo bila je reakcija
drugih. Osobito Angie, njegove dvadesetogodišnje kćeri na studiju u New
Yorku i Matta, najboljeg prijatelja s kojim je uvijek sve dijelio.
Istušira se, na brzinu osuši i otvori ormar. Pažljivije no ikada
probere što će odjenuti: vezenu košulju od egipatskog pamuka i
talijansko odijelo. Kako se spremao, tamna sjena bolesti ustupi mjesto
muževnom muškarcu koji se doimao još u punoj snazi. Još donedavno je
zahvaljujući neupitnom šarmu znao izaći s katkad dvostruko mlađim i
lijepim djevojkama. Ali te veze ne bi potrajale. Svatko tko je malo bolje
poznavao Elliotta Coopera znao je da su u njegovu životu bile samo dvije
žene. Prva je bila njegova kći Angie. Druga se zvala Ilena.
Bila je mrtva već trideset godina.
Kad je izašao iz kuće, dočeka ga sunce, valovi i vjetar. Na trenutak
punim plućima udahne novi dan koji je tek svitao, a onda otvori vrata
male garaže. Ondje se uvuče u staru narančastu bubu, posljednji ostatak
odavno odmaklog vremena hipija. Spuštena krova oprezno izađe na
bulevar i uspne se ulicom Filmore prema viktorijanskim kućama Pacific
Heighta. Baš kao u filmovima, vijugave i strme ulice San Francisca
podsjećale su na neobične vlakove smrti. No Elliott više nije bio u
godinama da automobilom razuzdano nadlijeće raskrižja. Stigavši do
ulice California skrene desno i naiđe na cable car koji je vozio prve
turiste u Chinatown. Prije početka kineske četvrti, dvije ulice nakon
katedrale Grace Cathedral uvuče se u podzemnu garažu i stigne u Lenox
Medical Center, gdje je radio već više od trideset godina.
Budući da je bio pročelnik Odjela za dječju kirurgiju, smatrali ga
~ 14 ~
jednom od najznačajnijih osoba u bolnici. Ali to je bilo tek nedavno
promaknuće koje je stiglo prekasno. Tijekom cijele karijere njegov su
osnovni cilj bili pacijenti i trudio se, što je za kirurga rijetkost, da
kontakti s njima ne budu samo stručni razgovori, već je uvijek vodio
računa i o osjećajima. Priznanja ga nisu impresionirala i nikad se nije
trudio stvarati prijateljske veze na partijama golfa, vikendima na jezeru
Tahoe. Pa ipak, kada bi operacija bila potrebna djetetu nekog njegovog
kolege, ovaj bi se često obratio upravo njemu, a to je u ovome poslu
govorilo sve.
»Možeš li mi ovo pogledati?«
Elliott pruži Samuelu Belowu, voditelju bolničkog laboratorija, malu
plastičnu vrećicu u koju je sakupio ostatke s dna bočice pilula.
»Što je to?«
»To ćeš ti meni reći...«
Zatim svrati u kantinu po prvu dozu kofeina, a onda se popne u blok,
da se presvuče i nađe sa svojom ekipom koju su činili anesteziolog,
bolničarka i stažistica iz Indije čiji je mentor. Pacijent bila malena
sedmomjesečna beba, Jack, koji je bolovao od urođene srčane mane. Zbog
te srčane malformacije bio mu je spriječen normalan dotok kisika u krv
pa je dijete bilo modro, izboranih prstiju i modrih usana.
Pripremajući se prodrijeti kroz prsa dojenčeta, Elliott si nije mogao
pomoći i osjeti neku vrstu treme, poput glumca prije izlaska na scenu. Za
njega su operacije otvorenog srca čuvale u sebi nešto čarobno. Koliko ih
je obavio? Na stotine, sigurno i tisuće. Pet godina ranije jedna je
televizijska ekipa o njemu snimila reportažu u kojoj su nahvalili njegove
zlatne prste sposobne golim okom nevidljivim koncima zašiti vene tanke
poput končića. Ali svaki put osjećao bi istu napetost, isti strah od
neuspjeha.
Operacija je trajala više od četiri sata tijekom kojih je funkcije srca i
pluća preuzeo stroj. Poput vodoinstalatera za srce Elliott začepi otvor
između dvije klijetke i otvori plućni prolaz kako bi spriječio protok
venske krvi prema aorti. Bio je to minuciozan posao koji je zahtijevao
veliko iskustvo i koncentraciju. Ruke su mu bile mirne, ali dio njega bio
je u mislima negdje drugdje. U njegovoj bolesti koju više nije uspijevao
zatomljivati i u neobičnom snu od protekle noći. Osvijestivši najedanput
tu svoju nepažnju, osjeti kao da je uhvaćen u pogrešci te se ponovno
usredotoči na posao koji je valjalo dovršiti. Kad je intervencija završila,
Elliott objasni djetetovim roditeljima da je još rano za bilo kakve
prognoze. Nekoliko dana dijete će biti na intenzivnoj njezi gdje će mu
pluća ostati priključena na aparate sve dok malo po malo pluća i srce u
potpunosti ne preuzmu svoju funkciju. Ne svukavši kiruršku kutu izađe
na bolničko parkiralište. Zabljesne ga sunce koje je već bilo visoko na
nebu i u djeliću sekunde mu se zavrti. Bio je iscrpljen, na izmaku snaga,
~ 15 ~
prepun pitanja: Je li doista pametno tako negirati svoju bolest? Je li
razumno i dalje obavljati operacije ugrožavajući tako živote svojih
pacijenata? Što bi se dogodilo da ga je jutros slabost uhvatila usred
intervencije?
Da potakne misli, pripali cigaretu i slasno uvuče prvi dim. To je bila
jedina dobra stvar s ovim rakom: sad je mogao pušiti do mile volje jer to
nije utjecalo razvoj bolesti.
Zapuhne ga lagani povjetarac i on se naježi. Otkad je saznao da će
brzo umrijeti postao je osjetljiviji na svijet oko sebe. Gotovo fizički
osjećao je puls grada, kao da je živo biće.
Bolnica se nalazila na brežuljku Nob Hill. Već su se odavde mogle
osjećati vibracije iz luke i s dokova. Odlučio je: koncem mjeseca prestat
će operirati i obavijestit će kćer i Matta o svojoj bolesti.
Eto, to je to. Nema povratka. Nikad više neće obaviti jedino za što se
doista smatrao korisnim - pomagati drugima. Još jedanput promisli tu
okrutnu odluku i u tren se osjeti starim i jadnim.
»Doktore Cooper?«
Elliot se okrene i pred sobom ugleda Shariku, stažisticu Indijku
Presvukla se, zamijenivši bolničku kutu izlizanim trapericama i lijepim
topićem tankih naramenica. Gotovo sramežljivo pruži mu kavu iz
aparata. Sve je na njoj odisalo ljepotom, mladošću i životom. Elliot
prihvati piće i zahvali osmijehom.
»Htjela sam se oprostiti s vama, doktore.«
»Oprostiti?«
»Danas mi je bio posljednji dan staža u Americi.«
»Zbilja«, prisjeti se, »vraćate se u Bombaj.«
»Hvala vam na prijamu i ljubaznosti. Od vas sam mnogo naučila.«
»Hvala vama na pomoći, Sharika, bit ćete dobra liječnica.«
»Ali vi, vi ste veliki liječnik.«
Elliott pogne glavu osjetivši nelagodu. Mlada Indijka priđe bliže.
»Mislila sam... Mislila sam da bismo večeras mogli izaći na večeru.«
Njezina lijepa bakrenasta put za tren se zarumeni. Bila je stidljiva i
nije joj bilo lako to predložiti.
»Žao mi je, ali to nije moguće«, odvrati Elliot iznenađen putem kojim
je razgovor krenuo.
»Shvaćam«, reče ona. Pričeka još nekoliko trenutaka, a onda doda:
»Moj staž službeno završava u osamnaest sati. Večeras više nećete biti
moj nadređeni i više vas neću morati slušati. Ako vas to koči...«
Elliott je pogleda malo pozornije. Koliko joj je moglo biti? 24? Najviše
25 godina. Prema njoj nikad nije bio dvosmislen i bilo mu je neugodno.
»Ne radi se o tome.«
»Čudno«, reče ona, »oduvijek sam mislila da niste ravnodušni prema
meni...«
~ 16 ~
Što joj je trebao odgovoriti? Da je jedan dio njega već mrtav, a drugi
ga prati u stopu? Da se govori kako ljubav ne poznaje godine, ali da je to
čista glupost...
»Ne znam što bih vam rekao«.
»Onda nemojte ništa reći«, promrmlja ona i uvrijeđeno ode. Bila je
već dosta daleko kad se nečega prisjeti. »Ah, zaboravila sam«, reče i ne
okrenuvši se, »na centrali su primili poruku vašeg prijatelja Matta. Čeka
vas već pola sata i počinje gubiti strpljenje...«
Elliott izjuri iz bolnice i uhvati taksi na ulici. Silno je kasnio na
dogovoreni ručak s Mattom.
Baš kao što postoji ljubav na prvi pogled, katkad se dogodi i
prijateljstvo na prvi pogled. Matt i Elliott upoznali su se četrdeset godina
ranije u neobičnim okolnostima. Na prvi pogled ta su dva muškarca bila
posve različita. Matt je bio Francuz, ekstrovert, obožavatelj lijepih žena i
hedonist. Elliott je bio Amerikanac, poprilično rezerviran i samotnjak.
Zajedno su kupili vinograd u dolini Napa, kalifornijskom vinorodnom
kraju. Njihova vina - simpatični Cabernet Sauvignon i Chardonnay s
okusom dinje i ananasa - postigla su dobar uspjeh zahvaljujući
Mattovom gorljivom trudu na promociji njihovih proizvoda u cijeloj
zemlji, ali i u Europi i Aziji.
Za Elliotta je Matt bio prijatelj koji će biti tu i kad svi drugi odu,
kojega bi nazvao usred noći da jednoga dana mora iznijeti mrtvaca.
No sada je Elliott silno žurio, a Matt će podivljati.
Otmjeni restoran Bellevue u kojem bi često zajedno ručali izdizao se
duž Embarcadera, s pogledom na more. S čašom u ruci Matt Deluca
čekao je pola sata na otvorenoj terasi koja je gledala na Bay Bridge,
Treasure Island i nebodere poslovne četvrti. Taman kad je krenuo
naručiti treće piće, zazvoni mu mobitel.
»Bog, Matt, oprosti, malo kasnim.«
»Čemu žurba, Elliotte? S vremenom sam se naviknuo na tvoje
specifično shvaćanje točnosti... «
»Ne vjerujem! Nećeš mi valjda sad praviti scene?«
»Ma ne, stari. Ti si liječnik i spašavanje života daje ti pravo na sve,
to je već opće poznato.«
»To sam i mislio, pravit ćeš scene...«
Matt se morao nasmijati. S mobitelom na uhu, uđe s terase i veliku
salu restorana.
»Da naručim za tebe?«, predloži prišavši izlogu sa školjkama »Preda
mnom je još živi rak koji bi bio počašćen da postane tvojim objedom...«
»Izbor prepuštam tebi.«
Matt sklopi slušalicu i mahnuvši glavom poslužitelju školjaka
zapečati sudbinu nesretnome raku.
»...I jednog prženog raka!«
~ 17 ~
Petnaest minuta kasnije, Elliott trkom prijeđe veliku salu ukrašenu
vrijednom drvenarijom i zrcalima. Umalo se spotaknuvši o kolica s
desertom i nehotice gurnuvši jednog konobara, konačnp se pridruži
prijatelju za njihovim uobičajenim stolom. Prvo jasno upozori:
»Ako ti je još stalo do našeg prijateljstva, nemoj u istoj rečenici
spomenuti riječi »kasniš« i »opet«.
»Nisam rekao ni riječ«, odvrati Matt. »Rezervirali smo stol za podne,
sada je jedan i dvadeset, ali nisam rekao ni riječi. I, kako je prošao tvoj
boravak u Kambodži?«
Elliott jedva uspije izgovoriti par riječi kad ga uhvati napad kašlja.
Matt mu natoči veliku čašu mineralne vode.
»Ne kašlješ li malo previše, ha?«, upita zabrinuto.
»Ne brini.«
»Ipak... Zar ne bi trebao otići na pregled? Na snimanje ili tako
nešto...«
»Ja sam liječnik«, odvrati Elliott otvorivši jelovnik. »I, što si mi
naručio?«
»Nemoj se ljutiti, ali nekako si mi mutan.«
»Hoćeš li još dugo biti ovako ljubazan?«
»Samo se brinem za tebe, previše radiš.«
»Rekao sam da sam dobro! Samo me malo umorila ta misija u
Kambodži... «
»Nisi trebao ići«, odbrusi Matt praveći grimasu. »Ja sam u Aziji...«
»Zapravo, bilo je izuzetno ispunjeno. Ali dogodilo mi se nešto
neobično«.
»Što to?«
»Upoznao sam starog Kambodžanca kojemu sam pomogao i koji je,
poput duha iz svjetiljke, htio čuti moju najveću želju...«
»I što si mu odgovorio?«
»Zaželio sam nemoguće.«
»Da konačno dobiješ jednu partiju golfa?«
»Ma nije važno.«
»Ne, reci mi...«
»Rekao sam mu da bih volio ponovno nekoga vidjeti...« U tom
trenutku Matt shvati da je njegov prijatelj ozbiljan pa promijeni izraz
lica.
»A koga si poželio vidjeti?«, upita premda je odgovor već znao.
»Ilenu...«
Nad dvojicom muškaraca nadvije se oblak tuge. No Elliott se nije
želio prepustiti tjeskobi. Dok im je konobar posluživao predjelo, on
nastavi svoju priču, prepričavajući prijatelju neobičnu zgodu s bočicom
pilula i uznemirujuću noćnu moru od prethodne noći. Matt ga je nastojao
umiriti:
~ 18 ~
»Zanima li te moje mišljenje, zaboravi tu priču i digni malo nogu s
gasa na poslu.«
»Ne možeš zamisliti koliko je noćna mora bila strašna i stvarna. Bilo
je tako... tako čudno vidjeti je ponovno nakon trideset godina.«
»Zbilja misliš da su za to zaslužne te tablete?«
»Što drugo?«
»Možda si pojeo nešto pokvareno«, pokuša Matt. »Mislim da previše
posjećuješ azijatske zalogajnice...«
»Prestani...«
»Ozbiljno. Ne idi više u Chow. Siguran sam da je njihova patka u
umaku zapravo pas...«
Ostatak objeda protekao je u dobrom raspoloženju. Matt je imao taj
vrijedan dar da zrači izvjesnom živošću. U njegovu društvu Elliott bi
zaboravljao na svoje crne misli i brige. Razgovor je postao opušteniji i
teme su postale lakše.
»Jesi li vidio curu za šankom?«, upita Matt trpajući zalogaj
flambiranih banana. »Gleda me, zar ne?«
Elliott se okrene prema šanku: lijepa nimfa beskrajno dugih nogu i
srnećeg pogleda senzualno je pijuckala svoj suhi martini.
»To je prostitutka, stari.«
Matt odmahne glavom.
»Nema šanse.«
»Hoćeš se kladiti?«
»Kažeš to zato što gleda mene.«
»Koliko bi joj dao godina?«
»Dvadeset i pet.«
»A koliko je tebi?«
»Šezdeset«, prizna Matt.
»Eto zašto je prostitutka... «
Matt se nakratko suzdrži, a onda gorljivo izusti:
»Nikad nisam bio u boljoj formi!«
»Starimo, stari moj, to ti je tako, to je život i moraš to početi
prihvaćati.« Matt nevoljko prihvati tu činjenicu.
»Dobro, idem ja«, reče Elliott ustajući od stola. »Idem spasiti još
nekoliko života. A ti? Što planiraš popodne?«
Matt baci još jedan pogled prema šanku tužno se uvjerivši da nimfa
razgovara s nekim mladim klijentom. Još prije par godina bio bi spreman
oteti ljepoticu tom ljepotanu, ali sada se osjećao pobijeđenim, kao boksač
pred uzaludnim mečom.
»Auto mi je na parkiralištu«, reče sustigavši Elliotta. »Odvest ću te
do bolnice. Starcu poput mene dobro bi došao mali pregled... «
~ 19 ~
3.
Sjednite sat vremena pokraj lijepe djevojke i proći će kao minuta. Sjednite minutu
kraj vruće peći i trajat će kao sat. To je relativnost.
~ Albert Einstein ~
San Francisco 1976.
Elliott ima 30 godina
»Zar nam nije lijepo?«, upita Matt izvaljen na pijesku pokazujući na
prostrani zaljev koji se pred njima pružao okružen brdašcima.
Nema šanse da će dvojica prijatelja gubiti vrijeme na objedovanje u
restoranu. U vrijeme ručka radije na plaži pojedu hot-dog s nogu prije
povratka na posao. Dan je bio lijep, okupan žarkim suncem. Golden Gate
u daljini prekriven laganom maglicom kao da je lebdio na tepihu od
mliječnih oblaka.
»Imaš pravo, bolje je nego u zatvoru!«, potvrdi Elliott zagrizavši u
sendvič.
»Danas ti moram reći važnu vijest«, izjavi tajanstveno Matt.
»Zbilja? Što to?«
»Strpi se još malo, stari, šećer na kraju...«
Uživajući u posljednjim sunčevim zrakama babljeg ljeta, oko njih se
zabavljala skupina mladih odjevenih po posljednjoj modi. Dečki sa
zulufima u trapez hlačama i sjajnim dolčevitama, a djevojke s đinđama u
dugim, šarenim tunikama i jaknicama boje marelice.
Matt upali tranzistor i naleti na trenutačni hit, zaraznu melodiju
Hotel California u izvedbi Eaglesa. Zviždućući refren pjesme, preleti
pogledom po plaži.
»Vidiš onu curu tebi slijeva? Gleda nas, zar ne?«
Elliott se diskretno okrene: ispružena na ručniku graciozna ljepotica
nalik nimfi ležerno je lizuckala sladoled. Prekriživši svoj dvometarske
noge, uputi im koketan pogled.
»Moguće.«
»Kako ti se čini?«, upita Matt uzvrativši joj pozdrav.
»Podsjećam te da u mojem životu već postoji netko.« Na to
opravdanje Matt samo odmahne rukom:
»Znaš li ti da samo pet posto sisavaca živi u paru?«
»Pa?«
»Što čekaš da se pridružiš onim 95 posto koji si ne kompliciraju život
takvim principima?«
»Nisam siguran da bi se Ilena s tobom složila...«
Matt proguta posljednji zalogaj hot-doga i zabrinuto pogleda
prijatelja.
~ 20 ~
»Sigurno si dobro? Danas si nekako čudan.«
»Prestani s tim komplimetnima, ideš mi na živce.«
»Samo se brinem za tebe, previše radiš.«
»Posao je zdravlje.«
»Shvatio sam, opet si bio kod onog Kineza ispod tebe...«
»Gospodina Chowa?«
»Da. Jesi li kušao njegovu pekinšku patku?«
»Izvrsna je.«
»Da to nije mačka...«
Prekine ih putujući sladoledar:
»Kakav okus za ovu gospodu: pistacio, karamel, kokos?«
Elliott prepusti odabir prijatelju koji naruči za obojicu. Čim
jietrgovac nastavio dalje, oni nastave gdje su stali:
»Kako je protekao vikend na Floridi? Kao da te nešto brine...«
»Sinoć mi se dogodilo nešto neobično«, prizna Elliott.
»Slušam.«
»Sreo sam nekoga u zračnoj luci.«
»Ženu?«
»Muškarca... Od kojih šezdeset godina.«
Dok je Matt mrštio obrve, Elliott mu ispriča neobičan susret s
tajanstvenim posjetiteljem koji je na kraju nestao u zahodu zračne luke.
Matt pričeka nekoliko trenutaka, a onda reče kroz grimasu:
»Mm... da, ozbiljnije je nego što sam mislio.«
»Časna riječ, istina je.«
»Vjeruj mi, frajeru: moraš malo dignuti nogu s gasa na poslu.«
»Ne brini se za mene.«
»Zašto bih se brinuo, Elliotte? Kažeš mi da je tvoj dvojnik došao iz
budućnosti kako bi s tobom ljubazno pročavrljao. Što je sasvim normalno,
zar ne?«
»Divno, promijenimo temu.«
»Kako je tvoja draga Ilena?«
Elliott se okrene prema oceanu i njegov se pogled na trenutak izgubi
među tankim velovima morske pjene koji su se obavijali oko metalnih
stupova Golden Gatea.
»Želi dijete«, odgovori zamišljeno.
Mattovo se lice ozari.
»Pa to je sjajno, mogu li ja biti kum?«
»Ne želim dijete, Matt.«
»Ma da? Zašto?«
»Znaš to dobro, svijet je postao preopasan, previše nepredvidiv...«
Matt podigne pogled prema nebu.
»Buncaš, stari. Ti ćeš biti tu da zaštitiš svoje čedo, Ilena također, čak
ću vam i ja pomagati. Tomu i služe kumovi, zar ne?«
min@
~ 21 ~
»Tebi je to lako reći, živiš kao playboy, mijenjaš cure kao čarape. Ne
mogu te zamisliti da zasnivaš obitelj... «
»To je zato što još nisam imao sreće upoznati djevojku poput Ilene.
Takve se stvari događaju samo tebi. Na zemlji je postojala samo jedna i ti
si je dobio. Ali si previše glup da bi to shvatio... «
Elliott skrene pogled i ne odgovori. Plažu zapljusne veliki val i malo
pjene otkotrlja se prema njima. No za par minuta opet se vrati dobro
raspoloženje i razgovor skrene na laganije teme. Kad je procijenio da je
vrijeme za iznenađenje, Matt pročeprka po ruksaku i izvadi bocu
šampanjca Pink.
»Što slavimo?«, upita Elliott. Matt nije mogao sakriti uzbuđenje.
»Gotovo je, konačno sam našao, stari!«, reče ispucavajući čep.
»Ženu svog života?«
»Ne!«
»Način da zaustaviš glad u svijetu?«
»Našu zemlju, frajeru! Naš budući vinograd! Sjajno imanje na vrhu
brežuljka s velikom drvenom kućom... «
Nekoliko godina ranije Matt je položio ispit za pilota. Kupio je
hidrozrakoplov i dobro zarađivao nudeći turistima let iznad zaljeva. No
odavna je kovao suludi plan da s Elliottom pokrene vlastit vinogradarski
obrt u dolini Napa.
»Kažem ti da je pravo vrijeme za ulaganje«, objasni euforično.
»Danas je preostalo još samo nekoliko parcela u nizini, a vino je
budućnost Kalifornije. To je naše crveno zlato, razumiješ... Krenemo li
odmah u posao, obogatit ćemo se!«
Tek djelomično uvjeren, ali zadovoljan zbog prijateljeva ushita Elliot
obeća da će pogledati teren idućega vikenda i sa zanimanjen ga posluša
dok je ovaj pripovijedao o svom velikome snu sve dok ga alarm na satu
ne vrati u stvarnost.
»Dobro, idem ja«, reče ustajući i protežući se, »spasit ću još nekoliko
života. A ti? Što planiraš poslijepodne?«
Matt se okrene provjeriti je li lijepa nimfa još na svome mjestu Ona
mu spremno dobaci jasan pogled. Matt se ozari. Bio je mlad, lijep, život je
tek bio pred njim.
»Mislim da me netko želi malo pregledati... «
* * *
Probijajući se kroz gust promet, taksi se vukao ulicom Hyde. Elliott
plati vožnju i zalupi vrata. Bolnica više nije bila tako daleko ovim
tempom prije će stići pješice. Pripali cigaretu i žustrim korakom uspne se
ulicom. Još bi uvijek osjećao tjeskobu kad god bi se približavao svojem
radnom mjestu. Neprestano su mu navirala ista pitanja. Hoće li ispuniti
očekivanja koja se od njega očekuju? Hoće li donijeti prave odluke? Hoće
li izgubiti pacijente?
~ 22 ~
Još nije bio u godinama kada se postaje imun na to. Nije imao
ljušturu, ni unutrašnji oklop koji bi ga štitio. Njegov je put dosad prolazio
bez greške: izuzetan uspjeh na studiju u Berkeleyu, gdje je preskočio
godinu, više godine studija u Bostonu, četverogodišnja specijalizacija i
nekoliko stručnih usavršavanja na pedijatriji svoje klinike. Svaki bi ga
put pratili hvalospjevi.
Pa ipak, još uvijek nije bio sasvim siguran da je stvoren za taj posao.
Dakako, posjedovao je taj dar za brigu o drugima, za željom da se osjeća
korisnim. Katkad bi na kraju uspješnog dana kad bi osjećao da je njegova
intervencija bila presudna, odlazio s posla ispunjen nekom vrstom
euforije. Sjeo bi u auto i punom brzinom jurio po marini. Borio bi se za
život i pobijedio. Tih bi se večeri na nekoliko sati osjećao rame uz rame s
Bogom. No to blaženstvo nikad ne bi potrajalo. Uvijek je postojalo sutra i
prekosutra, kada bi mu kroz prste klonuo pacijent koji »nije trebao
umrijeti«.
Pogleda na sat, ugasi opušak i pruži korak. Bolnica se sada nazirala
stotinjak metara pred njim.
Jesam li doista stvoren za to?, upita se ponovno.
Kakav je to liječnik postajao? Taj je put odabrao da održi staro
obećanje dano nakon jednog važnog događaja u njegovu životu. Nije žalio
zbog donesene odluke, ali ponekih bi dana zavidio na Mattovu
bezbrižnijem životu. Već deset godina nije imao vremena ni za što, ni za
čitanje, ni za sport, ni za ikakve druge zanimacije izvan posla.
Uđe u bolnički hodnik, dohvati kutu i popne se na drugi kat. U
ogledalu u dizalu ugleda umorna čovjeka. Već cijelu vječnost nije
odspavao osam sati u komadu. Otkad su ga noćna dežurstva navikla na
neprestano prekidanje sna i ponovno uspavljivanje na deset minuta, više
nije uspijevao ujutro spavati dokasna. Odgurne vrata dvorane blistavih
pločica gdje ga je čekao Ling, stažist u Hitnoj službi.
»Htio sam čuti vaše mišljenje o jednom pedijatrijskome slučaju
doktore Cooper«, započne predstavivši mu zatim gospodina i gospođu
Romano, par koji je stajao uz njega. On, maleni smeđokosi, italoamerički
tip koji odmah pobudi suosjećanje. Ona, malo viša plavuša, nordijskoga
tipa. Lijep spoj suprotnosti.
Nisu došli radi sebe nego radi svoje kćeri Anabel koja je upravo
stigla na odjel i beživotno leži na jednom krevetu u sobi.
»Majka ju je takvu našla kad se u podne vratila kući. Mislimo d se
jutros nije ni probudila«, objasni Ling. »Zatražio sam kompletne
pretrage, a doktor Amendoza napravio je ultrazvučni tomograf.«
Bio je to novi uređaj za medicinsko snimanje sve prisutniji
bolnicama po cijelome svijetu i poznatiji pod imenom »skener«.
Elliott se približi tijelu u komi. Anabel je bila mlada djevojka o
petnaestak godina koja je naslijedila i majčinu svijetlu put i očev
prostodušnost.
~ 23 ~
»Je li se nedavno žalila na glavobolje ili mučnine?«
»Ne«, odgovori majka.
»Drogira se?«
»Ne!«
»Postoji li mogućnost da se u snu udarila u glavu ili da je pala
kreveta?« Ni to.
Prije no što je poslušao adolescenticu, Elliott osjeti kako život polako
izmiče, a smrt, skutrena u jednom kutku dvorane čeka sve trenutak.
Slušanje je u početku bilo ohrabrujuće: Anabel je disala, srce pluća
radili su normalno. Elliott zatim provjeri refleks rožnice, dalje ništa
neobično. No pregledom vjeđa sve se počelo rušiti. Pomičući lagano glavu
pacijentice slijeva nadesno, Elliott uvidi da joj pogled ne prati pokrete
glave. A kad je pritisnuo prsnu kost, šaka djevojke se na neobičan način
zgrči.
»To nije dobar znak, zar ne?«, upita gospodin Romano. »Postoji neki
problem u mozgu?«
Elliott ostane oprezan:
»Prerano je za ikakve dijagnoze. Pričekajmo nalaze pretraga.«
A nalazi stigoše za nekoliko minuta. Dok je liječnik prislanjao
snimku uz osvijetljenu ploču, već je pretpostavljao ishod. Budući da je to
bila sveučilišna bolnica, prepusti stažistu da iznese dijagnozu:
»Edem u području malog mozga?«
»Točno«, potvrdi Elliott nevoljko. »Hemoragijski edem malog mozga.«
Izađe iz tamne komore uputivši se prema Anabelinim roditeljima.
»I, doktore?«, upitaše u zboru čim se pojavio na vratima.
On ih suosjećajno pogleda. Najradije bi im bio rekao nešto nježno
poput »sve je u redu, malena će se svakog trena probuditi«. Ali to nije bila
istina.
»Strašno mi je žao, ali vaša je kći imala moždani udar i njezino je
stanje beznadno.« Zavlada muk, trenutak tišine provlačio se u vječnost
sve dok roditelji ne shvatiše što to zapravo znači. Majka ispusti jecaj, no
otac nije odustajao:
»Ali diše! Još je živa!«
»Zasad jest, ali ima edem koji će se povećavati sve dok joj ne zatvori
dišne putove, a tada će prestati i disati.«
»Možete je priključiti na respirator!«, zavapi majka.
»Da, gospođo, mogli bismo je priključiti na respirator, ali to ne bi
ništa pomoglo.« Nesigurnim korakom otac priđe tijelu svoje kćeri.
»Kako... Kako je mogla doživjeti moždani udar? Nema još ni petnaest
godina...«
»To se može dogoditi bilo kada i bilo kome«, pojasni Elliott.
Kroz prozor se uvuče žarko sunce, kupajući prostoriju jarkim
svjetlom i milujući djevojčinu zlatnu kosu. Činila se kao da spava i bilo je
teško povjerovati da se nikada više neće probuditi.
~ 24 ~
»Zar je nećete ni pokušati operirati?«, začudi se majka još uvijek u
nevjerici.
Njezin muž joj priđe i primi je za ruku. Elliott je pogleda i blago reče:
»Gotovo je, gospođo Romano, žao mi je.«
Rado bi ostao s njima još neko vrijeme, preuzeo na sebe bar mali dio
njihove boli i našao par utješnih riječi, premda je znao da u ovoj situaciji
ne vrijedi nijedna. Ali već ga je zvala neka bolničarka. Već je kasnio na
operaciju 15 sati. Prije no što je napustio prostoriju, morao je posao
obaviti do kraja i pitati roditelje pristaju li na doniranje organa. Zatim je
trebala usl jediti nadrealna rasprava kad bi ih morao uvjeriti da bi smrt
njihove kćeri možda mogla spasiti druge ljudske živote. Da, Elliott je
treba obaviti posao do kraja, ali danas za to nije imao dovoljno hrabrosti
Stoga izađe iz dvorane istodobno shrvan i ispunjen bijesom. Prije no
što se popeo u operacijski blok, zastane u zahodu da osvježi lice vodom.
Nikad neću imati djecu, zakune se gledajući se u ogledalo.
Nikada neću imati djece kako nikada ne bi morala umrijeti! Tko je
kriv Ileni što to ne može shvatiti...
Orlando, Florida 1976.
Nad veliki zoološki park Ocean Worlda spuštala se večer. Dok su
posljednje zrake sunca krivile sjene čempresa, prorijeđena skupina ljudi
polako je napuštala morski rezervat, oduševljena susretom dupinima,
divovskim kornjačama i morskim lavovima.
Ilena se nagne nad bazen s orkama i pozove Anouchku, najveće kita
ubojicu, na površinu vode.
»Bog, ljepotice!« Mlada žena primi životinju za peraju i natjera je da
se okrene na leđa. »Bez panike, neće te boljeti«, ohrabri je zarivši joj
zatim iglu i meso kako bi uzela uzorak krvi.
To je uvijek bila delikatna operacija. Orke su najinteligentnije, ali i
najdivlje životinje iz porodice dupina. Unatoč simpatičnome izgledu,
Anouchka je i dalje bila čudovište dugo šest metara i teško četiri tone,
sposobno srušiti vas zamahom repa ili vam odgristi ud vilicom s
pedesetak šiljatih zuba. Pri svakoj intervenciji, Ilena se trudila pridobiti
životinju na suradnju, obavljajući liječenje kroz igru. I to je uglavnom
dobro prolazilo. Imala je taj osobiti feeling za životinje, koji ju je činio
izvrsnom njegovateljicom.
»Evo, gotovo je«, reče izvlačeći iglu.
Za nagradu baci mastodontu vjedro smrznutih riba i pomiluje ga.
Ilena je obožavala svoj poziv. Kao stalni veterinar bila je odgovorna
za fizičko i mentalno zdravlje svih životinja u parku. Nadzirala je
održavanje bazena, pripremu hrane te sudjelovala i u obuci dresera.
Gomilanje tolikih odgovornosti bilo je dosta neobično za njezine godine,
osobito za ženu. Valja reći da se svom silom trudila dobiti taj posao. Još
odmalena obožavala je morski svijet, a ponajviše kitove. Uz diplomu
~ 25 ~
veterine, specijalizirala je morsku biologiju i pohađala dodatne sate
psihologije životinja. Ali na tom području radna mjesta bila su
ekskluzivna, mogućnost zapošljavanja veoma rijetka, a šanse za rad s
dupinima i orkama gotovo jednako male poput onih da se postane
astronautom. Međutim, ona je ustrajala na svojem snu i imala je pravo.
Jer pet godina ranije, 1971., Walt Disney odabrao je gradić Orlando za
gradnju Disney Worlda, svog velikoga zabavnog parka. Pred navalom
turista, Orlando je od malenog ruralnog mjestašca prerastao u
najposjećenije mjesto na Floridi. Ocean World je tada pratio Mickeya
postavši najvećim morskim zoološkim parkom u zemlji. Godinu dana
prije službenog otvorenja parka, Ilena je već salijetala upravu u želji da
dobije posao namijenjen jednom starijem veterinaru. Pristali su je
primiti na probni rok i na kraju je postavljena na mjesto svojega kolege!
To je bila dobra strana Amerike: kvaliteta je konačno zadobivala
prednost nad godinama, spolom ili društvenim podrijetlom. Obožavala je
svoj posao. Znala je da njezini prijatelji iz Greenpeacea katkada
negoduju zbog zatvaranja životinja, no ipak je valjalo priznati da je
Ocean World uvijek vodio računa o okolišu. Uostalom, Ilena je upravo
primila vijest od uprave da financiraju obiman program zaštite
lamantina*. Mlada žena napusti bazene i uđe u blok zgrada uprave.
Nalijepi etiketu na uzorak krvi koji zatim ostavi u malenom laboratoriju
gdje će obaviti analizu. Prije no što se bacila na posao, osjeti potrebu da
ode do zahoda i osvježi lice hladnom vodom. Cijeli se da osjećala
malaksalo. Podigavši glavu prema ogledalu iznad umivaonika, primijeti
kako joj niz obraz klizi suza. Samo tako, nije ju ni osjetila.
»Koja sam ja glupača!«, ispusti brišući rukavom rumene oči.
Zapravo, dobro je znala što ne valja: neprestano se prisjećala
posljednjeg razgovora s Elliottom. Njegove reakcije kad mu je rekla da
želi dijete. Tako je bilo svaki put i nikako joj nije bilo jasno to njegovo
oglušivanje koje je shvaćala kao odbijanje odgovornosti. Međutim, u
njihovu ljubav nije posumnjala ni trenutka. Njihov je odnos bio snažan i
vatren, ispunjen željom da se onog drugog uvijek zadivi, zadovolji,
iznenadi...
No je li ta ljubav mogla odoljeti zubu vremena? Navršit će tridesetu i
Sva je blistala: živjela je na Floridi, plijenila poglede frajera i bila je
svjesna svoje sposobnosti zavođenja. Ali koliko godina to još može
potrajati? Njezina je mladost polako prolazila. Već je osjećala da nema
više onaj isti izgled, liniju i svježinu poput cura od osamnaest ili
dvadeset godina koje je viđala na plaži ili tribinam tijekom predstava u
parku.
__________________________________
*Morski sisavac masivnoga tijela koje završava zaobljenom perajom, kod nas po znat
i kao atlantska morska krava.
~ 26 ~
Starenje samo po sebi nije joj smetalo. Ali stavovi oko nje su se
mijenjali: govorilo se o slobodnoj ljubavi i seksualnoj revoluciji, te joj se
promjene nikako nisu sviđale. Jer, željela je ovjekovječiti svoju vezu i nije
nimalo žudjela za tim da muškarac kojega voli isprobava sve moguće
poze Kamasutre s drugim ženama. Popije malo vode i obriše oči
papirnatom maramicom.
Možda Elliottu nije dovoljno pokazivala koliko joj je do njega stalo.
Bila je stidljiva po prirodi i iskazivanje ljubavi nije joj bila jača strana.
No kad se voli, nema potrebe za razglabanjima: to se zna, osjeća i gotovo.
Osim toga, kada žena zatraži muškarca da bude otac njezine djece, to je
poprilično jasno, zar ne? A htjela je imati dijete s njim upravo zato što ga
voli. Nije bila od onih žena željnih da pošto-poto imaju djecu, samo radi
sebe. Željela je imati dijete s Elliottom, u znak produbljenja njihove
ljubavne priče.
Samo što ga on očigledno nije želio. A ona nije shvaćala zašto.
Vjerovala je da je želja za djetetom usko povezana sa životnim
putom svakog pojedinca i njegovom osobnom obiteljskom pričom. Ilena je
imala sreće što je u Brazilu bila odgojena u skromnoj obitelji, ali punoj
ljubavi, i znala je da će biti posve opijena majčinstvom. Elliott pak nije
imao skladan odnos s roditeljima. Je li ga to kočilo?
No ipak nije sumnjala da ne bi znao usrećiti dijete. Nekoliko je puta
išla po njega u bolnicu i vidjela ga dok je radio. Bio je dječji kirurg i znao
je postupati sa svojim malenim bolesnicima. Bio je čvrst i uravnotežen,
ni nezreo ni egoističan kao neki muškarci koji su stasali u njezinoj
okolini. Mogla ga je lako zamisliti kao brižnog oca punog razumijevanja
za svoju djecu. Do te mjere da je par puta poželjela preskočiti pilulu bez
njegova znanja, praveći se da se dogodilo »slučajno« i dovodeći ga tako
pred gotov čin, no tada bi imala dojam da je narušila povjerenje koje su
gajili jedno prema drugome. Dakle, u čemu je problem?
Znala je mnogo toga o njemu: da je odlučan, altruističan,
inteligentan. Poznavala je njegov miris, okus njegove kože, obrise
kralješaka, jamice kad bi se smijao... No ne postoji li uvijek neki detalj
koji kod osobe koju volimo naprosto ne vidimo? I ne produljuje li ljubav
upravo taj nepoznati dio?
U svakom slučaju, bila je sigurna barem u jedno: čovjek njezina
života, otac njezine buduće djece mogao je biti samo on i nitko drugi. I to
će dijete napraviti ili s njim ili ga neće ni imati.
San Francisco 1976.
Za upravljačem svoje bube Elliot se vraćao kući neraspoložen.
Večeras bez žurbe. Borio se za život i izgubio. Nije bio Bog, samo mali
beznačajni liječnik.
Polako je padala noć. Ulične svjetiljke i svjetla automobila skladno
su se palila. Umoran i shrvan, liječnik je u glavi vrtio film o protekla dva
~ 27 ~
dana: razmirica s Ilenom, susret s onim neobičnim čovjekom u zračnoj
luci večer prije i ta mala Anabel koju nije mogao spasiti. Zašto mu se
uvijek činilo da mu život izmiče? Kao da nije on taj koji njime upravlja?
Izgubljen u mislima malo prekasno uspori pred raskrižjem ulica Filmore
i Union Street. Dok mu se automobil blago zanosio prema pločniku, osjeti
nekakav otpor, a zatim potmuli udarac. Pukla je guma?
Ugasi auto i izađe. Provjeri gume, zatim branik. Ništa. Već je htio
nastaviti put, kada začu neki tugaljivi jecaj, nešto poput kmečanja na
pločniku preko puta. Podigne glavu i ugleda psića koji je od siline udarca
preletio na drugu stranu ceste. Još mi je samo to trebalo..., uzdahne.
Prijeđe ulicu uputivši se prema životinji, labradoru žućkaste dlake
koji je ležao na boku savijene prednje desne šape.
»Hajde, diži se!«, dobaci štencu nadajući se da ga nije ozlijedio. No
pas i ne trepne. »Gubi se!«, plane zamahnuvši nogom kao da će ga
udariti.
Životinja ponovno ispusti zaglušni jecaj iz kojega se probijala jasna
bol. Zbog krvave šape nije se mogla pomaknuti, ali Elliota to nije ganulo.
Nikad nije previše suosjećao sa životinjama. Njegov su posao bili ljudi:
muškarci, žene, djeca, starci... Svi oni pacijenti koje je liječio u bolnici.
Ali životinje...
Slegne ramenima i okrene leđa labradoru. Nije htio više tratiti
vrijeme na to pseto. Vrati se u auto i bezosjećajno okrene ključ.
Dakako, Ilena na njegovu mjestu ne bi pobjegla kao lopov.
Potresena, pobrinula bi se za psa, a onda bi se potrudila naći i njegova
vlasnika. Dakako, Ilena... Kao da sjedi kraj njega na suvozačkome
mjestu, već ju je čuo kako gunđa:
»Onaj tko ne voli životinje zapravo ne voli ni ljude«.
Gluposti! - pomisli odmahujući glavom. Ali ipak zaustavi auto
dvadeset metara dalje i nevoljko se vrati.
Premda ih je dijelilo 4000 kilometara, ta je žena radila s njim što je
htjela!
»Hajde, stari«, reče polažući psa na stražnje sjedalo, »sredit ćemo to«.
Elliott s olakšanjem stigne u marinu. Niz urbanih vila uz obalu
oceana odražavao je dobar spoj suvremenih arhitektonskih elemenata i
različitih tradicija. Kuće s tornjićima uz moderne vile od stakla i čelika -
kao nekom vrstom čarolije - vode do asimetričnog, ali skladnog naselja.
Sad je već sve bilo u mraku i puhao je jak vjetar. Na dugome
travnjaku uz more neki osobenjak hipijevskog izgleda zabavljao se
puštajući zmajeve ukrašene malim lampionima. Doktor parkira pred
svojom kućom i pažljivo izvuče psića iz auta. S tim »paketom« od krvi i
mesa uputi se prema lijepoj kućici u mediteranskome stilu.
Okrenuvši ključ Elliott se nađe u stanu koji je kupio od nasljedstva.
Mjesto je bilo atipično: kuća je bila stara pedesetak godina, ali je potpuno
obnovljena prema nacrtu arhitekta Johna Lautnera, stručnjaka za
~ 28 ~
futurističke građevine, koji je nadahnuća nalazio u djelima znanstvene
fantastike.
Elliott pritisne prekidač i unutrašnjost kuće oboji se plavičastom
svjetlošću koja je podsjećala na odraz valova. Potom smjesti malenoga
labradora na dvosjed, dohvati svoju liječničku torbu i pregleda životinju.
Osim ružne otvorene rane na šapici, psić je pretrpio samo nekoliko tupih
udaraca. Čudno, nije imao ogrlicu i bojažljivo ga je pogledavao.
»Slušaj, Uljezu, ne voliš ni ti mene ni ja tebe! Ali svejedno ti trebam,
zato budi miran želiš li da te izliječim...«
Nakon upozorenja dezinficira mu ranu i previje šapicu.
»Evo, noćas se odmori, a sutra - ravno u šinteraj!«, dobaci životinji
udaljavajući se od dvosjeda.
Kroz boravak i knjižnicu dođe do kuhinje. Ta su tri prostora činila
jednu veliku sobu s pogledom na unutrašnje dvorište kojim je dominirao
aljaski žuti cedar vješto naglašen igrom svjetla.
Elliott uzme iz hladnjaka već otvorenu butelju bijelog vina, natoči ga
u čašu i ode pijuckati na kat. Ondje se kroz staklenu stijenu pružao
pogled na krovnu terasu koja se poput mostića nadvijali nad morem
doimajući se kao da će svaki čas u njega pasti. S čašom u ruci doktor se
smjesti u slamnati naslonjač prepustivši vjetru da mu miluje lice.
Nakratko mu se pred očima pojavi lice Anabel Romano.
Kakav usrani dan, pomisli zatvorivši oči. U tom trenutku nije mogao
ni zamisliti da mu kraj još nije n blizu...



Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:29 pm

Margita


Administrator
Administrator
4.
I čuvaj svoje snove, (...).
Nikad ne znaš kad ti mogu zatrebati. ~ Carlos Ruiz Zafon ~
San Francisco, rujan 2006.
Elliott ima 60 godina
Noć je već odavno pala kad je Elliott stigao u marinu. Parkirao je u
svom dvorištu i ušao u lijepu mediteransku kuću u kojoj živi već trideset
godina. Čim je ušao, detektor automatski potakne unutrašnje
osvjetljenje: od plavičaste svjetlosti soba kao da je bila okupana bljeskom
valova.
Kroz dnevni boravak i biblioteku, doktor se uputi u kuhinju. Otkad
mu je kći otišla u New York kuća je bila prazna i tiha. Njegov stari
labrador Uljez uginuo je prije dvanaest godina i nijedna ga druga
životinja nikad nije zamijenila. Elliott uzme butelju bijelog vina iz
hladnjaka i natoči si čašu. Zbog boli koja se širila u bubrezima teško se
popne na kat metalnim stubama. Zaustavi se na trenutak u svojoj sobi i
iz ladice noćnog ormarića izvadi bočicu tableta o kojoj je razmišljao cijeli
dan.
Zatim izađe na vrt terase koji je pružao nevjerojatan pogled na
marinu i zaljev. Sa zadovoljstvom posluša poznato hukanje morskih
orgulja, neobične konstrukcije na kraju mola koja je ovisno o ritmu
valova koji bi se sudarali u cijevima proizvodila nejasne zvukove.
Takvo nešto može imati samo San Francisco, pomisli sjedajući u svoj
stari slamnati naslonjač. Ježio se od vjetra koji mu je milovao lice. Baš
kao i ujutro, s divljenjem, ali i nevjericom pogleda devet tableta u bočici.
Nije imao pojma što je u njima, ali je silno želio ponovno doživjeti
sinoćnje iskustvo. Iskreno rečeno, nije se zavaravao: te tablete sigurno
nisu imale nikakve veze s njegovim sinoćnjim snom.
Svejedno je htio ponovno pokušati...
Polako pusti da mu jedna tabletica sklizne na dlan i posljednji put
promisli. A što ako je to otrov ili neka od onih egzotičnih gadarija koje
uznemiruju duh? Moguće, no što uopće riskira? Rak će mu ionako uskoro
doći glave. Prije ili kasnije..., pomisli progutavši tabletu gutljajem vina.
Isprva se nije događalo ništa. Zavali se još dublje u naslonjač i
pričeka. Od bolesti se osjećao star i istrošen. U mislima ponovno prevrti
film od posljednjih nekoliko sati i pomisli na svoju iznenadnu i bolnu
odluku o prestanku operiranja nakon ovog mjeseca. Kakav usrani dan,
pomisli prije no što sklopi oči. I zaspe...
~ 30 ~
Drugi susret 5.
Najbolji dokaz da je putovanje kroz vrijeme nemoguće jest taj što nas ne posjećuju
horde turista iz budućnosti. ~ Stephen Hawking ~
San Francisco
Rujan 1976.
Elliott ima 30 godina.
»Ljenčarimo, je li?«
Elliott otvori oči prenuvši se tako jako da je ispao iz naslonjača.
Licem u prašini podigne pogled. Pod zvjezdanom svjetlošću nazirala se
tamna silueta: bio je to onaj isti čovjek kojega je večer prije sreo u zračnoj
luci. Prekriživši ruke na prsima promatrao ga je uz blagi osmijeh, osjetno
zadovoljan šalom koju mu je priredio.
»Otkud vi na mojoj terasi?«, vrisne mladi doktor.
»Tvoja kuća je i moja kuća...«, odvrati mu njegov neobični gost.
Ne znajući da li da to shvati kao iznenađenje ili uvredu, Elliott naglo
ustane. Stisnutih šaka krene prema sugovorniku i na nekoliko trenutaka
dvojica se muškaraca bijesno promatraše u tišini. Bili su točno jednake
visine.
»Mogu li znati što glumite?«, upita Elliott prijetećim tonom.
Drugi izbjegne odgovor blago uzvraćajući:
»Ne želiš prihvatiti, zar ne?«
»Što ne želim prihvatiti?«
»Istinu... «
Elliott slegne ramenima.
»A što je istina?«
»Istina je da sam ja ti.«
»Istina je da ste vi totalni luđak!«
»A ti, mali, sporo kopčaš.«
Elliott pažljivije promotri čovjeka nasuprot sebe.
Večeras više nije imao ofucanu pidžamu od sinoć nego platnene
hlače, čistu košulju i sako lijepog kroja. Takav je bio markantan zračio je
određenom karizmom. Da nije govorio nebuloze, više bi nalikovao
poslovnom čovjeku nego štićeniku umobolnice.
Elliott ga pokuša urazumiti svojim najuvjerljivijim glasom.
»Slušajte, mislim da vam nije dobro. Možda vas traži neki liječnik
koji...«
»Ja sam liječnik.«
Ok, nije uspjelo, pomisli Elliott počešavši se po glavi. Što je
~ 31 ~
najpametnije učiniti u ovakvoj situaciji? Pozvati policiju? Hitnu pomoć
SOS za podivljale? Ovaj čovjek očigledno nije bio nasilan, no možda je
mogao postati.
»Sigurno se netko sada brine gdje ste. Ako mi kažete svoje ime
mogao bih naći vašu adresu i povesti vas kući.«
»Zovem se Elliott Cooper«, odvrati ovaj mirno.
»To je nemoguće.«
»A zašto?«
»Zato što sam ja Elliott Cooper.«
»Želiš li vidjeti moje dokumente?«, predloži starac vadeći iz džepa
lisnicu. Sve ga je to poprilično zabavljalo.
Elliott provjeri dokument koji mu je pružio i nije mogao povjerovati
svojim očima: na osobnoj karti pisalo je isto ime i isti datun rođenja kao
njegov! Samo je fotografija svjedočila o tridesetak godina više.
To ništa ne znači, pokuša se utješiti, svatko može doći do lažnih
papira. Ali tko bi se toliko trudio i zašto?
Kad bolje razmisli, postojalo je samo jedno objašnjenje: sve je to bila
Mattova dobro smišljena neslana šala. Nekoliko se trenutaka zadrži na
toj ideji, premda se nije uspio sasvim uvjeriti. Dakako, Matt je uvijek bio
za šalu i imao je čudan smisao za humor. Ali ipak ne toliko. A i da mu je
htio smjestiti neku šalu, ne bi izabrao tako intelektualnu stvar poput
ove, nego prije neki ispodpojasni udarac.
Matt bi mi za šalu poslao skupinu striptizeta ili luksuznu
prostitutku, pomisli Elliott, a ne frajera od 60 kuka koji se pravi da je ja.
Utonuvši u misli, Elliott prekasno primjeti da mu se čovjek sasvim
približio. Lice mu se uozbilji. Uhvati ga za ruku i oštro pogleda.
»Slušaj, mali, koliko god se činilo nevjerojatnim, ja sam doista našao
načina da se vratim trideset godina unatrag.«
»Kako da ne.«
»Moraš mi vjerovati, zaboga!«
»Ali to što mi govorite je čista besmislica!«
»Ako je besmislica, objasni mi kako sam mogao izaći iz zahoda u
zračnoj luci, a da me ti ne vidiš?«
Ovaj put Elliott ostane bez riječi. Zbilja, tip je bio možda lud, ali
znao je dobro i brzo uzvratiti.
»Gospodine...«, započne, ali ovaj ga prekine:
»Nemoj me zvati gospodine, može?«
U tom trenutku kroz staklenu stijenu začuje se tugaljivi lavež.
Doktor spusti pogled i iznenađeno ustukne. Bogzna kako, maleni
labrador uspio se dovući na prvi kat i unatoč ozljedi počne cviliti od sreće
da svrati pozornost na sebe.
»Uljez!«, povikne čovjek kao da je ugledao duha.
Lud od sreće, psić mu pojuri u naručje i počne mu lizati ruke
posvuda ga njušeći, kao da je to njihov stari običaj.
~ 32 ~
»Već ste vidjeli toga psa?«, upita Elliott sve zbunjeniji.
»Naravno, pa to je moj pas!«
»Vaš?«
»Naš.«
Da poludiš od bijesa! Tip mu je sada već dobrano išao na živce. Ali
da ga se riješi, možda je trebao isprobati drugu taktiku: praviti se da
prihvaća njegovu priču. Stoga ga nakon nekoliko trenutaka upita
najozbiljnije na svijetu.
»Dakle, zbilja dolazite iz budućnosti?«
»Možemo to tako reći.«
Elliott odglumi da prihvaća odgovor, potom učini nekoliko koraka po
terasi i nalakti se na ogradu. Odande prijeđe pogledom po ulici kao da
očajnički nešto traži.
»Čudno«, reče nakon nekog vremena, »ne vidim gdje vam je
vremeplov. Jeste li ga ostavili na ulici ili u mojem boravku?«
Čovjek se nije mogao oteti blagom osmijehu:
»Ta ti je dobra. Jesi li razmišljao da napraviš karijeru u onome
šouu?« Umjesto odgovora, Elliott doda točku na i.
»Slušajte, stari, ja vas ne poznajem, ne znam odakle ste se stvorili,
ali mislim da niste tako ludi kao što bi se dalo naslutiti po vašem govoru.
Zapravo, siguran sam da glumatate.«
»A s kojim ciljem?«
»Nemam blage veze, i da vam pravo kažem, nije me briga. Sad samo
želim da odete i upozoravam da vas to posljednji put molim ljubazno.«
»Smiri se, odmah idem.«
Ali umjesto da nestane, čovjek se zavali u slamnati naslonjač potraži
cigarete u džepu: crveno-bijelu kutiju s poznatim crno i, pisanim logom.
Elliott primijeti da je to i njegova marka cigareta, ali to ga ne uznemiri.
Marka s kaubojem bila je jedna od najpopularnijih.
»Pazi«, nastavi čovjek ispuhujući kolut dima postavivši ispred njega
upaljač, »sasvim mi je jasno da mi ne vjeruješ. S vremenom se polako
odričemo svojih uvjerenja, ali sjećam se kakav sam bio kao mlad:
znanstvenik koji je na sve gledao racionalno.«
»A što ste sada?«
»Vjernik.«
Terasu zapuhne blagi vjetar. Bila je lijepa večer s početka jeseni. Za
to vrijeme atmosferskog zagađenja, nebo se činilo nenormalno
prozračnim i lijepim, sa svojih tisuću zvijezda i Mjesecom punim i
bliskim koji je odsijavao plavičastu svjetlost. Prožet tom mjesečevom
blagosti, čovjek ispuhne posljednji dim i ugasi cigaretu u pepeljari ispred
sebe.»Možda je vrijeme da me prihvatiš kao čovjeka koji doista jesam,
tvoj saveznik.«
»Gnjavator, eto što ste.«
~ 33 ~
»Ali gnjavator koji zna sve o tebi.« Doktor se razbijesni:
»Dakako, vi znate sve o meni jer ste vi ja. To je vaša suluda priča!
Ali što doista znate o meni? Pljuge koje pušim, moj datum rođenja... I
dalje?«
Elliott se prepustio srdžbi zato što se bojao. Neprimjetno je osjećao
da se omjer snaga okrenuo i naslućivao je da čovjek još nije otkrio sve
karte. Kao u znak potvrde, ovaj nastavi ozbiljnim tonom:
»Znam stvari koje nikada nikome nisi rekao, ni svojem najboljem
prijatelju, ni ženi svog života.«
»Što, na primjer?«
»Stvari koje ne želiš čuti.«
»Hajde, probajte, da vidimo. Nemam što skrivati.«
»Za okladu?«
»O čemu želite razgovarati?« Čovjek na trenutak razmisli zatim
predloži:
»Želiš li da govorimo o tvojem ocu?« Pitanje ga udari poput
iznenadnog šamara.
»Kakve veze ima sad moj otac?«
»Iako to nikad nije htio priznati, tvoj je otac bio alkoholičar, zar ne?«
»Nije istina!«
»Dakako da jest. Pred svima je bio ugledan poslovni čovjek, brižan
suprug i dobar otac. Ali zapravo, za tvoju majku i tebe to je bila druga
priča, ha?«
»Vi nemate pojma.«
»Možeš misliti kako nemam. Pod stare dane malo se smirio, kad si
bio malen, znao te jako kazniti, sjećaš se?«
Budući daje Elliott ostao bez riječi, čovjek nastavi:
»To bi ga uhvatilo ponekih večeri nakon nekoliko čaša. Kad je posve
pijan, brzo bi se uzrujao, a udaranje bi ga smirivalo...« Kao boksač u
ringu, Elliott je mirno primao udarce. »Dugo si se prepuštao. Katkad bi
ga čak i izazivao, zar ne, jer si znao da će, bude li se dovoljno ispucao na
tebi, poštedjeti majku.« Čovjek nakratko zastane, zatim upita: »Želiš da
nastavim?«
»Gonite se k vragu!« Okrene se prema mladom doktoru i prišapne
mu na uho, tajnu:
»Kad ti je bilo deset godina, jednog poslijepodneva po povratku iz
škole našao si majku u kadi prerezanih žila... «
»Gade!«, pobijesni Elliott uhvativši čovjeka za ovratnik sakoa. Ali
ovaj mirno nastavi gdje je stao: »Stigao si u zadnji čas da je spasiš. Već si
bio nazvao hitnu pomoć, ali ona je tražila da joj obećaš da nećeš ništa reći
i tako je bilo. Pomogao si joj razbiti staklena vrata tuš-kabine pa je rekla
bolničarima da se porezala poskliznuvši se o mokar pod. Bila je to vaša
tajna. I nikad je nitko nije otkrio.«
~ 34 ~
Sada su dva muškaraca stajala licem u lice jedan nasuprot drugoga.
Elliott je bio dirnut. Nije očekivao kopanje po obitljeskim tajnama. Ne
večeras, ne ovako. Te su ružne uspomene bile duboko zatomljene, gotovo
odbačene, a još tako žive. Bolne.
»U početku si mislio da si dobro učinio, ali dvije godine poslije tvoja
se majka bacila s dvanaestoga kata vaše zgrade.«
Svaku riječ ovoga čovjeka Elliott je primao poput teškog udare, Prvi
put nakon dugo vremena poželio je zaplakati. Osjećao i ranjivim,
očajnim, kao natrpan dinamitom.
»Otad neprestano razmišljaš kako si i ti djelomično odgovoran za
njezino samoubojstvo, da je moglo biti drukčije da si nešto rekao. Jer je
mogla dobiti psihološku pomoć ili liječenje u klinici. Da nastavim?«
Elliott otvori usta da će nešto zaustiti, ali ne ispusti ni glasa. Iako je
čini se i sam ostao dirnut, čovjek nastavi roniti opasnim vodama istine.
Promislio je i zadao posljednji, smrtni udarac.
»Onom koji to želi čuti govoriš da ne želiš imati djecu zato što je ovaj
svijet pokvaren i budućnost će čini se biti kobna, ali to nije pravi razlog,
Elliotte...« Mladi se doktor namršti. Sada više ni on nije znao što
sugovornik smjera. »Ne želiš djecu zato što si oduvijek mislio da te tvoji
roditelji nisu voljeli. Pa se danas i ti bojiš da nećeš biti sposoban voljeti
vlastitu djecu. Smješno kako funkcionira čovjek, zar ne?«
Elliott ne poreče. Evo, tri su minute bile dovoljne da čovjek kojega
nikad nije vidio rasturi njegova uvjerenja i natjera ga da posumnja u sve.
Bijedna hrpa malih tajni, eto što smo svi mi. Na terasu se obruši snažniji
nalet vjetra. Čovjek podigne kragnu, približi se Elliottu i položi mu ruku
na rame u znak ohrabrenja.
»Ne dirajte me!«, zamoli mladi doktor udaljavajući se prema ogradi.
Trebalo mu je zraka i u glavi mu se vrtjelo. Osobito zato što je osjećao
kako mu je nešto važno promaklo - pravi razlog tih otkrića.
»Recimo da je sve to istina«, reče promatrajući svog tajanstvenog
gosta, »što vi hoćete od mene?«
Starac odmahne glavom.
»Ne želim ništa od tebe, dečko. Žao mi je što te moram razočarati, ali
nisam došao radi tebe.«
»Nego, kako...«
»Vratio sam se da vidim nju... «
Opet izvuče lisnicu, ali ovaj put pruži Elliottu jednu izblijedjelu
fotografiju. Ilena u Central Parku kako baca grudu, ozarena lica i
rumenih obraza. Tu je sliku najviše volio. Snimljena je prethodne zime i
otad je nije vadio iz lisnice.
»Otkud vam? Samo se usudite približiti Ileni i razbit ću vam gubicu
da...«
Čovjek ustane ne pričekavši kraj prijetnje. Budući da je došlo
njegovo vrijeme za odlazak, pomiluje psa po glavi i učini nekoliko koraka
~ 35 ~
prema staklenoj stijeni. Tada Elliott primjeti na njemu onu istu
drhtavicu kao večer prije u zračnoj luci netom prije no što nestao. Ovaj
put ga neće samo tako pustiti! Požuri se da ga ulovi, ali... Prekasno.
Drugi je već napustio terasu zatvorivši za sobom klizeću staklenu
stijenu.
»Otvorite ta prokleta vrata!«, vikne doktor lupajući o staklenu
stijenu koja se protezala duž cijele terase.
Zahvaljujući florescentnom premazu staklo je uvečer poprimalo
zelenu boju, što je sada bilo u trendu. Takva inovacija arhitekta
pretvarala je staklo u neku vrstu zrcala bez metalne podloge. Zatvoren
na terasi, Elliott je bio na pogrešnoj strani, onoj s koje on nije mogao
vidjeti ništa, dok se njega moglo vidjeti.
»Otvorite!«, vikne ponovno.
Zavlada tišina, zatim glas iza vrata promrmlja:
»Ne zaboravi što sam ti rekao: ja sam ti saveznik, a ne neprijatelj.«
Nije smio dopustiti da tip ode. Sada je htio doznati više. U
nedostatku boljeg rješenja, dohvati jednu željeznu stolicu i nasrne njome
na staklenu stijenu koja prsne u tisuću malih sjajnih bljesak; Uleti u
kuću, spusti se niz stube, pretraži sve sobe pa čak izađe na ulicu. Nigdje
nikoga.
Kad se vratio na terasu maleni labrador tužno je zavijao u noć.
»Sve će biti u redu«, reče podižući psića u naručje, »gotovo je.«
Ali duboko u sebi bio je uvjeren u sasvim suprotno. Sranja su tek
počinjala.
~ 36 ~
6.
Toliko bih volio da se sjetiš sretnih dana naše ljubavi, U to vrijeme sunce jače je sjalo
i život bio je ljepši. ~ Jacques Prevert ~
1976.
Elliott ima 30 godina
Sa psom pod rukom Elliott požuri prema autu. Morao je ispričati
Mattu što se dogodilo. Refleksno je prvo nazvao Ilenu, ali je poklopio
prije no što se javila. Kako da joj to ispriča a da ne ispadne luđak? Ne,
bolje pričekati da sazna nešto više, da je ne zabrine. Otvori vrata bube i
smjesti svog novog malenog prijatelja na suvozačko sjedalo. Počeo se
vezivati za malenog labradora kojega je neobična dogodovština koju su
upravo doživjeli jednako uznemirila.
Elliott napusti marinu i skrene u talijansku četvrt. Noć je već
odavno pala i promet više nije bio gust. Uđe u ulicu Lombard i projuri
kroz osam zavoja po kojima je ulica s pravom dobila naziv najvijugavijom
na svijetu. Put je bio divan i odgovarao je glasu koji ga je pratio, ali
Elliott je večeras bio previše zabrinut da bi se zadržavao na cvjetnim
aranžmanima i osvjetljenjima.
Budući da mu se žurilo, samo projuri kroz North Beach, jureći ispred
tornjeva takozvane talijanske katedrale - u kojoj se nekoliko godina
ranije Marilyn Monroe udala za Joea Di Maggija - a zatim stigne na vrh
Telegraph Hilla.
Strme ulice San Francisca nisu bile mit. Stigavši na vrh brežuljka,
okrene se da bi se parkirao ukoso, okrećući kotače prema pločniku kako
su nalagali lokalni propisi.
»Dobro, ti ostaješ ovdje«, naredi psu.
Životinja zareži u znak negodovanja, ali doktor ne popusti.
»Žao mi je, ali nema pregovora«, odsječe zatvarajući vrata.
Uđe u maleni prolaz između eukaliptusa i spusti se stubama cvijeća
niz padinu Telegraph Hilla. Mjesto je bilo nadrealistično puno šarma,
dašak sela usred metropole. Odavde se pružao pogled na cijeli grad, a u
pozadini se nazirao Coit Tower koji je svijetlio poput reflektora. Šareno i
raskošno raslinje pružalo je zaklon mnogim pticama: vrapcima, divljim
papigama, kosovima... Elliot pretrči drvene stube koje su vijugale među
rododendronima, fuksijama i bugenvilijama uz malene bungalove u stilu
art-decora priljubljene za brdašce. Na polovici stuba zastane pred ulazom
u neuredan vrt. Kao i svaki put kad bi ovamo dolazio, preskoči ogradu i
nađe se na pragu obojene drvene kuće iz koje se orio zavodnički glas
Marvina Gayea. Htio je pokucati na vrata, no kako su već bila otvorena,
uđe bez najave, nestrpljiv da prijatelju povjeri svoje brige.
~ 37 ~
»Matt, jesi li tu?«, vikne ulazeći u dnevni boravak. »Nećeš nikad
pogoditi što mi se danas dogodilo... «
Naglo zastane. Na stoliću pokraj prozora ugleda dvije čaše
šampanjca uz pladanj s makronima*. Sobom se ugodno širio miris
indijskih štapića. Elliott se namršti i preleti pogledom po sobi ugledavši
uz kamin par štiklica, pastelni grudnjak na dvosjedu i čipkaste gaćice
koje su visjele s jednog kipića. Po svemu sudeći, Matt je ima društvo.
Barem je tako očekivao jer ukoliko je to bilo njegovo rublje, doista ga nije
poznavao! Elliott se taman htio iskrasti na prstima, kada začu...
»Hej, bok.«
Okrene se kao uhvaćen na djelu. Pred njim je, gola poput Eve stajala
djevojka s plaže.
»Eh, dobra večer«, promrmlja on skrećući pogled, »oprostite što...«
Djevojka lažnom čednošću jednom rukom prekrije prsa, a drugom
donji dio trbuha, približavajući mu se ženstveno i senzualno.
»Matt mi nije rekao da i ti dolaziš na zabavu«, reče razdragano.
»Ne, eh... Ne želim ni znati na što mislite. Došao sam samo da...«
»Otkud ti ovdje u ovo doba?«, prekine ga Matt pojavivši se omotan
samo plahtom oko bokova.
»Očito smetam«, zaključi Elliott.
»Veoma pronicljivo, moram priznati! Daj da te barem upoznam s
Tiffany, došla je na audiciju za sljedeću James Bond djevojku.«
»Drago mi je. Hm... Neću vam pružiti ruku jer su vaše zauzete.«
Tiffany mu zauzvrat uputi blistavi antiplak osmijeh. Elliott se okrene
prema prijatelju: »Slušaj Matt, treba mi pomoć...«
»Zar ovaj čas? Ne može pričekati do sutra?«, upita zabrinuto mladi
Francuz, naslućujući kako mu igra užitaka s ovim čarobnim bićem sve
više izmiče.
»Imaš pravo, nazvat ću te sutra«, popusti Elliott razočarano.
»Oprosti na smetnji.« Već je krenuo prema vratima kada ga Matt primi
za rame, shvativši odjednom da njegova prijatelja muči nešto zbilja
važno.
»Čekaj, stari, reci što se dogodilo.«
Na drugom kraju sobe, Tiffany je sakupila svoje stvari, i osjetivši da
je suvišna, procijeni da je vrijeme da nestane.
»Dobro, dečki, ostavljam vas«, najavi navlačeći zadnju odjeću. »Ako
više volite muške igre... «
»Ne, ne, ne, ne, ne!«, zabrine se Matt pokušavajući je zadržati, »nije
ONO što misliš. Elliott mi je PRIJATELJ.«
»Ne brini dragi«, reče ona utješno izlazeći iz kuće, »ovo je San
Francisco, znam što to znači... «
____________________________
*Makroni - francuski banketni kolačići
~ 38 ~
Napola gol, Matt krene za njom u vrt zaklinjući se u sve bogove da
nije gay, trudeći se izvući iz nje broj telefona, ali uvrijeđena djevojka nije
popustila. Matt stane još jače navaljivati, ali snažan oceanski vjetar
naglo odnese njegovu togu. Gol kao od majke rođen, ščepa prvu teglu s
cvijećem koja mu je pala pod ruku – kaktus s pločastim bodljama - i
prekrije spolovilo. Ustrajno potrči još malo za Tiffany koja je, unatoč
visokim potpeticama, skakutala poput gazele. U susjednoj kući upali se
svjetlo i škljocne prozorski kapak. Starija gospoda probuđena vriskom
proviri kroz prozor. Ugledavši zaprepašteno lice svoje susjede, Matt
ustukne i žurno krene prema kući. Taman kad je stigao do ulaznih vrata,
posklizne se na zadnjoj stubi i razleti po pragu, nabivši najosjetljiviji dio
svoje anatomije na bodljikave izdanke kaktusa. Urličući od bola, zatvori
za sobom vrata, zaprijetivši prstom Elliottu:
»Nadam se da imaš JAKO DOBAR razlog za ovo što si mi učinio!«
»Mislim da gubim razum, je li to dovoljno?«
»Učini mi uslugu i prestani me tako gledati! I da nisi rekao ni riječi!«
»Nisam ništa rekao«, odvrati Elliott suzdržavajući se da ne prasne u
smijeh.
»Dobro, nastavi«, reče Matt bježeći u sobu. »Obući ću se pa ćemo
raspraviti o tvom problemu.«
Elliott ode do kuhinje i pristavi vodu za kavu. Unatoč obećanju ne
uspije se suzdržati da ne povikne Mattu:
»Hoćeš savjet? Uzmi pincetu!«
U malenoj kući napetost je polako jenjavala. Matt se »zaliječio«
navukao je traperice i pulover. Bio je, dakle, oran i čio za razgovor s
prijateljem koji ga je čekao za stolom.
»Dobro, što se dogodilo?«, upita poslužujući se šalicom kave.
»Vratio se«, spremno dobaci Elliott.
»Da pogodim, tvoj putnik kroz vrijeme, zar ne?«
»Da, posjetio me večeras na mojoj terasi.«
Matt se namršti srknuvši kavu i ubaci u šalicu dvije kockic šećera.
»I dalje priča isto?«
»Pravi se da je on ja, ali trideset godina stariji.«
»Neobičan simptom, zar ne, doktore?«
»Zbilja uznemirujuće, zna mnogo toga o meni. Intimne stvari, veoma
osobne...«
»Želi da propjevaš?«
»Čak ni to, kaže da dolazi kako bi ponovno vidio Ilenu.«
»U svakom slučaju, sretneš li ponovno svog prijatelja iz budućnosti,
ne zaboravi ga pitati rezultate idućih sportskih događaja ili stanje na
burzi... « Matt smiješno napući usne srknuvši još malo kave. Ubaci još tri
kockice šećera i malo mlijeka te nastavi: »...da usput zaradimo malo na
kladionicama.«
»Ne vjeruješ mi, je li?«, zaključi nevoljko Elliott.
~ 39 ~
»Vjerujem ti da te opsjeda neki tip, ali ne vjerujem da dolazi iz
budućnosti.«
»Trebao si vidjeti kako je nestao...«, nastavi zamišljeno Elliott.
»Znaš što? Sad me zbilja brineš. Podsjećam te da sam ja od nas
dvojice redikul...« Matt ustane i sadržaj cijele šalice izlije u sudoper
gunđajući: »Brr, bljutava ti je ta kava!« Zatim nastavi obrazlaganje: »Ja
sam onaj tračak ludosti i ekstravagancije, ja imam pravo činiti pizdarije i
pričati neukusne šale. Ti si naš glas razuma i mudrosti. Nemoj sada
mijenjati te uloge.«
»Sve je to lijepo, ali ja svejedno imam loš osjećaj što se tiče toga tipa.
Plaši me i što god da kaže, nisam siguran da mi želi samo dobro.«
»U tom slučaju, moramo ga naći i natjerati mu malo straha u kosti«,
reče Matt uhvativši palicu za baseball koja je virila iza dvosjeda.
»Pusti to«, uzdahne Elliott, »tip je dvostruko stariji od nas.«
»Što predlažeš, kako da dođemo do njega?« Elliott na trenutak
promisli i zaključi:
»Njegove su riječi tako sulude, da postoje samo dvije mogućnosti: ili
ima psihičkih smetnji...«
»Ili?«
»Ili govori istinu.«
»Molim te, ostanimo pri prvoj.«
»U tom slučaju moramo nazvati bolnice i psihijatrijske ustanove u
okolici i provjeriti nedostaje li im slučajno koji pacijent.«
»Krenimo odmah!«, odvrati Francuz dohvativši telefon. »Ako čovjek
postoji, obećavam ti da ćemo ga naći.«
Elliott otvori staklena vrata regala s knjigama i izvuče telefonski
imenik. Umjesto književnih remek-djela police su krasile kompletna
kolekcija Playboya i nekoliko knjiga o vinogradarstvu.
»Znaš li da na ovom svijetu ima i drugih stvari osim žena vina?«,
reče prijatelju.
»Zbilja?«, upita Matt napola ozbiljno, »jer koliko god se trudio nikako
da ih nađem.«
Kad su izvukli sve brojeve, dvojica se prijatelja bace na pozivanje
svih kalifornijskih sanatorija nastojeći doznati nije li možda čovjek
kojega traže na popisu pacijenata koji su bolnicu napustili bez
liječničkog odobrenja. Valja napomenuti da su posljednjih godina
psihijatrijske bolnice obvezne puštati dio svojih pacijenata na zrak u
prirodu. Kako bi smanjio poreze, kalifornijski guverner - Ronald Reagan
- odlučio im je drastično smanjiti proračune. Takvu je politiku
namjeravao još više poticati preuzme li jednoga dana predsjedničku
funkciju. Elliott i Matt zdušno su se predali poslu, ali nakon sat vremena
shvatili su da još nemaju apsolutno nikakav trag. Zadatak je bio
pretežak osobito u to doba dana.
~ 40 ~
»Tip je nevidljivi čovjek«, zagunđa Matt spuštajući slušalicu »Želiš
da nastavimo?«
»Mislim da nema smisla. Zapravo, samo sam htio dokaz.«
»Kakav dokaz?«
»Dokaz da taj tip nije ja.«
»Stari, ti se gubiš. Prvi put te vidim u ovakvu stanju i oprosti, ali
moram ti reći da sada ne bih volio da me ti operiraš. Opusti se, prijatelju!
Odi na odmor, odvedi Ilenu na sunčanje na Havaje tjedan dana i vidjet
ćeš da će sve sjesti na svoje mjesto.«
Matt se ispruži na dvosjedu, upali televizor i naleti na epizodu
Columba. Na ekranu, između dva prisjećanja na svoju suprugu, poručnik
nastoji zbuniti zločinca navodeći ga na labirint kontradikcija.
»Šteta što nije ništa ostavio kod tebe«, reče Matt zijevajući.
»Kako to misliš?«
»Tvoj putnik kroz vrijeme, šteta što nije ostavio kod tebe nešto sa
svojim otiscima. Mogli bismo ih analizirati kao u filmu.«
Elliott se zamisli, prisjećajući se točnog susreta sa svojim »gostom«,
a zatim stisne prijatelja za ramena.
»Matt, ti si genij, znaš?«
»Istina«, potvrdi Francuz. »Šteta što si jedini koji to vidi. Ali zašto mi
to govoriš?«
»Ostavio je upaljač! Siguran sam, pušio je preda mnom i odložio
Zippo na stolić na mojoj terasi.« Elliott izbezumljeno dohvati sako i
ključeve. »Idem kući.«
»Idem s tobom«, odvrati Matt pridruživši mu se na vratima. »Ne
želim da voziš u ovakvu stanju.«
»Hvala na brizi.«
»I neću te napustiti kad bude postajalo sve zanimljivije.« Dvojica
prijatelja izađu iz kuće i popnu se drvenim stubama. »Idemo mojim
autom«, predloži Matt, »teško mi je voziti tvoje drndalo.«
No stigavši na parkirno mjesto imali su što vidjeti. Mattov predivni
Corvette Chevrolet bio je urešen Tiffanynim djelom. Preko cijelog
prednjeg vjetrobrana ružom za usne pisalo je: BASTARD*
»Dražesna cura«, primijeti Elliott.
»Vidjet ćeš da je ipak ostavila broj telefona«, odvrati Matt izvukavši
posjetnicu zataknutu ispod brisača. Zacijelo ima u meni nešto
neodoljivo.«
Dok je njegov prijatelj energično brisao staklo, Elliott ode po
malenoga labradora u svom autu.
»Sada imaš i psa?«, iznenadi se Matt izbečivši oči. »Mislio sam da
nisi neki ljubitelj životinja.«
»Recimo da ovo nije običan pas.«
____________________________
*Kopile
min@
~ 41 ~
Matt sjedne za upravljač i zakopča pojas.
»Po čemu je poseban? Zna voziti i služi ti kao vozač, ha?«
»Da, a naučio sam ga i govoriti.«
»Zbilja?«
»Hajde, kreni, budeš li dobar možda ti otpjeva Marseljezu.«
Matt da gasa i Corvette Roadster krene u noć. Elliottu laknu kao da
mu je sa srca pao kamen težak tri tone. Za samo nekolik minuta posve se
udobrovoljio. Bojao se, istina, tog čovjeka koji ga je uznemirio otkrivši mu
dvije-tri obiteljske tajne. No sada se vratilo samopouzdanje i dobro
raspoloženje. Pokupit će upaljač i nazvati prijatelja policajca. Analiza će
pokazati da otisci prstiju toga tipa nisu jednaki njegovima i sve će opet
biti u redu. Tada će moći javiti Ileni pa će se zajedno smijati toj smiješnoj
priči. U međuvremen je mogao još malo podbadati Matta.
»Znaš, pa nisi ti obvezan izlaziti s djevojkama kvocjenta inteligencije
manjeg nego u puža.«
»Zašto mi to kažeš?«
»Jer čini se da pin-up djevojka od maločas nije bila neka mudrica,
ako me razumiješ.« Matt tu vijest prihvati posve ravnodušno, dodajući
ipak:»Svejedno, jesi li vidio te...«
»Obujam grudi nije jedini kriterij da izađeš sa ženom«, prekine ga
Elliott. »Imaš trideset godina, mislio sam da si prošao tu primitivnu fazu,
ali vidim da nije tako.« Matt nije odustajao:
»Fizički izgled je važan.«
»Da, važan je za ono na što ti misliš, a poslije?«
»Poslije čega?«
»Razgovori, zanimanje za drugoga, razmjena mišljenja...« Matt
slegne ramenima:
»Za razgovor zovem tebe. Za to mi ne treba izlazak s nobelovcem.«
»Uh... U međuvremenu si promašio račvanje prema meni.«
»Nisam«, odvrati Matt uvrijeđeno, »idem prečacem za koji ti i ne
znaš.«
No prečac je možda put činio i nekoliko kilometara duljim. Do
marine im je trebalo deset minuta. Elliott je nestrpljivo tresao nogom, ali
tako elegantno da se ništa nije primijetilo. Čim se auto zaustavio pred
kućom, pojuri unutra i grabeći po četiri stube popne se na terasu. Sada
se bojao još samo da upaljač nije nestao. Srećom, nije bilo tako. Zippo je
još uvijek ležao na rubu stola.
»Što se ovdje dogodilo«, upita Matt ugledavši hrpu razbijenog stakla.
»Borio si se s King Kongom?«
»Objasnit ću ti kasnije. Moram obaviti jedan poziv.«
»Samo malo, leptiriću. Dva su sata ujutro! San Francisco nije grad
koji nikada ne spava, pogriješio si obalu! U ovo doba većina normalnih
ljudi je u krpama.«
~ 42 ~
»Zovem policiju, Matt.«
Elliott nazove centralnu policijsku postaju i upita je li dežuran
detektiv Malden. Tako je i bilo, i odmah ga spoje s uredom istražitelja.
»Dobra večer, gospodine Malden. Ovdje Elliott Cooper, oprostite što
smetam, ali molio bih vas jednu veliku uslugu.«
Čekajući policajca, dvojica prijatelja izađu na terasu.
»Nisam znao da imaš prijatelje u munji«, reče Matt iznenađeno.
»Odakle znaš tog tipa?«
»On je istraživao samoubojstvo moje majke«, odgovori uvijeno Elliott.
»Tada mi je mnogo pomogao i ostali smo u kontaktu. Vidjet ćeš, dobar
je.«
Obojica priđu stolu i pažljivo promotre upaljač koji je njihov
takozvani »putnik kroz vrijeme« ostavio za sobom. Bio je to srebrni
Zippov model s urezanim sjajnim zvjezdicama i natpisom Millenium
Edition.
»Neobičan natpis«, zaključi Elliott.
»Da«, potvrdi Matt kleknuvši da pogleda izbliza. »Kao da je
proizveden u ograničenoj seriji u spomen na nešto...«
»...Na prelazak u 2000. godinu«, završi Elliott uviđajući
nevjerojatnost svojih riječi.
»Pusti sad to, pričamo gluposti!«, odvrati odlučno Matt ustajući.
Nekoliko minuta poslije pred kućom se zaustavi policijski auto.
Elliott požuri dočekati detektiva Maldena. Bio je to murijak staroga
kova, poput starog Humphreya Bogarta, u baloneru i štofano šeširu, ali
atletske građe. Počeo je na samome dnu, učeći zanat i ulici. Nakon gotovo
četrdeset godina otkako je u službi, San Francisco za njega više nije imao
nikakvih tajni.
No stari policajac nije došao sam. Predstavi Elliottu novog kolegu,
detektiva Douglasa, mladog inspektora tek izašloga iz Policijske
akademije, diplomiranog kriminalista. Kose pažljivo zalizane unatrag,
Douglas je i u dva ujutro bio besprijekorno odjeven, u lijepo krojenom
odijelu sa savršeno zavezanom kravatom.
»Što se dogodilo, Elliotte?«, upita Malden izlazeći na terasu i
pokazujući na hrpe stakla. »Dobio si metak u prozor?«
»Volio bih da uzmete otiske s ovog upaljača«, objasni naizust Elliott
kao da je riječ o najobičnijoj formalnosti.
Kao predani učenik, Douglas je već držao u ruci notes i kemijsku
olovku.
»Je li netko upao ili provalio u kuću?«, krene se raspitivati.
»Ne može se baš tako reći«, odgovori Matt. »Priča je malo složenija...«
»Ne prijavite li slučaj policiji, nećemo vam moći pomoći!«, zaprijeti
im uzrujano mladi inspektor.
»Smiri se, Douglase!«, zatraži Malden.
~ 43 ~
Elliottu je postajalo sve jasnije da se neće tako lako izvući bez
objašenjenja situacije. Pod izlikom da ide pristaviti kavu, uvede starog
policajca u kuhinju da popriča s njime u četiri oka.
»Elliotte, sada mi opiši što se točno dogodilo«, zatraži Malder i
zapali cigarillo.
Kako je mladi liječnik i dalje šutio, Malden se prisjeti njihova prvog
susreta. Iako je otada prošlo već dvadesetak godina, sjećao ga se kao da
je bilo jučer.
Jedne kišne večeri bio je pozvan proglasiti samoubojstvom smrt žene
koja se bacila sa zgrade u centru grada. Uz tijelo je našao i dokumente -
zvala se Rose Cooper - a zatim je na sebe preuzeo zadatak da tu strašnu
vijest prenese njezinome mužu i sinu.
Kad je njegova majka počinila samoubojstvo, Elliottu nije bilo ni
deset godina. Malden ga se sjećao kao zanimljivog, pametnog i osjećajnog
dječaka. Upoznao je dječakova oca. Bio je to poslovni čovjek kojega smrt
žene kao da i nije previše shrvala. Malden se osobito sjećao ožiljaka i
modrica koje je zapazio na dječakovoj ruci. Iskreno rečeno, te je ožiljke
više predosjetio nego uistinu primijetio. Možda ga je upravo ta njegova
intuitivna crta činila tako dobrim policajcem: neke je stvari jednostavno
»osjećao«. A u ovom slučaju osjećao ih je to bolje jer je i sam imao oca koji
bi ga redovito mlatio remenom nakon radnog dana u tvornici.
Mogao je, dakako, zatvoriti oči: u ono vrijeme tim se stvarima nije
pridavala tolika pažnja. No idućeg se dana vratio provjeriti Elliotta, kao i
dan poslije. Te bi trenutke iskoristio da uputi ocu nekolikio rečenica
dajući mu time na znanje da »zna« i da ga odsad drži na oku. Tako je
Malden malo pomalo pratio Elliottov razvoj i zanimao se za njegovo
školovanje. Na svoj je poziv gledao pomalo utopijski: policija mora biti
bliska ljudima, što je nimalo ne sputava da zatvara zločince.
Policajac primi šalicu kave koju mu je pružio liječnik i protrlja oči
želeći izbrisati uzavrela sjećanja. Mora se usredotočiti na sadašnji
problem.
»Ne kažeš li mi ništa«, nastavi Malden ustrajno, »neću ti moći
pomoći.«
»Svjestan sam toga«, prihvati Elliott, »ali...«
»Ali što?«
»Nakon majčine smrti tražili ste da vam vjerujem i obećali mi da
ćete uvijek biti tu zatrebam li pomoć...«
»To i dalje vrijedi, sinko.«
»E, pa danas mi je potrebna vaša pomoć. Ne samo kao policajc nego i
kao prijatelja: policajac mi treba radi istrage ovih otisaka, prijatelj da mi
vjeruje premda mu zasad ništa ne mogu objasniti.«
»Da«, uzdahne Malden, »lijepo zboriš, ali istragu otisaka nemogu
pokrenuti samo tako! Za to je potrebno dopuštenje, polaganje računa.
~ 44 ~
Moramo pozvati ekipu forenzičara. Osim toga, to mo potrajati i nekoliko
dana, čak i tjedana...«
»Ali rezultat mi je hitno potreban!«
Malden se na trenutak zamisli češkajući se po glavi. Već neko
vrijeme njegova se policijska karijera polako gasila. Službeno su mu
zamjerali da ne vodi računa o hijerarhiji i da do cilja katkad dođe ne baš
uvijek prihvatljivim metodama. No ponajviše mu se zamjeralo što je
predaleko odvukao istragu jednog slučaja korupcije koja je
kompromitirala nekoliko gradskih glavešina. Malden je znao da ga otad
budno prate i da je njegov novi pomoćnik tu ponajviše kako bi pazio da
ne učini neki pogrešan korak. Imao je toliko razloga, oprez, ali i dano
obećanje - obećanje koje je dvadeset godina ranije dao djetetu koje je
ostalo bez majke.
»Možda postoji mogućnost da otiske uzmemo bez uobičajene
procedure«, izjavi nenadano.
»Kako to?«
»Vidjet ćeš«, odgovori tajanstveno. »Posve je protupropisno, ; moglo
bi upaliti.« Vrativši se u dnevni boravak, pošalje Douglasa po tubu onog
novog super ljepila koje se tek pojavilo na tržištu.
»A gdje da ga nađem u dva sata ujutro?«, zagunđa Douglas.
Malden reče pomoćniku adresu jedne trgovine fotografsko opremom
koja radi cijelu noć i koja je komercijalizirala to ljepilo marke Kodak.
Kad je Douglas otišao na zadatak, policajac ponovno kleknu kako bi
promotrio neobičan ugravirani natpis na upaljaču.
»Millenium Edition? Što bi to moglo značiti?«, zapita okrenuvši se
prema Mattu.
»Znamo koliko i vi«, prizna Matt otvarajući limenku Coca-Cole.
»Nadam se da ga niste dirali? Inače, zaboravite otiske...«
»Što mislite tko smo mi?«, povikne Matt.. »I mi gledamo Starskyja i
Hutcha.«
Malden ošine pogledom mladića i okrene se Elliottu.
»Treba mi kartonska kutija.«
»Koje veličine?«
»Može i kutija za cipele.«
Elliott ode pogledati u ormar u sobi i pronađe kartonsku ambalažu
jednog para adidaski. Za to vrijeme Malden uzme malenu lampu sa
stolića na terasi. Skine abažur i položi dlan na još upaljenu žarulju, da
provjeri toplinu.
Nekoliko minuta kasnije vratio se Douglas ponosno mašući tubom
super-ljepila. U početku je Maldena smatrao staromodnim, ali ipak je
morao priznati da ga stari murjak svakim danom sve više iznenađuje
svojom umješnošću i da je više naučio s njime u nekoliko tjedana nego
tijekom cijele trogodišnje obuke.
»Sve je spremno«, najavi Malden, »predstava može početi.«
~ 45 ~
»Uzet ćete otiske s pomoću kartonske kutije i tube ljepila?«, upita
Matt s nevjericom.
»Upravo tako. A to, dečko, nisi nikad vidio ni na televiziji, čak ni u
Starskyju i Hutchu.«
Malden zamoli Matta limenku Coca-Cole koju je upravo iskapio.
Policajac izvadi iz džepa nožić i odreže dno aluminijske limenke. U
malenu improviziranu posudicu istisne sadržaj ljepila, a zatim je položi
pokraj upaljača. Potom uzme noćnu svjetiljku i toplinom žarulje zagrije
ljepilo. Sobom se ubrzo proširi neugodan miris. Malden sve to pokrije
kartonskom kutijom, a zatim se zadovoljno vrati svojim gledateljima.
»Još nekoliko minuta do degustacije«, najavi uz zadovoljan osmijeh.
»Što ste zapravo napravili?«, upita Matt sa sve većom nevjericom.
Pazeći jednim okom kutiju, Malden počne objašnjavati stručnim tonom:
»Kemijski naziv super-ljepila je cianoakrilat...«
»Drago mi je što sad i to znamo«, reče Matt posprdno.
Malden mu tada uputi oštar pogled kojim zatraži da ga se prekida i
Matt u potpunosti shvati poruku.
»Aminokiseline i lipidi, osnovne sastavnice ljudskog znoja koji ostaje
na otiscima pod utjecajem topline privlače pare cianoakrilata.«
»I doći će do polimerizacije«, najavi Elliott koji je počeo shvaća
»Poli-što?«, upita Douglas koji se osjećao sve više zapostavljen.
»Polimerizacije«, objasni Malden. »To znači da će se pare superljepila
spustiti na otisak prsta nevidljiv golim okom, stvarajući na taj
način nešto poput zaštitne ljuske koja će nam omogućiti da otisak vidimo
i sačuvamo.«
Matt i Douglas s nevjericom pogledaju policajca. No ovo je bila
preteča i za nekoliko godina ta metoda identificiranja otisaka prsta bit će
prava revolucija u svjetskom istraživanju zločina. Elliott, pak, nije
skidao pogleda s kutije, nestrpljivo iščekuju što će mu ona otkriti.
Ubrzo Malden odluči privesti igru kraju i podigne kutiju: bijeli sloj
prekrivao je upaljač na tri mjesta jasno otkrivajući tri otiska prsta.
»Posao je obavljen«, reče Malden prignuvši se. »Na prvi pogled
vidimo sjajan otisak palca na jednoj strani, a na drugoj, rekao bi vrhove
kažiprsta i srednjaka.«
Pažljivo rupčićem omota dokazni materijal i uvuče ga u džep kišnog
ogrtača.
»Ako sam dobro shvatio«, reče okrenuvši se Elliottu, »želiš da otiske
usporedim s onima iz naših dosjea?«
»Ne baš sasvim«, ispravi ga liječnik: »želim da ih usporedite
mojima.« Poprativši te riječi gestom, iz džepa sakoa izvuče nalivpero i
kapne na stol malo tinte, zatim umoči u nju vrhove svih prsta te utisnu
vlastite otiske na praznu stranicu rokovnika. Malden uzme papir i
pogleda Elliotta ravno u oči.
»Iako ne shvaćam čemu sve ovo, učinit ću to jer i ja imam povjerenja
~ 46 ~
u tebe.«
Liječnik tiho kimne glavom u znak zahvale policajcu. A Matt se
konačno odvaži na još jedno pitanje:
»Hoće li dugo trajati usporedba tih dvaju otisaka?«
»Odmah ću se baciti na posao«, odvrati Malden. »Budući da su uzorci
valjani, nadam se da ću brzo imati rezultate.«
Elliott isprati policajce. Dok je Douglas išao prema autu, Malden
obeća:
»Nazvat ću te čim bude gotovo.« Zatim na trenutak promisli i upita:
»Jesi li još uvijek s onom malom Brazilkom, Ilenom?«
»Jesam«, odgovori Elliott pomalo iznenađen pitanjem. »Između nje i
mene je...« Od naleta stida ne dovrši rečenicu, ali Malden shvati bit.
»Razumijem«, reče pognuvši glavu, »kad vam neka osoba osvoji srce,
ostaje u njemu zauvijek... «
Elliott dirnuto pogleda starog policajca koji je polako odmicao. Znao
je da ovaj već nekoliko godina prati svoju ženu u unaprijed izgubljenoj
utrci protiv Alzheimerove bolesti. I da će se uskoro oglasiti zvonce za
posljednji krug.
Bilo je tri sata ujutro, ali Elliottu se nije spavalo. Odvezao je Matta
kući i pokupio svoju Bubu. Zaustavio se na jednoj benzinskoj crpki u
Market Streetu. Upravo je zamišljeno punio spremnik kada ga dozove
neka bezuba žena. Gurala je kolica puna tričarija i dronjaka i doimala se
drogiranom ili pijanom. Dobaci mu gomilu uvreda, ali on ih nije doživio.
Dva dana u mjesecu volontirao je kao liječnik u Free Clinic, gradskome
centru za liječenje beskućnika i dobro je znao da grad noću poprima
drugo lice. U turističkim vodičima i filmovima San Francisco se uvijek
prikazivao u najboljem svjetlu sa svojim pitoresknim četvrtima po mjeri
čovjeka i brojnim zelenim površinama. Također, neprestano se podsjećalo
na to kako je taj grad simbol hipi revolucije. I istina je da je Frisco pravu
slavu doživio deset godina ranije kada su, tragom Janis Joplin i Jimija
Hendrixa, stotine djece cvijeća naselile viktorijanske kuće Haigh
Ashburyja. No Summer of Love već je bilo daleko. Hipi pokret polako se
gasi, uništen vlastitim pretjerivanjem. Joplinica i Hendrix, bili su oboje
mrtvi s jedva navršenih 27 godina. Jimi nakljukan tabletama za
spavanje i ugušen u vlastitoj bljuvotini, Biser* od bijednog predoziranja
heroinom.
Koncem te 1976. slobodna ljubav i život u zajednici više nisu budili
veliko zanimanje. Prije svega, droga je uzrokovala nevjerojatna
oštećenja. Pod krinkom otvaranja duha i oslobođenja od unutrašnjih
blokada, LSD, metedrin i heroin tjerali su ljude u ovisnost da bi ih zatim
polako ubijali.
_____________________________
*Pearl (biser) bio je nadimak Janis Joplin
~ 47 ~
U klinici je Elliott svjedočio o njihovoj strašnoj pošasti: predoziranja,
hepatitis uzrokovan nečistim iglama, upale pluća, bad tripovi koji bi
završavali tragičnim bacanjem kroz prozor.
A tomu je pridodan i problem vijetnamskih veterana, od koji su se
neki pridruživali sve brojnijim beskućnicima. Iako su se američke trupe
iz Sajgona povukle godinu dana ranije, mnogi bivši borci traumatizirani
ondašnjim iskustvima sada su bili primorani na bijedu i klošarenje.
Elliott plati puni spremnik i spuštenih se prozora proveze gradom
opet razmišljajući o nevjerojatnom susretu koji mu se te večeri ponovio.
Otkad je ostavio Matta osjećao se opet sam i ranjiv. Jer ruku na srce, sve
što mu je onaj čovjek rekao bila je istina, od očevih batina do krivnje koju
je osjećao zbog majčina samoubojstva.
Zašto o svemu tome nikada nije razgovarao s Ilenom? Zašto ženi
koju je volio nikad nije htio otkriti svoje slabosti?
A Mattu? Ni njemu nije ništa rekao. Da li zbog obične muške
taštine? Istina je da je tako bilo lakše. S Mattom je sve bilo lagodno i
površno. Njegovo mu je društvo bio ugodan način da se zaštiti od okrutne
stvarnosti i pošteno napuni baterije kada bi ga odgovornosti na poslu
počele pritiskati.
Konačno, premda još nije otkriveno ništa bolje od ljubavi i
prijateljstva što bi život učinilo podnošljivim, iz nekih se situacija
nesumnjivo možeš izvući samo sam.
* * *
Nekoliko kilometara dalje detektiv Malden brzo se posvetio radu u
svojem uredu u centralnoj policijskoj postaji. Nekoliko minuta ranije
posvađao se sa svojim podređenim jer mu je zamjerio što u radno vrijeme
rješava privatni slučaj. Malden je znao da Douglas puca visoko i da se
otvoreno nada njegovoj suspenziji, sve kako bi brzo dobio promaknuće.
Kad mu je mali gad zaprijetio da će ga odati, Malden mu je rekao što ga
spada i poslao daleko u neki drugi ured. Šteta, Douglas bi mogao biti
dobar murijak, imao je sve potrebne kvalitete, ali nije odabrao dobar
način da to ostvari. U njegovo vrijeme nije se nastojalo uspjeti po svaku
cijenu uklanjajući sve druge s puta. No možda je Malden već prestar.
Možda novi naraštaj ima nove vrijednosti: veće ambicije, više
samoinicijative, kao što je i guverner Reagan nekoliko puta izjavio na
televiziji.
Malden ispije kavu. Ovaj put nije nimalo sumnjao da mali neće
ostvariti svoje prijetnje. No što sad. Ako mu policijske glavešine na kraju
dođu glave, napustit će posao i još više vremena provoditi u bolnici s
Lisom. Ionako mu se bliži mirovina. U međuvremenu će zadnji put
pomoći Elliottu i obaviti posao koji ga je zamolio.
Prvo svjetlećom bojom oboji otiske s upaljača. Zatim foto-aparatom
snimi niz fotografija koje je valjalo razviti i uvećati. Tek nakon toga
~ 48 ~
počinje prava analiza. Zabrinuto pogleda na sat. Čekao ga je minuciozan
posao. Noć mu neće biti dovoljna.
* * *
Prije povratka u marinu, Elliott zastane u samoposluživanju u
aveniji Van Ness koje radi nonstop. Kupi cigarete i kutiju psećih
kolačića.
»Bok, Uljezu«, reče otvarajući kućna vrata.
Tek što je prešao prag terase dojuri mu labrador i poliže vrhove
prstiju baš kao što je dva sata ranije učinio njegovu neobičnom gostu.
»Ne moraš se ulizivati«, upozori ga sipajući kolačiće u improviziranu
posudicu. Ostane na trenutak promatrati psića iznenađen što ga je tak
prihvatio. Zatim pomete krhotine stakla i prazna pogleda popuši par
cigareta lutajući mislima po svojem djetinjstvu. Svakih pet minuta
tjeskobno je pogledavao na telefon u očekivanju presude analize otisaka.
Premda cijela priča nije držala vodu nije se mogao smiriti, kao da je
čekao nalaze liječničkih pretraga za otkrivanje smrtne bolesti.
* * *
Pomoćni detektiv Douglas podere izviješće koje je upravo ispisa na
pisaćem stroju. Ustane i siđe u prizemlje, u malenu sobu za odmor
policajaca. Te je večeri u policijskoj postaji bilo iznenađujući mirno.
Douglas pripremi dvije šalice kave, zatim se popne na treći kat i pokuca
na vrata Maldenova ureda. Malden samo nešto progunđa, što Douglas
shvati kao poziv.
»Trebate li pomoć?«, upita provirivši u ured.
»Možda...«, odvrati grubo stari policajac.
Douglas pruži kolegi jednu šalicu kave i pozorno pogleda oko sebe.
Desetak uvećanih fotografija na zidu otkrivalo je labirinte otisaka
prsta. Murijaci vole otiske: »jedine prokazivače koji nikada ne varaju i ne
lažu«, običavalo se govoriti u struci. Poslagane jedna do druge, fotografije
su podsjećale na zanimljivu tapiseriju s motivom topografskih karata:
blage krivulje, račvanja, vrhovi, maleni otočić koji se mogu kombinirati
na raznorazne načine. Otisak prsta jedinstveno je umjetničko djelo
svakog pojedinca koje se oblikuje još za života u maternici. U majčinu
trbuhu fetus proživljava male stresne situacije koje će slučajnim slijedom
izbrazdati jagodice prsta. Sve se to odvija do šestog mjeseca trudnoće.
Kasnije se maleni oblici učvrste i ne mijenjaju do smrti.
U policijskoj školi Douglas je naučio da svaki prst ima oko 150
karakterističnih točaka. Kako bi se odredila identičnost dvaju otisaka
valja uočiti podudarnost tih malenih karakterističnih obilježja. A da bi
autentičnost dobila i zakonsku valjanost moralo se podudarati barem
dvanaestak točaka.
»Hajdemo na posao«, predloži on svojem nadređenom. Douglas je
imao dobro oko. A Malden strpljenje.
Njh su dvojica činili dobar tim.
~ 49 ~
* * *
Kad je svanulo, Elliott se odluči istuširati. Presvuče se u čistu odjeću
i krene na posao u bolnicu. Putem je morao upaliti svjetla i brisače. U
par sati vrijeme se sasvim promijenilo. Nebo, tako čisto protekle večeri,
sada su gušili teški oblaci najavljujući kišno jutro kakva obilježavaju
dolazak zime.
Upali radio i posluša vijesti. Sve su bile zabrinjavajuće: veliki potres
u Kini, vojna represija u Argentini, crna mrlja u Francuskoj, pokolj u
Sowetu u Južnoafričkoj Republici aparthejda, dok se u Houstonu jedan
luđak zatvorio u vlastitoj kući i iz nje pucao na gomilu. Istodobno u
Americi u vrijeme Watergatea u jeku je predsjednička kampanja koja će
otkriti hoće li zemlju voditi Carter ili Ford.
Elliott razočarano promijeni stanicu i put završi uz Beatlese i Let it
Be. Upravo je ušao u bolnički hodnik kad ga dozove čuvar.
»Poziv za vas, doktore!«
Elliott primi pruženu slušalicu.
»Imam rezultate«, izvijesti ga Malden.
Liječnik duboko udahne, a onda upita:
»Što kažu?«
»Otisci su identični.«
Elliottu je trebalo nekoliko trenutaka da osvijesti tu informaciju.
»Sigurni ste u razultate?«
»Sto posto. Provjerili smo nekoliko puta.«
Međutim, Elliott još nije bio spreman priznati očigledno.
»Općenito gledano«, upita, »kolika je vjerojatnost da dvije različite
osobe imaju jednake otiske?«
»Jedna naprama više desetaka milijardi. Čak i jednojajčani blizanci
imaju različite.« Budući da liječnik nije reagirao, Malden pojasni svoj
zaključak. »Ne znam u čemu je problem, Elliotte, ali oba otiska pripadaju
istoj osobi. Tu nema nikakve dvojbe. A ta osoba si ti.«



Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:30 pm

Margita


Administrator
Administrator
7.
Tjeram od sebe smrt kako bih živjela, patila,
bila prevarena, riskirala, davala i gubila. ~ Anais Nin ~
Rujan 2006.
Elliott ima 60 godina.
Staklene stijenke propuštale su svjetlost u unutrašnjost kuće,
dopuštajući suncu da okupa zidove i razlije se parketom od kalifornijskog
oraha.
U starim levisicama i puloveru s pletenicama Elliot siđe niz metalne
stube koje vode u kuhinju. Ovo mu je bio slobodan dan i namjeravao je
doručkovati mirno i bez žurbe. Istuširan i svježe obrijan osjećao se
nesputano. Jutros nije osjećao bolove, neobičan sinoćnji događaj kao da je
odagnao dah smrti.
Pripremio si je sok od naranče i zdjelicu pahuljica, i odlučio
doručkovati u vrtu. Svanuo je prelijep dan. U glavi mu se još vrzmalo
nekoliko slika njegove sinoćnje pustolovine. Ali nije bio toliko zabrinut
koliko opijen. Još nije znao što je u onim pilulama, no i te kako je
djelovalo! Drugo »putovanje« posebno mu je pomoglo razjasniti neke
stvari. Činilo mu se da sada malo bolje shvaća mehanizam svojega
povratka u prošlost.
Prvo, vremenski skok oba je puta bio isti: trideset godina unatrag na
isti dan. Prve večeri vidio je datum na osvijetljenoj ploči u zračnoj luci, a
sinoć su mu tu informaciju pružile novine sa stolića na terasi. Zatim,
očigledno je mogao u prošlost prenositi i predmete jer je pri svakom
putovanju zadržao istu odjeću. Isto tako mogao je vratiti predmete u
svoje vrijeme: najbolji je dokaz rupčić umrlja krvlju.
No nešto mu se ipak činilo nepotpunim: njegov je boravak prošlosti
bio previše kratak. Svaki put po dvadesetak minuta bilo je premalo. Tek
bi izmijenio par riječi sa »svojim dvojnikom« i već bi osjetio drhtanje koje
bi najavljivalo povratak u budućnost.
Ali možda je još prerano za ikakvo generaliziranje. U svakom
slučaju, jedno je bilo sigurno: kroz vrijeme prolazi zahvaljujući snovima.
Čim je stigao kući sjedne pred računalo. Bio je kirurg, što je uistinu
znao o spavanju i snovima? Baš i ne mnogo. Tijekom studija mnogo je
toga naučio, ali i mnogo zaboravio. Da osvježi pamćenje, spoji se na
internet i narednih sat vremena posveti medicinskoj on-line
enciklopediji.
San čine različite faze koje slijede jedna za drugom i koje se
ponavljaju tijekom cijele noći. Dobro, toga se još sjećao. Što još?
~ 51 ~
Blagi san odgovara fazama sna sporih valova, a duboki san onima iz
paradoksalnog sna. Paradoksalni san? To mu je zvučalo poznato... To je
naziv za fazu sna kada je moždana aktivnost najintenzivnija, a svi mišići
tijela od vrata do stopala posve su opušteni. Dobro, gdje su u tom svemu
snovi?
Tijekom života prosječno dvadeset i pet godina provedemo spavajući,
a desetakgodina sanjajući.
To znači da svi odsanjamo između 100 000 i 500 000 snova.
Nad tim posljednjim brojem Elliott se zamisli. Znači, kroz naš
ljudski život prođe stotine tisuća snova! To je bilo istodobno i zadivljujuće
i zabrinjavajuće. Osjećajući da je na dobrom tragu, priušti si jednu
cigaretu, a zatim nastavi čitati da bi doznao: Vrijeme paradoksalnog sna
ponavlja se svakih devedeset minuta i traje dobrih četvrt sata. Tijekom
te faze javljaju se najburniji snovi.
Pročitavši posljednju informaciju počne se vrpoljiti na stolici. Sve se
slagalo: večer prije zaspao je oko 22 sata kako bi se vratio 30 godina
unatrag, u vrijeme oko 23 i 30 h. Dakle, njegovo je putovanje trajalo 90
minuta: točno koliko je potrebno da se dostigne prva faza paradoksalnoga
sna!
Eto, znači to je bio ključ: tijekom tog razdoblja moždane aktivnosti
supstanca u piluli kod njega je izazivala povratak u prošlost. Dakako, sve
se to činilo posve suludim, ali dospio je u godine kada je ne vjerujući ni u
što bio spreman povjerovati u sve.
Uz nekoliko klikova mišem nastavi istraživati taj tajanstveni svijet
da bi shvatio kako znanost, premda je otkrila mnogo o načinima ljudskog
sanjanja, ne zna mnogo o njegovim uzrocima. U svakom slučaju, san je
ostao nešto zagonentno. Kao i svaka programirana tjelesna ili moždana
aktivnost i san je morao imati neku funkciju, smisao... Ali koji?
Na to pitanje još nije bilo znanstvenoga odgovora.
Dakako, postojala su sva ta ezoterična shvaćanja koja su sezala još u
vrijeme starog Egipta i prema kojima su snovi bili znakovi koje su nam
slali bogovi ili neki nevidljivi svijet. No koliko su takve nebuloze vrijedne
spomena?
Elliott je razmišljao o tim raznoraznim pretpostavkama, kad ga
prene zvonjava telefona. Podigne slušalicu i prepozna glas Samuela
Bellowa, voditelja bolničkoga laboratotija kojemu je dao krhotine dna
bočice pilula.
»Imam nalaze tvoga materijala«, reče Bellow.
1976.
Elliott ima 30 godina.
U isto vrijeme trideset godina ranije Elliott je dovršavao svoju kavu
u dvorani za odmor bolnice Lennox.
~ 52 ~
Deseti put toga jutra mladi je liječnik proučavao snimke otisaka
prstiju koje mu je dostavio Maldenov dostavljač. Zasad je bio primoran
povjerovati u nevjerojatno: negdje u budućnosti jedan »drugi on« otkrio je
mogućnost putovanja kroz vrijeme i način da ga tu i tamo posjećuje. No
kako je to uspio, to je već bila druga priča!
Elliott nikad nije bio veliki ljubitelj znanstvene fantastike, ali na
fakultetu je proučavao Einsteina i njegovu teoriju relativnosti. A šta je
striko Albert govorio o putovanju kroz vrijeme? Da je to sasvim
moguće..., ali samo pod uvjetom da se nadiđe brzina svjetlosti, teško je
mogao zamisliti svog neobičnog gosta kako se okreće oko Zemlje brzinom
od 300 000 kilometara u sekundi poput ostarjeloga Supermana. Odgovor
je, dakle, valjalo potražiti negdje drugdje.
Možda u crnim rupama? Gledao je jednu televizijsku reportažu o
zvijezdama na zalasku čija su gravitacijska polja sposobna saviti
prostorno-vremenski kontinuum. Teoretski, nije bilo nezamisliv da neko
tijelo, progutano jednom takvom crnom rupom, izađe neko drugo vrijeme
ili neki drugi univerzum.
Logično... samo što se do toga dana nije moglo promatrati ni jednu
crnu rupu i bilo je malo vjerojatno da ljudsko tijelo proći kroz to područje
čitavo ne pretvarajući se u prah. I sve to ne računajući brojne vremenske
paradokse kojima su se dičili filmovi i knjige toga tipa. A što ako
povratkom u prošlost spriječite susret svojeg budućeg oca i buduće
majke? Što ako ubijete svoje roditelje prije no što vas naprave? Ušlo bi
se, dakle, u izopačen krug postojanja i nepostojanja:
Ubio sam svoga pretka.
Dakle, nisam se rodio.
Dakle, nisam ubio svoga pretka.
Dakle, rodio sam se.
Dakle, ubio sam svoga pretka.
Dakle...
Elliott uzdahne: uistinu, prihvatiti mogućnost takvoga putovanja
svelo bi se na kršenje desetak zakona fizike i negiranje svih načela
logičke uzročnosti i povezanosti. Pa ipak...
Ipak, snimci koje je držao u rukama bili su dobar dokaz da je cijela
ta priča istinita. Krajnji znanstveni dokaz, pomisli oslanjajući se se na
jedinstvenost otisaka svakog pojedinca. Odsutan duhom poigravao se
kremenom upaljača koji mu je Malden vratio, stvarajući snopiće iskrica.
Zatim spusti poklopac Zippa i naglo ustane iz stolice. Ne može biti
miran! Zadnjih nekoliko sati sasuo je u sebe tucet kava. Još je osjećao
strah od protekle noći, ali ona se sada miješala s uzbuđenjem što
proživljava nešto što si nije mogao objasniti. On je bio običan čovjek
kojemu se događalo nešto nevjerojatno. Kamo će ga sve to odvesti? Nije
imao pojma. Od tog trenutka ulazio je u nepoznato i nije bio siguran da
će se moći suočiti s onim što ga čeka.
~ 53 ~
Nalije si još jednu šalicu kave i otvori prozor s pogledom na ulicu.
Budući da je bio sam u sobi, nervozno zapali cigaretu koju zatakne u kut
usana, pazeći da se ne uključi dimni alarm. Već nekoliko minuta glavom
mu je neprestano strujalo jedno pitanje. Može li komunicirati s tim
drugim ja iz budućnosti? Zašto ne? Ali, kako postupiti i koju poruku
poslati? Nekoliko trenutaka razmisli o tom problemu, no ne nađe
nikakvo jasno rješenje. Jedna mu misao prostruji glavom naglo poput
munje iz vedra neba, ali on je odbaci. Ne, ne smije činiti gluposti, mora
smiriti, ostaviti tu priču malo po strani i vratiti se svome poslu.
Pun dobrih rješenja, sjedne za stol pred hrpu dosjea kako bi završio
izvješća operacija. Međutim, već za dvije minute odusta od glume. Kako
da se usredotoči na posao nakon svega što mu dogodilo! Pogleda na sat:
imao je još dobra dva sata do operacije uz malo sreće, naći će nekoga da
ga zamijeni na dežurstvu. Svuče kutu, dohvati sako i napusti bolnicu.
Pet minuta kasnije već je bio izvan bolnice.
Na odlasku s parkirališta presretne jedan od tipičnih kamiona
Federal-Expressa. Posve obuzet novim događajima slegne ramenima u
znak žaljenja. Fed-Ex i UPS mogu se sakriti.
On, Elliott Cooper poslat će poruku u budućnost, trideset godina
kasnije...
2006
Elliott ima 60 godina
»Imam rezultate tvojih analiza«, najavi Bellow.
»Što kažu?«
»To ti je neka egzotična stvar: mješavina na bazi bilja, uglavnom
listova duda i mušmule.« Elliott nije vjerovao svojim ušima.
»Samo to?«
»Da, po mojem skromnom mišljenju, to ti nije bogzna kako lekovito:
običan placebo.«
Liječnik začuđeno spusti slušalicu. Znači, u tim pilulama nije bilo
nikakvog čarobnog sastojka.
Stari Kambodžanac, ispunjenje želje, nada da će ponovno vidjeti
Ilenu... Sve je to bio čisti folklor. Sigurno su mu metastaze doprle i
mozga. Susret sa svojim drugim ja trideset godina ranije sigurno se
dogodio samo u njegovoj glavi: obično sanjarenje čovjeka koji je stigao do
kraja života i koji se bojao umrijeti.
Tome snovi i služe! Nema se tu što tražiti u znanosti, prije u
psihoanalizi. Snovi su samo prikazi potisnutih žudnji, neka vrsta
sigurnosnog ventila koji omogućava nesvjesnome da se izrazi ne
narušavajući previše psihičku ravnotežu. Elliott je kucao na vrata
Alberta Einsteina, a otvorio mu je Sigmund Freud!
Evo, običan telefonski poziv spustio ga je na zemlju. Čarolija je
nestala i u jarkoj jutarnjoj svjetlosti ono što mu se još noćas činilo toliko
~ 54 ~
stvarnim sada je bilo još samo luda himera. Toliko je htio u to
povjerovati, ali ne... Ta lijepa pustolovina, taj kratki put kroz vrijeme bili
su samo plod njegove mašte. Bolest i približavanje smrti nagnali su ga
na maštanje o tom mogućem povratku na raskrižje svoje prošlosti.
A zapravo je umirao od straha. Nije želio prihvatiti da mu se život
već bliži kraju. Sve je prošlo tako brzo: djetinjstvo, pubertet, mladost,
zrele godine... Nekoliko treptaja i već bi trebao otići? Jebemu, sa 60
godina još je prerano! Nije se osjećao starcem. Sve dok mu nisu
dijagnosticirali rak bio je u punoj formi. Tijekom svojih humanitarnih
misija prelazio je planine, često ostavljajući za sobom mladce od trideset
ili četrdeset godina. A Sharika, njegova stažistica Indijka lijepa kao dan,
htjela je izaći baš s njime, a ne s onom piletinom koja je tek počinjala svoj
rad u klinici!
Ali sve je to bilo gotovo, odzvonilo mu je. Čekali su ga još samo smrt i
strah.
Strah od gledanja kako mu tijelo slabi.
Strah od patnje i gubitka samostalnosti.
Strah da će krepati sasvim sam u blijedoj bolničkoj sobi.
Strah da će ostaviti kćer u tom nesigurnom svijetu.
Strah da njegov život na kraju nije imao nikakvog smisla.
I strah od onoga što ga čeka nakon. Kada jednom preda dušu i uroni
s onu stranu.
I sranje...
Obriše suzu bijesa koja mu je klizila niz obraz.
Sada mu je utrobu parala mukla bol. Ode do kupaonice, pročeprka
po ormariću za lijekove, uzme tabletu protiv bolova i malo se umije. U
zrcalu ga je gledao čovjek svjetlucavih krvavih očiju.
Koliko mu je vremena preostalo? Nekoliko dana? Nekoliko tjedana?
Kao nikad dosad osjeti toliko hitnu potrebu za životom, trčanjem,
disanjem, primanjem i davanjem, ljubavlju... Ne može se reći da je
potratio život. Bio je otac djevojke koju obožavao, bio je koristan, putovao
je, doživio brojna zadovoljstva proveo lijepo vrijeme s Mattom. No uvijek
mu je nešto nedostajalo. Ilena...
Od njezine smrti trideset godina ranije živio je povučenij više kao
gledatelj nego akter svoga postojanja. I istina je da ovih zadnjih dana
rado povjerovao u tu zamisao putovanja kroz vrijeme.
Samo zbog te pomalo lude nade da će prije smrti još jedno vidjeti
Ilenu. No sada se iluzija rasula i bilo mu je teško što se dao tako
nasankati. Prestat će te boljeti kad se prestaneš nadati, govorila je
narodna izreka. A Elliott više nije želio bol.
Stoga, da bi zauvijek ugasio i posljednji tračak nade koji mu još
iskrio u srcu, baci bočicu s pilulama u zahodsku školjku. Na trenutak
razmisli zatim pusti vodu.
~ 55 ~
1976.
Elliott ima 30 godina.
Elliott parkira bubu u Mission Districtu u ulici Valencia. U to doba
dana u toj hispanskoj četvrti San Francisca već se dobrano osjećala
gradska vreva. Jeftine trgovine, taauerias i voćarnice činile su Mission
jednim od najpitoresknijih dijelova grada.
Liječnik se uspne avenijom kroz šaroliku i bučnu gomilu. Pročelja
zgrada u cijeloj ulici bile su oživljene zidnim freskama jarkih boja. Elliott
na trenutak zastane pred tim zadivljujućim slikama nad kojima se
nadvijala sjena Diega Rivere*. No ovamo nije došao kao turist. Pruži
korak i nastavi dalje. Mjesto je odisalo nasiljem i energijom, što je
privlačilo sve željne osjetiti život s druge strane zakona, no to je imalo i
svoje loše strane poput Chicano bandi koje su, psujući prolaznike
narušavale osjećaj zajedništva u četvrti.
Na raskrižju s ulicom Dolores, nakon niza salsa-klubova i vjerskih
trgovina konačno ugleda znak koji je tražio.
BLUE MOON: NAKIT & TETOVAŽE
Gurne vrata trgovine i naleti na pomalo bizaran poster Freddyja
Mercuryja. Preodjeven u djevojku, pjevač grupe Queen pozom je
pretjerano aludirao na seksualni čin. S gramofona pokraj blagajne
treštao je reggae ritam Boba Marleya kojega se počelo masovno slušati
nakon što je Eric Clapton godinu dana ranije obradio njegovu pjesmu I
shot the sheriff. Elliott uzdahne. Ovdje se baš i nije osjećao u svom
elementu, ali ne dolazi u obzir da izgubi samopouzdanje.
»Kristina?«, pozove uputivši se prema stražnjem dijelu trgovine.
»Doktore Cooper? Kakvo iznenađenje!«
Pred njim je stajala visoka plavuša paklenog izgleda: motorističke
čizme, kožne vruće hlačice i sado-mazo tetovaža na donjem dijelu leđa.
Elliott ju je upoznao u bolnici šest mjeseci ranije kad je operirao
njezina sina zbog malformacije bubrega. Otad je redovito pratio
malenoga Kineza kojega je Kirstina odgajala sa svojom družicom Leilom,
bolničarkom koja je radila u njegovoj službi. Elliotta je od prvog susreta
zaintrigirala slobodoumnost te djevojke s diplomom Berkleya i
stručnjakinje za azijske civilizacije koja je radije otvorila trgovinu za
tetoviranje nego poučavala na fakultetu.
Kristina je živjela kako je željela, otvoreno priznavajući svoju
homoseksualnost. To u San Franciscu nije bio nikakav problem: već
nekoliko godina gay pokret zamijenio je hipike kao najznačajniju
skupinu u gradu. Privučeni tolerantnošću ovoga grada, deseci tisuća
homoseksualaca počeli su se masovno naseljavati u četvrti Castro i Noe
Valley.
_________________________________
*Meksički slikar, životni suputnik Friede Kahlo, autor zidnih kompozicija socijalne
tematike.
~ 56 ~
»Dolazim za dvije minute«, reče ona pokazujući mu slobodan stolac.
Liječnik sjedne u naslonjač pored transvestita Južnoamerikanca koji
je upravo završavao s bušenjem ušiju. Bilo mu je malo neugodno i zamoli
da se posluži telefonom pa nazove Matta da ga izvijijesti o posljednjim
novostima. Kad mu Elliott iznese rezultate analize otisaka, njegov se
prijatelj i ne iznenadi previše.
»Tog tipa, osim tebe, nitko nikada nije vidio«, primijeti. »Po mojem
skromnom mišljenju cijela ta priča plod je tvoje mašte.«
»Kako plod moje mašte?!«, uzruja se Elliott. »A upaljač Milenium
Edition s mojim otiscima, zar je i on plod moje mašte?«
»Slušaj, stari, taj si upaljač sigurno ti kupio, ali si zaboravio.« Elliott
je bio izbezumljen:
»Znači, ne vjeruješ mi?«
»Ne«, prizna Matt, »i nadam se da ni ti meni ne bi vjerovao da tebi
ispričam takvu priču i da bi me nastojao urazumiti.«
»Hvala ti na podršci!«, odvrati mu prijatelj. I mrzovoljno spusti
slušalicu.
»Dakle, doktore, što želite?«, upita Kristina pozivajući ga da smjesti.
»Što kažete na tetovažu Hell's Angelsa ili velikog zmaja leđima?«
»Ni jedno ni drugo«, reče zadižući rukav košulje. »Zapravo, htio sam
samo maleni natpis, ovdje, uz samo rame.«
»Ne biste radije nešto estetskije?«, upita ona pripremajući iglu.
»Pogledajte ovu.«
Kirstina blago raširi noge, otkrivajući neku vrstu japanskog vraga
uhvaćenoga u njezinom međunožju kako joj se penje uz drvo sve dok se
ne izgubi u njezinoj tajanstvenoj intimi.
»Pravo umjetničko djelo«, prizna Elliott, »no baš i nije u mojem
stilu.«
»Šteta, vi ste zgodan frajer, a ništa nije više seksi od tetovaže tijelu
ljubavnika!«
»Ne vjerujem da bi se moja djevojka s time složila.«
»Žene često skrivaju oduševljenje.«
»To bih doista želio povjerovati.«
Iz unutrašnjeg džepa sakoa izvuče kemijsku i ispiše nekoliko riječi
na poleđini časopisa.
»Evo što želim«, reče pruživši Kristini časopis. Mlada se žena
namršti:
»To su neke šifre!«
»Recimo da je osobna poruka namijenjena starom prijatelju.«
Tetoviračica provjeri iglu dermatografa.
»U početku će malo boljeti, ali brzo će proći. Nema kajanja?«
Elliott nakratko zaklopi oči. Postoji li doista međudjelovanje između
sadašnjosti i budućnosti? Činilo se apsurdnim, ali morao je pokušati. Da
~ 57 ~
se okuraži, zamisli lice svojega alter ega trideset godina kasnije u
budućnosti kada dobije njegovu poruku.
»Nema kajanja«, ocijedi.
Dok je sobu osvajalo oštro zujanje uređaja, Kristina izusti rečenicu
poput kreda:
»Tijelo je jedno od naših posljednjih slobodnih prostora.«
2006.
Elliott ima 60 godina
Kad je povukao vodu za bočicom pilula Elliott se još prepun
razočaranja ispruži na kutnu garnituru i u boravku. U podne je imao
zakazan sastanak s Angie, a nije htio doći pred kćer kao zombi.
Zatvorenih očiju osluškivao je svoje disanje želeći da ono bude lagano i
pravilno, no bilo je teško i hripavo. Osjećao je kako se guši, ne
uspijevajući doći do zraka. Bolest koja je u njegovu tijelu obavljala svoju
prljavu rabotu sučeljavala se s blagim svjetlom koje je dopiralo kroz
staklenu stijenu. Kroz prozor je čuo šum mora i cvrkut ptica. Vani je
život nastavljao svojim tokom, ali on više nije bio njegovim dijelom.
Unatoč suncu, tijelo mu je podrhtavalo vjerojatno obuzeto groznicom.
Istodobno osjeti nelagodu u gornjem dijelu lijeve ruke, uz samo rame.
Nije bila tipična bol, nego nešto slično grču. Dlanom protrlja mlohavi
mišić. No bez rezultata. Ustane, svuče pulover, podigne kratki rukav
majice.
U početku nije uočio ništa: preko ramena protezala se nejas
mramorna mrlja zelenkaste boje. Začuđen, ode pred ogledalo u
kupaonici. U odrazu zrcala shvati da su te neobične mramorne mrlje
zapravo slova koja su se ispisivala jedna za drugima! Na trenutak se
izbezumi, pitajući se što mu se to događa. A on napokon shvati...
»Mali gad!«, ispusti.
Njegovo umorno srce tuklo je kao ludo, ali laknulo mu je. I nije
poludio. Sve to nije bio samo plod njegove mašte. Trideset godina ranije
mali mu je frajer pokušavao poslati poruku istetoviravši nešto na kožu.
Mali i nije tako bedast..., pomisli primičući se zrcalu.
Pogleda se u oči i vidi da svjetlucaju. Bedasto, ali plakao je radosti.
Sigurno će uskoro krepati, ali još nije posenilio! Na njegovu ramenu
olovnim slovima ispisala se kratka rečenica WAITING FOR YOUR NEXT
VISIT. *
Da, naravno da će ga ponovno posjetiti, samo što... Bio je dovoljno
glup da baci pilule! Uspaničeno klekne pored zahoda i uroni ruku u
ponor školjke nadajući se, premda ne vjerujući previše, da bočica nije
potopljena. Ali bilo se smiješno nadati.
____________________________________
*Čekam tvoj sljedeći posjet
~ 58 ~
Razočarano ustane, no pokuša smireno razmisliti. Kuda prolazi
kanalizacija? Nije znao mnogo: kućni popravci i vodoinstalterstvo nikad
mu nisu bili jača strana. Stoga pojuri u garažu i podigne pogled prema
stropu kako bi otkrio kanalizacijski čvor. Pratio je glavnu cijev sve do
metalnog poklopca: spremnika za filtriranje. Uz malo sreće, bočica se
negdje ovdje zaustavila. Otvori metalni poklopac, pročeprka golim
rukama po tom mulju, no ne nađe ništa.
Eto, kraj pustolovine. Bočica je nastavljala svoj put prema postaji za
pročišćavanje otpadnih voda i nikad je više neće naći.
Jebemu, svojom hirovitošću upropastio je sve!
Što bi još mogao pokušati? S razlogom utučen, izađe na ulicu i
pozvoni najbližim susjedima, paru seniora DHEA-Viagra, više ispeglanih
nego naboranih, opsjednutih svojim tijelom i zdravom prehranom.
»Dobar dan, Nina«, pozdravi susjedu s praga.
»Dobar dan, Elliotte, kojim dobrom?«, upita ona promotrivši ga od
glave do pete, iznenađena što su mu ruke prekrivene smrdljivim blatom.
Ionako me baš ne voli, pomisli on, ja sam za nju zločinac koji puši,
pije kavu i jede meso puno kolesterola...
»Bi li mi Paul mogao posuditi nešto alata?«
»Paul je na plivanju, ali pogledajte u ostavi, možda nešto nađete.«
Elliott pođe za njom u ostavu i vrati se sretan sa zidarskim čekićem.
»Elliotte, jeste li sigurni da je sve u redu?«, upita susjeda vidjevši da
je posegnuo za hladnim oružjem.
»Odlično, Nina«, potvrdi keseći se kao Jack Nickolson u filmu
Isijavanje.
Ostavi susjedu i vrati se u garažu. Ondje nastavi metodički
razmontiravati sve što je iole podsjećalo na kanalizaciju. Operacija je
potrajala dobrih pola sata, izazivajući pravu poplavu u garaži. Svaki put
kad bi srušio cijev, provjerio bi da se bočica nije zavukla u neki zglob.
Ništa ne prepuštaj slučaju. Drži se dok god postoji ikakva šansa.
Tako je oduvijek radio u svojem poslu, i u tridesetpetogodišnjoj
karijeri katkad bi mu se dogodilo da spasi takve beznadežne slučajeve.
Stoga, zašto ne bi i danas?
Sa sjekirom u ruci i u vodi do koljena Elliott bi lako prošao za
luđaka. Kad bi sada došla policija, teško bih se izvukao od zatvora,
pomisli lucidno, rušeći ponosno još jednu cijev kanalizacije. Uostalom,
možda je to i bio: luđak, ali luđak misli da je mudar mudar i sam
priznaje da je luđak. Tko je to ono rekao? Shakespear Isus? Buddha? U
svakom slučaju imao je potpuno pravo.
A čak i da je bio luđak, barem se osjećao živim. Živim. ŽIVIM.
Posljednji udarac sjekirom uništi i posljednje ostatke kanalizacijskih
cijevi. Na izmaku snaga, Elliott se sruši na koljena u ledenu vodu.
Ostane tako još neko vrijeme, iscrpljen i pobijeđen. Evo, gotovo je. Pilule
su zauvijek nestale. A onda, odjednom...
~ 59 ~
Ugleda sljedeći prizor: na vodi je mirno plutala staklena bočica
cilindričnog oblika.
Elliott se baci na nju kao na Sveti Graal. Drhteći obriše ruke
košulju, zatim otvori hermetički zatvorenu bočicu. Osam pilula bilo je još
ondje, na suhom. Izbezumljen, sav u blatu, čvrsto stišćući dlanovima
maleni cilindar, Elliott glasno uzdahne od olakšanja.
Ostalo mu je možda još samo nekoliko tjedana života, ali upravo je
otkrio njegovu bit. Nadu.
~ 60 ~
8.
Možete učiniti, misliti ili vjerovati bilo što, posjedovati
svu znanost svijeta, ali bez ljubavi ste ništa. ~ Marcel Sauvageot ~
2006.
Elliott ima 60 godina.
Elliott je na prozoru čekao naručeni taksi. Nakon gacanja po
ustajaloj vodi u garaži mislio je da se nikad više neće moći riješiti
odvratnog mirisa koji mu se zalijepio za kožu, ali dobar tuš i čista odjeća
vratili su mu civiliziraniji izgled. Da bi zaustavio poplavu, morao je
prekinuti dovod vode pa je bio primoran poslužiti se kupaonicom svojih
susjeda. Ostalo je još pozvati vodoinstalatera, no to je moglo pričekati
par sati. Sada mu je najvažnije bilo stići u grad i naći se s kćeri koja je
dolazila izravno iz zračne luke.
Pogleda se u zrcalo: fizički je još mogao proći, ali »iznutra«, čini se,
sve se rušilo: bol u prsima, grčenje mišića, peckanje u donjem dijelu
leđa... Rak je polako ali sigurno činio svoje.
U potrazi za nekim stimulansom, pretraži ladicu lakiranog drvenog
ormara i uzme napola popušenu cigaretu u kojoj nije bio samo duhan.
Pretraži džep, ali ne nađe upaljač: Zippo koji mu je kći darovala za
ulazak u novo tisućljeće. Ljutito krene u kuhinju gdje pripali joint
šibicom. Baš i nije bio neki ljubitelj duvanja i nije sudjelovao u obrani
ljekovitih svojstava kanabisa. No danas će si ipak priuštiti to maleno
samoliječenje. Povuče dva-tri dima koji ga malo ožive.
Zatim zatvori oči oslobađajući u sebi prazninu, sve dok ga iz
snatrenja ne prene truba taksija. Na sastanak u Loris Diner, omiljeni
restoran svoje kćeri, stigao nekoliko minuta ranije. Popeo se na kat, gdje
ga je konobarica smjestila za maleni stol uz staklenu stijenu s pogledom
na ulicu Powell.
S visoke stolice bez naslona Elliott je uživao promatrajući ples
kuhara pri pečenju odrezaka, lupanju jaja i prženju zlaćanih komada
slanine na velikoj grijaćoj ploči.
Bio je to osobit restoran uređen u duhu pedesetih u kojem su se
nudila obilata jela klasične američke kuhinje, prije kolesterola i dijeta.
One koja zaslužuje kritiku ali koju svi potajno vole. Burgeri, domaći
pomfrit, sladoledi i milkshake.
Iz šarenog džuboksa u središtu dvorane nizali su se Elvisovi hitovi,
dok je s plafona u dnu, iznad niza flipera na isprepleteni kabelima visio
pravi Harley Davidson.
Kad god bi došao ovamo, Elliott se osjećao kao u filmu Povratak u
budućnost i kad god bi se vrata otvorila, očekivao je da će ugleda Martyja
min@
~ 61 ~
McFlya oslonjena na Doc Browna i njegovog vjernog Einsteina*. I opet
mu je to palo na pamet kad je u restoran ulazio novi gost. No nije bio
Marty...
Bila je to mlada žena plave ravne kose divnoga sjaja.
Mlada žena od dvadeset godina.
Djevojka.
Njegova kći.
Angie.
Vidio ju je kako dolazi izdaleka i nakratko promatrao bez njezina
znanja. Nesumnjivo, bila je prelijepa u svojem dugom strukiranom
puloveru od kašmira, baršunastoj suknji - koja je za njegov ukus bila
ipak malo prekratka - crnim svjetlećim najlonkama i kožnim čizmama.
Nažalost, nije bio jedini koji ju je promatrao: jedan balavi bezveznjak za
susjednim stolom pred prijateljima je padao u nesvijest ugledavši tu
»atomsku bombu« koja im je prilazila. Elliott ga pogleda s prijezirom.
Kao svaki otac, prezirao je bez iznimke sve vlasnike testosterona koji su
u njegovoj kćeri vidjeli samo predmet požude. Angie ga konačno ugleda i
veselo mahne.
Dok mu se približavala sva blistava i lepršava, shvatio je da je
njegova kći nesumnjivo nešto najbolje što mu je život dao. Dakako, nije
prvi roditelj koji je tako osjećao, ali sada kada je načet bolešću i kad će
smrt dobiti njegovu posljednju bitku, taj je osjećaj poprimio jedan
drukčiji smisao.
A tako dugo nije želio imati dijete!
Odrastao je u učmalom obiteljskome ozračju, uz očev alkoholizam i
psihičku krhkost majke. Baš i nije djetinjstvo koje bi vas ponukalo da i
sami zasnujete obitelj. Još i danas se iz tog vremena najjače sjeća prizora
nasilja i straha, i zna da su upravo one nadugo zaključale njegov pristup
očinstvu. Nije bilo jednostavno objasniti zašto: nesumnjivo strah od toga
da neće znati voljeti i da će zato drugi oko njega patiti...
U svakom slučaju, jedno je bilo sigurno: pomisao da postane otac
toliko ga je vraćala u patnje njegova djetinjstva, da nije htio imati dijete
ni s jedinom ženom koju je ikada volio. I sama pomisao na to bolno mu je
slamala srce.
Ilena je bila mrtva, a deset godina poslije njezina odlaska bile su za
njega beskrajna noćna mora. Upao je u more beznađa, držeći glavu na
površini samo zahvaljujući Mattu i svojem poslu za koji se držao grčevito
kao za plutaču.
Dakako, poznavao je i druge žene, ali sve su one prolazile kroz
njegov život bez zaustavljanja, a ni sam se nije trudio zadržati ih. No
jednoga dana, na medicinskom seminaru u Italiji put ga je naveo na
jednu kardiologinju iz Milana.
________________________________
*Dva junaka (i njihov pas) iz spomenutog filma.
~ 62 ~
Bila je to samo kratkotrajna vikend-avantura i nisu ostali u
kontaktu. No devet mjeseci poslije javila mu je kako je donijela na svijet
malenu djevojčicu, njegovu kćer. Ovaj put bio je doveden pred gotov čin.
Nije se mogao izvući, tim više što ni majka baš nije bila majčinskoga
duha i što nije namjeravala sama podizati dijete. Tri mjeseca nakon
njezina rođenja, Elliott je otišao po Angie u Italiju i »zajedničkim
dogovorom« postignuto je to da će dijete viđati majku samo za praznike.
Postao je, dakle, ocem bez ikakve pripreme i to mu je promijenilo
život. Nakon proživljenih patnji, život mu je konačno opet dobio smisao.
Otad bi se svake večeri prije spavanja išao uvjeriti da njegova kći mirno
sanja. Otad je u njegov rječnik riječ ponovi ušla riječ »budućnost« ,
odmah pored »bočice«, »paketa pelena«, »zamjenskog mlijeka«.
Naravno, svijet je trpio zagađenje, dosad najjače propadanje sloja
ozona, primicao se polako svome kraju, on je sve teže podnosio
potrošačko društvo, a posao mu nije ostavljao ni minutu slobodnog
vremena. No sva su ta obrazloženja bila ništavna pred djetencem od
nekoliko kilograma, njegovim blistavim očima i nježnon osmijehu.
Gledajući je kako mu prilazi u restoranu, prisjećao se njezinih prvih
godina, kada ju je podizao sasvim sam bez ikakve ženske pomoći. U
početku je mislio kako neće uspjeti i jedno vrijeme bio doista prestrašen.
Kako biti otac? Nije imao blage veze, a to nigde nije bilo objašnjeno.
Dakako, bio je dječji kirurg, no to mu nije bilo od velike pomoći u
svakodnevnom životu. Da joj je kojim slučajem trebalo zašiti malenu
klijetku ili ugraditi četverostruku koronan premosnicu bio bi od koristi,
ali to nije bio slučaj.
Zatim je otkrio veliku tajnu: ocem se ne rađa, nego postaje. Postupno
improvizirajući donošenje odluka koje se smatra dobrim za svoje dijete.
Trebalo mu je četrdeset godina da shvati kako za to nema drugog
odgovora i riješenja osim ljubavi.
Upravo ono što mu je Ilena u ono vrijeme neprestano ponavljala,
kada bi joj on odgovarao: »kad bi barem bilo tako jednostavno«. A
zapravo, bilo je.
»Bok, tata«, reče Angie sagnuvši se da ga poljubi.
»Hello, Wonder Woman«, odvrati on aludirajući na njezinu kratku
suknju i jahaće čizme. »Kako je prošao let?«
»Jako brzo, prespavala sam ga!«
Angie sjedne preko puta njega, odloživši na stol veliki snop ključeva
i maleni kromirani mobitel.
»Gladna sam kao vuk!«, reče dohvativši jelovnik kako bi provjerila je
li njezin omiljeni hamburger još uvijek na popisu.
Kad ga je ugledala, s olakšanjem i ushitom posveti se razgovoru,
prepričavajući niz anegdota sa studija medicine i o životu u New Yorku.
Bila je pametna i velikodušna, veliki idealist. Uvijek se brinula obavlja li
dobro svoj novi zadatak. Elliott je nije previše tjerao na studij medicine,
~ 63 ~
ali voljela je brinuti za druge i tvrdila da je tu osobinu naslijedila od
njega. Doimala se opuštenom, ispunjenom i predivnom.
Očaran njezinim glasnim smijehom, pitao se kako će joj reći za svoju
bolest. Dvadesetgodišnjoj djevojci nije lako tako naglo primiti vijest da joj
otac boluje od raka koji je u posljednjoj fazi, te da su mu preostala još dva
ili tri mjeseca života... Elliott je dobro poznavao svoju kćer. I nakon
njezina odlaska u New York ostali su veoma bliski. Iako je već postala
prava žena, za njega je ona još bila ranjivo dijete i bojao se da vijest koju
će joj reći neće znati primiti sasvim mirno i razumno.
Radio je posao u kojem je nekoliko puta tjedno morao uplakanim
ljudima obznaniti da je njihovo dijete, suputnik ili roditelj podlegao
operaciji. To je uvijek bio težak trenutak, ali s vremenom je uspio
prihvatiti i tu stranu svoga posla.
Da, kao liječnik se sa smrću suočavao svakoga dana, ali bila je to
tuđa smrt, a ne njegova... Naravno, pomalo se i bojao onoga što ga čeka.
Baš i nije vjerovao u vječni život ili bilo kakav oblik reinkarnacije. Znao
je da ga ne čeka samo kraj zemaljskoga života nego kraj života općenito.
Tijelo će mu spaliti u krematoriju, Matt će sigurno prosuti njegov pepeo
na nekom simpatičnome mjestu i basta. Kraj igre!
Evo što je želio smireno objasniti svojoj kćeri: da se ne treba brinuti
za njega jer se zna suočiti sa situacijom. Uostalom, objektivno gledajući,
njegova smrt i nije nešto nevjerojatno. Dakako, nebi imao ništa protiv još
par desetljeća, ali imao je dovoljno vremena da iskusi čari života, doživi
njegove radosti, muke i iznenađenja..
»A ti, jesi li dobro?«, upita zabrinuto Angie prenuvši ga iz misli.
On je nježno pogleda dok je rukom odmicala šiške koje su joj padale
preko haskijevski plavih očiju. Tada osjeti kako ga nešto u grlu steže i
silno se uznemiri. Dovraga, nije vrijeme za posustajanje!
»Mila, moram ti nešto reći...«
Angin osmijeh polako splasne, kao da je predosjećala lošu vijest.
»Što je?«
»Imam tumor na plućima.«
»Što?«, upita ona s nevjericom.
»Angie, imam rak.«
Shrvana, nakon nekoliko trenutaka drhtavim glasom upita:
»Hoćeš, hoćeš li... se izvući?«
»Ne, mila, metastazirao je na sve strane.«
»Jebemu...«
Zaprepašteno uroni lice u dlanove, zatim podigne glavu. Jedna joj je
suza klizila niz obraz, ali nije gubila nadu.
»Ali... jesi li razgovarao sa stručnjacima? Danas postoje nove tehnike
liječenja karcinoma malih plućnih stanica. Možda bi... «
»Prekasno je...«, odlučno je prekine.
~ 64 ~
Ona rukavom pulovera obriše oči, ali uzalud: nikako nije mogla
zaustaviti suze koje su curile same.
»Kad si saznao?«
»Prije dva mjeseca.«
»Ali... Zašto mi nisi ništa rekao?«
»Da te zaštitim, da ti ne bude teško...« Ona se uzruja:
»Znači već dva mjeseca slušaš moje male jadikovke preko telefona, a
nisi mi našao za shodno reći da imaš rak!«
»Tek si upisala četvrtu godinu, Angie. Bilo je to za tebe stresno
razdoblje i...«
»Mrzim te!«, vrisne ona i ustane.
On je pokuša zadržati, ali ona ga odgurne i trčeći napusti restoran.
* * *
Lijevalo je kao iz kabla kad je i Elliott napustio restoran. Nebo je
bilo prekriveno gustim crnim oblacima, a oluja je tutnjala. Liječnik požali
što nije ponio ni kišobran ni kabanicu jer mu se laneni sako za tren
natopio vodom. Ubrzo shvati da neće tako lako naći Angie. Promet je bio
zakrčen, a taksiji i autobusi krcati.
Prvo je namjeravao otići do posljednje stanice cahle cara na
raskrižju ulica Powell i Market, ali brzo odbaci tu zamisao: kiša nije
obeshrabrila turiste koji su onamo jurili kako bi vidjeli ručno okretanje
tramvaja. Procijenio je da će čekanje potrajati pa se radije popeo prema
Union Squareu nadajući se kako će usput uhvatiti koju uspinjaču. Prve
dvije bile su toliko pune, da nije ni pokušavao ući. No, upravo na
najstrmijem dijelu puta uspije uhvatiti treću.
U tramvaju ostane do posljednje stanice, Fisherman's Wharf, stare
ribarske luke San Francisca, koju danas krase turistički restorani i
suvenirnice. Drhteći od hladnoće, Elliott prođe štandove s morskim
plodovima, gdje su brbljavi ribari čistili žive rakove, bacajući ih zatim u
goleme posude poslagane duž pločnika. Pljusak je postajao sve snažniji
kad je stigao do Ghirardeli Squarea. Prođe staru čokolateriju i stigne do
Fort Masona. Mokar do kostiju, cvokoćući nastavi brzim korakom.
Vjetar je glasno hučao i zajedno s kišom šibao mu lice. Uslijed
fizičkoga napora oživjela je bol u prsima i križima, no neće ga valjda to
spriječiti da pronađe svoju kćer. Znao je kamo bi odlazila kad bi bila
tužna.
Na kraju je stigao na pješčanu plažu između Marine Green i bivšeg
vojnog terena Crissy Field. Uzburkano more velikim je valovima pjenilo
na desetke metara obale. Elliott zaškilji; Golden Gate gotovo se nije ni
vidio progutan maglom i niskim oblacima. Plaža je bila pusta, prekrivena
debelom kišnom zavjesom. On krene da prema moru vičući iz sveg glasa:
»Angie! Angie!«
~ 65 ~
U početku mu je odgovarao samo vjetar. Oči mu se zamagliše, osjeti
kako je krhak i ranjiv, gotovo na izmaku snaga. A onda krene naslijepo i
ne znajući točno gdje je, sve dok začuje:
»Tata!«
Angie se trčeći probijala prema njemu kroz gustu kišu.
»Nemoj umrijeti!«, preklinjala ga je. »Nemoj umrijeti!«
On je privije uza se i dugo ostanu tako u zagrljaju, mokri, iznureni,
shrvani bolom i uzbuđenjem. Tješeći kćer, Elliott se zakleo da će se svim
silama boriti sa smrću kako bi je odgodio do krajnjeg trenutka.
A onda, kada dođe sudbonosni trenutak, otići će mirno jer znati da
dio njega ostaje pobijedivši ništavilo.
I shvati da ljudi možda i zato rade djecu.
~ 66 ~
9.
Prijatelja i knjiga imajte malo,
ali neka budu dobri. ~ Narodna mudrost ~
1976.
Elliott ima 30 godina.
Završivši noćno dežurstvo, Elliott izađe iz bolnice u svježu zoru.
Uronjen u misli i uznemiren brigama nije odmah primijetio skupinu na
parkiralištu. Među ambulantnim kolima i jednim vatrogasnim
kamionom paradirao je Matt pred skupinom bolničarki. Elliott ga je
gledao osjećajući istodobno radost i ljutnju. U bež odijelu i razdrljenoj
košulji, Matt je izgledao u najmanju ruku smiješno. Prethodnik Travolte
drmusao se u disco ritmu koji je tutnjao iz njegovog auto-radija. Još je
bila noć, ali improviziranu predstavu osvjetljavala su svjetla njegove
Corvette.
»You should be dancing!«, dobaci mu piskutavim glasom poput
pjevača BeeGeesa. Matt se veselo osmijehne otkrivši svoje razmaknute
zube koji su mu davali onaj djetinji i na neki način mili izgled, i Elliott se
morao zadiviti pred njegovim razuzdanim ponašanjem bez ikakvih
kompleksa.
»Što radiš ovdje?«, upita prilazeći autu.
»You should be danciiiing!«, ponovi Francuz primivši prijatelja za
rame.
Pokuša ga malo rasplesati, ali liječnik odbije igru:
»Jesi li popio, što ti je?«, upita zabrinuto mu njušeći zadah, nije
bazdio na alkohol.
»Daj mi minutu da se pozdravim s publikom i sve ću ti objaniti.«
Elliott namrgođeno sjedne u Corvettu dok je Matt završavao svoj
ples. Očarane tim simpatičnim ponašanjem, bolničarke zdušno bodrile
njegovu izvedbu, a zatim se razišle na svoja rad mjesta.
»Moje dame, bila mi je čast!«, dobaci im uz naklon. Zatim, ponosan
na taj mali uspjeh, preskoči vrata automobi. zavali se na svoje sjedalo. »A
sada, vežite se!«, naredi okrenuvši se prema suvozaču.
»Što to izvodiš?«, upita iznervirani Elliott.
Ne odgovorivši na pitanje, Matt ubaci u rikverc i polukružno okrene.
»Bio sam kod tebe i spremio ti kovčege«, objasni pokazujući kovčeg
iza prednjih sjedala. »A propos, boca viskija ti je prazna...«
»Kako misliš, moje kovčege?«
»Da, zrakoplov ti polijeće u devet sati.«
»Koji zrakoplov?«
~ 67 ~
Matt zaškripi gumama i jureći napusti parkiralište. Nekoliko okreta
upravljača i nađe se na Van Nessu, gdje doda gas oslobodi 300 konja svog
V8 i auto pojuri preko sto na sat.
»Uh... Jesi li čuo za ograničenja brzine?«, upita zabrinuto Elliot
držeći se čvrsto za sjedalo.
»Žao mi je, ali nije da baš imamo vremena...«
»Mogu li barem znati kamo idemo?«
»Ja ne idem nikamo«, odvrati mirno Matt. »Ti ideš Ileni na Floridu.«
»Ha?«
»Pomirit ćete se, zaprosit ćeš je i dobit ćete dvoje ili troje lijepe
djece...«
»Jesi li poludio, što ti je?«
»Mislim da si trenutačno ti taj koji je pogubio konce, Elliotte. Priznaj
da te ta tvoja priča o putovanju kroz vrijeme malo uznemirila,
»Uznemirila me jer mi se doista dogodila!« Matt nije htio ponovno
započinjati raspravu i nastavi s uvjeravanjem:
»Razgovaraj s Ilenom, sredi stvari u vezi i vidjet ćeš da će sve sjesti
na svoje mjesto.«
»Ali ne mogu tek tako otići! Ovaj tjedan imam nekoliko dogovorenih
operacija, a...« Matt ga smjesta prekine:
»Ti si kirurg, a ne Bog! Bolnica će naći nekoga da te zamijeni.«
Elliott odjednom osjeti silno uzbuđenje pri pomisli na ponovni susret
s voljenom ženom. To mu je trebalo i smatrao je to nužnim, no još nije bio
spreman dopustiti da mu srce svlada profesionalnu savjest. Tim više što
je proživljavao teško razdoblje: njegov šef službe, opasni i strašni doktor
Amendoza strogo je ocjenjivao njegov rad i naslađivao se spuštajući mu
po cijele dane.
»Slušaj, Matt, hvala ti na pomoći, ali mislim da to nije dobra ideja. U
ovoj bolnici radim tek nekoliko mjeseci i moram se dokazati. Osim toga,
šef službe me smatra debilom. I ako me nekoliko dana ne bude, morat ću
to platiti i nikad neću dobiti promaknuće.« Matt slegne ramenima.
»Razgovarao sam s tim tvojim Amendozom. Dopustio ti je slobodne
dane do idućeg ponedjeljka.«
»Zajebavaš? Razgovarao si s doktorom Amendozom?«
»Naravno.«
»Naravno da zajebavaš ili naravno da si razgovarao s Amendozom?«
Matt kimne glavom:
»Tvoj famozni doktor primijetio je da ovih dana nisi u elementu. I
ako baš želiš znati, veoma te cijeni.«
»Šališ se...«
»To su mi rekle sestre. Amendoza svima u bolnici govori kako si
izvrstan kirurg.«
»Svima osim meni...«, zaključi Elliott.
»Da, zato sam ja tu da te dovedem u red kad ti je potrebno.«
~ 68 ~
Oblaci u daljini polako su se punili zvijezdama, a rumeno ne
najavljivalo je lijep dan. Matt pročeprka po unutrašnjem džepu i koa i
izvuče zrakoplovnu kartu.
»Vjeruj mi, znam što je dobro za tebe.«
Elliott osjeti kako mu obrambeni mehanizam polako popušta, no
pokuša se još jedanput oduprijeti.
»A Uljez?«
»Ne brini se za cucka. Hranit ću ga svaki dan.«
Ostavši bez argumenata liječnik konačno zahvalno prihvati kartu,
svjestan koliko je sretan što ima ovakvog prijatelja. Nakratko se prisjeti
neobičnih okolnosti njihova prvog susreta deset godina ranije, prilikom
jednog tragičnog događaja kojega se nikad nisu prisjećali. Tog je jutra
poželio reći Mattu nešto u znak zahvalnosti, ali kao i obično, nije našao
riječi i šutnju je prekinuo Francuz.
»Znaš li gdje bih ja sada bio da nisam upoznao tebe?« Budući da je
Elliott samo slegnuo ramenima i šutio, Matt nastavi: »Bio bih mrtav.«
»Prestani s tim glupostima, molim te.«
»Svejedno, to je istina i ti to dobro znaš.«
Elliott pogleda svog tajnog suradnika. Mattova izgužvana odjeća i
oči crvene od nedostatka sna svjedočile su o neprospavanoj noći, mladoga
liječnika nije zabrinjavalo samo to. Opasna vožnja njegova prijatelja,
pripitost, ponavljane aluzije na smrt i duhove prošlost Tek je sada postao
svjestan očite činjenice: Matt je također preživljavao tjeskobno razdoblje.
Dobrim raspoloženjem u svakoj prigodi skrivao je mračnu stranu i
patnju, a njegova vedra narav katkad je prepuštala mjesto crnim
mislima i slabosti.
»Da ti nešto kažem«, povjeri se Francuz, »svakog jutra kada ustanem
pogledam nebo i more, i pomislim kako u svemu tome uživa samo
zahvaljujući tebi.«
»Matt, pijan si!«
»Da, pijan sam«, prizna. »Ti spašavaš živote, a ja se opijam. Jer i
nisam sposoban za išta drugo do li zavođenje djevojaka i grupiranje..
Nakon nekoliko trenutaka doda: »A znaš što? Možda moja misija na
zemlji i jest da se brinem za tebe i pomažem ti kako mogu.«
Bio je ozbiljan. Nastojeći prikriti razdraganost i ne dopustiti da
zavlada neugodna tišina, Elliott skrene razgovor na ležerniju temu:
»Nije ti loša oprema!«, zapiskuta promatrajući auto-radio K7,
posljednji modni krik, koji je Matt tek nedavno ugradio.
»Da, pojačalo od 25 watta«, pojasni Matt rado prihvativši drugu
temu.
»Jesi li kupio novog Boba Dylana?« Matt se naceri:
»Gotovo je s Dylanom, stari! Ovo je budućnost«, najavi kopajući po
pretincu za rukavice i izvuče kasetu u odličnom crno-bijelom omotu.
»Bruce Sprengsteen?«, dešifrira Elliott, »nikad čuo.«
~ 69 ~
Matt mu zatim ispriča sve što je znao o tom mladom atipičnom
rokeru u usponu koji je pjevao o životu proleterskih klasa New Jerseya.
»Vidjet ćeš, frajeru«, upozori ga ubacivši kasetu u radio, »to ti je
pravi eksploziv.«
Prvi akordi Born to run odzvanjali su dok je sunce palilo svoje prve
zrake. Do kraja vožnje dvojica se prijatelja prepuste glazbi izgubljeni
svaki u svojim mislima, svaki negdje drugdje, a opet zajedno...
Naposljetku se na obzoru ukaže zračna luka. Matt projuri prečacem
koji je vodio do terminala i, kao pravi ljubitelj sportske vožnje, priušti si
nekoliko trenutaka bjesomučne jurnjave do zgrade za odlaske.
»Hajde, požuri se.«
Elliott zgrabi kovčeg i trkom se uputi prema staklenim vratima.
Pretrčavši desetak metara, okrene se prema Mattu i povikne:
»Ako mi se sruši zrakoplov i prvi stignem na nebo, da ti čuvam
mjesto?«
»Može«, prihvati Matt, »negdje na toplome, pokraj Marilyn Monroe...
ali ne predaleko od tebe.«

http://www.book-forum.net

6 Re: Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:31 pm

Margita


Administrator
Administrator
10.
Najčvršći cement između dvaju bića
nije ljubav nego seks. ~ Tarun J. Tejpal, Daleko od Chandigarha ~
1976.
Elliott ima 30 godina.
»Dame i gospodo, zrakoplov uskoro započinje slijetanje u Orlando.
Molimo, vratite se na svoja mjesta, uspravite naslonjač sjedala i
provjerite jeste li dobro vezani«.
Elliott ustane sa sjedala kraj prozora i vrati se na svoje uz prolaz.
Zrakoplov je bio napola prazan. Unatoč Mattovoj nevjerici, mladi liječnik
više nije nimalo sumnjao u nedavne dogodovštine i tijekom cijelog puta
neprestano je promatrao putnike pitajući se nije li među njima možda
njegov šezdesetogodišnji »dvojnik«. Otkad je analiza otisaka potvrdila
identitet neobičnog gosta, njegov je dolazak očekivao nestrpljivo, ali i
tjeskobno.
Zrakoplov se polako zaustavi. Ne gubeći vrijeme, Elliott odmah
dohvati svoj kovčeg, unajmi automobil i krene put Ocean Worlda. Nakon
noćnog dežurstva i šest sati puta tijekom kojih nije ni oka sklopio, udovi
su mu postali teški i crkavao je od umora. Spusti prozor Forda Mustanga
da uhvati malo morskoga zraka.
Ovdje je klima bila mnogo blaža nego u San Franciscu. Jesen još nije
zahvatila Floridu koja je uživala u produljenju ljetne sezone. Stigao je
International Drive okružen lijepim travnjacima i najnovijim hotelima.
Gradom je neprestano vladalo praznično ozračje. Sve se moglo doimati i
lažnim, no odlučio se prepustiti takvoj igri.
Parkiravši na velikom parkiralištu Ocean Worlda pomisli kako
nazvati Ilenu iz govornice i javiti joj da je stigao. Naposljetku je ipak
odluči iznenaditi i plati ulaznicu kao bilo koji turist. Vodeni park bio je
maleni grad za sebe. Prostirao se na šezdeset hektara i upošljavao
nekoliko stotina djelatnika. Buduči da mu je mjesto već bilo poznato,
Elliott je pretpostavljao gdje bi mogao naći Ilenu. Uputi se onamo preko
brežuljkastog vrta nastanjen ružičastim plamencima nasred kojega se
nalazio tropski akvarij, zatim izbije na umjetnu plažicu na kojoj su se
okupljale divovske kornjače. Odande pređe park u kojem se lijeno
lješkarilo nekoli aligatora, da bi konačno stigao do bazena s orkama.
Mjesto je bilo zadivljujuće: šest orka Ocean Worlda živjelo je u
bazenu od četrdeset i pet milijuna litara morske vode dubine dvanaest
metara. Upravo je trajala pauza između dvije predstave i tribine bile
gotovo prazne. Elliott neopaženo zauzme jedno sjedalo i stade promatrati
djelatnike parka koji su se muvali oko kitova ubojica. Nije mu trebalo
~ 71 ~
mnogo da ugleda Ilenu. Bila je jedina žena u skupini. Utegnuta u
ronilačko odijelo, glumila je zubara bruseći zub jednome kitu koji ju je
gledao širom razjapljene vilice. Elliott se naježi prisjetivši se cirkuskih
krotitelja koji uvlače glavu u lavlju gubicu, premda je znao da se Ileni
takva usporedba nikako ne bi svidjela
Vitka i tako zaljubljena u more svojom je ljepotom podsjećala na
morsku sirenu. Sjajna poput dijamanta izgubljenog među svom tom
bižuterijom. Ponekad kad bi je propustio da prva uđe u restoran ili
trgovinu, kad bi je vidjeli ljudi bi se na sekundu upitali kakav mora biti
tip koji prati ovako čarobnu djevojku. A kad bi se pogledi konačno
usmjerili u njega uvijek bi u njima pročitao blago razočarenje.
Oko bazena, dvojica djelatnika parka muvala su se oko Ilene poput
magneta privučenih njezinom snažnom ljepotom. Kao prava kolegica
smijala se njihovim šalama zadržavajući ih na distanci.
Je li bio dostojan takve žene? Da li ju je uspijevao usrećiti?
Dugo je bježao od tih pitanja, zadovoljavajući se uživanjem u
sadašnjem trenutku, no danas si ih je odlučio postaviti.
Dakako, još su se voljeli, ali život i posao malo su ih razdvojili.
Uslijed udaljenosti i zavidnih karijera svoju su vezu uživali na kapaljku.
Često se pitao kako bi mu izgledao život da prije deset godina nije
upoznao nju. Nesumnjivo, ona ga je učinila boljom osobom: zanimao ju je
njegov liječnički poziv, ulila mu je samopouzdanje i otvorila oči pred
surovom stvarnosti. A on? Što je on za nju učinio? Što je on njoj donio?
Možda će se jednog dana probuditi i shvatiti da je svoje vrijeme potratila
na njega.
Tada bi se morao pomiriti s time da je gubi.
Da te izgubim... promrmlja on izdaleka kao da ga je mogla čuti.
U svakom slučaju, u jedno je bio siguran: učinio bi sve da se taj dan
nikada ne dogodi. A što bi mu to moglo donijeti... Bi li pristao napustiti
posao u bolnici i život u San Franciscu, i došao živjeti s njom u Orlando?
Nije mogao odgovori na to pitanje, no ipak je osjećao da bi za nju dao
život, što uostalom i nije tako loše. Ponesen tom činjenicom, ustane s
tribina procijenivši kako je došlo vrijeme da prekine ljubavničko
šepurenje dvojice ljepotana oko Ilene.
»Hej, mali!«, vikne obraćajući se momku koji je prodavao balone
punjene helijem.
»Da, gospon?«
»Koliko ti dođu ti baloni?«
»Dva za dolar.«
Elliott mu pruži dvadeset dolara, što je bilo previše i za cijeli snop.
Prikriven iza svog barjaka, diskretno se približi bazenu.
»Ovo je područje zabranjeno za javnost!«, prekine ga jedan timaritelj.
Elliott je poznavao neke djelatnike parka, ali ovoga nikad prije nije
vidio. Promotri ga i u njegovom pogledu osjeti agresivnost.
~ 72 ~
Tip glumi neku tešku facu, pomisli nastavljajući unatoč upozorenju.
U svakom slučaju, neće mi takav kreten upropastiti iznenađenje. No
drugi nije tako shvatio.
»Jeste li gluhi?«, vikne trknuvši ga.
Elliott zatetura i, da ne izgubi ravnotežu, ispusti snop balona.
»Debilu!«, dobaci ljutito nasrtljivcu.
Mladi timaritelj stisnuvši šake stane pred njega poput stijene.
»Što se ovdje događa?«, upita Ilena prilazeći im.
»Tip misli da je kod svoje kuće!«, objasni djelatnik pokazujući na
Elliotta.
Dok su helijevi baloni polako letjeli u nebo, Ilena iznenađen
prepozna lice čovjeka kojeg voli i na trenutak ostane bez riječi.
»U redu je, Jimmv, ja ću to srediti,« reče sabravši se.
Timaritelj se razočarano odmakne od Elliotta.
»Govno malo!«, promrmlja nevoljko.
»Veliki seronjo!«, odvrati mu Elliott istim tonom.
Dok se djelatnik gunđajući vraćao svome poslu, Elliott i Ilena
gledaše se u tišini jedno nasuprot drugoga na dva metra udaljenosti.
»Bio sam u blizini, pa... «
»A tako? Radije priznaj da sam ti nedostajala.«
»A ja tebi nisam?«
»Ja sam ovdje okružena muškarcima... Trebao bi se zabrinuti..«
»I brinem se, zato sam i došao.«
Ona ga zavodnički pogleda.
»Zapravo, nije ti loša predstava...«
»Žao mi je zbog ove raspravice s "Jimmyjem"«.
»Ne treba ti biti, volim kad se boriš za mene...«
On upre prstom prema nebu.
»Ono sam ti kupio.«
Ona podigne pogled prema nebu: otjerani vjetrom baloni su putovali
u neki nepoznati kraj.
»Ako je to tvoja ljubav, sada je odletjela.« On spusti glavu.
»Ljubav ne odleti tek tako.«
»Ipak se valja čuvati, ona nije bezuvjetno vlasništvo.«
Dok je sunce polako nestajalo iza palmi, Elliott priđe Ileni.
»Volim te«, reče jednostavno.
Ona mu se baci u zagrljaj i on je zavrti kao kad su bili
dvadesetogodišnjaci.
»Nešto sam razmišljao...«, reče spustivši je.
»Što?«, upita ona još priljubljena za njegove usne.
»A da napravimo dijete?«
»Sad odmah?«, odvrati ona prisjetivši se Elliottova odgovora nekoliko
dana ranije u zračnoj luci. »Pred orkama i dupinima?«
»Zašto ne?«
~ 73 ~
* * *
Ilena parkira svoj Thunderbird na kraju šljunčanog puta koji je
vodio do živopisne kuće od ružičaste cigle okružene bijelim stupovima i
okrunjene natkrivenom terasom. Već nekoliko mjeseci unajmljivala je
prvi kat kod Miss Abbot, stare žučljive žene, nasljednice bogate
bostonske obitelji koja je najveći dio vremena provodila na Floridi jer je,
čini se, sunčana klima bolje odgovarala njezinoj reumi. Miss Abbot, koja
je bila poprilično tradicionalnih nazora, držala je do toga da u njezinoj
kući žive »pripadnici dobrog društva«. Nekoliko je puta provjeravala
Ilenu izričito joj zabranivši dovođenje »muškaraca« u kuću koja »nije
svratište«.
Prislonivši kažiprst na usne, Ilena upozori Elliotta da bude tih. Kuća
se doimala uspavanom, a Miss Abbot je bila nagluha, no ipak je valjalo
biti oprezan. Izašli su iz auta lagano zatvorivši vrata i, jedan iza
drugoga, uspeli se malenim požarnim stubama koje su vodile na kat
zaobilazeći glavni ulaz. Elliott je mrzovoljno išao prvi, ne pretjerano
oduševljen prisjećanjem na mladenačke dane kad bi kasnio kući. Ilena je
iza njega cijelu stvar doživljavala zabavnom sve do trenutka...
»Ilena, jeste li to vi?«
Ulazna vrata se otvore, a na pragu je već stajala Miss Abbot.
»Dobar dan, Miss Abbot, lijep dan, zar ne?«, dobaci ležerno mlada
žena.
»Što radite ondje, Ilena?«, upita stanodavka mršteći obrve.
Sumnjičavo se odmakne kako bi provjerila cijele stube, ali Elliot se
već uspio uvući u stan.
»Mi... mislila sam da spavate pa nisam htjela smetati«, objasi Ilena.
Stara gospođa slegne ramenima pa se smekša:
»Ali popit ćete sa mnom šalicu čaja?«
»Uh... pa... «
»Napravila sam madlene, sigurno će vam biti ukusne. Upravo sam
ih izvadila iz pećnice.«
»Ali... «
»Prema starom receptu moje bake. Zapisat ću vam, ako želite.
»Ne bih htjela smetati.«
»Ma ne, malena«, reče povukaši je u boravak. »Bit će mi drago.«
I prema tonu njezinih riječi, Ilena shvati da Miss Abbot možda ne
sumnja u njihovu smicalicu.
Sam u stančiću, Elliott počne sve više gubiti strpljenje. Iskrade se iz
sobe na vršcima prstiju i pokuša proviriti na kat ispod. Razočarano
shvati da je Ilenu ščepala gazdarica.
Sjedeći na stolici njihala se sa šalicom čaja u ruci na pola uha
slušala je staru Abboticu koja iznosila popis sastojaka potrebnih za
spravljanje njezinih famoznih madlenica. Shvativši da će Ilena još neko
vrijeme ostati ondje, Elliott se vrati u stan i skrati vrijeme njuškajući po
~ 74 ~
velikoj sobi koja je mirisala na tamjan i cimet. Soba je bila ugodna:
posvuda svijeće, šareni jastučići i nekoliko indijskih drangulija. U
jednome kutu suhonjava gitara pravila je društvo tamburinu i zbirci
partitura s pjesmama Joan Baez i Leonarda Cohena. Na uvučenome zidu
stajao je plakat jednog francuskog filma - Jules i Jim - koji mu je Matt
donio s posljednjeg putovanja u Pariz. Među djelima o psihologiji
životinja na noćnome ormariću ugleda posljednji roman Agathe Christie,
kao i roman primamljivih korica njemu nepoznatog autora: Carrie
Stephena Kinga. Preleti sažetak. Uf, pomisli odloživši knjigu, još jedan
pisac kojega se već za pet godina više nitko neće sjećati...
Nastavivši njuškati po stanu, Elliott zamijeti zanimljiv uređaj, neku
vrstu tiskane ploče uvučene u kutijicu od koavine* povezanu s
televizorom. Ilena ju je kupila prošlog ljeta u Byte Shopu u San
Franciscu za ogromnih 600 dolara. Mlada je žena imala znanstveni duh i
obožavala je te nove strojeve koje su počeli nazivati mikroračunalima.
Elliott se u to baš i nije previše razumio. U skoroj budućnosti, uvjeravala
ga je, računalo će se, poput hladnjaka ili perilice, nalaziti u svakom
domaćinstvu. Prisjetivši se toga, on nesvjesno slegne ramenima. Unatoč
svemu, iz čiste znatiželje preleti nekoliko stranica uputa na stolu. Iako je
stroj bio na glasu kao jednostavan zbog tipkovnice i kasetofona sa
slušalicama, Elliott nije razumio apsolutno ništa. Zapravo, čak nije znao
reći ni čemu takvo što zapravo služi. Jedino što je zapamtio bio je
neobičan naziv koji su ti genijalci dali tvrtki: Apple Computer. S takvim
imenom, dečki, nećete daleko dogurati!, pomisli ne usudivši se ni
uključiti ga. Umjesto toga, baci se na krevet i čekajući Ilenu počne
prelistavati knjigu Stephena Kinga. Za pola sata progutao je takoreći sto
stranica.
Ovo i nije tako loše..., prizna nevoljko kad netko otvori vrata sobe.
Kroz prozor su se vidjela stabla koja su navlačila svoje jesenske
oprave, ispunjavajući sobu ugodnom svjetlošću.
S osmijehom na licu Ilena ga je sa zanimanjem kradom promatrala.
Na sebi je imala izlizane trapez traperice, svijetlu pamučnu košulju,
kožnate sandale i narukvicu od nanizanih tirkiza.
»Nadam se da si mi barem donijela koju madlenicu«, našali se. »Već
sam ogladnio.«
»A ja se nadam da si se ti dobro odmorio«, odmah mu uzvrati lopticu,
otkopčavajući dva gumba na košulji.
»A zašto?«
»Jer će ti trebati snaga.«
Zalupi nogom vrata i krene prema prozoru navući zastore, no on j
uhvati i pokuša svaliti na krevet. Ona ga prvo odgurne, a zatim g još jače
privuče i stjera uza zid. On joj obljubi lice dlanovima. Ilenina kosa bila je
_________________________________
*Koa - vrsta endemskog havajskog stabla.
~ 75 ~
još mokra mirisala je na more. Ona mu otkopča remen i traperice mu
skliznu niz bedra. On joj svuče košulju i ne otkopčavši sve gumbe. Med
otvorenim usnama ona okusi slatkoću njegova jezika. Ovije mu ruke oko
vrata i on je podigne, a ona ga obgrli nogama.
Nakon kraće borbe s grudnjakom prstima joj krene milovati grudi,
pa se onda spusti do golog trbuha, a onda još niže. Jecaj. Ti i ja. Njezin
šapat njegova imena. A hladne ruke miluju mu rebra penju se
kralješnicom.
Naslone se na naslon fotelje, prevrnu je, kleknu na tepih, a za tim se
oboje sruše uza zid. Ona se propne nad njim, ali je on ponovno privije uza
se. Ona zadrži dah, zgrči se i prepusti prvo ledenon drhtaju, a onda
gorućem valu. Trbuh joj zadrhti, a onda se cijeli tijelo naglo opusti. Vani
je počelo puhati. Prozori su se tresli od naleta vjetra i jedan se kapak
silovito otvori, srušivši zemljanu teglu koja se rasula po podu. U daljini
se čuo lavež psa i neka vika. No nije ih bilo briga za ono vani, ljude i pse.
Više ništa nije bilo važno, samo žudnja da se izgube jedan u
drugome, vrtoglavica koja ih je vukla u ponor i bojazan da se ta veza ne
prekine. Sada se priljubila uza sve što je mogla: njegovu kosu, miris
njegove kože, okus usana, srce joj je kucalo tako brzo, gotovo bolno, ali
nije htjela da taj trenutak prestane.
Zatim osjeti neku prazninu, neku rupu u želucu i nešto se u njoj
slomi. Osjeti kako se nalazi izvan vremena, kako više nije na zemlji,
kako je vječna. S onim osjećajem da je odbačena veoma daleko. S druge
strane.
Drugamo...
Ostali su tako ispruženi u tišini, u tami sobe, priljubljeni jedno uz
drugoga, isprepletenih nogu i zamršenih prsta. Sada je već pala noć i
zrak je postao svjež, no u njihovom balončiću sve je bilo toplo i zaštićeno.
Čak ih je počeo hvatati san kad naglo zazvoni telefon. Ilena se trzne iz
tog snatrenja, umota se plahtom i podigne slušalicu s uređaja na zidu.
Isprva tišina a onda reče:
»Dobro, odmah dolazim.« Poklopi i okrene se prema Elliottu. »Žao mi
je, baby...«
»Nemoj mi reći da moraš ići.«
»Hitan slučaj.«
»Tko je to bio? Dupin? Orka traži da joj pjevaš uspavanke?«
»Nedostaje nam jedan timaritelj za predstavu i samo ga ja mogu
zamijeniti.«
Pridruži mu se na krevetu i izmasira mu ramena.
»Kakvu predstavu? Sedam je sati navečer.«
»Do kraja sezone imamo i večernje predstave.«
»Ali još malo pa je listopad. Sezona je gotova!«
»Samo sanjaj, darling, ovo je Florida i još je lijepo vrijeme.«
Poljubi ga još jedanput, a zatim ustane.
~ 76 ~
»Ako želiš, možeš ostati ovdje. Ne brini se za Miss Abbott. Rano
liježe i ako baš hoćeš, mislim da dobro zna da si ovdje...«
»Radije bih pošao s tobom«, odvrati on bez razmišljanja.
»Bojiš se da me ne salijeću drugi?«
»Ne, ali zapazio sam zgodnu prodavačicu u suvenirnici. Pravit joj
društvo dok si ti na predstavi.«
»Ako to učiniš, gotov si«, upozori ga ona pogodivši ga jasikom. U tren
oka pokupi odjeću i na brzinu se počešlja.
»Odmah radikalna rješenja...«, zaključi Elliott navlačeći košulju.
»To je tako. I nemoj misliti da je ljubav rješenje svega! Ako treba ovo
može biti zadnji put da smo spavali zajedno...«
»U svakom slučaju, bilo je dobro.«
»A ovo je jadno.«
»Što?«
»To što si upravo rekao!«
»Zar nemam pravo reći da je bilo dobro?«
»Ne.«
»Zašto?«
»Jer to uništava čar!« Dakle, žene stvarno...
»Sve ove lijepe zajedničke trenutke«, doda on navlačeći sako »čuvam
u sebi kao malene filmove.«
»E to je, vidiš, lijepo«, reče ona zatvorivši za sobom vrata.
Da izbjegne staru Abboticu, Elliott se do auta spusti požarnim
stubama. Kad ga Ilena više nije mogla čuti, šaljivo promrmlja sam sebi u
bradu:
»Malene filmove kojih ću se često sjećati jednoga dana u staračkom
domu kad budem star i nemoćan. Tek toliko da se prisjetim koliko smo
bili sretni oboje.«
Iupravo oko tog posljednjeg nije ni sumnjao koliko je imao pravo...
~ 77 ~
Treći susret 11.
Još jučer imao sam dvadeset, milovao vrijeme. ~ Charles Aznavour ~
Yesterday, love was such an easy game to play.
~ John Lennon - Paul McCartney ~
1976.
Elliott ima 30 godina.
U panoramskoj dvorani Aquatic Cafea posjetitelji parka mogli su
pijuckati piće i promatrati prostrani bazen s orkama koji se pred njima
pružao. Za manje od četvrt sata, kitovi ubojice i njihovi timaritelji
započet će svoj šou, nešto između koreografije i nevjerojatnih akrobacija.
Elliott je sjedio za stolom promatrajući kako se prazne tribine polako
pune za posljednju predstavu toga dana. Konobar mu donese naručenu
bocu Budweisera. On mu rukom zahvali. Bar je bio u polusjeni. Duo
pokraj šanka, gitarist i pjevačica, izvodili su akustičnu verziju folk hitova
Carole King, Neila Younga, Simona and Garefunkela...
Uljuljkan akordima gitare i još pod dojmom Ilenina zagrljaja, Elliott
i ne primijeti čovjeka koji je sjeo za susjedni stol. Ispije gutljaj piva, a
onda mehanički pripali cigaretu.
»Znači, ti si mi maznuo upaljač!« Kao uhvaćen na djelu, naglo se
okrene prema čovjeku koji mu se obratio. Na kožnatoj klupčici pokraj
njegove sjedio je čovjek - kojega je već znao da je on u poznijim godinama
- i gledao ga nimalo ne skrivajući da ga sve to zabavlja.
Elliott nije bio iznenađen njegovim novim dolaskom za koji se
pripremio i koji je bio dokaz da sve što se dogodilo nije bio samo san.
»Sve znam«, reče drhtavim glasom.
»A što to znaš?«, upita drugi.
»Znam da ste mi rekli istinu. Znam da ste vi... ja.« Čovjek ustane s
klupe, svuče sako i sjedne preko puta.
»Nije loša ideja s tetovažom,« prizna zadižući rukav košulje s dok se
ne pojave slova.
»Znao sam da će vam se svidjeti.«
Konobar priđe njihovu stolu da posluži novoga gosta.
»Izvolite, gospodine?«, upita starijeg.
»Isto«, odvrati gost pokazujući na pivo. »Moj prijatelj i ja često
imamo isti ukus.«
Dvojica muškaraca nisu mogli svladati smijeh i prvi put kao da ih je
povezala neka čudna bliskost, i to baš u polutami ovoga kafića. Neko
vrijeme ne progovoriše ni riječi. Svaki je na svoj način uživao u neobičnoj
bliskosti koja se među njima stvorila. Neobičan osjećaj, kao kad ponovno
~ 78 ~
sretnete nekog člana obitelji kojega niste vidjeli godinama. Naposljetku,
Elliott nije mogao, a da ne vikne:
»Do vraga, kako to uspijevate?«
»Putovati kroz vrijeme? Ako te to imalo tješi, čudi me jednako kao i
tebe.«
»To je suludo!«
»Da«, potvrdi stari liječnik, »suludo je.«
Elliott povuče dim tek pripaljene cigarete. U glavi mu je bio pravi
košmar.
»I kako je ondje?«
»Misliš u 2006.?«
»Da...«
»Što te zanima?«
Imao je gomilu pitanja: deset, dvadeset, stotinu, tisuću... Za početak:
»Kakav je svijet?«
»Nije bolji nego sada.«
»Hladni rat...«
»Odavno je završen.«
»Tko je pobijedio: mi ili Rusi?«
»Da je barem tako jednostavno... «
»Je li došlo do trećeg svjetskog rata? Nije bilo nuklearnog rata?«
»Nije, ali imamo druge probleme: okoliš, globalizacija, terorizam i
posljedice 11. rujna.«
»11. rujna?«
»Da, nešto se dogodilo 11. rujna World Trade Centrom u New
Yorku.«
»Što?«
»Slušaj, ne znam je li pametno da ti sve to govorim...« Previše
znatiželjan da čuje ostale informacije, Elliott ne dopusti mjesto šutnji:
»A ja, kako sam ja?«
»Radiš što znaš.«
»Jesam li postao dobar liječnik?«
»Već jesi dobar liječnik, Elliotte.«
»Mislim... Jesam li čvršći? Jesam li se naviknuo na smrt nekih
pacijenata? Jesam li uspio zadržati odmak?«
»Ne, na smrt pacijenata ne naviknemo se nikada. I upravo zato što si
odlučio "ne raditi odmak" i jesi postao dobar liječnik.«
Na nekoliko trenutaka Elliott osjeti kako gubi tlo pod nogama i sav
se naježi. Nikad nije sagledavao stvari iz tog kuta. Zatim zbunjeno osjeti
da je vrijeme ograničeno i da neće moći postaviti sva pitanja koja ga
muče. Stoga se usredotoči na bit:
»Imam li djece?«
»Kćer.«
»Ah...«, uzdahne ne znajući da li da se raduje. »Jesam li dobar otac?«
~ 79 ~
»Vjerujem da jesi.«
»A Ilena? Je li dobro?«
»Previše pitaš.«
»Lako vama kad imate sve odgovore.«
»Kad bi barem bilo tako...« Otpije gutljaj piva i zatim izvuče iz džepa
kutiju Marlbora.
»Da vam vratim upaljač?«, ponudi Elliott primičući Zippov plamen
cigareti starog liječnika.
»Zadrži ga. Ionako će kad-tad biti tvoj...«
Dvoje glazbenika na kraju dvorane započeli su Yesterday Beatlesa.
Bila je to prigoda da se Elliott raspita o ležernijim temama:
»Koja se glazba sluša u budućnosti?«
»Ništa bolje od ovoga«, uvjeri ga sugovornik udarajući nogom ritam.
»Da li se grupa ponovno okupila?«
»Beatlesi? Ne, nikada, to se i ne može dogoditi: Lennon je ubijen, a
Harrison je umro prije dvije ili tri godine.«
»A McCartney?«
»On se još drži.«
Odjednom dvoranom zavlada tišina označavajući početak vodene
predstave. Dvojica muškaraca jednakim se pokretom okrenu prema
ogromnom bazenu s orkama dok su timaritelji dolazili na scenu uz
bodrenje sada već brojnije publike.
»To je ona, zar ne? To je Ilena?«, upita stariji škiljeći.
»Da, mijenja jednog timaritelja.«
»Slušaj, ne mogu dugo ostati i za nekoliko ću trenutaka sigurno opet
»nestati«. Zato me nemoj krivo shvatiti, ali ovo malo vremena što mi je
ostalo želio bih gledati samo nju.«
Ne shvaćajući sasvim na što cilja, Elliott vidi kako njegov dvojnik
ustaje i iz kafića kreće prema gornjim redovima tribina.
* * *
Elliott ima 60 godina.
Elliott se središnjim prolazom spusti do prvih redova. Bio je to
najveći bazen na svijetu, a dijelio se na tri dijela. Glavni bazen
nastavljao se u dva manja bazena, jedan za njegu, a drugi za poduku
životinja. Kroz visoku staklenu stijenu uz bazen dug šezdeset metara
moglo se vidjeti manevre šest orka koje su sudjelovale u predstavi.
Predstava je bila impresivna sama po sebi. Kitovi su nevjerojatnom
elegancijom gibali svoja nekoliko tona teška tijela, izvodeći skokove,
uranjajući i pljuskajući. No Elliott je promatrao samo Ilenu koja je
orkestrirala tim bićima u vodi, navodeći mastodonte na izvođenje figura
duž staklenih stijena.
Nakon svih tih godina mogućnost da je ponovno vidi bio je za njega
silovit šok. Bila mu je neopisivo lijepa, gotovo nestvarana, poput anđela
~ 80 ~
iz snova. Već trideset godina na tisuće je puta pregledavao ono malo
njezinih fotografija što je imao. No fotografije nisu u potpunosti
odražavale tu njezinu zamamnu ljepotu.
Stoga osjeti kako pod naletom emocija sve navire na površinu: požali
što je nije bolje volio, što je nije bolje shvaćao, što je nije znao zaštititi. A
onda opet taj osjećaj nemoći i bijesa što se mora pognuti pred vremenom
koje juri i uništava sve pred sobom...
* * *
Elliott ima 30 godina.
Još opijen događajem koji je upravo proživio, Elliott ostane sjediti za
stolom, prilijepljen za stolicu, dok je njegov stariji dvojnik s tribina
gledao predstavu. Daleko od toga da je zadovoljio svoju znatiželju, sve što
je doznao samo ju je još jače raspirilo.
Budući da je stariji muškarac ostavio sako na naslonu stolice Elliott
se nije mogao suzdržati da ne zaviri u njegove džepove. Čudno, nije
osjećao ni stid ni krivnju: izvanredni slučajevi zahtjevaju izvanredne
mjere. Prekopavajući tako po džepovima, nađe novčanik i dvije kutijice.
Novčanik mu nije otkrio bogznašto nova, osim što je u njen našao
fotografiju lijepe dvadesetogodišnje djevojke. Moja kći? zapita se bez
velikih emocija.
Pokuša pronaći sličnosti s Ilenom, ali ne nađe ni jednu. Uznemiren,
vrati sliku na mjesto i pogleda druga dva predmeta.
Prvi je bio malena crnosrebrna kutijica s malenim ekranon
gumbićima označenim brojevima. Iznad ekrana pisalo je NOKIA no to
mu nije govorilo ništa. Sigurno naziv proizvođača. Pregleda ga sa svih
strana ne uspijevajući dokučiti čemu bi to moglo služi kad kutijica
zazvoni. Iznenađen, položi uređaj preda se, ne znaju kako prekinuti
zvonjavu. Kako je zvonjava postajala sve glasnija, najednom se prema
njemu okrenu svi gosti u kafiću, dobacujući mu poglede iznenađenja i
negodovanja. Odjednom, u bljesku lucidnosti, shvati da pred sobom ima
telefon, i iako taj poziv nije bio namijenjen njemu, prirodno pritisne
zelenu tipku za javljanje.
»Halo?«, reče prislonivši na uho malenu slušalicu.
»O, koliko ti treba da se javiš!«
Taj naprašiti glas iz daljine bio je...
»Matt!! Jesi li to ti?«
»Pa da.«
»Ali, gdje si sad?«
»Na našem posjedu, gdje bih bio? Da bi urod bio dobar, neko mora i
raditi.«
»Urod? Misliš na naše vinograde? Zar smo ih već kupili?«
»Pa... kupili smo ih prije trideset godina, stari moj. Vidim, baš ne ide
na bolje, ha?«
»Matt?«
min@
~ 81 ~
»Da?«
»Koliko ti je sad godina?«
»Daj, znam da više nemam dvadeset! Ne moraš mi to stalno
ponavijati!«
»Reci koliko imaš, da provjerim.«
»Isto koliko i ti, stari moj: 60 kuka...«
Elliott zastane, da se sabere.
»Nikad nećeš pogoditi što mi se dogodilo... «
»S tobom me ništa ne može iznenaditi. A gdje si ti zapravo?«
»U 1976. godini i... Imam 30 godina.«
»A tako... Dobro, idem sad. Imam problema na poslu. Samo da znaš,
sanduci vina za Francusku ne mogu krenuti na vrijeme. Opet njihovi
usrani štrajkovi«, progunđa prekinuvši vezu.
Elliott nije mogao svladati osmijeh, istodobno dirnut i izbezumljen
zbog tog nadrealnog razgovora. No još nije bilo kraja iznenađenju.
Primivši drugi uređaj, primijeti da je omotan plastičnom žicom. Odmota
je i na krajevima ugleda dvije malene kapsulice. Oznake Right i Left
dovedu ga do zaključka: Slušalice?
Ubaci slušalice u uši, a onda pomnije promotri uređaj. Na kutijici
težine novčića nalazio se ekran u boji i neka vrsta kotačića u sredini.
Okrene ga i ugleda natpis:
iPod
Designed by Apple in California - Made in China.
Okrene kotačić i na ekranu se pojave neki čudni nazivi za koje nikad
nije čuo: U2, R.E.M., Coldplay, Radiohead...
Napokon naiđe i na nešto poznato: The Rolling Stones.
Zadovoljno se osmijehne. Sad je bio na poznatom terenu. Povjerljivo
podesi zvuk na maksimum i pritisne play...
Prvi akordi gitare pjesme Satisfaction rasparaju mu uši, mozgom
kao da mu je proletio Boeing. Vrisne, ispusti uređaj iz ruku i izvadi
slušalice iz ušiju. Potresen brzo vrati novčanik, telefon i mp3 walkman u
džepove sakoa odakle ih nije ni smio izvaditi. U svakom slučaju, čini se
da ga čeka zanimljiva budućnost...
* * *
Elliott ima 60 godina.
Predstava se primicala kraju. Dvije velike orke grabile su vodu
nevjerojatnom brzinom od središta bazena. Stigavši do ruba, skladno su
se okrenule u skoku i jako zapljusnuvši ponovno uronile u vodu prskajući
vodenom pjenom gledatelje u prvim redovima. I Elliott je dobio malo
morske vode u lice, ali bio je toliko očaran Ilenom da na to nije ni obratio
pozornost.
I kao šećer na kraju, mlada žena popne se na vrh postolja i bazen i
stavi ribu među zube. Na nekoliko dugih trenutaka cijeloj publici zastane
~ 82 ~
dah, sve dok Anouchka, glavna orka u bazenu, nije izbacila iz vode svoju
golemu tjelesinu i nježno uhvatila ribu.
Uz buran pljesak Ilena pozdravi publiku. Dok je predstavlja
pomoćnike, pogled joj se slučajno zaustavi na starijem muškan i to je
uznemiri. Kakva sličnost...
Spontano, prepusti se srcu i uputi mu blistavi osmijeh, pun
povjerenja i topline. Na trenutak je vrijeme stalo. Elliott se izgubi tom
osmijehu znajući da će upravo njega ponijeti sa sobom. Eto, dobio je ono
što je zamolio starog Kambodžanca. Prije smrti ponovno je vidio jedinu
ženu koju je ikada volio. Njegova je želja uslišena i morao se time
zadovoljiti. Tada osjeti snažno pulsiranje u grlu, a zatim mu se usta
ispuniše metalnim okusom. Naglo mu ponestane daha i počne drhtati,
što je najavljivalo povratak u njegovo vrijeme. Istog trena napusti tribine
i ode u kafić.
Kad je došao do stola svoga dvojnika stigao ga je samo upozoriti.
»Ovaj put odlazim zauvijek, Elliotte. Zaboravi sve što sam ti rekao i
sve što si vidio. Nastavi živjeti svoj život kao da me nikad nisi sreo.«
»Više se nećete vraćati?«
»Ne, ovo je zadnji put.«
»Zašto?«
»Zato što tvoj život mora nastaviti svojim normalnim putem. I zato
što sam dobio ono po što sam došao.«
Počeo je sve jače drhtati, ali bio je svjestan da ne može tek tako
nestati usred restorana. Elliott mu pomogne navući sako i otprati ga do
zahoda.
»A po što ste došli?«
»Htio sam još jednom vidjeti Ilenu.«
»Zašto?«
»Naporan si s tim svojim pitanjima.«
Ali mladi liječnik nije kanio odustati. Primi starijeg muškarca za
vrat želeći ga spriječiti da ode prerano.
»Zašto ste željeli još jednom vidjeti Ilenu?«, vikne nabivši ga na zid
zahoda.
»Jer će umrijeti«, prizna mu nevoljko.
»Kako to misliš, umrijet će? Kada?«
»Uskoro.«
»Ima 29 godina. S 29 godina se ne umire!«
»Prestani s glupostima! Liječnik si, dobro znaš da se to može dogoditi
bilo kada.«
»Ali zašto umire tako mlada?«
Očiju punih suza, drugi ne odgovori. Zatim, netom prije nestanka,
izgovori tu nepodnošljivu rečenicu:
»Zato što si je ti ubio... «
~ 83 ~
12.
Svi mi tragamo za tom jedinstvenom osobom koja će unijeti u naš život sve ono što
mu nedostaje. A ne uspijemo li je naći, preostaje nam samo moliti da ona pronađe
nas... ~ Kućanice ~
Florida, 1976.
Elliott ima 30 godina.
Krenuli su u zoru.
Puhala je jaka bura, pročišćavajući nebo i odnoseći sa sobom prvo
jesenje lišće. Elliott je za upravljačem Thunderbirda jurio prema
Miamiju dok je Ilena još drijemala na suvozačkom sjedalu.
Mlada je žena uspjela dobiti dva slobodna dana pa su odlučili
priuštiti si produljeni vikend u Key Westu, gdje je živio Ilenin stric. Bio
je to izlet koji su si odavna obećavali i neprestano ga odgađali. Uvijek
mislimo da ima vremena...
Već drugi put u deset minuta Elliott okrene glavu kako bi se uvjerio
da ništa ne ometa san njegove djevojke. Pogledavao bi je kao vrijednu
staklenu figuricu koju valja dobro čuvati. Pravilno i smireno disanje
djevojke bilo je u potpunoj suprotnosti nemiru koji je buktio u njemu.
Trebao je u potpunosti iskoristiti ove praznike i ponovno probuđenu
bliskost sa ženom koju je volio. Pa ipak duhom je bio negdje drugdje,
posve obuzet onim što mu je otkrio dvojnik. U glavi su mu još odzvanjale
neke riječi ispunjene prijetnjom:
»Ilena će uskoro umrijeti..«, »jer si je ti ubio.«
Sve mu se to činilo apsurdnim, ali zasad je nažalost morao priznati
da se sve što mu je ovaj rekao na kraju pokazalo istinitim. Razmišljao je
o tome cijelu noć i nešto mu nije dalo mira: ako Ilena mora umrijeti,
zašto mu njegov putnik kroz vrijeme nije dao više informacija i tako mu
omogućio da je spasi? Štoviše, zašto mu je rekao da je to njegov posljednji
posjet?
»Gledaj cestu, a ne mene!«, upozori ga Ilena otvorivši oči i protežući
se.
»Problem je što si ti ljepša od ceste... «
Dok se naginjala da ga poljubi, naglo osjeti potrebu da joj ispriča sve:
znaš, upoznao sam nekoga tko je došao iz budućnosti i tko mi je rekao da
ćeš uskoro umrijeti. I pazi sad: taj netko sam ja za trideset godina.
Otvori usta, ali ne izusti ni riječi. Nije joj mogao reći takvo što
jednostavno zato što to nije imalo nikakvog smisla. Prijatelja ili voljenu
osobu možemo zamoliti da povjeruje u nešto nevjerojatno pod uvjetom da
to nevjerojatno ipak ima svoje granice. Ali ovaj slučaj ipak je prešao
granice. Kao ni Matt, ni Ilena mu ne bi mogla biti saveznik u borbi koju
~ 84 ~
mora voditi sasvim sam, a osjećao je da nije za nju sposoban. Osjećao se
shrvan od težine proteklih događaja i ponovno posumnja u svoje psihičko
zdravlje.
No razdoblje shrvanosti neće potrajati. Naravno da je imao
saveznika... svog dvojnika! Morao je samo naći načina i natjerati ga da se
vrati i pomogne mu. Prošli je put poruku kroz vrijeme odlučio poslati
tetovažom. Ovaj put je morao smisliti nešto drugo. Ali što?
* * *
San Francisco 2006.
Elliott ima 60 godina.
Nakon dva duga kišna dana nad San Franciscom ponovno zasja
sunce. Elliott i njegova kći odlučili su provesti dan zajedno. Unajmivši
bicikle, prešli su Golden Gate i cijelo jutro lunjali područjem Marin
County. Nijednom nisu spomenuli njegovu bolest. Odsad su svaki
trenutak proživljavali s osjećajem žurbe, odlučivši u potpunosti
iskoristiti taj usrani život kojega postanete svjesni tek u trenutku kad ga
morate napustiti. U podne su se zaustavili u Sausalitu i prostrli dekicu
na plaži pripremajući se za piknik uz more. Malo su govorili. Svaki se
zadovoljavao samom prisutnošću drugoga. Više ništa nije bilo važno,
samo to da su zajedno.
Nakon jela nastavili su dalje uz plažu sve do gradića Tiburona, gdje
su zastali pred štandom za iznajmljivanje skutera. Angie je je gorjela od
želje da se okuša u toj vožnji, no nikad nije skupila hrabrosti za taj
korak. Kao kad je bila mala, djevojka osjeti potrebu za očevim
ohrabrenjem kako bi uspjela svladati strah.
Dok je promatrao kćer kako sjeda na jedan od vozila i oprezno se
udaljava od obale, Elliott se prisjeti događaja od protekle večeri.
Zahvaljujući trećoj piluli uspio je vidjeti Ilenu nekoliko tjedana prije
njezine smrti... Do tada se sve činilo jednostavnim. Vraćao bi se u
prošlost, vidio Ilenu i sve bi bilo u redu, no posljednje putovanje kroz
vrijeme daleko od toga da ga je smirilo. Potreslo ga je oživljavajući stare
rane, krivnju i žaljenje. Najviše si je zamjerao što je rekao previše i sada
se bojao posljedica svojih riječi. Nije smio dvojnika upozoriti na Ileninu
smrt! I nije smio popustiti iskušenju da se vrati unatrag kako bi
izmijenio tijek događaja. Međutim, iskušenje je bilo preveliko. Kad bi
uzeo još samo jednu pilulu mogao bi spasiti Ilenu.
Samo što se prošlost ne može promijeniti nekažnjeno. U to je bio
siguran. Dosad je uspijevao ograničiti štetu ponašajući se kao obični
gledatelj iz budućnosti, ali počeo je osjećati želju za upletanjem u tijek
svog proživljenog života i stvari su se mogle zakomplicirati. Danas svi
znaju za učinak leptira i teoriju kaosa: slijedon niza reakcija neki
beznačajan događaj može uzrokovati veliku katastrofu; obično lamatanje
krila leptira u Japanu može izazvati oluju na Floridi... Ostalo mu je još
~ 85 ~
sedam pilula, ali obećao si je da ih neće iskoristiti. Jer ako Ilena ne umre,
Elliott iz 1976. započet će s njom život. Kupit će kuću i sigurno imati
djece, ali tada Elliott nikad ne bi upoznao Angienu majku, što bi značilo
da žrtvuje život svoje kćeri.
Uzalud je sagledavao problem sa svih strana, uvijek je dolazio do
istog zaključka: spasiti Ilenu značilo bi žrtvovati Angie. A taj rizik nije
dolazio u obzir.
Florida 1976.
Elliott ima 30 godina.
Sunce je bilo visoko na nebu kad su krenuli Overseas Highwayem
čuvenom »autocestom nad morem« koja je bila produžetak južnog vrha
Floride prema Kubi.
To je mjesto ostavljalo dojam kraja svijeta. Na više od 200
kilometara pružao se arhipelag otoka i otočića okupanih u tirkiznom
moru koje je podsjećalo na polinezijske lagune. Elliott i Ilena bili si u
sedmome nebu, opijeni osjećajem da autom plove morem, iznenađeni
pelikanima koji su letjeli u visini njihovih glava.
Pravilna ravna cesta nadvijala se nad kristalno čistim morem na
desecima mostova poduprtih stupovima skakutala od otoka do otoka.
Spustili su krov Thunderbirda i našli radio-postaju koja je puštala dobri
stari rock. Vozili su brzo, opijeni brzinom i čarobnin krajolicima koje su
ostavljali za sobom.
Stigavši u Key Largo, zaustave se u ribarskoj brvnari preuređenoj u
restoran. Okruženi koraljnim grebenima počaste se uštipcima od račića,
školjaka i rakovica. Već su htjeli nastaviti put kad se Elliott zaustavi
pred poštanskim uredom na uglu.
»Moram podsjetiti Matta da nahrani psa.«
»Ok, handsome, ja ću dotle kupiti kremu za sunčanje.«
Elliott uđe u poštu ukrašenu pomorskim kartama, ribarskim
mrežama i maketama brodova. Cijelo je jutro razmišljao i pomisli kako
se dosjetio novog načina slanja poruke u budućnost! Na blagajni najavi
slanje dvaju telegrama u San Francisco. Prvi je počinjao ovako:
Matt,
Hvala ti na svemu, ali još mi treba tvoja pomoć.
Molim te, ne pokušavaj naći smisao u onome što ću te zamoliti.
Jednog dana sve ću ti objasniti. Dotad mi samo vjeruj.
San Francisco 1976.
Matt ima 30 godina.
Kroz lanene zastore prodirala je zlatna svjetlost sunca pred zalazak.
S gitarom u ruci Matt je svirao Tiffany vlastitu baladu: nekoliko akorda
~ 86 ~
posuđenih od Eltona Johna i riječi u koje je ubacio ime dotičnog komada,
da pjesmi podari malo osobnosti.
»Zar to još pali?«, upita Tiffany nimalo naivno.
Opušteno izvaljena na dvosjedu, sa zanimanjem ga je promatrala
srčući koktel s voćnim sokom.
Matt odloži gitaru i smiješeći se krene prema njoj.
»Nije baš slavno, priznajem.«
Ona otpije gutljaj i uzvrati mu osmijeh.
Čak i svojim mea culpa stavom, ovaj tip do kraja koristi svoj šarm,
zaključi ona uspravivši se.
A najgore je... što mu to prolazi.
Dospjela je do onog razdoblja u životu kad od muškaraca više nije
očekivala ništa, no to je nije sprečavalo da ih nastavi voljeti.
Matt sjedne pored nje zaslijepljen njezinim savršenim nogama i
bujnim dekolteom. Ne samo da cura ima tijelo iz snova, nego se pod tom
hinjenom tupavošću krije mnogo duha. Smjesta otjera tu posljednju
misao kao da intelektualna dimenzija nosi sa sobom nešto zastrašujuće.
Matt se uvijek bojao da na tom planu neće biti na visini. Nije završio
fakultet i osjećao je kompleks zbog nedostatka kulture, premda je bio
preponosan da to prizna. Nagne se nad Tiffany i poljubi njezine usne.
Dobro, mali moj Matt, ne zamaraj se. Usredotoči se na jednu stvar, seks.
Silno se potrudio uvjeriti Tiffany da mu pruži još jednu šansu To nije
bilo lako, no konačno je bio blizu. Bez žurbe, potrudi se ds trenutak
potraje, položi ruku na bedro mlade žene i počne je polako podizati
prema...
»IMA LI KOGA?«
Matt poskoči. Zbilja nikad neće uspjeti...
»Poštar!«, začu glas iza vrata. »Imam dva telegrama za Matta
Dellucu.«
Dok je Tiffany popravljala haljinu, Matt nevoljko otvori vrata,
zaprimi pošiljke i pruži napojnicu poštaru.
»Pošiljke su numerirane«, reče ovaj. »Moraju se čitati po redu.«
Matt nervozno podere prvu omotnicu. Za njega su telegrami bili
vezani za loše vijesti: smrti, bolesti, nesreće...
Rastvori list i pročita nekoliko redaka otisnutih na tankim crtama
plavog papira.
Bila je to dosta dugačka i zakukuljena Elliottova poruka, no
pozornost mu privuku dvije rečenice:
Vjeruj mi, a onda malo dalje, Pođi k meni što prije.
»Žao mi je, ali morat ću otići«, najavi on Tiffany.
Budući da je bila spremna i na tu mogućnost, mlada žena ustane s
dvosjeda, pokupi štikle i stane pred Matta.
»Ako prođeš kroz ova vrata, svjestan si da nikad nećeš spavati sa
mnom...« On je pomnjivo pogleda. Posljednje zrake sunca isticale su
~ 87 ~
prozirnost njezine haljine ne skrivajući njezine zanosne obline.
»Hitno je«, objasni.
»A ja nisam hitna?«, spremno odvrati ona.
Tad i ona njega pomnije pogleda i shvati da se pod tim plejbojevskim
izgledom krije mnogo dublji tip. Htjela ga je zadržati, ali ne dolazi u
obzir da popusti i drugi put.
»Žalit ćeš ovo cijeli život«, zaprijeti mu raskopčavši nehajno gumb
haljine.
»U to sam posve siguran«, prizna Matt.
»Onda, tko ti kriv.«
Ona pokupi svoje stvari i napusti kuću.
»Jadniče!«, dobaci mu gurnuvši vrata.
Florida 1976.
Elliott ima 30 godina.
Elliott i Ilena stigli su u Key West baš kad se sunce sljubilo s
obzorjem. Došli su do kraja svog putovanja - najjužnije točke Sjedinjenih
Američkih Država, mjesta gdje počinje i završava Amerika...
S prostranim ulicama, tropskim vrtovima i kolonijalnim kućama
mjesto je odisalo nečim bezvremenskim. Parkirali su Thunderbird na
obali i prošetali plažom, među čapljama i pelikanima, i sjeli na trijem
malenog kafića gdje su se obično okupljali starci kako bi raspravljali o
neproživljenim životnim mogućnostima. Imali su dogovoreno s Ileninim
ujakom Robertom Cruzom, starosjediocem otoka koji je bio Hemigwayev
pomoćnik za piščeva boravka u Key Westu tridesetih godina. Nakon toga
kuću su kupile gradske vlasti i preuredile je u muzej, a Roberto je radio
kao čuvar. U havajskoj košulji i prosjede brade veoma je podsjećao na
slavnoga pisca. Živio je na malenome posjedu odmah pokraj gazdine kuće
i nagovarao Elliotta i Ilenu da se umjesto u hotel smjeste kod njega.
Mladi par prihvati i krene za njim na svoje odredište.
»Dobrodošli kod Hemingwaya!«, reče otvarajući velika željezna
dvorišna vrata i otkrivajući lijepu vilu u španjolskom kolonizatorskome
stilu.
Dok su prolazili vrtom, Elliott se upita je li Matt primio telegram.
San Francisco 1976.
Matt ima 30 godina.
»Bog, Uljezu!«, dobaci Matt otvorivši vrata Elliottove kuće.
Maleni labrador dotrči cvileći od sreće što je netko došao. Mat ga
počeše po glavi, napuni posudicu i pusti u vrt. Posve odsutan nekoliko
minuta provede naslonjen na drvo čitajući i prečitavajući telegram svoga
prijatelja.
Matt se zabrinuo. Već nekoliko dana Elliottovo ponašanje i govor
nije imalo nikakava smisla i zamjerao si je što nije uspio pomoć prijatelju
~ 88 ~
da se riješi tih maštarija. Vjerovao je da je dovoljno uvaliti ga u
zrakoplov i da će se oporaviti, no to nije bilo dovoljno. Od početka ta priča
o »putniku kroz vrijeme« nije mu mirisala na dobro. Kako su dani
prolazili, loš predosjećaj sve mu je više govorio kaki njegovu prijatelju
prijeti nešto loše. Unatoč nevjerici, mladi Francuz obavi sve do jednog
zadatka iz telegrama. Elliot je možda gubio razum, ali Matt je odlučio
ostat lojalan prijatelju koji mu je bio jedina obitelj, jedini oslonac. Mat je
bio siroče koje je djetinjstvo i mladost provelo u području Pariza vucaran
od obitelji do obitelji. Školu je napustio s petnaest godina bez ičega,
radeći kojekakve sumnjive posliće bez perspektive. Viši se puta našao u
sukobima koji bi završili tako da bi noć proveo na policiji. Kad je već
postao »poznat policiji« odlučio je napustit Francusku i okušati sreću u
Americi. Budući da nije imao što izgubiti, prodao je sve što je imao kako
bi kupio jednosmjernu kartu za Novi Svijet. Mnogi bi na njegovu mjestu
odavno odustali, no on je bio snalažljiv i imao je dara za međuljudske
odnose. Već u New Yorku, a onda i u Kaliforniji, osjećao se dobro u tom
otvorenom društvu koje je diplomama ili socijalnom podrijetlu pridavalo
malo pozornosti.
Kako je i pisalo u telegramu, Matt na regalu s knjigama nađe debeli
atlas. Bio je već star no još uvijek izvrstan, s crtežima zaštićenim
svilenim papirom. I ne otvorivši ga, uvuče drugi telegram između 66. i
67. stranice i vrati knjigu na policu.
Zatim ode u garažu, iščeprka staru lemilicu iz kutije za alat i vrati
se u kuću. Uključi uređaj u Elliottovom uredu, na trenutak ostavi da se
zagrije, a zatim ga pažljivo primi i približi crvenkastom kutu radnog
stola od masivna drva.
San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Noć je već odavna pala kad je Elliott stigao u marinu. Dolazio je iz
zračne luke, otprativši Angie na posljednji let za New York. Odgurnuvši
vrata svoje vile osjeti neku težinu i silnu usamljenost. Odsutno krene
prema staklenoj stijeni radne sobe, gledajući nesvjesno večernja svjetla u
luci. Kuća je bila kao i on: tužna i hladna. Drhteći od hladnoće protrlja si
nadlaktice da se ugrije. Primičući se radijatoru, na trenutak zastane. Na
radnome stolu pružao se natpis ispisan ukrasnim slovima: VELIKI ATLAS
STRANICA 66
Zbunjeno priđe. Taj užasni natpis jutros nije bio tu. Ali, kao da je od
starosti već poprimio patinu. Ali tko se to šali...? Odgovor nije morao
dugo tražiti. Nakon tetovaže, onaj mu mali seronja ponovno pokušava
poslati poruku. Još je samo morao otkriti njezino značenje.
Veliki atlas? Trebalo mu je neko vrijeme da se sjeti. Jedini atlas koji
je imao bio je majčin dar koji mu je poklonila nekoliko dana prije
~ 89 ~
samoubojstva. Pobožno je čuvao tu knjigu u biblioteci, ali nikad je nije
otvarao. Priđe polici i popne se na stolicu da dohvati traženu knjigu.
Stranica 66?
Brzo je okretao stranice.
Je li moguće da je poslije toliko godina...
Na parket padne svijetloplava omotnica.
Telegram?
Takav nije vidio već stoljećima.
Pokupi ga i bez proučavanja žustro podere označeni rub. Unutra je
nekoliko daktilografskih redaka koji su proputovali vrijeme, čekalo
trideset godina da ih netko pogleda:
Iznenađeni smo?
Mislite da ste svemoćni, zar ne? Budući da ste našli načina putovati u prošlost,
mislite da vam je dopušteno uništavati tuđe živote i ponovno samo tako nestati?
Ali ne ide to tako, stari moj...
Jer, kad malo promislite, vi možda poznajete moju budućnost, ali ja držim u
šaci vašu prošlost. Vi meni ne možete ništa, dok posljedice mojih djela utječu na vaš
život. Sada sam izokrenuo uloge i odsad ja vodim igru.
Očekujem objašnjenja, i to odmah.
Čekam vas.
Večeras.
Užasnut porukom koju je upravo pročitao, Elliott odloži telegram na
stol. Otvorio je Pandorinu kutiju i počele su se ostvarivati njegove
najveće bojazni... Na trenutak promisli o cijeloj situaciji, zatim
rezignirano ode po bočicu s pilulama koju je još uvijek čuvao. Natjera se i
proguta još jednu.
Vani zabljesne i zatutnji oluja. Igrom zrcala u jednome je prozoru
mogao vidjeti pogled onoga tko mu je odsad bio najveći neprijatelj:
samoga sebe.



Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:32 pm

Margita


Administrator
Administrator
Četvrti susret 13.
Kroz sadašnjost prolazimo povezanih očiju. (...)
A malo kasnije, kad skinemo povez i sagledamo svoju prošlost,
shvatimo što smo proživjeli i sve to dobije smisao. ~ Milan Kundera ~
Key West, Florida, 1976. Dva sata ujutro.
Elliott ima 30 godina.
Nad Key Westom bjesnila je oluja i sve su kuće na otoku ostale bez
struje. Elliott nije mogao usnuti. Ne probudivši Ilenu koja je kraj njega
spavala dubokim snom, upali plinsku svjetiljku i odluči malo istražiti
kuću Ernesta Hemingwaya.
Pod svjetlom munja, pod udarcima kiše i vjetra, kuća kao da je
tonula poput broda u oluji. Dok se Elliott uspinjao središnjim stubama,
zatutnji strašan grom i sva se stakla zatresu. Mladi liječnik se trzne, na
trenutak zastane, zatim slegne ramenima. Ipak, bio se dobrano
prestrašio...
Uspevši se na kat, uz škripu parketa dođe do piščeve radne sobe.
Lagano otvori vrata, kad mu najednom nešto skvičeći skoči u lice.
Mačka!
Negdje je pročitao da ih je Hemingway obožavao i da ih je ima
pedesetak. Primakne ruku licu: mačić ga je fino ogrbao po obrazu. Dakle,
ja i životinje zbilja... Učini nekoliko koraka po radnoj sobi, otkrivajući s
velikim zanimanjem osobne predmete velikoga pisca: stari pisaći stroj
koji ga je pratio po Španjolskoj za vrijeme Građanskoga rata, keramičku
posudu koju mu je darovao Picasso, zbirku nalivpera, jednu prijeteći
afričku masku, desetke novinskih izvadaka i fotografija....
U sobi je vladalo neko čarobno ozračje. Valja reći da je stari
Hemingway neka svoja remek-djela napisao između pecanja i
pijančevanja upravo u Key Westu, i to Zbogom oružje i Snjegovi
Kilimandžara.
Nije tako loše, pomisli Elliott kad se struja konačno vratila.
Puhne u plamen svoje svjetiljke i priđe starom gramofonu. Pažljivo
položi prvu ploču koja mu je pala pod ruku i za koji trenutak sobom se
razliju zvuči gitare i violine. Django Reinhardt i Stephan Grapelli,
najbolji džez tridesetih...
No odjednom ploča zakrči i žarulje zatitraju, a soba ponovni utone u
mrak. Baš sam sretnik, pomisli Elliott, zašto sam ugasio svjetiljku? Htio
ju je iznova upaliti, ali mu je upaljač ostao u sobi.
U radnoj sobi teško se moglo išta razabrati, samo tragove kiše koji
su prošaravali prozorska stakla. Mladi liječnik ostane nekoliko
trenutaka u mraku nadajući se da će se struja svakog časa vratiti.
~ 91 ~
Najednom osjeti nečiju prisutnost i dah, te metalni zveket.
»Tko je tu?«, upita drhtavim glasom.
Umjesto odgovora, nekoliko metara pred njim bljesne plamen
upaljača. Prepozna svjetlucav pogled svoga dvojnika koji ga je promatrao
u mraku.
Želiš objašnjenja, mali? E pa, dat ću ti ih...
Stari liječnik upali fitilj plinske svjetiljke, zatim se smjesti u
tamnosmeđi kožnati naslonjač i okrene prema Elliottu.
»Reci mi što će se dogoditi Ileni!«, vrisne ovaj mladenačkim žarom.
»Sjedni i ne deri se.«
Goreći od nestrpljenja, Elliott nevoljko posluša i sjedne preko puta.
Njegov sugovornik pročeprka po unutrašnjem džepu sakoa i izvuče
fotografiju.
»Zove se Angie«, objasni mu pružajući mu sliku. »Ima dvadeset
godina i najvažnija mi je osoba na svijetu.«
Elliott pomno prouči fotografiju.
»Je li njezina majka... «
»Ne, njezina majka nije Ilena«, prekine ga stariji muškarac
pretpostavivši pitanje.
»Zašto?«
»Jer je Ilena umrla deset godina prije rođenja moje kćeri.«
Elliotta ta vijest potpuno zbuni.
»Zašto bih vam vjerovao?«
»Zato što ti nemam razloga lagati.«
Mladi liječnik tada postavi pitanje koje ga je mučilo još od prethodne
večeri:
»Recimo da je to istina, ali zašto ste rekli da sam je ja ubio?«
Čovjek preko puta nakratko zašuti kako bi dobro izvagao svaku
riječ, a zatim potvrdi:
»Ubio si je jer je ne znaš voljeti.«
»Dosta mi je takvih gluposti!«, odbrusi Elliott ustajući.
»Voliš je kao da je pred vama cijeli život... A tako se ne voli.«
Ukratko, Elliott malo promisli o tom obrazloženju, a onda ga odbaci.
No problem nije bio u tome. Sada je morao pridobiti što više informacija,
a ne filozofirati o ljubavi. Odmah preusmjeri razgovor na jedino što ga je
doista zanimalo:
»Kako bi Ilena trebala umrijeti?«
»Doživjet će nesreću.«
»Nesreću? Kakvu nesreću? I kada?«
»Ah! Ne računaj da ću ti i to reći.«
»A zašto?«
»Jer ne želim da je spasiš...«
Elliott na trenutak zanijemi, ukipljen pred kišnim zavjesama koji su
prošaravale prozore. Osjećao je da mu ovaj razgovor izmiče i da ga ne
~ 92 ~
uspijeva dokučiti:
»Ali, prilika je sad ili nikad... Našli ste načina da se vratite u
prošlost i sad ćete dopustiti da žena vašeg života pogine?«
»Nemoj misliti da me netko na to tjerao!«, uzruja se stariji muškarac
udarivši šakom o stol. »Već trideset godina mislim samo na to! Kad bih
se samo mogao vratiti unatrag, kad bih je samo mogao spasiti, kad bih
samo...«
»E pa prestanite više o tome misliti. Učinite to!«
»Ne!«
»Zašto?«
»Jer ćeš, ako spasimo Ilenu, s njom provesti život.«
»Pa što?«
»Pa, nikad nećeš napraviti Angie...« Elliott nije bio siguran da
razumije:
»U čemu je problem?«, upita sliježući ramenima, »imat ću druge
djece...«
»Druge djece? Ali briga me za drugu djecu. Ja ne želim izgubit svoju
kćer! Ne želim svijet bez Angie!«
»A ja neću dopustiti da Ilena umre«, odvrati odlučno Elliott.
Obojica ustanu vidno uzrujani. Sada ih je razdvajalo još svega
nekoliko centimetara. Stajali su jedan nasuprot drugoga, spremni
iskušati posljednju varku:
»Možda misliš da ti vodiš ples jer si mlađi, ali bez mene nećeš znati
kako je Ilena umrla i nećeš moći učiniti ništa da je spasiš.«
»U svakom slučaju, ako Ilena umre, ne računajte da ću ja napraviti
vašu Angie!«
»Kad budeš otac, shvatit ćeš me, Elliotte: svoje dijete se ne napušta,
čak ni za spas voljene žene... «
Dugo su tako ostali licem u lice, ne odustajući od svojih stavova.
Složena situacija koja ih je povezala tijekom protekloga susreta ustupila
je mjesto sukobu.
Borba čovjeka dvije različite životne dobi sa samim sobom. Svaki je
spreman boriti se do kraja: jedan da spasi svoju ženu, drugi da ne izgubi
kćer.
Rasprava je već upadala u bezdan, kad stariji liječnik ponudi
rješenje:
»Dokle si spreman ići da spasiš Ilenu?«
»Dokle god je potrebno«, spremno odvrati Elliott.
»Čega si se spreman odreći?«
»Svega.«
»Onda možda imam ideju...« Kiša je i dalje lijevala.
Dvojica muškaraca na kraju su sjeli jedan pored drugoga na orahovu
klupu pored stola. Kroz prozor u pozadini mogla se razabrati svjetlost
~ 93 ~
svjetionika Key Westa kako u pravilnim intervalima baca njihove sjene
na zid i pod.
»Želiš spasiti Ilenu i to je tvoje pravo, ali to ćeš moći učiniti samo pod
tri uvjeta...«
»Tri uvjeta?«
»Prvi je da nikome ne govoriš o ovome što nam se događa. Ni Ileni,
naravno, ali čak ni Mattu.«
»Imam povjerenja u Matta«, usprotivi se Elliott.
»Ne radi se o povjerenju, nego je opasno. Slušaj, uvjeren sam da
griješimo, strašno griješimo nastojeći izmijeniti sudbinu i to ćemo prije ili
kasnije platiti. Spreman sam s tobom riskirati pod uvjetom da ne uvučeš
nikoga drugoga.«
»Koji je drugi uvjet?«
»Uspijemo li spasiti Ilenu, morat ćeš je ostaviti...«
»Ostaviti?«, upita Elliott sa sve većom nevjericom.
»Ostaviti je i nikad više vidjeti. Ostat će živa, ali u daljnjem životu
morat ćeš se ponašati kao da je mrtva.«
Elliott ostane skamenjen shvativši odjednom strahotu koju to
podrazumijeva. Otvori usta, ali ne izusti ni riječ.
»Svjestan sam da je to što tražim strašno«, prizna stari liječnik.
»A koji je treći uvjet?«, jedva izusti Elliott bezbojnim tonom.
»Za devet godina, 6. travnja 1985., na kirurškom kongresu i Veroni,
upoznat ćeš ženu koja neće skrivati svoju naklonost prema tebi. Uzvratit
ćeš joj udvaranjem i provest ćete zajedno vikend kada ćete začeti našu
kćer. Moraš tako postupiti jer je to jedini način da spasimo i Ilenu i
Angie.« Nebom ponovno zatutnje prijeteći gromovi. Kako Elliott nije
odgovarao, njegov dvojnik pojasni: »To je cijena koju moramo platiti
želimo li izmijeniti tijek stvari No slobodno možeš odbiti.«
Stariji muškarac ustane i zakopča ogrtač kao da će izaći na piju sak.
Elliott tada shvati da nema druge nego prihvatiti pakt. U djeliću
sekunde pred očima mu projure sretne godine s Ilenom. Istodobne shvati
da se njegovoj sreći bliži kraj i da se mora pripremiti na teške razdoblje.
Dok se njegov dvojnik spremao napustiti sobu, Elliott ga rukom
zaustavi.
»Pristajem!«, vikne.
Drugi se ne okrene nego samo odvrati:
»Uskoro ću se vratiti.«
...I zatvori za sobom vrata.
~ 94 ~
Peti susret 14.
Sve što se mora dogoditi dogodit će se bez obzira na to koliko se trudili to izbjeći.
Sve što se ne smije dogoditi neće se dogoditi bez i obzira na to koliko se trudili to
postići. ~ Ramana Maharši ~
Primijetio sam da čak i oni koji smatraju daje sve predodređeno i da ne možemo ništa
promijeniti gledaju preda se kad prelaze cestu.
~ Stephen Hawking ~
San Francisco, 1976.
Elliott ima 30 godina.
Listopad,
studeni,
prosinac...
Već treći mjesec bez vijesti iz budućnosti!
Život je prividno nastavio svojim normalnim tijekom. Elliott je liječio
pacijente u bolnici; Ilena se brinula za svoje orke; Matt više nije vidio
Tiffany, ali je aktivno radio na pokretanju uzgoja vina u vinogradima
koje je kupio s Elliottom.
Iako je nastojao to prikriti, mladi je liječnik odsad živio tjeskobno,
strepeći za svaki Ilenin pokret i ponašanje, neprestano očekujući novi
dolazak svoga dvojnika. No ovaj se više nije pojavljivao...
Stoga bi se Elliott katkad ponadao da je cijela ta priča bila sam san.
A što ako su svi ti susreti bili samo plod njegove mašte? Konačno, to i
nije bilo nemoguće: zbog stresa je sve više ljudi postalo žrtvama
burnouta, razdoblja pretjeranog profesionalnog davanja, koje je moglo
završiti depresijom, to jest gubitkom smisla za realnost. Možda je i on
postao žrtvom te patologije. Možda su se sad stvari vratile na svoje
mjesto i ta će epizoda uskoro postati sam ružna uspomena.
Toliko je želio vjerovati u to...
* * *
Četvrti San Francisca osvojila je zima, spustivši na grad hladnoću
sivilo koje će odagnati jedino božična rasvjeta.
Toga jutra, 24. prosinca, Elliott je u bolnicu stigao dobro raspoložen.
Bilo mu je to posljednje dežurstvo prije praznika. Ilena mu se trebala
pridružiti tijekom večeri, a sutradan zajedno kreću u Honolulu na tjedan
dana izležavanja pod kokosovim palmama.
Točno pred zoru na bolničko parkiralište tuleći su dojurila kola hitne
pomoći. U njima jedna nosiljka, a na njoj teško opečena žena.
Sve je počelo pola sata ranije, kad su vatrogasci jurili ugasiti te
nastali požar u zgradi Haight Ashbury. Bila je to stara ruševna zgrada u
~ 95 ~
kojoj su katkad skvotirali narkomani. Tada, u pet sati ujutro, u najgore
vrijeme heroinskog bad tripa, jedna se mlada žena polila benzinom i
zatim upalila šibicu.
Zvala se Emily Duncan. Imala je dvadeset godina i još samo ne
koliko sati života.
Hitnoj službi bio je potreban kirurg i Elliott je odmah pozvan kao
pojačanje. Čim se nagnuo da pregleda pacijenticu, Elliotta užasnu
strašne rane.
Oštećenja su prekrivala cijelo tijelo: od opeklina trećeg stupnja
deformirale su joj se noge, leđa, trup... Izgorjela joj je gotovo cijela kosa, a
pod ranama je nestalo i lice. Na gornjem dijelu trupa i prsima kao da ju
je gušila velika opeklina, stežući joj prsa poput udava. Da bi joj omogućio
bolje disanje Elliott odluči probiti dva bočna otvora, ali približivši skalpel
njezinu tijelu, osjeti kako mu se ruka opire. Stoga na trenutak zatvori
oči, nastojeći se smiriti i usredotočiti na posao. Naposljetku, emocije
nadjača profesionalnost pa je smireno mogao započeti s intervencijom.
Gotovo cijelo jutro liječnička se ekipa borila za Emily, čineći sve
kako bi joj pružila najveću skrb i ublažila snažnu bol koja ju je gušila. No
ipak, brzo je postalo jasno da djevojci nema spasa. Ozljede su bile
prevelike, a njezin dišni sustav preslab. Zatajili su i bubrezi. Stoga ju je
valjalo samo smiriti i čekati...
U rano poslijepodne, otvorivši vrata Emilyne sobe Elliott je nađe
umotanu u zavoje i okruženu perfuzijama. Iznenadi ga neobičan mir koji
je vladao u sobi, poput preludija u posmrtno bdijenje narušeno tek
otkucajima srca s monitora. Elliott se primakne krevetu i pogleda
djevojku. I dalje je bila zabrinjavajuće napeta, iako je učinak heroina
splasnuo i svijest kao da joj se povratila. Možda čak dovoljno da shvati da
je osuđena na...
Uzme maleni stolac i tiho sjedne pokraj djevojke koju nije ni
poznavao i za koju nije mogao više ništa učiniti. Nisu mogli pronaći niti
jednog člana njezine obitelji i nije bilo nikoga da bude uz nju u ovoj
posljednjoj borbi. Elliott bi bio volio da je negdje drugdje, nije izbjegavao
taj očajnički pogled koji se nije odvajao od njega, u njemu je mogao
pročitati očaj, ali i pitanja na koja nije imao odgovora... U jednom
trenutku ona mu pokuša nešto promrmljati. On se nagne nad nju,
podigne masku za kisik i kao da začu »boli me« Kako bi ublažio bol,
odluči joj pojačati dozu morfija. Upravo ka je namjeravo pripisati recept
odjednom shvati da Emily nije rek »boli me«, nego: »Bojim se... «
Što joj je mogao na to odgovoriti? Da se i on boji, da mu je žao što je
ne može spasiti, da mu se ponekad, kao toga dana, čini da život nema
smisla?
Volio bi da je istodobno može uzeti u naručje i ublažiti taj svoj bijes.
Čemu sad ta ludost? Kojim se to čudesnim slijedom nađete u nekom
bijednom skvotu drogirani, već u posljednjem stadiju? Kakva to bol može
~ 96 ~
opravdati želju da se polijemo benzinom i spalimo, a još nam nije ni
dvadeset?
Htio joj je sve to vrisnuti. No to nije zadatak liječnika u bolnicama...
Stoga se zadovolji ostavši uz nju i obasipajući je svim mogućim
suosjećanjem koje joj je mogao pružiti. Jer nije bilo nikoga drugog da to
učini. Bio je Badnjak, bolnica je radila smanjenim kapacitetom, a sustav
nipošto nije predvidio nešto ovakvo: sustav je bio namijenjen za liječenje,
a ne za suosjećanje.
Emily je sve teže disala neprestano drhteći.
Unatoč morfiju, Elliott je znao da trpi neizdržive bolove. Zna je i da
nikad neće zaboraviti njezine oči koje su ga očajnički promatrale.
Uvijek mislimo da smo vidjeli sve moguće u tom poslu, no to je
pogrešno. Mislimo da poznajemo najgore, ali najgore uvijek te slijedi. I
uvijek postoji gore od gorega.
Tako je protekao sat, pa dva. U 15 sati, kad je Elliottova služba i
službeno završila, on polako ustane.
»Vratit ću se«, obeća Emily.
Izađe u hodnik i pozove dizalo. Trebao je objasniti Ileni da je neće
moći dočekati u zračnoj luci i da će se vjerojatno vratiti tek kasno
navečer.
Na hodniku ugleda telefonsku govornicu i pozove broj Ocean Worlda,
nadajući se da još nije krenula. Dobije centralu pa zatraži da ga spoje s
veterinarskim uredom.
»Halo?«, začuje Ilenin glas.
»Bog...«, počne, a zatim shvati da govori u prazno.
Okrene glavu: netko je pritisnuo prekidač i prekinuo razgovor.
Njegov dvojnik.
»To je danas...«, upozori ga stari.
»Danas?«
»Danas bi Ilena trebala umrijeti.«
* * *
Zajedničkim dogovorom dvojica se liječnika popnu na terasu na vrhu
bolnice. Različitih godišta, došli su ovamo zapaliti cigaretu ne morajući
trpjeti prijekorne poglede kolega. Znali su da će ovdje imati barem
koliko-toliko mira.
Dok je Elliott nervozno cupkao na sve strane želeći što prije doznati
nastavak, dvojnik mu mirno položi ruku na rame.
»Ne smiješ obaviti taj telefonski razgovor.«
»Zašto?«
»Jer Ilena neće shvatiti.«
»Što?«
»Da nećeš doći pred nju radi jedne pacijentice iako ti je dežurstvo
završeno. Niste se vidjeli već tri tjedna, očekuje da dođeš pred nju u
zračnu luku i da zajedno provedete večer.«
~ 97 ~
Elliott se pokuša opravdati:
»Ali strašno je što se dogodilo toj mladoj djevojci. Nema više nikoga
i...«
»Znam«, sažali se stari. »Prije trideset godina probdio sam na njom
cijelu noć i nikad je neću zaboraviti.« Glas mu se ispuni emocijama.
Nastavi: »Ali u zoru, na izlasku iz bolnice dočekala me strašna vijest:
žena koju sam volio bila je mrtva.«
Elliott raširi ruke u znak nerazumijevanja.
»Kakve veze imaju ta pacijentica i Ilenina smrt?«
»Sve ću ti reći«, obeća stari. »Samo se želim uvjeriti da naš pakt još
vrijedi.«
»Vrijedi«, uvjeri ga Elliott.
»Dakle, evo što će se dogoditi ako obaviš taj telefonski razgovor.«
Stari liječnik počne svoju priču. Govorio je dugo, nesigurnim glasom
punim žaljenja.
Da ga bolje doživi, Elliott sklopi oči. U njemu se počnu nizati slike
kao u filmu...
* * *
Ilena: Halo? Elliott: Bok, ja sam.
Ilena: Uzalud se trudiš, neću ti reći što sam ti kupila! Elliott: Slušaj,
mila, imam mali problem...
Ilena: Što se dogodilo?
Elliott: Neću moći doći pred tebe u zračnu luku...
Ilena: Mislila sam da završavaš u tri.
Elliott: Da, gotov sam s dežurstvom...
Ilena: Ali?
Elliott: Ali moram ostati uz jednu pacijenticu. Djevojka se pokušala
ubiti jutros u skvotu...
Ilena: Narkomanka?
Elliott: Kakve to ima veze?
Ilena: Elliott: Ilena: Elliott: Ilena: Elliott: Ilena: Elliott:
Ilena: Ako sam dobro shvatila, želiš mi reći da ćeš Badnjak provesti u
bolnici s džankericom koju poznaješ tek nekoliko sati?
Samo radim svoj posao.
Tvoj posao! Misliš da samo ti imaš posao?
Slušaj...
Umorna sam od tebe, Elliotte. Čemu takva reakcija? Jer te čekam već
deset godina, a ti toga uopće nisi svjestan.
Sutra ujutro ćemo o svemu razgovarati...
Ne, Elliotte. Neću više dolaziti u San Francisco. Javi se kad budeš
siguran da želiš provesti život sa mnom.
Elliott je nekoliko minuta ostao kraj telefonske govornice. Triput je
podigao slušalicu želeći ponovno nazvati Ilenu da se ispriča i pokuša
~ 98 ~
srediti stvar. Međutim, to nije učinio jer nije mogao ostaviti djevojku dva
kata iznad u agoniji.
Ilena je pola sata čekala kraj telefona, a onda je, shvativši da Elliott
više neće zvati, bijesno poderala avionsku kartu i bacila je u smeće. Bacila
je i poklon koji mu je kupila i koji nikada neće vidjeti: ručni sat s
ugraviranim njezinim inicijalima.
Potpuno shrvana napustila je ured i pobjegla u dio parka zatvoren za
javnost gdje je isplakala sve suze među ružičastim plamencima i
aligatorima koji nisu marili za njezinu bol. Zatim je odlučila otkazati
godišnji i nastaviti s poslom. Kasno poslijepodne posvetila je svojim
uobičajenim zadacima kao da se ništa nije dogodilo. Noć je već odavno
pala kad je završila s razgledom posjetivši svoju najdražu orku.
»Hello, Anouchka. Ni tebi baš nije neki dan, zar ne?«
Već nekoliko dana glavna je orka Ocean Worlda bila depresivna,
odbijala je hranu i sudjelovanje u predstavama. Leđna peraja joj je
oslabila, a njezinu umiljatost zamijenila je agresivnost prema
timariteljima i drugim orkama s kojima je dijelila bazen. Uzrok takva
ponašanja nije trebalo daleko tražiti: njezinu kći Eriku staru tek osam
godina oteli joj radi sudjelovanja u europskom programu razmnožavanja
kitova. Provela je više od dvadeset sati u zrakoplovu, u željeznoj kutiji bez
ijednog timaritelja! Potpuna ludost...
Ilena je učinila sve kako bi spriječila taj transfer, naglašavajući
traumatične posljedice takvog otuđenja i objašnjavajući kako se članovi
porodice kitova u prirodi nikada ne razdvajaju. No zbog financijskih
razloga uprava nije poslušala njezin savjet. Vodenim je parkovima
prijetila skorašnja zabrana lova kitova i valjalo je osmisliti njihovo
razmnožavanje na zatvorenome.
»Come on, baby!«
Ilena se nagnula nad bazen želeći natjerati orku da priđe rubu
bazena, no Anouchka nije odgovarala na njezin poziv. Orka se izgubljeno
vrtjela ukrug, ispuštajući žalobno piskutanje. Ilena se bojala da joj ne
oslabi imunitet: unatoč izgledu, ti su masidonti bili krhki, na milost i
nemilost i najmanjem mikrobu. Upale pluća i bubrega bile su česta
pojava. Joaquim, dominantni mužjak u bazenu doživio je strašno
iskustvo obolivši šest mjeseci ranije od septikemije. Sudbina tih divova
katkad je bila takva da bi ih pobijedili mnogo manji neprijatelji. Ilena je
sve češće osjećala nelagodu pri pomisli na zatvaranje kitova. Zatvoreni
unutar četiri zida, praćakajući se u vodi punoj kemikalija, hranjeni
vitaminima i antibioticima, dupini i orke iz vodenih parkova nisu imali
onako idealan život kakav se nastojalo prikazati posjetiteljima. Njihove
su predstave dakako bile impresivne, no nije li u njima bilo nečeg
uvredljivog prema toj vrsti čije su kognitivne sposobnosti bile više bliske
ljudskima?
Odjednom, bez ikakva očita razloga Anouchka se uznemiri i počne
~ 99 ~
silovito udarati glavom o metalnu rampu bazena.
»Ne čini to!«, naredi Ilena uronivši brzo u vodu štap kako bi odvratila
životinju.
Već je imala prilike vidjeti orke samoubilačkih sklonosti i bilo je
jasno da se Anouchka htjela namjerno ozlijediti. Zabrinuto joj baci par
ribica da je odvrati od njezinog zlokobnog plana.
»Samo polako! Samo polako, ljepotice!«
Skokovi životinje polako su gubili snagu i Anouchka kao da se
umirila.
»Dobro je, Anouch«, reče joj Ilena s olakšanjem...
... Sve dok na površini vode nije ugledala dugi trak krvi.
»O, ne!«
Od siline udaraca orka se ozlijedila.
Mlada timariteljica nagnula se nad vodu. Na prvi pogled, činilo se
da se rana nalazi u području vilice.
Ilena je trebala poštovati zlatno pravilo timaritelja: nikada izazivati
orku kad je agresivna i praviti joj društvo u vodi tek kad ste uvjereni u
njezinu suradnju.
Trebala je uključiti alarm.
Trebala je obavijestiti kolege.
Trebala je...
No još pod utjecajem svađe s Elliottom, Ilena nije bila dovoljno
oprezna. I uronila je u bazen dok je Anouchka nastavljala svoje mahnito
kruženje. Osjetivši da joj se Ilena približava, orka naglo skoči na nju,
otvorivši gubicu kako bi je ugrizla i zatim povukla na dno.
Ilena se opirala, ali orka je bila jača. Svaki put kad bi se mlada žena
dočepala površine, životinja bi je neumorno ponovno tjerala u dubinu.
Ilena je bila izuzetna plivačica, sposobna provesti nekoliko minuta u
vodi bez daha. No borba protiv životinje od četiri tone duge šest metara ne
može trajati dugo... Ipak, u jednom je trenutku, izgubivši već svaku nadu,
uspjela izbiti na površinu i doći do zraka. Počela je očajnički plivati
prema rubu bazena. Gotovo je i uspjela kad... Okrenula se.
U djeliću stravične sekunde uspjela je vidjeti ogromnu repnu peraju
kako se nevjerojatnom brzinom obrušava na nju. Udarac je bio strašan, a
bol koja je uslijedila toliko jaka da je gotovo izgubila svijest. Utapala se
bez opiranja, prepuštajući se da je orka vuče prema dnu. U posljednjem
trenutku lucidnosti, dok su joj se pluća već punila slanom vodom,
djevojka se upita zašto je Anouchka, o kojoj se tolike godine brinula, tako
nasilno reagirala. Na to pitanje dakako nije imala odgovor. Dakako da
dugoročno život u bazenu može izluditi...
Njezina posljednja pomisao bila je posvećena muškarcu kojega je
voljela. Oduvijek je bila uvjerena da će ostarjeti zajedno a evo, ona odlazi
prva, ne navršivši ni tridesetu. No sudbinu ne možemo birati. Umjesto
njih odlučio je život, i nije tako uvijek? Izmučena panikom i strahom,
~ 100 ~
okružena tamom, osjećala je kako obuzima neka smrtnonosna struja. Dok
je zauvijek prelazila na dru stranu, požalila je samo što su se razišli u
svađi i što će posljednje što Elliott o njoj pamtiti biti ispunjeno osjećajem
gnjeva i gorčine.
* * *
Na krovu bolnice puhao je ledeni vjetar.
Kao prenut iz noćne more, Elliott otvori oči dok je njegov dvojnik
dovršavao svoju zastrašujuću priču.
Dvojica muškaraca ostanu bez riječi, jedan užasnut onim što upravo
čuo, a drugi još pod utjecajem onoga što je ispričao.
Elliott zatim prodrma glavom i htjede nešto zaustiti, ali zastane. A
stari prije no što je planirao, izvadi iz džepa požutjeli papir.
»Ako ne vjeruješ...« bez daha, započne.
Elliott mu gotovo istrgne papir iz ruke. Bio je to stari članak izrezan
iz Miami Heralda. Unatoč požutjelu izgledu, novine su nosile sutrašnji
datum: 2 prosinca 1976.! Drhtavim rukama Elliott preleti tekst popraćen
velikom Ileinom fotografijom.
Mladu veterinarku ubila orka!
Stravična katastrofa protekle noći u Ocean Worldu u Orlandu, gdje je kit
ubojica iznenada neobjašnjivo napao svoju timariteljicu.
Kitu je bilo potrebno tek nekoliko minuta da napadne i utopi ženu koja ga je
samo htjela spasiti: Ilenu Cruz, veterinarku u vodenome parku.
Premda točni uzroci nesreće još nisu dovoljno poznati, čini se da mlada
timariteljica nije poštivala sve sigurnosne propise. U očekivanju dodatnih
informacija, uprava dupinarija odbila je dati bilo kakav komentar.
Podigavši pogled s članka, ugleda starog liječnika kako se udaljava
kroz maglu.
»Sad si ti na redu!«, dobaci mu ovaj, a zatim nestane iza metalnih
vrata.
Prepušten sam sebi Elliott još malo ostane na krovu, shrvan i
skamenjen od hladnoće, nevjerice i neodlučnosti. Zatim se prestane
propitkivati: više nije bilo vrijeme za pitanja nego za djelovanje.
I on napusti platformu i žurno se spusti stubama do telefonskih
kabina. Nema veze što će biti sutra. Nema veze koliki će ceh platiti.
Spasit će ženu koju voli. I ništa drugo nije bilo važno.
* * *
Poput metka sjuri se u glavni hodnik, dohvati slušalicu i odabere
Ilenin broj. Signal... prva zvonjava... sekunde kao minute, a onda
konačno njezin glas:
Ilena: Halo?
Elliott: Bok, ja sam.
Ilena: Uzalud se trudiš, neću ti reći što sam ti kupila!
min@
~ 101 ~
Elliott: Slušaj, mila...
Ilena: Što se dogodilo?
Elliot: Ništa... Čekat ću te u zračnoj luci po planu.
Ilena: Jedva čekam da te vidim...
Elliott: I ja tebe.
Ilena: Imaš čudan glas, sigurno je sve u redu ?
Elliott: Sada jest.
* * *
Kad je sklopio slušalicu, Elliott se više nije mogao vratiti u sobu,
podnijeti pogled mlade spaljene Emily koja je i dalje proživljava agoniju.
Samo zamoli jednu dežurnu bolničarku da je redovito obilazi. Zatim
navuče baloner i izađe na parkiralište. Je li to što je upravo učinio imalo
ikakvog smisla?
Je li doista izmijenio svoju i Ileninu budućnost? Je li katkad dovoljno
zamijeniti samo jednu rečenicu da bismo zaokrenuli vlastitu sudbinu?
Sva su mu ta pitanja tutnjala glavom dok je prilazio autu.
Mehanički pripali cigaretu i uvuče ruke u džepove da se ugrije. Tada, u
dnu džepa napipa članak iz novina i nešto mu padne na pamet.
Ako je promijenio sudbinu, Ilena nije doživjela nesreću pa da nijedan
novinar ne bi napisao članak. Članak, dakle, ne bi postojao.
Radoznalo izvuče iz džepa požutjeli papir, razmota ga, okrene, pa još
jednom. Koliko god se činilo nevjerojatnim, članak iz novina više nije bio
isti. Poput čarolije Ilenina je fotografija nestala i, umjesto članka o smrti
mlade timariteljice, na naslovnici je stajao neki drugi članak crne
kronike.
Ocean World: smrt jedne orke.
Anouchka, glavna orka orlandskog Ocean Worlda uginula je protekle noći
uslijed ozljede vilice nakon udarca u metalnu rampu bazena. Čini se da je ozljedu
uzrokovala sama.
Na naš upit, uprava dupinarija priznaje da je to bio očajnički potez životinje.
Park joj je nedavno otuđio kćer i prodao je drugom zoološkom vrtu.
Ocean World danas će raditi normalno. Nije ozljeđen niti jedan djelatnik.
~ 102 ~
Šesti susret 15.
Bio je moj Sjever, moj Jug, moj Istok i moj Zapad...
~ Wystan Hugh Auden ~
San Francisco, 1976.
Elliott ima 30 godina. Božić je.
Toga jutra, 25. prosinca, kalifornijsku toplu klimu zasjenili su sivilo
i hladnoća. San Francisco doima se poput lažnog New Yorka i gotovo bi
se moglo povjerovati kako će uskoro početi snježiti.
Kuća je tiha, okupana blijedim ranojutarnjim svjetlom. Sklupčana i
naslonjena na Elliottovo rame Ilena spava dubokim snom. Za razliku od
nje, mladi liječnik čini se da nije oka sklopio. Elliott se okrene prema
Ileni, poljubi je nježno pazeći da je ne probudi i nekoliko minuta provede
promatrajući je, svjestan da su ovo njihovi posljednji zajednički trenuci.
Posljednji put udahne miris njezine kose, pomiluje usnama njezinu
baršunastu kožu i osluhne ritam njezina srca.
Zatim primijeti da mu na plahtu tiho klize suze. Stoga navuče
pulover i traperice i nečujno izađe iz sobe.
Ne može povjerovati da će je ostaviti! Zna da je sklopio pakt sa
svojim dvojnikom, ali sad kad je Ilena spašena, što ga može spriječiti da
ostane s njom? Kako ga onaj kreten može natjerati da ispoštuje svoj dio
ugovora?
Shrvan od bola, povlači se od sobe do sobe nadajući se, iako
nevjericom, da će negdje susresti svojega dvojnika i sasuti mu lice sav
svoj bijes i gnjev. No ovaj se nije ukazao. Šezdesetgodišnji Elliott ispunio
je svoj dio dogovora i sada je bilo na njemu da održi svoje obećanje.
Elliott dođe u kuhinju i sruši se na stolicu. Pokraj ulaza, spremljeni
kovčezi za Havaje, kamo ni on ni Ilena nikad neće otići. Jer dobro je znao
da nema drugog izbora nego ostaviti je. Osjeti u sebi neku silu, neki glas
koji ga je tjerao da to i učini. Sada je samo marioneta čije konce povlači
neka sila iza kulisa.
U staklenome stolu vidi odraz svoga ispijenog i izobličenog lica.
Osjeća se prazno, slabašno, kao da je izgubio svako samopouzdanje,
svaku smjernicu o funkcioniranju svijeta. Od prvog dana kad je upoznao
svoga dvojnika čini mu se da živi u svijetu koji više ne poštuje nikakva
pravila. Uznemiren strahom od nepoznatoga, više ne može usnuti, više
ne jede, proganjaju ga razna nemoguća pitanja. Zašto se to događa baš
njemu? Je li taj susret sreća ili prokletstvo? Ima li još uvijek zdrav
razum? Umire od tuge što nema nikoga kome bi rekao svoj problem.
~ 103 ~
I tad začuje buku: uz škripu parketa u sobi se pojavi Ilena u
gaćicama i košuljici koju je svezala u čvor oko struka.
Ona mu dobaci veseli osmijeh pjevušeći neku Abbinu melodiju. Zna
da je to posljednji put da je vidi sretnu. Lijepa je da to nije normalno i
nikada nisu bili više zaljubljeni.
Pa ipak, za nekoliko sekunda sve će se to srušiti...
Ilena priđe Elliottu, ovije mu ruke oko vrata, ali ubrzo shvati da
nešto nije u redu:
»Što se događa?«
»Moramo razgovarati. Ne mogu više glumatati.«
»Kakvo glumatanje?«
»Nas dvoje... «
»O... o čemu to govoriš?«
»Upoznao sam drugu.«
Evo, trajalo je samo dvije sekunde. Dvije sekunde da sruši
desetgodišnju ljubav. Dvije sekunde da odvoji dva lica istog novčića...
Ilena protlja oči, sjedne ispred Elliotta, pomisli da je riječ o neslanoj šali
ili da nije dobro čula...
»Šališ se?«
»Zar tako izgledam?«
Ona ga užasnuto pogleda. Oči su mu crvene, a lice umorno. Istina da
je već mjesecima osjećala kako je napet, tjeskoban i zabrinut. Stoga sama
sebe začuje kako pita:
»Tko je ta žena?«
»Ne poznaješ je. Bolničarka koja radi sa mnom na dežurstvu u Free
Clinic.«
I dalje se činilo nestvarnim, toliko da ona ovaj put pomisli da sanja.
Ne bi bilo prvi put da proživljava takvu noćnu moru. Tako je, to je
strašna noćna mora koja će uskoro završiti. Pa ipak, želi znati:
»Otkad se viđate?«
»Nekoliko mjeseci.«
Sada više ne zna što bi rekla. Samo shvati da se sve što je deset
godina gradila sada naglo ruši. Za to vrijeme Elliott nastavi svoje
rušenje:
»Nas dvoje ne funkcioniramo već neko vrijeme«, zaključi.
»Nikad mi nisi ništa rekao...«
»Nisam znao kako da ti kažem... Pokušavao sam ti to polako davati
do znanja...«
Poželjela je začepiti uši da ne čuje dalje. Naivno se još uvijek nadala
da će cijela ova rasprava završiti samo priznanjem nevjere.
No Elliott je odlučio drukčije:
»Ilena, želim da se raziđemo.«
Željela bi odgovoriti, ali suviše je bolno.
Osjeća kako joj suze nemoćno klize niz obraze.
~ 104 ~
»Nismo u braku, nemamo djece...«, nastavi Elliott.
Htjela bi ga zaustaviti jer su njegove riječi bile poput uboda bodežom
posred srca i jer to neće moći još dugo izdržati. Stoga, ne mareći ni za
kakav ponos i čast, ona u dahu prizna:
»Ali ti si mi sve, Elliotte: moj ljubavnik, moj prijatelj, moja obitelj...«
Priđe mu da mu se baci u zagrljaj, ali on ustukne. Dobaci mu pogled
koji ga cijeloga razori. Kad je pomislio da više nema što dodati, ipak
otvori usta i uspij izustiti:
»Ne shvaćaš: više te ne volim, Ilena.«
* * *
Božićno je jutro i još je rano.
Nakon neuobičajenog dugojutarnjeg spavanja San Francisco se
polako budi. U ovom gradu u stalnom pokretu ulice su gotovo puste i
većina trgovina ne radi.
Mnogi domovi slave: djeca su već na nogama željno iščekujući
otvaranje darova, čuje se glazba i veseli povici. No na nekim drugim
mjestima ovo je jedan težak dan, dan kada samoća tišti jače nego inače.
Na javnim klupama oko Union Squarea skupljaju se klošari. U bolnici
Lenox jedna je dvadesegodišnja djevojka nakon burne noći podlegla
opeklinama. Negdje u marini jedan se par razišao...
Jedan taksi staje pred staklenom kućom i vozi Ilenu prema zračnoj
luci. I Elliott napušta četvrt. Shrvan tugom i stidom vozi kroz cijeli grad,
nekoliko puta umalo izazvavši nesreću. U kineskoj četvrt trgovine su
otvorene. Elliott se parkira, uđe u prvi kafić koji nađe usput i odjuri
ravno u zahod.
Kad je nad školjkom izbljuvao dušu, iznenada iza sebe osjeti nečiju
prisutnost. Prisutnost koju je sada naučio raspoznati i dočekat
spremno...
Naglo se okrene i silovito udari šakom svoga dvojnika odgurnuvši ga
do zida obloženog pločicama.
»Za sve ste vi krivi!«
Od siline udarca, stari se liječnik samo sruši uza zid. Bolno ustane,
na trenutak ustukne, dok Elliott nastavi dalje:
»Vi ste krivi što je otišla!«
Budući da ga je dirnuo u bolnu točku, stariji muškarac pojuri na
mlađega, uhvati ga za zatiljak i udari koljenom ispod pojasa. Zatim
obojica ostanu jedan do drugoga, obojica hvatajući dah u tom ozračju
bijesa i gorčine. Prvi tišinu prekine Elliott i zajeca:
»Bila je moj život...«
»Znam... Zato si je i spasio.« Dvojnik mu položi ruku na rame i
pokušavajući ga utješiti napomene: »Bez tebe bi bila mrtva.«
Elliott podigne glavu i pogleda svog drugog ja nasuprot. Čudno, ali i
dalje ga je doživljavao kao stranca. U odnosu na tog čovjeka u kojem se
~ 105 ~
teško mogao prepoznati, on je proživio tek pola života. Drugi je trideset
godina u prednosti: trideset godina iskustva, trideset godina susreta i
poznanstava... Ali možda i trideset godina grižnje i žaljenja?
Sad već osjeti da ga njegov putnik kroz vrijeme namjerava napustiti.
Prepoznaje specifične drhtaje i krvarenje iz nosa.
I doista, stari liječnik uzme papirni ubrus da zaustavi krvarenje.
Ovaj put bi rado ostao malo dulje jer je znao da njegovog mlađeg
dvojnika očekuje teško razdoblje. Bilo mu je žao nije našao riječi da mu
pomogne, premda je dobro znao da su riječi slaba utjeha u odnosu na
patnju i nesreću.
Ponajviše je žalio što je svaki njihov susret završio prijeporom i
nerazumjevanjem, kao u odnosu oca i sina koji nije odmakao od stalnih
tinejdžerskih nesuglasica. Međutim, nije želio otići ostavljajući mu samo
bol u preponama. Uvjeren da je ovo posljednji put da se vide u toj
životnoj dobi i prisjećajući se tuge koju je i sam u to vrijeme proživljavao,
pokuša s riječima utjehe:
»Barem ćeš živjeti znajući da je Ilena negdje živa. Ja sam živio s
njezinom smrću. A vjeruj mi, razlika je ogromna... «
»Goni se... «
...jedini je odgovor koji je dobio.
Zbilja nije lako komunicirati sa samim sobom!, pomisli dok ga
usisavaše meandri vremena.
A posljednja slika koju mu je mozak zapamtio slika je njegovog
dvojnika s uperenim srednjim prstom.
~ 106 ~
16.
Ljudi više ne stignu ništa upoznati. Kupuju kod trgovaca gotove proizvode. A
budući da ne postoje trgovci prijateljima, ljudi više nemaju prijatelje. ~ Antoine De
Saint-Exupery ~
San Francisco
Elliott ima 30 godina.
Elliott ponovno izađe iz zahoda pun bijesa. Čime je ovo zaslužio?
Otkad je napustio Ilenu proganjao ga je njezin pogled od onog
trenutka kad se pretvarao da je više ne voli. Osjećao je očaj koji se
probijao iz najveće dubine njezine duše i unatoč tomu ustrajao je sve dok
je nije ponizio.
Dakako, to je učinio za nju, da je spasi, samo što ona to nikada neće
saznati! I što će ga ostatak života mrziti...
Uostalom, i on je osjećao isto u tom trenutku: mrzio se toliko da više
nije htio biti taj čovjek. Shrvan i očajan smjesti se za šank i naiskap
ispije naručenu čašu alkohola od riže. Volio bi da je mrtav. Upali
cigaretu, naruči drugu čašu, pa još jednu.
Eto, bit će kao nekada njegov otac, opijat će se sve dok više ne bude
mogao ustati! Inače bi Elliott tek tu i tamo nešto popio, a često samo da
udovolji Mattu koji je bio istančani poznavatelj vina. Kao sin
alkoholičara, Elliott je izbliza proživio nedaće alkohola koji će u njegovoj
glavi uvijek ostati vezan za očevo mlaćenje kad bi izgubio kontrolu na
sobom.
No danas je htio upravo to: izgubiti kontrolu, biti netko drugi. Stoga
zatraži još jednu čašu. Kineski barmen nakratko promisli, a onda ga
posluži uvidjevši da ovom gostu to nije uobičajeno stanje.
»Daj mi to!«, vikne Elliott istrgnuvši mu bocu iz ruku i stavljajući na
stol novčanicu od 10 dolara.
Izađe na ulicu zagrlivši bocu alkohola. Vrati se u auto, smjesti za
volan i ponovno otpije.
»Pogledaj, tata, isti sam ti!«, vikne i upali auto. »Isti ti!«
A to je bio tek početak...
* * *
U San Franciscu nije bilo teško naći drogu. Budući da je u bolnici
Free klinici primao narkomane, Elliott je poznavao njihove navike
mjesta u koja zalaze.
Stoga se uputi u Tenderloin, ne baš sigurnu četvrt, gdje će međutim
lako naći sve što traži. Za deset minuta preleti ulice te nesretne profesije,
pravog ljudskog smeća, a zatim ugleda dilera kojega je poznavao: crnac s
~ 107 ~
dredloksima kojega su svi zvali Yamda. Elliott ga je već dvaput tužio jer
je često pokušavao preprodati robu izravno u Free klinici, i to
pacijentima na odvikavanju. Nekoliko puta njih su se dvojica žestoko
raspravljali, a zadnji su se i umalo potukli.
No dobro, istina je da je Elliott mogao naći i drugog preprodavača -
toga u četvrti nije nedostajalo - no kad se odlučite spustiti veoma nisko u
igru ulazi i poniženje. Ugledavši ga, diler se nakratko zabrine, a onda
shvati da je Eliott došao kao klijent.
»Što je, doktore, tražimo malo avanture?«, reče s podsmijehom.
»Što mi nudiš?«
»Koliko imaš?«
Elliott pretraži novčanik: imao je 70 dolara, dovoljno za veću
količinu bilo koje gadarije.
»Choose your poison«, ponudi mu Yamda veselo: hašiš, metedion,
LSD, hors...
* * *
U stanju remisije uvijek mislimo kako smo ih pobijedili. Zamišljamo
kako ćemo ih na kraju dugoročno svladati. Da smo ih se zauvijek riješili.
Za vijeke vjekova. No rijetko kad je tako. Naši demoni najčešće ostaju
skriveni negdje u sjeni. I neumorno vrebaju trenutak naše nepažnje. A
kad ljubav nestane...
* * *
Stigavši u marinu, Elliott se popne do kupaonice grabeći po nekoliko
stuba. Presretan što vidi gazdu, maleni labrador dojuri na maženje, ali...
»Nosi se!«, vikne liječnik zamahnuvši nogom prema psiću,
promašivši ga zbog utjecaja alkohola.
Uljez zacvili i unatoč tom nasilnom susretu pokuša se još jednom
približiti Elliottu prateći ga. No uzalud, jer ga ovaj uhvati za šiju i
hladnokrvno izbaci iz kuće.
Ostavši sam, Elliott se zatvori u kupaonicu i otvori kutiju hitne
pomoći te potraži špricu i iglu. Drhteći, izvadi iz džepa male vrećice
heroina koji je kupio od Yamde. Poželi si brzo ubrizgati bilo što, samo da
si smuti glavu. Nije htio ni lebdjeti ni oslobađati duh poput onih debilnih
hipika. Htio je pravu obuzetost, moždani nokaut. Bilo što da zaboravi.
Bilo što da se makne. Nekamo gdje ga više neće proganjati ni dvojnik ni
sjećanje na Ilenu. Mjesto gdje više neće biti on.
Istrese prašak u stakleni tanjurić i dolije malo vode. Zatim,
upaljačem ugrije dno tanjurića te procijedi tekućinu na komadu pamuka.
Zagrije iglu u komad vate i uvuče supstancu koju si zatim ubrizga u venu
na podlaktici.
Dok mu je tijelo obuzimao gorući val, ispusti oslobađajući dah, osjeti
kako odlazi na tajanstveni put u dubinu svoga bića, spreman suočiti se s
najmračnijim i najnepodnošljivijim oblicima samoga sebe.
* * *
~ 108 ~
San Francisco, 1976, nekoliko sati kasnije...
Matt ima 30 godina.
Toga božičnoga dana Matt se osjećao nekako tjeskobno.
Posljednjih je tjedana puno radio kako bi sredio vinograd i uspjeh je
sada bio na dobrom putu. Pa ipak, kad je toga jutra ustao sve mu se učini
praznim bez ikoga s kime bi ga dijelio. Pregazivši ponos, podigne
slušalicu i učini ono što je uvijek odgađao za kasije, nazove Tiffany da joj
se ispriča za svoje ponašanje. Nažalost, broj koji mu je ostavila više nije
bio u funkciji. Djevojka je očito otišla grada bez javljanja i bez nastojanja
da ga ponovno vidi. Evo što se dogodi kad ostavljamo stvari za sutra...
U rano poslijepodne sjedne u svoj Roadster i krene. Elliott je već
sigurno otišao na Havaje pa će usput nahraniti Uljeza i prošetati s njime
po plaži. Stigavši na bulevar uz obalu, odmah primijeti Elliottovu bubu.
Čudno...
Izađe iz auta i popne se malenim stubana na prag. Pozvoni i čeka.
Nitko ne otvara. Imao je uza se i ključeve koje mu je Elliott ostavio prije.
Umetne ključ u bravu, ali primijeti da su vrata otključana.
»Hello!«, najavi se. »Ima li koga?« Ušavši u kuću i vidjevši uplašenog
labradora, Matt odmah shvati da nešto nije u redu.
»Uljezu, jesi li sam?«
Dok je pas lajao prema prvome katu, na vrhu stuba pojavi se Elliott
potpuno ušlagiran.
»Što ti radiš ovdje?«, upita Matta razrogačenih očiju.
»Zar nisi na Havajima?«
»Prije bih ja trebao tebe pitati što ćeš ti u mojoj kući?«
»Opa, nisi baš najbolje«, shvati Matt smirujući situaciju. »Što se
dogodilo?«
»Ti to ne možeš shvatiti«, reče Elliott spustivši se nekoliko stuba.
»Zašto? Preglup sam?«
»Možda.«
Ovaj put Matt ne skrije razočarenje. Ovakva agresivnost nimalo nije
priličila Elliottu koji očigledno nije bio u normalnome stanju.
»Gdje je Ilena?«
»Nema više Ilene! Gotovo je!«
»Ma daj, što to govoriš?«
»Ostavio sam je.« Matt ostane zatečen. To je posljednje što je mogao
očekivati.
Elliott se sruši na dvosjed. Još je bio pod utjecajem droge. Vrtjelo mu
se u glavi i osjećao je mučninu. Mučila ga je toliko jaka glavobolja, kao da
mu netko svrdlima buši mozak.
»Čekaj, Elliotte, pa ne možeš ostaviti Ilenu.«
»Vjeruj mi da mogu.«
»Ta žena je tvoj život... Tvoj putokaz, najbolje što ti se ikada
dogodilo.«
~ 109 ~
»Prestani s tim sudbonosnim ispadima!«
»Te si riječi sam izgovorio. Govorio si da si zahvaljujući njoj našao
svoje mjesto.« I to je bila istina. »Ako dopustiš da ode, žalit ćeš i
zamjerati si to cijeli život.«
»Ostavi me malo na miru!«
»Posvađali ste se?«
»To se tebe ne tiče.«
»Tiče me se jer sam ti prijatelj i neću dopustiti da si upropastiš
život!«
»Slušaj, idi ševiti svoje drolje i odjebi!«
Elliott sklopi oči, zažalivši zbog toga što je rekao. Više nije mogao
nastaviti vrijeđati prijatelja. Mora mu opisati sve što se dogodilo i očaj
koji ga je snašao. Samo što nije smio. To je bila cijena koju je valjalo
platiti: nikome ne smije ispričati što se dogodilo.
Iako su ga Elliottove uvrede duboko povrijedile, mladi Francuz
ponovno pokuša srediti situaciju:
»Ne razumijem što ti je, Elliotte, ali znam da si sigurno nesretan kad
govoriš ovakve stvari. I mislim da se iz tih problema ne možeš izvući
sam.«
Elliott osjeti kako mu se srce slama. Ilenina ljubav i Mattovo
prijateljstvo bili su jedino što mu je u životu značilo. Već deset godina su
se upotpunjavali, podržavali, razumjeli se... No danas se Elliott nalazio u
situaciji iz koje se mogao iz samo sasvim sam. Nije više mogao glumatati
prijatelju pa donosi bolnu odluku: i od njega će se udaljiti kao što se
udaljio od Ilen
»Molim te, Matt...«
»Da?«
»Nosi se iz mojega života...«
Mladi Francuz malo ustukne, kao da nije dobro čuo. Zatim oseti
kako mu se ledi krv u žilama i hladno reče:
»Kako želiš.«
Spusti glavu i uputi se prema vratima. Na pragu zastane i okrene se
prema Elliottu, suludo se nadajući da možda još nije sve izgubljeno. No
Elliott još samo nadoda:
»Prepuštam ti svoj udio u vinogradima, ali nemoj mi više dolaziti.
Nikada.«



Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:33 pm

Margita


Administrator
Administrator
17.
Ništa se ne uči običnim čitanjem knjiga.
Uči se primanjem udaraca. ~ Swami Prabhupāda ~
San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Otvorivši oči, Elliott je osjećao da ga je svladala groznica, sav je
drhtao kao shrvan gripom. No nije bila gripa. Bio je to taj usrani rak
pomiješan s posljedicama putovanja kroz vrijeme. Jedva ustane, otetura
do kupaonice i povrati u umivaonik. To će mu na kraju doći glave, ali ne
baš odmah. Kako je običavao u posljednje vrijeme, ponovno provjeri
sadržaj bočice: još četiri pilule. Već se nekoliko puta zakleo da više neće
uzeti nijednu, ali sad je bio siguran: više nikad neće kročiti u prošlost!
Stane pod tuš i pomalo dođe k sebi. Nekoliko minuta ranije ostavio
je dvojnika nakon žučne svađe u zahodu jednog kineskog restorana.
Malom baš i nije bilo najbolje i pomalo si je zamjerao što ga nije uspio
utješiti. Na brzinu se odjene pred ogledalom u sobi.
Nadam se da nećeš učiniti glupost, pomisli gledajući se u ogledalo,
no zapravo se obraćao onom mlađemu.
Baci pogled kroz prozor: toga božičnoga jutra šačica trkača već je
trčkarala plažom, a na travnjaku Marina Greena jedna je djevojka igrala
fizbi s psom. Sjedne u auto i unatoč jutarnjoj svježini spusti prozore opija
se tim zrakom i običnom činjenicom da je živ. Otkad je doznao da mu se
bliži kraj osjećao je neobično prožimanje euforije i utešnosti. Gledao je u
oči smrti, ali i istini. Prvi je put uspio potpuno živjeti u trenutku, i
doživjeti svaku sekundu kao da je posljednja.
Jureći North Beachem, uputi se prema Coit Toweru. Imao je dogovor
s Mattom za večernju plovidbu brodićem: mirna muška promenada
zaljevom, tijekom koje mu je odlučio otkriti ono što je dugo držao u sebi:
prirodu njegove bolesti i neizbježnost odlaska. Možeš misliti kakav
božični poklon...
Iskreno rečeno, nije mogao predvidjeti Mattovu reakciju. Njihovo
staro prijateljstvo nikad nije narušeno. Bila je to neobična armija
privrženosti, drugarstva i nenametljivosti stvorena četrdeset godina
ranije uslijed jednog nevjerojatnog događaja koji će pamtiti kao
prekretnicu svoga života.
Jureći prema sjeveru grada, Elliott se prisjeti toga dana, te godine
kada je istodobno upoznao i Matta i... Ilenu.
~ 111 ~
NewYorkCity, 1965.
Elliott ima 20 godina.
Zimska je večer u Gradu Svjetla. Na Manhattan se obrušio nenadani
i neočekivani pljusak... Mokar do kože, jedan mladić silazi stubama koje
vode u podzemnu željeznicu. Zove se Elliott Cooper. Ima devetnaest
godina i ne zna što bi sa sobom. Dva mjeseca ranije prekinuo je studij
kako bi krenuo na turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Bila je
to prigoda da razgleda zemlju, razmisli o budućnosti i udalji se od oca u
Kaliforniji.
U isto to vrijeme Ilena Cruz, mlada osamnaestogodišnja Brazilka
vraća se iz zoološkog vrta u Bronxu, gdje je stažirala tijekom ljeta,
dobivši tako priliku ostvariti svoj san: biti njegovateljica za životinje.
Lepršavo prelazi ulicu, izbjegavajući lokve i automobile te nestane u
podzemnoj željeznici. Naoružana dobrim raspoloženjem ne skriva
osmijeh s usana.
Elliott na trenuak zastane pred gitaristom crncem koji je sakupljao
novac nakon svirke u metrou, nastavljajući umješno s repertoarom Otisa
Reddinga i moleći, u to vrijeme građanskih prava, malo više poštovanja
za svoju zajednicu. Elliott je lud za glazbom. Ona je za njega način bijega
od vlastitoga svijeta, daleko od drugih. Zašto ne vjeruje nikome? Zašto
nema pravih prijatelja? Zašto se osjeća beskorisnim? To još ne zna, ali, za
manje od pet minuta, naučit će da čovjeka često stvara situacija.
Lepršava poput plamena, Ilena prolazi dugim hodnikom koji vodi do
perona. Kosa i majica tankih naramenica mokre su od kiše. Na trenutke
u njezinim sjajnim zelenim očima nesvjesno nestaju užurbani prolaznici.
Ima dara za to: privlači ljude i ulijeva im povjerenje. Sedamnaest je sati i
jedanaest minuta kada na stanicu stiže vlak. Radni je dan, vrijeme
povratka s posla. Velika je gužva.
Elliott se progurava kroz gomilu i ulazi u jedan od prvih vagona, i
odjedanput, ta djevojka... Samo ga je okrznula. Gotovo ništa, samo dodir,
pogled, nešto. I oko njega nahrupi svjetina... Čemu ta omamljenost, taj
osjećaj praznine u želucu? Čemu taj dojam da ga nikad nitko prije nije
tako pogledao?
Ilena je prije svega polaskana izazvavši toliko zanimanje ovako
zgodnog frajera. Zatim se uznemiri i ne znajući zašto. Mokra je; diše
duboko. Popravlja naramenicu koja joj je skliznula niz rame, a zati m
odvrati pogled kako bi izbjegla susret s tim mladićem. Zašto osjeća
nekakvu opasnost?
Elliott projuri stanicom namjeravajući ući u drugi vagon. Ali Ilena je
odabrala treći. Mladić bez previše razmišljanja kao privučen magnetom
prođe gužvu i promijeni vagon malo prije no što su se zatvorila vrata.
Radije treći, nego drugi... Eto na što se katkad svede sudbina: jedan dulji
pogled, treptaj, dodir naramenice...
~ 112 ~
Vlak kreće. Ona sjedne na jedno od rijetkih slobodnih mjesta i
ugleda ga na drugom kraju vagona. Nada se i pribojava da će joj se
obratiti. Osjeća kako joj srce gotovo bolno tuče u prsima. On ne skida
pogled s nje pokušavajući joj se približiti sa stražnjeg dijela vagona. Pita
se kako da joj priđe, pokušava smisliti nešto zabavno, ali ničega se ne
može sjetiti. Ne, neće uspjeti. Te mu stvari nikad nisu bile jača strana.
Osim toga, on i ne može privući ovakvu djevojku. Odustani, Elliotte,
predobra je za tebe. Prestani si umišljati. Vlak se zaustavi na idućoj
stanici. Izađi iz vagona, budalo! Nisi dorastao ovoj igri. Promisli. Vlak
ponovno krene, prođe još jednu stanicu, pa još jednu. Ovaj put ustane
Ilena. Prekasno. Sići će na sljedećoj. Hajde, pokušaj nešto, stari! Sada ili
nikada.
Progura se kroz dvoje-troje ljudi i priđe joj. Noge više nije ni osjećao.
Glava mu je prazna. Evo, ona je tu, dijeli ih tek nekoliko centimetara.
Primjećuje savršen oblik njezinih usana. Tad se blago nagne prema njoj i
izusti: »...«
U susjednom kupeu nekoliko metara dalje kao da je nešto
eksplodiralo. Velika detonacija, nevjerojatna potmula tutnjava
popraćena snažnim naletom zraka. Cijeli se vlak zatrese i putnici
popadaše na pod.
Čudno, ali u prvi mah ljudi nisu bili svjesni što se događa. Tek
nakon kratkotrajne zbunjenosti kabinom se pročuju urlici.
Samo sekundu ranije to je bila najobičnija večer, kraj radnog dana,
blago popuštanje dnevnoga stresa...
A onda je usred tunela vlak iskočio iz stračnica. Nestalo je struje i
sve je prasnulo. Sekundu ranije jedan se mladić pripremao prići djevojci.
A onda odjednom prasak, panika i užas.
Elliott i Ilena jedva ustaju. Kupe je pun teške prašine koja ulazi u
oči i ometa disanje. Dvoje mladih gledaju oko sebe: putnici u šoku, tijela
umazana krvlju, poderana odjeća, lica izobličena od jeze. Najveći dio
krovišta vlaka urušio se u vagon zarobivši putnike. Sada vagonom
odjekuju panični krici. Jedna žena užasnuto vrišti:
»Gospodine, pomozi nam!«, dok se ljudi naguruju tražeći izlaz.
Ilena koliko-toliko pokušava ostati mirna tješeći djevojčicu koja jeca
pored nje.
Elliottova kosa puna je prozorskih krhotina, a košulja umazana
krvlju. Očito je i on ozlijeđen, ali ne želi ni znati gdje. Uz pomoć putnika
u boljem stanju, pomaže ozlijeđenima zarobljenim pod čeličnim
ruševinama. Uspjeli su izvući nekolicinu, no neka su tijela unakažena od
siline eksplozije.
»Moramo izaći odavde!«
Ta rečenica zazvoni kao ultimatum. I istina je da svi sada misle
samo na jedno: kako pobjeći iz tog zagušljivog pakla. Ali automatska
~ 113 ~
vrata su se iskrivila i zablokirala. Preživjelima ne preostaje ništa drugo
nego iskakati kroz prozore.
Elliott pogleda oko sebe. Ne vidi se gotovo ništa. Zbog plamena koji
proždire vlak svi se osjećaju kao u pećnici. Cijelo mu se tijelo sjaji od
znoja. Nikad u životu nije osjetio ovakav strah. Sve tamniji dim sve više
otežava disanje. S tla se širi strašan smrad. Smrad koji će narednih
godina znati dobro prepoznati i koji će ga plašiti, smrad smrti.
Sprema se krenuti. No ima li na to pravo? Zna da u vlaku ima još
ozlijeđenih. Da bi mogao lakše disati, klekne i otpuže do stražnjeg dijela
vagona. Ondje ugleda ostatke ljudskog tijela - jedna ruka, jedna noga,
jedno stopalo u cipeli... - i brizne u plač. Što može učiniti?
Ništa.
»Dođi!«
Doziva ga Ilena. Jednom nogom već je zakoračila kroz prozor,
sigurna je da će poći za njom. Elliott se okrene. Krene za njom, pa se
vrati. Odmah pored njega pod ruševinama beživotno leži mladić njegovih
godina. Elliott se nagne nada njim i provjeri disanje. Učini mu se da još
čuje otkucaje srca. Ruku na srce, nije sto posto siguran, ali odluči
vjerovati u to. Žustro ga pokuša izvući iz te čelične grobnice.
Bezuspješno. Mladić je sputan čeličnom šipkom koja mu pritišće prsa.
»Dođi!«, ponovi Ilena.
Ima pravo: previše je dima, pretoplo je...
Međutim, Elliott promisli, a onda snagom očajnika pokuša još
jedanput.
»Nemoj umrijeti!«, vikne ozlijeđenome.
Cijeli će se život pitati kako je uspio saviti čeličnu šipku i izvući
mladića. Ali tako je bilo, učinio je to! Sada ga podiže, prebacuje preko
ramena i napušta taj sablasni vagon. Odmah nakon Ilene, iskoči iz vlaka
na prugu i jedan za drugim krenu tunelom. Pred njima jedva tetura
muškarac bez ruke. Elliot osjeti kako mu po licu curi topla tekućina. To
krvari ozlijeđeni kojega nosi preko ramena. Elliott ne zna kako da
zaustavi krvarenje. Na trenutak zastane, podere svoju košulju, smota je
u kuglu i svom snagom pritisne smotuljak o ranu kako bi zaustavio
krvarenje.
U glavi mu se muti. Gubi snagu i kao da nosi čovjeka od jedne tone.
Osjeća da je i on ozlijeđen, ali sad mora zaboraviti na svoj bol. Čini to
pokušavajući odvratiti misli na nešto smirujuće. Stoga pogleda djevojku
koja hoda ispred njega. Gotovo da nisu izmijenili ni riječi, ali već ih nešto
povezuje. Prepušta se da ga ona vodi, uvjeren da mu se neće ništa
dogoditi. Zar ne bi, da nije bilo nje, ušao u pogrešni vagon u kojem se
dogodila eksplozija?
Nakon nekog vremena ugledaju svjetlo na kraju tunela: stanica. Još
samo nekoliko metara, ali najtežih. Elliott više ništa ne čuje, srušit će
se...
~ 114 ~
Tada mu priđe vatrogasac, preuzme ozlijeđenoga i položi ga na
nosiljku. Napokon oslobođen, okrene se prema Ileni. I izgubi svijest.
Istodobno u zagušljivoj utrobi tunela plamen je i dalje proždirao
uništeni vlak od kojega će uskoro ostati još samo olupina iz koje kulja
dim.
U jednome vagonu, na sjedalu izobličenom od topline, plamen
načima jednu knjigu, no još se razabire ova neobična rečenica:
Svatko je sam svoje utočište Nema drugoga Ne možete spasiti nekoga drugoga
Možete spasiti samo sebe.*
Nekoliko sati poslije Elliott otvori oči i shvati da leži u bolničkome
krevetu. Svanulo je. Rame mu je previjeno, a u području vrata širi se
nesnosna bol. Pokraj njega u tišini budno sjedi djevojka iz podzemne
željeznice.
»Kako si?«, upita nagnuvši se prema njemu.
On kimne glavom i pokuša se uspraviti, ali kretanje mu sputava
perfuzijska cjevčica zabodena u ruku.
»Ne miči se«, sredit ću to.
Ilena pritisne gumbić i gornji dio kreveta polako se podigne.
Televizor na zidu u kutu sobe prenosi crnobijele snimke uznemirenoga
Manhattana, dok voditelj ne obznani Elliottu:
»New York je upravo doživio najveći nestanak struje u svojoj povijesti. U
17.16 h, 9. studenog 1965. ugasila su se sva svjetla u Ontariju duž istočne obale
Sjedinjenih Američkih Država. Ponovno su se upalila tek desetak sati kasnije.
Ubrzo se proširila hipoteza o sabotaži kako bi opravdao pad transmisije jedne
hidrocentrale na slapovima Niagare...«
Slijede slike i komentar o nesreći u podzemnoj željeznici koju
novinar povezuje s nestankom struje. Ne dolazi u obzir bomba ili napad,
premda zemlja danas prolazi kroz teško razdoblje: ubojstvo Kennedvja
dvije godine ranije i rasne pobune u Los Angelesu ljetos, prouzrokovali
su smrt na desetke ljudi. Osim toga, Amerikanci počinju masovno slati
svoje trupe u Vijetnam, izazivajući tako pobunjenu pokret među
studentima koji katkada postaje veoma nasilan.
Ilena pritisne prekidač i ugasi televizor.
»Je li mrtav?«, upita Elliott nakon nekog vremena.
»Tko?«
»Mladić kojega sam pokušao spasiti, je li mrtav?«
»Mislim da je upravo na operaciji. Znaš«, počne objašnjavati na rubu
suza, »bio je u teškom stanju...«
Elliott kimne glavom. Na trenutak zavlada potpuna tišina.
Zbunjeni, svaki ponovno uroni u svoj unutrašnji svijet kaosa i pitanja.
A onda djevojka prekine šutnju:
_______________________________
*Siddhartha Gautama, odn. Buddha
~ 115 ~
»Htio si mi nešto reći?« Elliott namršti obrve. »Malo prije eksplozije«,
pojasni Ilena, »prišao si da mi nešto kažeš...«
»Pa...«, promuca Elliott.
Prve jutarnje zrake sunca ispunjavale su sobu umirujućim svjetlom.
Na nekoliko nestvarnih sekundi činilo se kao da se nesreća nije ni
dogodila. Bio je tu samo jedan zbunjeni mladić pred djevojkom koja mu
se sviđa.
»...Samo sam te htio pozvati na kavu.«
»Ma da«, reče ona pomalo uznemireno.
Iz nelagode ih prene zvonki glas liječnika koji se upravo pojavio u
sobi.
»Ja sam doktor Doyle«, predstavi se prilazeći krevetu.
Dok ga je bjelokošuljaš preslušavao sa svih strana, Elliott sa
žaljenjem shvati da je djevojka to vrijeme iskoristila da se iskrade iz
sobe. Zatim je morao pretrpjeti i kratki razgovor tijekom kojega je načuo
neke izraze poput »ozljeda toraksa s udubljenom prsnom kosti« ili
»ozljeda donjeg dijela vrata«. Na kraju vizite liječnik mu nanese mast
protiv opeklina i postavi ovratnik.
Prije no što je otišao, Elliott ga upita za mladića svojih godina koji je
dovezen istodobno kad i on. Tada dozna da je operacija upravo završila i
»da za bilo kakvu prognozu valja pričekati pacijentovo buđenje«.
Rečenica koju će nekoliko godina kasnije i sam mnogo puta
ponoviti...
Sam u sobi, Elliott ostane ležati na krevetu sve dok se vrata lagano
ne otvore i u sobu ne proviri lijepo lice.
»Može«, reče Ilena.
»Što?«
»Može kava«, reče držeći dvije papirnate čašice. Pretvorivši se u
osmijeh, mladić prihvati pruženi napitak.
»Zapravo, zovem se Elliott.«
»Ja sam Ilena.«
Toga dana na šestom katu bolnice u središtu Manhattana dvije
malene siluete koje je sudbina upravo spojila raspravljale su do kasno u
noć.
Ponovno su se našli sutradan, pa sljedećih dana. Šetali ulicama
grada, odlazili na piknike u Central Park i pohodili muzeje. Svake večeri
vraćali se u bolnicu i raspitivali za ozlijeđenoga koji je još bio u komi.
A onda se dogodio i taj poljubac na kiši na izlazu iz Amsterdam
Cafea u koji su svratili na šalicu gorke čokolade i kolač od sira s
cimetom. Poljubac koji će promijeniti sve. Jer, Elliott nikad neće biti
sretniji nego s tom zanimljivom djevojkom, pozitivnom boemkom koja je
uz pizzu zamišljala ružičasti svijet.
A Ilena se nikad neće osjećati ljepšom nego u očima tog tajanstvenog
i toplog mladića kojega joj je sudbina dovela na put na tako neobičan
~ 116 ~
način. Poslijepodneva su provodili satima raspravljajuću u velikom
parku medu neboderima. Tu su se polako počeli upoznavati.
Ona mu je govorila o svojem studiju biologije i ambiciji da postane
veterinarka. I njega su zanimale matematika i znanost. Nju je zanimalo
zašto je prekinuo studij unatoč dobrom uspjehu. Istina da je bio izvrstan,
ali on je govorio da to nije bez razloga. To su bi samo dobre
predispozicije, samo IQ166.
Kad bi ga Ilena ispitivala o planovima za budućnost na što joj on nije
znao odgovoriti, ona bi zamijetila njegov manjak samopouzdanja i
preveliku osjetljivost zbog čega se često zatvarao u sebe. Stoga ga
jednoga dana, ne želeći dirnuti u bolnu točku, upit »zašto ne bi postao
liječnik?« On se isprva ponio kao da nije čuo, onda, budući da je
navaljivala, slegne ramenima. Međutim, pitanje ostane negdje u njegovoj
glavi sve do one famozne večeri kad su mu u bolnici javili da se mladić
kojega je spasao probudio iz kome i da ga želi vidjeti. Elliott uđe u sobu i
priđe krevetu.
Mladić koji na njemu leži je Francuz. Premda je deset dana bio komi,
oči su mu vesele, lice ozareno i osmijeh pomalo ironičan.
»Znači ti si moj spasioc?«, našali se s blagim naglaskom.
»Tako se čini«, odvrati Elliott.
Nisu još ni počeli razgovarati, a među njima već zavlada simpatija.
»Sad ćeš me stalno imati za vratom«, najavi mu Francuz.
»Zbilja?«
»Sve dok ti se ne odužim i jednog dana ja tebi ne spasim život...«
Elliott se nasmije. Drugi ga je mladić odmah osvojio svojom
vedrinom. Prepoznajući u njemu istodobno svoju čistu suprotnost,
savršenu sličnost, pruži mu ruku i predstavi se:
»Ja sam Elliott Cooper.«
»Matt Delluca.«
Kasnije, kad se bude prisjećao toga događaja, Elliott će shvatiti
koliko je upravo on zauvijek promijenio njegov život.
Jednoga je jutra prateći djevojku u metrou ušao u jedan vagon
umjesto u drugi.
Taj mu je izbor spasio život i omogućio da nađe...
...ljubav,
prijatelja
i životni poziv.
U samo nekoliko dana te je godine postao čovjekom.
~ 117 ~
San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Još uljuljkan sjećanjima, Elliott se parkira na vrhu Telegraph Hilla,
a onda pješice krene u Filbert's steps. Stubama u cvijeću spusti se do
otmjene garsonijere u stilu art-decoa. Odgurne dvorišna vrata i, budući
da je prozor bio odškrinut, vikne kucajući o kapak:
»Matt, ja sam! Čekam te vani.«
Matt ubrzo otvori vrata i raskolači oči:
»Elliotte?«
»Pokreni se, stari, još moramo stati Kod Francisa po sendviče.
Zakasnimo li, ostat ćemo bez onih gurmanskih, pa ćeš gunđati jer
nemamo ništa fino za pojesti.
»Otkud ti ovdje?«
»Zar ne treba danas iskrcati brod?«
»Kakav brod?«
»Papin!«
»Što to trabunjaš?«
»Pa sinoć si mi ostavio poruku na sekretarici i predložio mi da...«
Matt ga prekine:
»Prestani, Elliotte! Nisam ti ostavio nikakvu poruku jednostavno
zato što ne razgovaramo već 30 godina!«
Ovaj put oči razrogači zabezeknuti Elliott. Prema Mattovom pogledu
shvati da se ovaj ne šali.
»Slušaj«, nastavi Matt, »ne znam što smjeraš, ali danas nemam
vremena za gubljenje. Zato me ispričaj, ali... «
»Čekaj, Matt, stani! Ti si mi prijatelj! Svaki dan se čujemo telefnom i
vidimo nekoliko puta tjedno!«
Francuz stisne oči kao da se prisjeća nekog davnog događaja.
»Istina, bili smo prijatelji, ali to je bilo jako davno... « Već je htio
zatvoriti vrata kad ga liječnik molećivo upita:
»Što nam se dogodilo? Jesmo li se posvađali?«
»Šališ se? Nemoj mi sad glumiti da si sve zaboravio!«
»Podsjeti me što se dogodilo.«
Matt malo promisli pa reče:
»To je bilo prije trideset godina. Sve je bilo u redu do dana kad si
počeo gubiti konce.«
»Kako?«
»Počeo si lupetati gluposti o nekom tipu koji je našao načina
putovanje kroz vrijeme i koji je zapravo ti u poznijim godinama. Ukratko,
nisi baš bio normalan. Učinio sam sve što sam mogao ti pomognem sve
dok jednog dana nisi prešao svaku granicu.«
»Kad je to bilo, Matt? Kada točno?«
»Točno na Božić«, iznenada se prisjeti Francuz iznenađen tom
slučajnošću. »Sjećam se jer si toga dana prekinuo i s Ilenom...«
~ 118 ~
Na isti dan prije točno trideset godina...
»Dugo sam pokušavao sve i svašta da se pomirimo, Elliotte, ti si
ustrajao u nakani da među nama izgradiš zid. Uostalom, nakon onoga
što se dogodilo Ileni, stvari ionako ne bi više bile iste.«
»Što se dogodilo lleni?«
Mattovo lice odjednom se rastuži i on odlučno reče:
»Nosi se, Ellliotte!« I zatvori vrata.
Elliott se jedva uspije pribrati. Izbezumljen, polako se uputi prema
autu. Elliott iz 1976. očito se posvadio s Mattom, a on danas za to plaća
ceh.
Ali kako onda objasniti toliko zajedničkih uspomena s Mattom? Sve
što su zajedno proživjeli od 1976. do danas, znači, zbilo se samo u
njegovoj glavi. Elliott se nalakti na auto i primi za glavu. A ako postoji
nekoliko vremenskih crta?
Čuo je za pretpostavku o »paralelnim univerzumima« koja je
uznemirivala znanstvene krugove. Prema nekim fizičarima, svaki kaos
koji se može dogoditi dogodit će se u nekom univerzumu. Bacim li u zrak
novčić, u jednom će svijetu on pasti na pismo, u drugom na glavu. Igram
loto: postoji svijet u kojem dobivam i milijuni drugih u kojima gubim!
Otud slijedi da je svijet kakav poznajemo samo jedan u beskonačnosti
drugih. Postoji svijet u kojem se 11. rujna nije nikada dogodio, jedan u
kojem Georges Bush nije predsjednik SAD-a, jedan u kojem Berlinski zid
još nije srušen.
Jedan svijet u kojem se prije trideset godina posvadio s Mattom i
drugi u kojem su još prijatelji...
Problem je što su ga njegove povratne karte prošlost-budućnost
dovele do crte vremena gdje događaji ne odgovaraju njegovim sjećanjima!
Zasad mu nažalost nije preostalo ništa drugo nego prilagoditi se.
Smjesti se za upravljač Bube i krene u bolnicu. No i dalje ga je nešto
silno kopkalo: mora otkriti što se dogodilo lleni.
~ 119 ~
18.
Ono što zovemo smislom života istodobno je
i izvrstan smisao smrti. ~ Albert Camus ~
San Francisco, 25. prosinca 1976.
Ilena ima 30 godina. 16.48 h
Visoko na nebu, prkoseći magli i vjetru jedna ptica srebrnih krila
probija se kroz oblake kako bi sletjela u San Francisco. Strelovito
nadlijeće Alcatraz i Treasure Island, a onda slijeće na jedan toranj
Golden Gatea. Golem i elegantan, slavni most duljine dva kilometra
nadvija se nad zaljevom sve do Sausalita. Njegovi visoki stupovi čvrsto
usidreni u Pacifik ne boje se ni ledenih struja ni guste magle koja poput
bršljana obavija njihov razvedeni čelični kostur. Visoko nad vodom ptica
je spustila pogled na taj bezdan i promatra buran život ljudi 200 metara
ispod sebe.
Na mostu se susreću i pretiču automobili u neprestanom plesu na
šest otvorenih prometnih traka. Sve se pretvara u zaglušnu buku, trube i
vibrirajući metal. Odjednom se na pješačkome dijelu pojavi krhka žena,
poput akrobata na žici. Pred pad.
Ilena ne bi znala objasniti zašto je došla ovamo. Jednostavno se nije
osjećala sposobnom sjesti na zrakoplov i vratiti na Floridu. Stoga je
zamolila taksista da se okrene i vrati u grad. Zatim se, budući da je
morala nekamo poći, prepustila svojim koracima koji su je doveli ovamo.
Na rubu je ponora, svladana nesnošljivom patnjom koju nije
najmanje očekivala.
Svi je smatraju jakom, čvrstom i razumnom, ali ovo sada je samo da
ih razuvjeri. Istina je ta da je ranjiva, osjetljiva, prepuštena milost obične
male rečenice - »više te ne volim, Ilena« - zbog koje je u jednom trenu
izgubila svaki oslonac, svu snagu i želju za životom.
Približi se sigurnosnoj ogradi i promatra ocean. Pogled toliko opija
da izaziva vrtoglavicu. Vjetar puše u vihorima, valovi se stapaju u pjenu
i more kao da ključa. Elliott je bio njezin život.
Što sad bez njega?
Ilena se osjeća slabom, izgubljenom. Bol je i suviše jaka,
nepodnošljiva. Odjednom ju je nastavak života počeao plašiti više od
smrti. Tada shvati zašto su je koraci doveli ovamo.
I baci se u ponor.
* * *
Pad s Golden Gatea traje četiri sekunde. Četiri sekunde za
posljednje putovanje. Četiri sekunde, pravi noman's land između dva
~ 120 ~
svijeta. Četiri sekunde kada više niste posve živi niti posve mrtvi. Četiri
sekunde u praznini.
Potez slobode ili ludosti?
Hrabrost ili slabost?
Četiri sekunde nakon kojih slijedi sudar s vodom pri brzini 120
km/h. Četiri sekunde nakon kojihslijedi smrt.
* * *
San Francisco, 25. prosinca 1976.
Elliott ima 30 godina 17.31 h
Zimi noć pada brzo.
Poslijepodne je već samo uspomena. Jedna za drugom pale se
gradske svjetiljke dok mladi mjesec sramežljivo proviruje kroz jednu
pukotinu na oblaku.
Spustivši prozore, Elliott vozi duž Embarcadera, veliku aveniju uz
more. Nakon svega što je danas proživio nije dovoljno hrabar noć provesti
sam, zatvoren u svojoj staklenoj kući. Boji se da ne poludi, boji se što bi
mogao učiniti...
Stoga juri kao vjetar, prepuštajući se svjetlima koja ga vode kroz
poslovnu četvrt u kojoj se nalazi Transamerica Pyramid, novi neboder u
obliku strijele koji svijetli kao Betlehem. Izgubljen, razmišlja o lleni koja
je sada sigurno u zrakoplovu. Kako će podnijeti taj prekid? Pokuša se
uvjeriti da za nju to i neće biti tako teško, da će bez problema naći
muškarca koji će je znati voljeti bolje od njega, no ta mu mogućnost
ujedno postaje i nepodnošljiva. Prolazi zavoje jedan za drugim i napokon
stiže na parkiralište bolnice. Ostao je bez ljubavi, ostao je bez
prijateljstva. Ostao mu je još samo posao. Dakako, ne dolazi u obzir da
danas ikoga operira ili preuzme bilo kojeg pacijenta jer još osjeća
posljedice alkohola i droge. Ali ima potrebu biti među bliskim ljudima, a
ovo je još jedino takvo mjesto koje zna. Parkira se na uobičajeno mjesto i
izađe u noć upravo u trenutku kad u parkiralište tuleći dojure kola hitne
pomoći i zaustave se pred ulazom za hitne slučajeve. Elliott spontano
pritekne u pomoć bolničarima Martinezu i Pikeu iz 21. jedinice s kojima
je već radio. Ugleda blijeda lica bolničara pod dojmom pacijentovih
ozljeda.
»Što imamo, Martinez?«
Mladi južnoamerikanac pomisli da je dežuran i najavi:
»Tridesetogodišnja djevojka u komi, više ozljeda. Prije nekih pola
sata bacila se s Golden Gatea...«
»Je li živa?«
»Po mojem skromnom mišljenju, ne zadugo...« Djevojka je već bila
spojena na umjetno disanje. Postavljeni joj venski putovi i ovratnik pa joj
se lice nije dobro vidjelo. Elliott pomogne ovoj dvojici da je skinu s
nosila. Zatim se nagne nad unesrećenu. I prepoznaje.
min@
~ 121 ~
* * *
San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Još pod utjecajem prijepora s Mattom, Elliott je odsutno vozio i
znajući previše kamo ide. Što je prijatelj mislio kad je rekao: »nakon
onoga što se dogodit Ilenom?« Je li mislio samo na njihov prekid ili na
nešto ozbiljnije. Elliott se pokuša sabrati. Tijekom posljednjeg putovanja
u prošlo 25. prosinca 1976. ujutro, on i njegov dvojnik uspjeli su izbjeći
nesreću s orkom koja je trebala stajati života mlade djevojke. Dakle Ilena
je bila živa i zdrava. Čemu onda taj očajnički ton u Mattovu glasu? Naglo
zakoči, parkira buhu pred hidrantom uz Washington Park. Lutajući
uličicama North Beacha naiđe na internet cafe i naruči cappuccino kako
bi mogao zauzeti mjesto za nekim računalom.
U nekoliko klikova mišem otvori stranicu s tražilicom on-line i
lefonskog imenika. Zatim u polje za traženje upiše »Ilena Cruz«. Otvori
se sljedeće polje. Valjalo je upisati grad. Utipka »S Francisco« i pokrene
pretraživanje. Nema rezultata.
Proširi traženje na cijelu Kaliforniju, a onda i na druge države Nema
rezultata.
Ilena iz 2006. sigurno je zabranila prikaz broja. Ili više nije živela na
Zapadnoj obali. Ili je promijenila ime...
Ne posustajući, Elliott upiše »Ilena Cruz« u Google. Samo jedan
rezultat... Klikne na stranicu. Bila je to sveučilišna stranica posvećena
primjeni veterinarske medicine na morskim sisavcima. Na stranici je
pisalo da je sedamdesetih godina Ilena među prvima pribjegavala danas
rutinskim intervencijama. U članku je detaljno pojašnjen primjer prve
anestezije u svijetu koju je ta djevojka obavila na lamantinu 1973.
godine. Brojka uz njezino ime odnosila se na fusnotu na dnu stranice.
Drhtavom rukom Elliott klikne na stranicu i užasne se ugledavši datume
Ilenina rođenja i smrti: 1947.-1976.! Bez dodatnih obrazloženja. Zureći u
ekran, pokuša shvatiti.
Ako je 25. prosinca 1976. Ilena još bila živa, a na stranici ipak piše
ta godina smrti, znači da se smrt dogodila u posljednjih šest dana 1976.
Ali kada? Kako? Zašto? Izađe iz internet cafea i žurno krene do auta.
Mora provjeriti novine iz toga vremena!
Eto što mora prvo učiniti. Krene ne uključivši žmigavac i umalo ga
ne pokupi Lexus koji je dolazio iz suprotnoga smjera. Nakon opasnog
polukružnog okretanja krene put City Halla, gdje je bilo sjedište San
Francisco Chroniclea.
Ondje pokuša naći parkirno mjesto na dvadeset minuta, ali kao što
se moglo očekivati, u to doba dana nije bilo nijednog slobodnog mjesta.
Nimalo ne posustajući, Elliott ostavi auto uz druge parkirane aute
spreman na to da ga kad se vrati ondje više neće. Zadihan uđe u
staklenu zgradu u kojoj su se nalazili uredi čuvenoga lista i objasni da
~ 122 ~
želi pogledati arhivske primjerke iz 1976. Djevojka na prijemu pruži mu
formular objašnjavajući da će zahtjev biti odobren tek za nekoliko dana.
»Nekoliko dana!«, usprotivi se Elliott.
Ona stane objašnjavati: »praznik«, »smanjeno osoblje«, »mikrofilm«,
»godina koju još treba numerirati«...
Izvadi novčanicu od stotinu dolara; ona se prenerazi; on doda još
dvije; ona reče:
»Vidjet ću što mogu učiniti.«
I petnaest minuta kasnije bio je pred računalnim pretraživačem
listajući stranice San Francisco Chroniclea iz posljednjih dana 1976.
Budući da među glavnim naslovima nije našao ništa, prelista c
kroniku i u izdanju od 26. prosinca naiđe na maleni naslov , prvo pročita
nekoliko puta, a onda prijeđe na cijeli sadržaj. Novi pokušaj
samoubojstva na Golden Gateu
Jučer poslijepodne jedna se djevojka bacila s Golden Gatea, točnije s ograde broj
69. Riječ je o Ileni Cruz, veterinarki, podrijetlom s Floride. Prema nekim očevicima o
površinu vode udarila je nogama.
Izvukao ju je policijski čamac, no budući da je zadobila brojne prijelome i
unutrašnje ozljede, odvezena je u bolnicu Lenox, gdje su liječnici ocijenili da je
njezino stanje »veoma teško«.
Elliott osjeti težak uteg u želucu i nekoliko minuta ostane nepomično
na stolici, utučen prljavim činom kojim ga je izigrala sudbina. Zatim
pogleda novine od sljedećega dana, unaprijed znajući će u njima naći.
Nije se dogodilo čudo za djevojku koja je skočila s Golden Gatea
U bolnici Lenox čudo se nije dogodilo. Ilena Cruz, djevojka koja se prekjučer
bacila s Golden Gatea preminula je sinoć uslijed teških unutrašnjih ozljeda (vidi
jučerašnje izdanje). Ovaj novi smrtni slučaj ponovno je potakao raspravu o nužnosti
postavljanja sigurnosne ograde na most, mjere koju je Vijeće Golden Gatea uporno
odbijalo.
Utučen, napusti zgradu. Auto mu je više od sat vremena bio
nepropisno parkiran, no pauk ga nije posjetio. Slaba utjeha. Sjedne za
upravljač i krene prema bolnici Lenox.
Morao je provjeriti još samo jedno.
* * *
San Francisco, 25. prosinca 1976.
Elliott ima 30 godina. 20.23 h
Izjeden malodušjem, Elliott je čekao da Ilena izađe iz operacijskoga
bloka. Budući da nije bio dežuran, nisu mu dopustili da je on operira. A
kako je uzeo taj usrani heroin, nije ni navaljivao.
Dijagnoza je bila katastrofalna: prijelom obiju nogu i stopala,
iščašenje kuka i ramena, prijelom prsne kosti... Udarac je bio tako
snažan da je došlo do prijeloma zdjelice, što je uzrokovalo i ozljede
~ 123 ~
vezanih organa. Sumnjalo se i na ozljede bubrega i slezene, dok je
krvarenje iz rodnice ukazivalo na ozljede crijeva ili urinarnog trakta.
Bio je nemiran, prešetavao se amo-tamo sve dok se nije zaustavio
pred staklenim vratima koja su ga dijelila od operacijske dvorane. Vidio
je dovoljno da nije gajio nikakve iluzije. I sam je intervenirao u
slučajevima politrauma* i mora biti realan. U ovom stupnju veća je bila
mogućnost smrti nego preživljavanja. Ne računajući pritom da ovakva
nesreća često uzrokuje i ozljede kralješnice i leđne moždine. Takve vas
ozljede često pretvore u paraplegičara ili hemiplegičara...
Na trenutak mu glavom prostruji slika paralizirane Ilene oduzetih
udova kako se vuče u kolicima, prizor koji zatre onu viziju ljubiteljice
mora, djevojke koja je još jučer ronila i plivala s dupinima.
Za sve je on kriv! Mislio je da će s dvojnikom spasiti Ilenu, a zapravo
je samo odgodio neizbježno na nekoliko sati. Umjesto utapanja uslijed
napada orke, počinila je samoubojstvo bacivš s mosta. Sjajan posao!
Pokušao je promijeniti sudbinu, ali sudbina je bila jača.
* * *
San Francisco, 25. prosinca 2006.
Elliott ima 60 godina. 22.59 h
Na bolnicu Lenox padale su sjekire.
Na trećoj etaži ispod zemlje uz titranje neonske svjetiljke, Elliot je
prelistavao arhive stare trideset godina u potrazi za Ileninim liječnikim
kartonom.
Dvoranu su presijecale metalne police izvitoperene od težine
dokumenata. Nekad davno svi su se dokumenti morali klasificirati
prema točno određenom redoslijedu, no danas je u cijeloj dvorani vladao
pravi rusvaj. Mjeseci, godine, usluge: sve je bilo pomiješano, razasuto i
neuredno. Nervozno otvarajući svaki karton i dosje, Elliott je pokušao
shvatiti događaje koje je proživljavao protekla tri mjeseca. U početku je
naivno vjerovao da može promijeniti sudbinu, a sudbina ga podsjetila tko
je ona. Jer morao je znati da su slobodan izbor i mogućnost utjecaja na
svoju sudbinu bili samo iluzija. Istina je ta su naše sudbine predodređene
i da je borba protiv njih uzaludna. Neke je događaje nemoguće izbjeći, a
jedan od njih je i vrijeme smrti. Budućnost ne nastaje usputno dok život
prolazi. Osnovni put već je ucrtan i nema druge nego slijediti ga.
Prošlost, sadašnjos budućnost - jedna su cjelina tog strašnog prizvuka,
sudbina. Ali ako je sve već napisano, tko onda drži olovku? Neka viša
sila? Bog? Ali kamo nas želi odvesti?
Dobro znajući da nikad neće dobiti odgovor na to pitanje, usredotočio
se na svoja istraživanja i nakon dobrih sat vremena koačno pronađe što
je tražio.
_______________________________
*Politraumatizirani bolesnik: osoba s više težih ozljeda, posljedica iste nesreće.
~ 124 ~
Dosje o Ileninu prijmu nije nestao, ali zub vremena ostavio je traga
na gotovo nečitljivim stranicama. Tiskana su slova izblijedjela, neke su
se stranice slijepile od vlage. Elliott nervozno približi papire neonskoj
cijevi i uspije dešifrirati osnovni dio dokumenta.
Ilenine ozljede bile su još strašnije nego što je mislio, ali za razliku
od onoga što su pisale novine, Ilena nije podlegla višestrukim
unutrašnjim ozljedama, nego uslijed operacije kojom se hitno morao
ukloniti hematom na mozgu.
Pogleda ime kirurga koji ju je operirao: doktor Mitchell.
Sjećao se njega: Roger Mitchell bio je sposoban kirurg, ali...
Zašto sam nisam obavio intervenciju?
Iznenadi se što nije bilo nikakvoga snimka. Pročitavši navedene
podatke uspije rekonstruirati tijek događaja. Oko četiri sata ujutro jedna
je bolničarka ukazala na nejednakost zjenica, što je upućivalo na
hematom. Hitno je operirana, ali bezuspješno.
Hematom je bio dubok i na nezgodnom mjestu, zakompliciran
ozljedom venskog sinusa vidljivom samo na rentgenskom snimku.
Delikatna operacija pacijentice s ozlijeđenim dišnim sustavom i niskom
vrijednošću glazgovske skale kome. Ne bi je spasio ni najbolji kirurg.
Jedino možda da se operacija obavila ranije...
Pozornost mu privuče još samo jedna informacija: vrijeme smrti.
4.26 h ujutro. Odmah pogleda na sat. Još nije bila ponoć.
* * *
San Francisco, 26. prosinca 1976.
Elliott ima 30 godina. 00.23 h
»Uklonio sam slezenu i zašio dio crijeva«, objasni doktor Roger
Mitchell mladom kolegi. Prvi put Elliott je osjećao očaj onih na drugoj
strani: strani roditelja i obitelji.
»A bubrezi?«, upita.
»Mogu proći. Međutim, zabrinut sam za dišni sustav: na nekoliko
susjednih rebara ima barem po dva prijeloma.«
Elliott je znao što to znači. Dio stijenki prsnog koša više nije u
kontinuitetu s prsnom šupljinom pa je povećan rizik od pneumotoraksa,
hemotoraksa i zatajenja dišnog sustava.
»A ozljede kralješnice?«
»Još je rano govoriti. Možda u području prsne kralješnice... Ka što
znaš, tu vlada zakon »sve ili ništa«. Može biti benigno...«
»...a može završiti i potpunom paraplegijom«, dovrši Elliott. Mitchell
blago napući usne.
»Moramo pričekati. Zasad ne možemo bogzna što.«
»Nećeš je voditi na snimanje?«
»Ne večeras. Imamo problem s programom, odjutros se staln ruši.«
~ 125 ~
»U pičku materinu!«, vrisne Elliott udarivši šakom u vrata.
»Smiri se. Pod stalnim je nadzorom. Bolničarka će je obilazi svakih
petnaest minuta. A ionako... «
Već je kanio nešto izustiti, ali se predomisli.
»Ionako?«, upita Elliott tjerajući ga da nastavi.
»U ovome stadiju možemo se još samo moliti. Moliti se da je ne
moramo prerano opet otvarati jer u stanju kakvom jest neće mo izdržati.«
* * *
San Francisco, 26. Prosinca 2006.
Elliott ima 60 godina. 01.33 h
Elliott se popne na kat, stišćući uza se Ilenin stari liječnički dosje.
Premda već dva mjeseca nije obavljao operacije, bio je član upravnog
vijeća bolnice pa je mogao zadržati ured. Čim je otvorio vrata svjetlo se
automatski upalilo. On stane kraj prozora kao ukopan, promatrajući kišu
koja je i dalje lijevala na grad.
Zatim stane odsutno šetkati po sobi pitajući se može li još išta
učiniti. Još jednom preleti Ilenin dosje, a onda ga odloži na stol pokraj
mramorne šahovske ploče vrhunskoga dizajna. Zamišljeno dohvati dvije
šahovske figure: stožasti lovac i cilindričnu kulu. Stožac i cilindar... To ga
podsjeti na problem koji je proučavao za vrijeme studija. Polegne stožac
na stol i zavrti ga: baza se okrene oko vrha. Jednak impuls da i cilindru:
ovaj se stane kotrljati po stolu i na kraju se razbije o pod.
Obje figurice gurnute su jednakom snagom, a putanje su im bile
sasvim različite. Pouka priče: na isti događaj ljudi reagiraju različito.
Premda ne mogu izbjeći sudbinu, još uvijek mogu odlučiti kako ću se s
njome suočiti.
Ohrabren tom idejom, Elliott zavuče ruku u džep i dohvati bočicu s
pilulama. Dan je bio naporan i još mu se nije ni naslućivao kraj. Pa ipak,
sad se osjećao iznenađujuće smireno.
Jer čovjek tek u posljednjoj borbi pokaže najveću snagu.



Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:33 pm

Margita


Administrator
Administrator
Sedmi i osmi susret 19.
Kad bi mladost znala... Kad bi starost mogla...
San Francisco, 26. prosinca 1976.
Elliott ima 30 godina. 02.01 h
Bolnica je usnula uljuljkana romorenjem kiše.
Sklopljenih očiju Ilena se odmarala u polutami malene sobe. Iznad
nje zbrka perfuzija, a u ustima cjevčica respiratora.
Sjedeći kraj nje, Elliott joj polako navuče plahtu kao u strahu da se
ne prehladi. Shrvan, pruži drhtavi dlan prema djevojčinu licu.
Dotaknuvši njezinu kožu osjeti kako mu se srce slama. Osjećao je da se
iza tih oteklina i modrih usana njezin život bori za opstanak.
Život koji visi o koncu.
Koji bi svakog trena mogao puknuti.
***
Vrata sobe polako se otvore. Elliott se okrene misleći da je to
pozorna bolničarka. Ali nije bila ona.
»Moramo je operirati!«, najavi mu dvojnik ne dopuštajući nikakav
prigovor.
Elliott naglo ustane.
»Što treba operirati?«
»Epiduralni hematom na mozgu.«
Totalno sluđen, mladi liječnik podigne Ilenine vjeđe, ali nikakva
nejednakost na njima nije upućivala na hematom.
»Odakle vam to?«
»Iz izvješća o smrti. A da si obavio snimanje i sam bi to znao...«
»Polako«, branio se Elliott, »tek je 1976.« »Zar se ne sjećate kvara
uređaja i programa koji se svako nešto ruše?«
Drugi i ne pomisli odgovoriti usredotočen na ekran
elektrokardiograma.
»Brzo traži da pripreme dvoranu!«, reče pokazujući telefon na zidu.
»Čekajte, ima nekoliko prijeloma prsnog koša: otvorimo li je odmah,
može umrijeti.«
»Da, a ne otvorimo li je, umrijet će sigurno.«
Elliott promisli, a onda spomene novi problem:
»Nema šanse da Mitchell operira Ilenu samo na osnovi intuicije.«
Drugi slegne ramenina:
»Ako si mislio da bih operaciju prepustio Mitchellu...«
»A kome drugome?«
»Sebi.«
~ 127 ~
Elliott se složi jer je taj »sebi« uključivao i njega, no problem je i
dalje postojao:
»Operaciju ne možemo obaviti samo nas dvojica! Trebaju nam još
barem jedan anesteziolog i jedna bolničarka.«
»Tko je dežurni anesteziolog?«
»Samantha Ryan, mislim.«
Stari liječnik kimne glavom i pogleda zidni sat.
»Sastanak u bloku za deset minuta!«, reče i izađe iz sobe. »Ti
pripremi Ilenu za operaciju, a ja ću se pobrinuti za Ryanicu.«
* * *
Šezdesetogodišnji Elliott sjuri se u gotovo prazan glavni hodnik
kojim se širio snažan miris etera. Ne želeći svraćati pozornost, umjesto
sakoa odjene bijelu kutu. Bolnicu je poznavao kao vlastiti džep i bez
problema je našao sobu za odmor gdje se skrivala Samantha Ryan.
»Bok, Sam«, reče upalivši svjetlo.
Već naviknuta na isprekidani san tijekom noćnog dežurstva,
djevojka naglo ustane zaklanjajući oči od jarkog svjetla. Premda joj lice
ovog čovjeka nije bilo posve nepoznato, nije ga uspjela povezati ni sa
jednim imenom.
Elliott joj pruži kavu iz automata, koju prihvati popravljajući par
neposlušnih pramenova koji su joj padali na lice.
Bila je to atipična djevojka: tridesetogodišnjakinja irskoga podrijetla,
homoseksualka i predana katolkinja. U bolnici je radila dvije godine,
prekinuvši sve veze s obitelji u New Yorku, gdje su njezini otac i braća
bili važni stupovi NYPD-a.*
Tijekom narednih godina Elliott i ona postat će dobri prijatelji, ali u
to vrijeme Samatha je još bila samotnjak, introvertirana osoba
nezadovoljna sama sobom. Kako u bolnici nije imala nijednog prijatelja
kolege su je prozvali autisticom.
»Trebam vas za operaciju, Sam.«
»Odmah?«
»Odmah. Moramo ukloniti epiduralni hematom pacijentice s
ozljedama dišnog sustava.«
»Onoj koja se pokušala ubiti?«, upita otpijajući gutljaj kave.
»Točno.«
»Neće se izvući«, reče ona mirno.
»O tome odlučuje sudbina«, odvrati Elliott.
Ona odmota foliju s par Oreo keksa.
»Tko će je operirati?«, upita umačući keks u kavu.
»Ja.«
________________________________
*New York Police Department - Njujorška policija.
~ 128 ~
»A tko ste zapravo vi?«
»Netko tko vas poznaje.«
Djevojka pogleda liječnika i na trenutak je obuzme nelagoda jer je
osjetila da je taj čovjek čita kao knjigu...
»Moramo požuriti, reče Elliott.« Samantha kimne glavom:
»Ona je pod Mitchellovim nadzorom. Ne smijem obaviti tu opasnu
operaciju, otpustit će me.«
»Postoji rizik«, prizna Elliott. »Pa ipak, pomoći ćete mi...«
»Ništa vam ne dugujem«, reče ona slegnuvši ramenima.
»Meni ne, ali dugujete Sari Leeves...« Pogleda je uspaničenu ne
dovršivši rečenicu. Sarah Leeves je neuravnotežena prostitutka koja je
dvije godine ranije dospjela u bolnicu zadobivši nekoliko uboda nožem.
Hitno je operirana nije preživjela. »Tek ste počeli raditi u ovoj bolnici i
bili ste dežurni«, prisjeti se Elliott. »Dobra ste anesteziologinja, Sam,
jedna od najboljih, ali ste večeri u trenutku reanimacije pošteno zasrali..«
Samantha zatvori oči i tisućiti put oživi u sebi taj prizor: vješto
rukovanje, dva zamijenjena proizvoda, početnička greška, jadna žena
koja se ne budi.
»Dovoljno ste vješto prikrili svoju pogrešku«, prizna Elliott »ruku na
srce, smrt te prostitutke ljude i nije previše potresla.«
Samantha još uvijek nije otvarala oči. Tu je pogrešku počinila jer
nije bila sasvim predana poslu. Te je večeri doista bila odsutna duhom.
Mislima u New Yorku, kod oca koji je naziva »kurvom, droljom,
prostakušom«, majke koja svako malo ponavlja riječ »sramota« i braće
koja je tjeraju iz grada.
Kad je otvorila oči, užasnuto pogleda Elliotta.
»Kako sve to znate?«
»Jer ste mi to vi ispričali.«
Samantha odmahne glavom. Nikad nikome nije rekla za taj nesretni
slučaj, ni u povjerenju. Ali je zato prije dvije godine postala još veća
vjernica neprestano moleći otkupljenje. Više od svega voljela bi se vratiti
unatrag i učiniti da se taj prokleti dan nikada ne dogodi. Koliko je puta
preklinjala nebo da joj da mogućnost za otkupljenje!
»Spasite život i otkupit ćete smrt...«, reče Elliott pretpostavljajući
tijek njezinih misli. Nakon kraćeg promišljanja, Samantha zakopča kutu
i jednostavno reče:
»Idem u operacijsku.«
Elliott krene za njom, kad osjeti kako mu ruka zadrhti. Već!
Odjuri u zahod koji je usred noći srećom bio prazan. Uspaničeno
osjeti kako nestaje. Nagne se nad umivaonik da se osvježi. Za razliku od
Samanthe Ryan, on nije vjerovao u Boga, no to ga nije spriječilo da mu
uputi molitvu.
Dopustite mi daje operiram! Dopustite da ostanem još malo!
~ 129 ~
Ali Boga u kojega nije vjerovao nije bilo briga za njegove molitve i
Elliottu ne preostane ništa
drugo nego prepustiti se meandrima vremena.
* * *
Probudi se 2006., skvrčen u uredskom naslonjaču. Izbezumljen,
pogleda digitalni sat koji je ležao na polici: 02:23 h.
Imao je još malo vremena, pod uvjetom da se smjesta vrati u
prošlost. Nervozno proguta još jednu pilulu, ali ne dogodi se ništa.
Naravno: supstanca je djelovala samo u snu. A bio je previše tjeskoban
da bi samo tako zaspao. Stoga požuri u hodnik i pozove dizalo kako bi se
spustio do bolničke ljekarne. Ondje nađe bočicu Hypnosenea, lijeka za
uspavljivanje koji se koristi za pripremu pacijenata prije anestezije.
Brzo se vrati u ured i izvadi iz liječničke torbe jednokratnu pumpicu.
Dozira malu količinu lijeka i ubrizga ga u venu. Nije morao dugo čekati
da osjeti učinke hipnotika koji Elliotta povedoše u svijet snova i košmara.
***
Istodobno, 1976., tridesetogodišnji Elliott dovršavao je Ileninu
pripremu za operaciju. Obrijao joj je glavu i isključio umjetno disanje.
Kako bi joj omogućio disanje tijekom transporta, postavio je masku s
balonom i što neupadljivije odvezao je u operacijsku dvoranu.
Čekale su ga Samantha Ryan i jedna bolničarka. Međutim, nikakva
traga njegovu dvojniku, sve dok ne začuje kucanje na staklenim vratima.
Stari liječnik da mu znak da se dođe dezinficirati i Elliot mu se pridruži
u tišini. Konačno zajedno, oba kirurga zadignu rukave do laktova i
pripreme se u tišini pomno trljajući ruke antiseptikom, a zatim navuku
kute, maske, kirurške rukavice i kapice. A onda zajedno uđu u
operacijsku dvoranu.
Elliott stane po strani, prepuštajući posao svome dvojniku. Drugi je
opušten, veoma miran, pomno izvodi svaki pokret kako bi premjestio
Ilenu na operacijski stol. Pridržava joj glavu, izbjegavajući bilo kakvo
savijanje ili okret. Zna da ima prijelome kralješnice i brzo premještanje
moglo bi pogoršati situaciju.
Operacija konačno počinje. Stariji liječnik osobito je emotivan, prije
dva mjeseca prestao je obavljati operacije uvjeren kako više nikad neće
primiti kirurški skalpel u ruke. Pokreti su mu precizni. S vremenom je
naučio držati pod kontrolom takve ekstremne trenutke. Točno zna gdje
treba otvoriti, ruke su mu mirne, sve prolazi dobro do trenutka...
»Tko vam je dao dopuštenje za operaciju?«
Na vratima dvorane pojavio se Mitchell i puca od bijesa. Pogledava
naizmjenično Samanthu Ryan, Elliotta i njegova dvojnika.
»Tko je ovaj?«, upita upirući bradom prema starom kirurgu koji
samo mirno odvrati:
~ 130 ~
»Niste se dezinficirali, doktore Mitchell, i upravo vam je promakao
jedan hematom.« Mitchell uvrijeđeno stavi masku na usta i zaprijeti:
»Ovo neće proći samo tako!«
»Molim vas, dezinficirajte se,« ponovi Elliott natjeravši liječnika da
bijesno napusti dvoranu. Operacija se nastavi neočekivano mirno. Vani
tutnji oluja i čuje se štropot kiše koja se šibajući prozore slijeva u kanale.
Tridesetogodišnji Elliott gleda sebe starijega osjećajući istodobno
divljenje i sumnju. Šezdesetogodišnji Elliott i dalje je usredotočen na
zadatak. Premda sve ide po planu, očigledno je da dubina i veličina
hematoma, te Ilenino ograničeno disanje ne ulijevaju velike nade za
preživljavanje. Zna da će, čak i u najboljem slučaju, njezino stanje kome
dovesti do smanjene cirkulacije pa tako i do ozbiljnijih podljedica. Kolike
su šanse da se izvuče? Medicinski, pet prema stotinu da preživi. I možda
jedna prema tisuću da prođe bez posljedica.
Ali tijekom karijere naučio je na te brojke gledati s oprezom. Znao je
pacijente kojima su liječnici prognozirali još najviše tri mjeseca, a živjeli
su još deset godina. Baš kao što je doživio i fatalne ishode rutinskih
operacija.
I upravo si je to govorio kad mu u lice štrcne nalet krvi. Toga se i
bojao: ozljeda sinusa pod pritiskom hematoma. Krvarenje je obilno, ali
upozorio je ostale i krv je pomno usisana. Trudi se prikriti emocije,
koncentrirajući se samo na područje intervencije, pokušavajući ne misliti
da je na operacijskome stolu Ilena. Jer znao je da bi mu pri pomisli na taj
prizor ruka počela drhtati i da bi mu se počelo magliti pred očima.
Intervencija se mirno nastavila sve dok u dvoranu ponovno nije
uletio Mitchell zajedno sa šefom službe. Uvidjeli su povredu propisa, ali
ne pokušavaju prekinuti operaciju koja se ionako bliži kraju. Počevši
osjećati prve drhtaje, šezdesetogodišnji Elliott okrene se prema sebi
mlađemu i predloži:
»Prepuštam ti da završiš.«
Svuče kutu i kapicu, skine zakrvarene rukavice i pogleda svoje ruke:
izdržale su šok bez drhtanja dulje nego što je očekivao.
»Hvala«, šapne, ne znajući ni sam kome je upućena ta zahvalnost.
Bila je to njegova posljednja operacija. Najvažnija u životu. U
trenutku kad je nestajao pred izbezumljenim pogledima oko sebe,
pomisli kako je upravo završio svoj zadatak. Sada se više ne boji
umrijeti. 20
~ 131 ~
Posljednji susret 20.
S dvadeset godina plešemo u središtu svijeta. S trideset lutamo u krugu. S pedeset
hodamo po kružnici, izbjegavajući gledati prema van i prema unutra. Kasnije to više
nije ni važno, dar djece i staraca, nevidljivi smo. ~ Christian Bobin ~
San Francisco, 2006.
Elliott ima 60 godina.
Kad je otvorio oči Elliott je ležao na hladnim pločicama svog ureda u
malenoj lokvici krvi. Jedva ustane primaknuvši ruku nosu iz kojega je
šikljala krv. Još su jednom njegove krvne žile platile danak zbog puta
kroz vrijeme i trebalo mu je nekoliko vatica da zaustavi krvarenje. Dok
se polako danilo, jedno ga je pitanje i dalje mučilo: je li uspio spasiti
Ilenu? Sjedne pred računalo i pretraži on-line telefonski imenik. Večer
prije nije uspio naći Ilenu Cruz. Elliott pokuša još jednom, uključivši
cijelu Kaliforniju. Ovaj put nešto otkrije: jedna adresa u Waevervilleu,
selu na sjeveru države. Krivi trag? Lažno veselje?
Imao je samo jedan način da to dozna.
Izađe iz ureda, spusti se u hodnik i zastavši nakratko kraj automata
za kavu, krene prema autu na parkiralištu. Brzom vožnjom u
Weavervillu bi mogao biti za manje od šest sati. Stara buba bila umorna
kao i on, ali nadao se da će izdržati put. Samo još malo..
Krenuo je u zoru. Još nije svanulo, ali snažan pljusak od juče kao da
je obojao nebo metalnoplavom bojom.
Iz San Francisca izađe autocestom 101, prevalivši u sekundi prvih
dvjesto kilometara. Malo nakon Leggeta siđe s autoceste i krene
panoramskom krivudavom cestom oko Cape Mendocina sve do
Ferndalea. Sibai valovima s Pacifika cesta je pratila obalu prelazeći
strme stijene koje su uranjale u more. Elliott je pratio obalu do Arcate,
gdje skrenuo na Hwy 299, jedinu moguću cestu koja je kroz planinski
kraj povezivala istok i zapad. Područje je sačuvalo svoju divljinu s
visokim šumama sekvoja, očuvanim prostranstvima i jelama. Nakon više
od pet sati vožnje stigao je u Weaverville, osamljeno selo u planinama.
Parkira bubu na glavnoj ulici i uđe u trgovinu i uglu da upita za adresu
Ilene Cruz. Pokazali su mu šumski put na izlazu iz sela i on odluči
krenuti pješice. Nakon dvadesetak minuta ugleda drvenu kućicu
izgrađenu malo podno ceste. Čuo se šum slapa u blizini. Elliott zastane,
sakrivši se iza jedne sekvoje koja je preživjela rušenja prošloga stoljeća.
Rukama zakloni sunce i zaškilji. Na trijemu drvenjare sjedila je žena
okrenuta prema snježnim planinama. Tog poslijepodneva Elliott ju je
vidio samo sleđa, ali ni na tren nije posumnjao da to nije ona.
~ 132 ~
Bili su razdvojeni trideset godina. A sada ih je dijelilo samo tih deset
metara. Na trenutak pomisli kako će preći taj prostor, kako će joj se
ispričati, kako će je snažno zagrliti i još jednom moći mirisati njezinu
kosu. Ali bilo je prekasno. Posljednja putovanja kroz vrijeme dobrano su
ga oslabila. Više nego ikad, znao je da je život iza njega i da gubi bitku s
bolešću koja ga izjeda.
Stoga sjedne oslonivši se na stablo tog tisućljetnog drveta i zadovolji
se samo promatrajući je. Zrak je bio blag i na ovom samotnome i
mirnome mjestu osjećao se konačno oslobođenim o bremena boli i
vremena. Prvi put u životu bio je spokojan.
* * *
San Francisco, 1976. Devet sati ujutro.
Elliott ima 30 godina.
Prošla su već dva dana od Ilenine operacije.
Djevojka se malo prije probudila iz kome, ali prognoza je i dalje bila
nesigurna. Uvjeti u kojima se obavljala intervencija brzo su se pročuli
bolnicom, izazivajući sumnju i nevjericu. Uprava je nekoliko sati
promišljala kako da se postavi prema slučaju. Treba li slučaj prijaviti
policiji pod prijetnjom kompromitiranja renomea Lenox Hospitala?
Ravnatelj bolnice i šef kirurgije previše su držali do svojeg ugleda da bi
potpisali izviješće u kojem se spominje »čovjek koji je došao niotkuda« i
»nestao nasred operacijske dvorane«. Zadovoljili su se dvomjesečnim
suspenzijama Elliotta i Samanthe.
Mladi kirurg upravo je primio vijest o otpustu i spremao se napustiti
bolnicu kad ga dozove jedna bolničarka:
»Poziv za vas, doktore!«, reče pružajući mu slušalicu zidnog telefona.
»Halo?«
»Preko puta sam«, upozori ga dvojnikov glas. »Dođi.«
»Preko puta?«
»Kod Harryja. Da ti nešto naručim?«
Ne trudeći se odgovoriti, Elliott sklopi slušalicu i pređe ulicu.
Nije se vidio ni prst pred nosom. Vjetar je nosio gustu maglu koja se
lelujavo obavijala oko uličnih svjetiljki i automobila. Harry's diner bio je
uski dugački restoran smješten u čeličnome vagonu preko puta ulaza u
hitnu službu. Tipičan interijer pedesetih davao mu je onaj retro štih.
Elliott otvori vrata i ugleda kolege liječnike i bolničarke na brzom
doručku prije službe.
Na kraju zadimljene sale ugleda dvojnika koji je sjedio za stolom uz
šalicu kave.
»I?«, upita Elliott sjedajući na klupicu presvučenu moleskinom.
»Izvukla se!«
»Ilena je živa u budućnosti?«
~ 133 ~
Stari liječnik potvrdno kimne.
Elliott na trenutak osjeti nevjericu a onda upita:
»A posljedice?«
No dvojnik izbjegne odgovor:
»Slušaj, mali, živa je. Spasili smo je... «
Elliott odluči prihvatiti tu potvrdu i nekoliko minuta obojica ostanu
tako jedan nasuprot drugoga ujedinjeni u meditativnoj tišini.
Obojici su lica bila izmorena, a oči okružene tamnim kolobarima.
Obojica su bila iscrpljena od nedostatka sna i živčane napeto
nakupljene tijekom posljednjih dana. Uložili su svu svoju snagu u suludu
borbu protiv sudbine iz koje su očito izašli kao pobjednici.
Elliott pukne prvi: suze od umora za koje nije ni znao da znače
olakšanje ili potpuni nemir. Protrlja vjeđe i okrene se prema prozoru.
Vani se magla raspirivala u bjeličastim valovima, kupajući pločnike i
hidrante.
»Bit će sve u redu, mali...«
»Ne, neće! Izgubio sam sve koje sam ikada volio: Matta! lleni sve to
zbog vas!«
»Možda, ali to je tako: moraš održati obećanje kao što sam svoje... «
»Vama je to lako reći!«
»O tome smo već raspravljali! Slušaj, ne znam kojim smo čudom
uspjeli spasiti Ilenu, zato nemoj sad sve upropastiti. Vodi svoj život kako
si i obećao, jer ako sam u nešto siguran, to je da se čuda nikad ne
događaju dvaput.«
»To će biti teško... «
»Naredne će godine biti teške«, prizna mu Elliott. »Poslije će ići bolje.
Možeš ti to podnijeti, ali morat ćeš sam.« Elliott ga upitno pogleda. Drugi
pojasni: »Ovo je naš posljednji susret, mali.« Elliott slegne ramenima.
»To kažete svaki put.«
»Ovaj put je istina. Više se neću moći vratiti, čak ni ako budem htio.«
U nekoliko riječi ispriča mu priču o pilulama: okolnosti u kojima ih
je dobio, neočekivani učinak koje su na njega imale omogućivši mu tako
putovanje kroz vrijeme...
Nije stigao ni završiti, a Elliott je već gorio od želje da mu postavi
tisuću pitanja, no drugi je već ustao kaneći napustiti salu. Mladi kirurg
shvati da neće doznati ništa više i da je ovo uistinu njihov posljednji
susret.
Gledajući ga tako pred sobom još svega par sekundi, osjeti kako ga
obuzima neki neočekivani osjećaj. Prije dva dana, tijekom Ilenine
operacije, ovaj ga je zadivio svojim umijećem i sposobnosti donošenja
pravih odluka. Sada je žalio što nije imao više vremena da ga bolje
upozna.
Stari liječnik polako zakopča baloner. Osjećao je da odlazi, ali sad je
već imao iskustva i znao je da mu preostaje još minuta-dvije.
~ 134 ~
»Ipak ne bih volio nestati baš usred kafića.«
»Zapravo, i meni bi učinio uslugu.«
U znak pozdrava, šezdesetogodišnji Elliott samo položi ruku na rame
tridesetogodišnjeg Elliotta i udalji se.
Malo prije no što je otvorio vrata, okrene se posljednji put i glavom
kimne dvojniku. Pogledi im se susretnu i u očima sebe mlađega primijeti
nešto što je već imao prilike vidjeti u očima nekih pacijenata: tugu onih
koje je vječno pratilo bolno djetinjstvo.
I umjesto da izađe iz restorana, odluči se vratiti. Morao je još nešto
poručiti dvojniku: rečenicu koju je i sam godinama želio čuti, ali mu je
nitko nije izgovorio.
Najobičniju rečenicu koju je shvatio tek pred kraj života.
»Nisi ti kriv... «
Isprva mladi kirurg ne shvati na što dvojnik misli. Ali ovaj ponovi:
»Nisi ti kriv... «
»Što?
»Mamino samoubojstvo, očeve batine...« Osjetivši kako gubi glas,
šezdesetogodišnji Elliott ne dovrši čenicu. Morao je duboko udahnuti da
ponovi kao molitvu: »...Nisi ti kriv.«
»Znam«, slaže Elliott, uznemiren tim neočekivanim obratom
»Ne, još to ne znaš«, reče blago onaj koji će kasnije postati. »ne
znaš...«
Tada se između dva muškarca stvori neko suglasje, savršeni govor
koji potraje koliko i treptaj oka, sve dok starijega ne uznemire drhtaji
koji su najavljivali vrijeme povratka u budućnost.
»Bog, mali!«, dobaci žurno se udaljavajući. »Sad si ti na redu!«
Elliott ponovno sjedne na klupicu. Kroz prozor ugleda dvojnika kako
nestaje u magli.
Više ga nikad ne bi trebao vidjeti.
~ 135 ~
21.
Život bez tebe...
Život će završiti kao veliki tužni dvorac propuhan svim vjetrovima.
~ Aragon ~
1977.
Elliott ima 31 godinu.
Ljetna večer u San Franciscu.
Zureći u prazno, Elliott puši na krovu bolnice. Pod njim se pruža
grad, ali on na to uopće ne obraća pozornost. Ilenu nije vidio od njezina
premještaja u Miami i to ga izluđuje.
Nagli nalet vjetra podigne malo prašine. Mladi kirurg pogleda na sat
i zgazi opušak. Za pet minuta ima već šestu operaciju toga dana.
Živi kao duh, opija se poslom, prihvaća svako dežurstvo... Da se ne
prepusti smrti.
* * *
Ilena otvori oči dok je svitalo u Miamiju.
Već šest mjeseci leži u bolničkome krevetu, sva slomljena, s nogama
u povojima. Prošla je već četiri operacije i još nije kraj.
U sebi se osjeća još gore. Sve se pretvara u košmar, životinje laju i
vrata lupaju. Govori malo, ne želi nikakve posjete: ni Matta, ni kolege s
posla...
Osjeća se tako ranjivom. Nemoćnom. Kako da se riješi te boli i stida?
* * *
Spustivši krov, Matt juri autocestom prema Seattleau. Nagli
rastanak s Elliottom uništio mu je život. I on je ostao bez oslonca i sveg
što je vjerovao. Osjeća se slab i jadan pa misli na Tiffany, onu
nevjerojatnu djevojku koju je svojom glupošću pustio da ode. Sad je
spreman na sve da je nađe. Svakog vikenda već mjesecima neumorno
prevaljuje sve kutke zemlje. Jedini trag mu je njezino ime i isključen
broj telefona.
Zašto ona? To se nije ni pitao. Štoviše, bio je uvjeren u jedno, mora
pronaći tu ženu, jer ima osjećaj da bi ona mogala biti konstanta njegova
života.
Njegova luka.
* * *
1978.
Ilena ima 32 godine.
Siječanj, centar za reedukaciju na Floridi. Glazbena kulisa - Chinov
nokturno. Prvi put ovoga stoljeća u Miamiju pada snijeg. Jedna djevojka
~ 136 ~
u invalidskim kolicima kroz prozor promatra lagane bijele pahulje kako
se kovitlaju nebom. Da sam barem umrla..., požali Ilena.
* * *
Kraj kolovoza, zabačeno selo negdje u Teksasu. Konobarica u kafiću
promatra svoj odraz u ogledalu.
Prije tri dana proslavila je 35. rođendan. Možeš misliti kakav
rođendan! Prije bi se reklo pogreb..., pomisli Tiffany popravljajući kutu.
Prije nekoliko tjedana vratila se u rodni kraj i dane provodi
poslužujući pive prostacima koji joj zure u dekolte. Povratak na početnu
točku; povratak u život koji je napustila sa 17 godina otišavši iskušati
sreću u Kaliforniji. U to vrijeme svi su je smatrali pravom ljepoticom.
Znala je pjevati, plesati, glumiti, no to nije bilo dovoljno da se istakne ni
u San Franciscu ni u Hollywoodu.
»Daj još jedno, ljepotice!«, naruči gost mašući kriglom. Tiffany
uzdahne. Njezini djevojački snovi zbilja su gotovi.
Strahovito je vruće. Prozori su širom otvoreni i odjednom se pred
barom začuje škripa kočnica, i nakon par sekundi na vratima se pojavi
novi gost. Isprva nije vjerovala svojim očima, a onda je morala priznati
»da je to doista on«.
Nije ga zaboravila i često bi požalila što ga je ostavila prije no što je
njihova priča i počela.
On preleti pogledom po kafiću i lice mu se ozari.
Ona tada shvati daje došao radi nje i da nas život katkad nagrađuje
kada to najmanje očekujemo. Matt priđe gotovo sramežljivo:
»Posvuda sam te tražio.« A Tiffany odgovori:
»Vodi me.«
1979.
Elliott ima 33 godine.
Jesen je. Upravo u vrijeme Elliottova višednevnog odmora u Siciliji,
južnu Italiju pogodio je niz potresa. Gotovo prirodno, javio se kao
volonter kako bi pomogao spasiocima. Poslali ga u ekipu Crvenoga križa
u Santa Sienni, malenom gradiću obronku planine. Bit će to početak
duge suradnje s tom slavnom nevladinom organizacijom, premda tada to
još nije znao. Podrhtavanje tla u starome je selu nosilo sve pred sobom;
kuće, automobile... Pod silovitim pljuskom spasioci daju sve od sebe,
pretražuju ruševine. Pronašli su dvadesetak beživotnih tijela. Ali i
nekoliko preživjelih zatrpanih u ruševinama.
Već se mračilo kad začuju jecaje šestogodišnjeg dječaka zaglavljenog
na dnu bunara. Spuste mu uže. Rupa je duboka i izvitopereni bunar
mogao bi se urušiti. Dječak je u blatu do prsa, a raz vode neprestano
raste. Pokušavaju ga izvući užetom, ali maleni ne može uhvatiti. Po
cijenu da ga nazovu totalnim mazohistom, Elliott se spusti na dno
bunara. Ne sumnja ni trenutka. Zna da to nije dan njegove smrti.
~ 137 ~
Dovoljno je doznao o svojoj budućnosti i zna da će doživjeti bar šezdeset
godina.
Još 27 godina je »besmrtan«...
* * *
1980.
Ilena ima 34 godine.
Zima - pusta plaža šibana vjetrom.
Pridržavajući se štapom, Ilena prelazi nekoliko metara, a onda pada
na mokri pijesak.
Liječnici joj govore da je još mlada, da ima čeličnu volju i da će
jednog dana opet gotovo normalno hodati. U međuvremenu, uzalud se
kljuka sredstvima protiv boli, ne pomaže: bol je još posvuda prisutna: u
tijelu, glavi, duši.
* * *
Osmi prosinca - bolnica Lenox,
Dvorana za odmor liječničkoga osoblja.
Sklopljenih očiju, zavaljen na dvosjed, Elliott se odmara između
dviju operacija. U ušima mu odzvanjaju razgovori kolega: Za ili protiv
Reagana? Tko je u Dallasu pucao na J. R.-a? Tko je čuo novog Stevieja
VVondera?
Netko upali televizor i odjednom:
Johna Lennona sinoć je u New Yorku ispred Dakota Buildinga ubio
umobolnik po imenu Mark Chapman. Unatoč brzini hitne pomoći,
liječnici bolnice Roosevelt nisu uspjeli spasiti bivšeg Beatlea.
* * *
1981.
Sunčani je dan u dolini Napa.
Držeći se za ruke, Matt i Tiffany šeću među vinogradima. Već tri
godine među njima vlada potpuna zaljubljenost, savršen sklad, sreća o
kojoj se može samo sanjati...
Ima li na zemlji mnogo ljudi s kojima bismo mogli živjeti sretno?
Može li jedna ljubav trajati cijeli život.
* * *
1982.
Dva su sata ujutro u sobi stančića u Lower Haightu.
Elliott se izvlači iz kreveta nastojeći ne probuditi ženu koja spava
kraj njega i koju je nekoliko sati ranije upoznao u kafiću u centru.
Pokupi gaće, traperice i košulju i odjene se u tišini. Kad je već bi samome
izlasku, začuje glas iza sebe:
»Odlaziš?«
»Da, ali ostani u krevetu. Zatvorit ću vrata za sobom.«
~ 138 ~
»Samo da znaš, zovem se Lisa!«, progunđa djevojka nestajući ispod
popluna.
»Znam.«
»Zašto si me onda zvao Ilena?«
* * *
1983.
Matt i Tiffany isprepleteni leže na krevetu nakon vođenja ljubavi.
Niz djevojčino lice klizi jedna suza. Već pet godina bezuspješno
pokušavaju dobiti dijete. Navršila je četrdesetu.
* * *
1984.
Prolaze dani, tjedni, godine...
Za Ilenu je život ponovno dobio smisao.
Opet hoda: teško, šepajući, hramljući, vukući nogu. Ali bar opet
može hodati. Ne može nastaviti stari posao, no s tim se pomirila. Višak
energije troši na predavanja iz morske biologije na sveučilištu, postala je
i jedna od rukovodilaca Greenpeacea, aktivno sudjelujući u novim
kampanjama protiv ispuštanja radioaktivnog otpada u more i osnivanju
prvih europskih ureda u Parizu i Londonu.
* * *
U San Franciscu je ljeto.
Bolnički hodnik osvjetljava jedan sunčev trak. Elliott uzme coca-colu
s automata, sjedne u naslonjač i pogleda oko sebe.
Na televizoru novi kabelski program nazvan MTV. Na ekranu mlada
pjevačica like a virgin lascivno se giba po podu, nižući sugestivne pokrete
kojima ne propušta pokazati rublje: početak fenomena Madonna.
Bolnica je nevjerojatno mirna. Netko je na stoliću zaboravio
Rubbickovu kocku. Elliott je uzme i u nekoliko pokreta složi svih šest
jednobojnih strana.
Kao i svi i on ima dobrih i loših dana. Danas je relativno dobro.
Zapravo i ne znajući zašto osjeća se smireno. Ali katkad je teže: samoća i
umor naizmjenično ga vuku prema ponoru boli i tjeskobe. A onda kola
hitne pomoći dovezu novog pacijenta. Brzo, treba nam, moramo ga
operirati! I u jednom trenu život nastavi svoj put.
Blagoslov ovoga posla.
* * *
1985.
Verona početkom proljeća.
Elliott je već dva dana na kirurškome kongresu u Italiji. Ako se
dobro sjeća dvojnikove priče, danas bi trebao upoznati majku svoje kćeri.
Sjedeći na terasi jedne trattorije promatra zalazak sunca na Plazzi Bra.
~ 139 ~
Narančaste zrake miluju gornje redove arene, predivnog rimskog
amfiteatra koji dominira trgom.
»Izvolite, gospodine... « ...nakloni se konobar spuštajući pred njega
čašu suhog martinija kojom su plutale dvije masline.
Elliott pijucka aperitiv ne uspijevajući se umiriti. Što bi zapravo
trebao učiniti? Zna da ima sastanak sa sudbinom, ali boji se da mu
događaj ne promakne. U glavi neprestano vrti dvojnikove riječi. Bilo je to
prije deset godina, ali dobro ih se sjećao: »6. travnja 1985., na kirurškom
kongresu u Veroni upoznat ćeš ženu koja će otvoreno iskazivati svoju
naklonost prema tebi. Uzvratit ćeš joj udvaranjem i provest ćete zajedno
vikend, kada će biti začeta tvoja kćer.
Sve se činilo jednostavnim, samo što je 6. travnja danas, uskoro
sedam sati, a on još čeka da ga dođe zavesti neka rasna Talijanka
»Je li slobodno?«
Podigne glavu iznenađen jer je pitanje bilo na engleskom s i
njujorškim naglaskom. Pred sobom ugleda mladu ženu u
svijetloružičastom kostimu. Možda je ugledala primjerak International
Herald tribunea ispred kirurga... U svakom slučaju, čini se sretnom što
je našla sunarodnjaka. Elliott kimne glavom i ponudi joj da sjedne. Zove
se Pamela, i radi za poznati lanac hotela i u Veroni je poslovno.
To je ona? Upita se najednom zabrinut. Naravno da je ona, sve se
slaže. Uostalom, njegov dvojnik nikad nije izjavio da će biti Talijanka...
Pomno je promatra dok naručuje čašu Valpolicelle. Prava ljepotica
osamdesetih: visoka, savršene građe, bujne plave ko onaj stil executive
woman. Dok im poslužuju predjela, već su prošli upoznavanje i
nastavljaju razgovor o »junacima« nove Amerike: Reaganu, Michael
Jacksonu, Spielbergu, Carlu Lewisu... Elliott se ponaša kao da sudjeluje
u raspravi, ali misli su mu drugdje. Ipak čudno, nisam je ovako
zamišljao...
Nikako ne može povjerovati da će ta žena postati majka njeg kćeri!
Teško je reći zašto. Na prvi pogled ništa joj ne fali. Samo vodi tupav
razgovor, primjedbe su joj tako predvidljive, republikanka je, važnije joj
je što ima nego tko jest, i nema ono nešto u pogledu, onaj dodatni sjaj koji
zovemo šarmom.
Da, ali evo: da nije upoznao svoga dvojnika nikad ne bi znao će ovaj
flert završiti rođenjem djeteta!
Ipak je čudno da sam pao na ovako pretjerano očijukanje ove žene.
Dakako, nakon par sati bezveznog čavrljanja večer bi mogla vršiti
seksom, ali unatoč Pamelinom neupitnom seksipilu, Elliot pomisli da to i
neće biti neki užitak. Objed se nastavlja nizanjem lokalnih specijaliteta:
pasta e fa rižot s Amaroneom, turnedo s taleggiom, sve popraćeno čaša
Bardolina.
Svjetiljke na trgu sada osvjetljavaju Palazzo Barbieri, sjedište
~ 140 ~
gradske uprave, kao i široki pločnik kojim, premda je već kasno, još šeće
gomila Veroneza.
Zatraži račun, no budući da je potrajalo odluči ustati i platiti na
šanku. Dok mu je vlasnik ispostavljao račun, Elliott izvuče iz džepa
jednu Marlboro cigaretu i prinese je usnama. Upravo kad je namjeravao
pritisnuti upaljač, cigaretu mu pripali jedna žena.
»Jutros ste održali dobro predavanje, doktore.«
Podigne oči prema sugovornici, mladoj ženi od kojih tridesetak
godina koja je sjedila na barskoj stolici s čašom bijelog vina.
»Bili ste na kongresu?«
»Giulia Batistini«, predstavi se pruživši mu ruku. »Kirurginja iz
Milana.« Ima zelene oči i neobičnu riđu kosu, atipičnu za Talijanke.
Susrevši se s Giulijinim pogledom, u njezinim očima otkrije onaj
mali sjaj koji je uzaludno tražio u Pamelinima, šarm. Tada s olakšanjem
shvati da će majka njegove kćeri biti ona, a ne ona druga!
»Rado bih još malo popričala s vama«, počne Giulia, »ali...«
»Što, ali?« Ona pogleda prema terasi: »Mislim da vas čeka
djevojka...«
»Mislim da to nije moja djevojka.«
Ona se nasmiješi, skroman trijumf žene spremne na nastavak borbe:
»U tom slučaju...«
* * *
1986.
Elliott ima 40 godina.
San Francisco, pet sati ujutro. Poziv iz Europe bez ikakvog
poštovanja vremenske razlike. Ženski talijanski naglasak najavljuje ono
što već zna.
Elliott sjedne na zrakoplov za Milano, uskoči u taksi i krene bolnicu,
popne se pješice na četvrti kat, pokuca na vrata sobe 4. Hello, Giulia,
hello, novi Giulijin prijatelju, hello, doktore, hello, bolničarko.
Konačno priđe kolijevci. Svaki dan gleda bebe u bolnici, ali ovu
drukčije. Ova je njegova. U početku se bojao da neće osjećati ništa, a
onda je otvorila oči i pogledala ga, i jedan njezin treptaj zauvjek ga je
vezao za nju.
Vani je veljača, snijeg, hladnoća, prometne gužve, trube, »vaf ćulo«,
zagađenje. Ali u ovoj je sobi sve tako toplo i ljudsko.
»Dobrodošla, Angie...«
* * *
1987.
I opet život.
Odjednom evo kraja tunela, stranica je okrenuta, svjetlo koje se više
i ne nadamo. Malena beba u kući i sve je u neredu: posvuda bočice, pa
pelena, dopunsko mlijeko za dojenčad.
min@
~ 141 ~
Za pet mjeseci, prvi zubić. A još pet mjeseci kasnije prvi korak bez
pridržavanja.
Sve što nije dio nje postaje nevažno. 19. listopada - pad burze, crni
ponedjeljak, Dow Jones pada za 20%.
Pa što?
* * *
1988.
Angie je gladna! Angie želi keks! Angie je žedna! Angie želi Colacoca.
I već je Božić. Kuća je ukrašena i u kaminu pucketa vatrica. Elliott
se vratio gitari i svirucka neku osobnu izvedbu trenutačnog hita With or
without you.
Uljez leži na tepihu i čuva ukućane. A Angie pleše ispred kamina.
* * *
1989.
Angie ima tri godine. Debelim flomasterom zna napisati svoje ime
velikim slovima.
* * *
Dana 24. ožujka naftni tanker Exxon Valdez nasukao se na obalama
Aljaske uzrokovavši crnu mrlju od 300 000 tona čiste nafte. Na CNN-u
žestoka reakcija Greenpeacea preko nove glasnogovornice, Ilene Cruz.
* * *
U listopadu Rostropovič svira violončelo na ostacima Berlinskoga
zida.
Na televiziji objašnjavaju da je to kraj hladnoga rata i da će odsad
ljudi sretno živjeti u svijetu demokracije i tržišne ekonomije...
* * *
1990.
Pred kinom je redina.
U prvoj koloni su obitelji i posvuda se čuje dječja vriska. Elliot i
Angie čekaju za Malu sirenu, najnoviji uradak Walta Disneya, dok u
pokrajnjem redu posjetitelji čekaju da vide Meg Ryan u filmu je Harry je
sreo Sally.
Angie je malo umorna i povlači oca za rukav košulje želeći da je
Elliott digne u naručje.
»Pozor, polijećemo!«, vikne on primivši je.
Dok je podizao kćer, Elliott okrene glavu i ugleda... Matta i Tifany
koji su stajali u drugom redu.
Kratka razmjena pogleda kao na usporenoj kameri. Elliott primeti
kako mu se srce ledi. Prošlo je gotovo petnaest godina od ko njih dvojica
ne razgovaraju. Tiffany pogleda Angie s tužnim osmijehom, a onda
okrene glavu. Zatim svaki »par« uđe u s dvoranu. Još nije vrijeme za
razjašnjenja.
Ali možda jednog dana...
~ 142 ~
* * *
1991.
Elliott i Angie upustili su se u složeno spravljanje palačinki.
Djevojčica je presretna i veselo se smije. Oko usta je umazana javorovim
sirupom. Polako pada večer, toplo je i kroz kuhinjske prozore uvlači se
ugodna narančasta svjetlost.
Pokraj mikrovalne stoji upaljeni televizor, ali zvuk je posve utišan.
Nekoliko mutnih snimaka iz Kuvajta: operacija Pustinjska oluja, prva
vojna intervencija u Iraku.
Na radiju U2 pjeva Misterious Ways, a Angie uspješno prati Bi
udarajući ritam drvenom špatulom.
Elliott ovjekovječuje trenutak digitalnom kamerom.
Uvijek se trudi što više vremena provoditi s njom, čak i nauštrb
karijere. Još uvijek jednako voli svoj posao, ali ne pristaje na
kompromise koji bi mu omogućili brže napredovanje. Drugi su ga
prestigli, a on ih se nije ni trudio dostići. Dovoljno mu je da ga dobrim
liječnikom smatraju njegovi pacijenti.
Osim toga, kćer je na prvom mjestu. Tek sada shvaća dvojnika i sav
trud koji je uložio da spasi Ilenu ne žrtvujući Angie. Ali spokoj koji osjeća
dok promatra kćer katkad narušava blaga zabrinutost. Život ga je već
naučio da se sreća skupo plaća i tu je lekciju dobro upamtio. Već šest
godina život mu je opet lijep, ali zna da toj sreći svakog časa može doći
kraj.
Problem sa srećom jest što se brzo na nju naviknemo...
* * *
1992.
Šest godina, gubitak prvih mliječnih zubića.
Angie, dakle, uz škrbavi osmijeh piše zadaću za staklenim stolom u
boravku. Vidno ljutit, Elliott uđe u sobu i strogo pogleda kćer:
»Već sam ti rekao da ugasiš televizor dok pišeš zadaću!«
»Zašto?«
»Zato što se, da bismo dobro radili, moramo koncentrirati.«
»Ali ja sam koncentrirana!«
»Nemoj meni prodavati te štoseve!«
Dohvati daljinski skriven ispod jastuka i taman kad je pomislio
ugastiti prst mu se zaustavi na jednoj tipki.
Na ekranu reporter iz Rio de Janeira gdje se održava Drugi
zemaljski samit. Nekoliko dana vodeće svjetske sile iznijet će ekološko
stanje planeta. Gost reportera je predstavnica jedne nevladine
organizacije. Tijekom nekoliko minuta ona umješno i uvjereno govori o
klimatskim promjenama i narušavanju bioraznolikosti. Iz velikih očiju
probija izvjesna tjeskoba. Tijekom izjave u donjem desnom uglu
televizora ispisano je njezino ime: Ilena Cruz.
»Tata, zašto plačeš?«
~ 143 ~
* * *
1993.
Skoro je 6.30. Elliott se izvuče iz kreveta prije no što se oglasi
budilica. Pokriva ga kosa stjuardese koju je večer prije upozna zračnoj
luci, otprativši Angie koja će nekoliko dana provesti kod majke u Italiji.
Tiho izađe iz sobe, istušira se i na brzinu odjene.
U kuhinji dohvati notes i taman kad se spremao nešto našvrljati
shvati da je zaboravio djevojčino ime. Stoga napiše samo najkraće
moguće:
Na odlasku samo ubaci ključeve u poštanski sandučić.
Hvala za noćas.
Možda se vidimo još koji put.
Zna da je to jadno, ali tako je. Rijetko koja veza potraje mu duže od
tjedan dana. To je izbor: odbija ostati u vezi bez ljubavi. To je bilo
licemjerno i bijedno. I u neku ruku, to je bio njegov način da ostane
vjeran lleni. Svatko ima svoje načine...
Brzo ispije kavu, uzme osušenu krafnu i ode na posao. Na izlazu
pokupi novine koje je dostavljač upravo dostavio. Preko prve stranice
pruža se velika fotografija: stisak ruke Rabina i Arafata pod budnim
okom Billa Clintona.
* * *
1994.
Predvečerje koncem ljeta. Nebo je blijedoljubičasto s grimiznim
odrazima. Elliott uparkira svoju vjernu bubu ispred Marina Gre. Sredio
si je da se ne vrati kući prekasno, ali znao je da je Terry, dadilja koju je
uposlio da mu čuva kćer, otišla još prije gotovo sat vremena.
»Angie!«, poviče s ulaznih vrata. »Ja sam!« Sad joj je osam godina, ali
svaki put je veoma zabrinut kad zna da je sama kod kuće. »Angie! Kako
si, mila?«
Na stubama začuje malene korake, ali podigavši pogled ugleda je
svu u suzama.
»Što se dogodilo, zlato?«, upita je pojurivši prema njoj. Ona mu
padne u naručje shrvana svom tugom svijeta.
»Uljez!«, zajeca.
»Što je učinio?«
»U... uginuo je.«
On je uzme u naručje i zajedno se popnu u sobu. Stari je pas doista
ležao na tepihu kao da spava.
»Hoćeš li ga izliječiti?«, upita djevojčica.
Dok je Elliott preslušavao životinju, Angini jecaji pretvore se u
zdušne molbe:
»Molim te! Izliječi ga, tata! Izliječi ga!«
»Uginuo je, zlato, ne možemo ga izliječiti.«
»Preklinjem te!«, vikne ona bacivši se na koljena.
~ 144 ~
On je podigne i odvede u sobu.
»Bio je jako star, znaš. Čudo je da je i toliko poživio.«
No ona još nije bila spremna za ovakav razgovor.
Bol je bila još previše jaka i ništa je nije moglo ublažiti.
Legne u krevet i uroni lice u jastuk. On ostane sjediti kraj nje
pokušavajući je utješiti kako god je umio. Sutra će biti bolje.
Sutradan su sjeli u auto i dobrih sat vremena vozili do šumice
Inglewood na sjeveru San Francisca. Odabrali su izdvojeni dio šume u
blizini jednog velikog stabla, i Elliott iskopa dosta duboku rupu motkom
koju se sjetio ponijeti sa sobom. Na kraju položi u nju labradorovo tijelo i
zatrpa ga zemljom.
»Misliš li da postoji raj za pse?«, upita djevojčica.
»Ne znam«, odgovori Elliott prekrivajući grob lišćem i grančicama.
»U svakom slučaju, ako postoji, Uljez će sigurno biti ondje.«
Ona tiho kimne glavom, a onda suze ponovno počnu teći. Za nju je
Uljez uvijek bio dio njezina svijeta.
»Ne mogu vjerovati da ga više nikad neću vidjeti.«
»Znam, mila, teško je izgubiti nekoga koga voliš. Nema ništa teže u
životu.« Elliott se uvjeri da je sve u redu, a onda predloži kćeri: »Možeš se
pozdraviti s njim, ako želiš.« Angie priđe humku i dubokim glasom reče:
»Zbogom, Uljez. Bio si super pas...«
»Da«, doda Elliott, »najbolji.«
A onda ponovno sjednu u auto i krenu natrag prema gradu, vrijeme
povratka oboje šute. Budući da su zaslužili malo osvježenje, Elliott
predloži da se zaustave u Starbucksu.
»Može topla čokolada?«
»Može. S kremom chantilly!«
Sjednu za jedan stol i nakon što je pola lica umazala kreme Angie
upita:
»Kako si zapravo dobio tog psa?«
»Nisam ti nikad ispričao?«
»Nisi.«
»E pa, vidiš, on i ja se u početku baš i nismo previše voljeli...«
* * *
1995.
»Tata, hoćemo gledati Priču o igračkama?
»A što bi to bilo?«
* * *
1996.
»Tata, hoćemo li gledati Romea i Juliju? Obožavam Leonarda!«
»Jesi li završila zadaću?« »Jesam, časna riječ!«
***
~ 145 ~
1997.
Zimsko subotnje poslijepodne. Prvi put Angie je u kino radije otišla s
prijateljicama nego s njim. Kao i milijuni tinejdžerica jedva je čekala
vidjeti Leonarda DiCaprija kako ljubi Kate Winslett na palubi Titanica.
Elliott si mirno priprema kavu u kuhinji. Sve je u redu. Otkud mu
onda taj duboki osjećaj samoće?
Popne se na kat i otvori vrata Angine sobe. Otišla je i ostavila
muziku. Iz zvučnika hi-fi linije tutnji hit skupine Spice Girls Wannabe.
Na zidu pokraj neuništivih Simpsona, posteri televizijskih serija za koje
nikada nije čuo: Prijatelji, Beverly Hills, South Park... Odjednom osjeti
neku prazninu i naglo shvati da njegova kći više nije dijete. Normalno,
djeca rastu. To je život.
Ali zašto tako brzo?
* * *
1998.
Elliott ima 52 godine.
U bolničkoj dvorani za odmor upaljen televizor. Na ekranu neki tip
govori da su muškarci s Marsa a žene s Venere. Čini se da se s time slažu
i sve bolničarke u sobi. Elliott namršti obrve. Sve češće osjeća da više nije
na istoj valnoj duljini sa svijetom oko sebe. Dokrajči limenku Cole i izađe
iz dvorane. Prvi put osjeća težinu »pedesete«.
Nije to što se osjeća starim, nego to što se više ne osjeća mladim, zna
da se taj osjećaj više neće vratiti.
* * *
Vrijeme je silnog uspjeha serije Hitna služba. Neki pacijenti u
bolnici traže da ih liječe doktor Green ili doktor Ross...
* * *
Jednog siječanjskog četvrtka na televiziji se opravdava Bili Clinton:
»Nisam imao seksualne odnose s tom gospođicom Lewinski.
Za to vrijeme na sjevernom polarnome krugu zbog klimatskog
topljenja nastavlja se topiti ledenjak.
No koga uistinu briga za to?
* * *
1999.
Kraj je travnja.
Elliott proviri u dvoranu za odmor. Nema nikoga.
Otvori maleni zajednički hladnjak da uzme voće. Jedna je bolničarka
na zelenu jabuku zalijepila post-it sa svojim imenom. Elliot se začudi,
odlijepi naljepnicu i sočno zagrize jabuku. Smjesti se kraj prozora
odsutno promatrajući kolege koji u dvorištu igraju košarku. Nad San
Franciscom lebdi miris proleća. Danas je savršen dan: dan u znaku
života, dan niza uspješnih operacija kada pacijentima ne pada na pamet
da vam riknu u mukama.
~ 146 ~
Razmišlja hoće li upaliti televizor. Zašto riskirati i upropastiti dobro
raspoloženje hraneći se dnevnom dozom vijesti o nesrećama svijetu? Već
je htio odustati, ali onda pomisli da će možda danas stvari biti drukčije.
Na trenutak počne sanjariti: otkriveno cjepivo protiv side, konačan mir
na Srednjem istoku, pravi svjetski plan borbe protiv zagađenja,
udvostručenje federalnog budžeta za obrazovanje...
Loše karte. Na CNN-u specijalni izvjestitelj izravno iz gimnazije
Columbine u Litteltownu objašnjava kako su dvojica učenika upravo
pobili svojih dvanaestoro drugova, a onda i sami sebe.
Bilo bi bolje da nije upalio...
* * *
2000.
»Tata, mogu li staviti piercing?«
* * *
»Tata, mogu li dobiti mobitel?«
»Tata, mogu li se tetovirati?«
Ali i:
Mogu li dobiti skočimiša, iMac, iPod, topić DKNY, Diesel traperice,
krzneni ruksak, tenisice New Balance, ribu klauna, baloner Burberry,
parfem Marca Jacoba, naočale D&G, činčilu, torbu Hello Kitty, vodene
kornjače, Hillfiger sportsku majicu, topić IKKS, morskog konjića, pulover
Ralpha Laurena, pa...
* * *
2001.
Elliott uparkira bubu na parkiralište i baci pogled na sat. Još je
rano. Teoretski, njegova je služba počinjala tek za dva sata, ali odlučio je
doći ranije. Zna da će ovo biti osobit dan. Na ulazu u bolnicu primijeti da
se oko televizora okupilo desetaka pacijenata, liječnika i bolničarki. Svi
blijedih lica i mnogi već na mobitelima.
Od svih rečenica koje mu je dvojnik rekao tijekom raznih su: tada
1976., jednu nije nikada zaboravio:
»Nešto se dogodilo 11. rujna 2001. s World Trade Centrom u New
Yorku.«
Elliott se dugo pitao što bi to nešto moglo biti. Proguravši se kroz
nekoliko ljudi priđe televizoru.
Sad mu je jasno.
* * *
2002., 2003., 2004., 2005...
Elliott ima 56, 57, 58, 59 godina...
Nije da imamo malo vremena. Nego ga mnogo gubimo. ! ~ Seneka. ~
* * *
~ 147 ~
2006.
Elliott ima 60 godina.
Manhattan - drugi tjedan u siječnju.
Elliott je uzeo nekoliko dana godišnjeg kako bi pomogao Angi da se
smjesti u New Yorku, kamo je došla na studij medicine.
Dok je njegova kći posve uzbuđena zbog novog života, Elliot je
ostavio na par sati i rekao da ide u šoping, neobičan šoping. Tip ga je
dovezao ispred stakleno-metalnog tornja na uglu Park Aveny i 52. ulice.
Utrčava u zgradu i liftom se uspinje na trideset treći kat, gdje je sjedište
važnog liječničkog kabineta. Večer prije obavio je niz pretraga i
snimanja, i sada je došao po nalaze. Elliott je te pretrage radije obavio u
New Yorku nego u San Franciscu, gde ga polovica liječničkoga osoblja
poznaje. Dakako, u teoriji postoji liječnička tajna, ali kao i u svakoj
drugoj sredini i u ovoj se glasine brzo šire.
»Elliotte, izvoli uđi«, reče mu John Goldwyn, jedan od suradnika
kabineta.
Njih su dvojica zajedno studirali u Kaliforniji i ostali su u kontaktu.
Elliott sjedne u naslonjač i Goldwyn otvori kartonski dosje te prostre na
stol nekoliko snimaka.
»Elliotte, neću ti lagati...«, reče pružajući mu snimke.
»Imam rak, je li?«
»Da.«
»Je li ozbiljno?«
»Bojim se da jest.«
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da prihvati vijest, a onda reče:
»Koliko mi preostaje?«
»Par mjeseci...«
Petnaest minuta kasnije Elliott je opet na ulici, među neboderima,
automobilskim trubama i autima. Nebo je plavo, ali je veoma hladno.
Još u šoku od primljene vijesti nesvjesno korača ulicama drhteći
izgubljen i grozničav. Prolazeći kraj trgovačkog centra susretne se licem
u lice s vlastitim odrazom u izlogu jedne luksuzne trgovine. Tada
odjednom shvati da je istih godina i istoga izgleda kao njegov dvojnik
kakvoga je upoznao trideset godina ranije. Eto, konačno sam se pretvorio
u njega...
Na odraz u staklu položi snimak svojih pluća oboljelih od raka. I kao
da se još uvijek mogao obratiti svome dvojniku u drugo vrijeme, dobaci
mu stežući glasnice:
»A ovo si mi dobrano prešutio, gade!«
~ 148 ~
22.
Prepustivši me mojoj sudbini,
otišao je u svjetlom obasjano jutro. ~ Edith Piaf ~
Veljača, 2007.
Elliott ima 61 godinu.
Tri minute prije smrti...
Ispružen na sofi na verandi, ušuškan među pokrivačima, Elliott
posljednji put promatra zalazak sunca u San Franciscu. Cvokoće i unatoč
maski s kisikom ostaje bez daha. Ima osjećaj da mu se cijelo tijelo
raspada. Dvije minute prije smrti...
Približava se taj strašni trenutak. Trenutak odlaska na dugi put.
Često se pravimo da nije važna duljina života, nego način na koji
smo ga proživjeli.
Lako reći kad pucate od zdravlja!
Što se pak njega tiče, dao je sve od sebe, no je li uistinu ispunjen
čovjek? Živi bili pa vidjeli. Mrtvi bili pa vidjeli. Posljednja minuta...
Volio bi umrijeti spokojem zen-majstora.
Ali nije tako jednostavno. Naprotiv, ranjiv je kao dječarac. Boji se.
Nije htio javiti Angie. Nema nikoga kraj sebe.
Stoga, kako ne bi ovaj svijet napustio tako usamljen, snažno pomisli
na Ilenu. I u trenutku izdisaja, uvjeri samog sebe da je ona pored njega.



Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Hoces li biti tu - Gijom Muso taj Sub Dec 24, 2011 1:34 pm

Margita


Administrator
Administrator
23.
Kao što je ljudski imati tajnu,
ljudski ju je i kad-tad otkriti. ~ Philip Roth ~
Veljača, 2007.
Tri dana kasnije.
Lijepo zimsko sunce obasjavalo je zelenkaste aleje groblja
Greenwood koje je na trenutke podsjećalo na park.
Sanduk je upravo spušten u zemlju i svi koji su se posljednji put
htjeli oprostiti s Elliottom prolaze ispred rake, bacajući na lijes šačicu
zemlje ili cvjetak.
Angie krene prva, u pratnji majke koja je doputovala iz Milana.
Zatim kolege, te brojni pacijenti koje je operirao u zadnjih trideset
godina. Da nije bio pod zemljom, Elliotta bi ovakva gužva dobrano
iznenadila i dirnula. Najviše bi ga ganuo dolazak jedne osobe:
umirovljenog detektiva Maldena sa svojih devedeset i nešto godina koji
se hrabro primicao jami, pridržavajući se za kapetana Douglasa, danas
voditelja glavne gradske policijske uprave.
Ceremonija je završila u sumrak pola sata kasnije. Sav se taj svijet
brzo rasuo i vratio svojim domovima, a parkiralište oslobođeno od
automobila ponovno utone u svoj mir. Vrativši se kućama mnogi su
pomislili: »i moje će vrijeme jednom doći«, a zatim, odmah nakon toga:
»samo da to bude što kasnije«.
Maleno je groblje sad ostalo prazno na milost vjetrovima.
Uvjerivši se da je ostao sam, čovjek koji je tijekom ceremonije stajao
po strani napokon se usudi prići grobu.
Matt.
Njegova žena Tiffany odvraćala ga je od dolaska. Nije videla smisla
u odavanju počasti čovjeku koji trideset godina nije s njim htio imati
posla. No Matt je ipak došao.
Elliottovom smrću otišao je cijeli dio njegove mladosti kao i nada u
pomirenje kojem se uvijek potajno nadao.
Jer Matt si nije mogao pomoći i neprestano je razmišljao da se prije
trideset godina moralo dogoditi nešto značajno. Kako objasniti naglu
promjenu Elliottova ponašanja prema njemu? Kako objasniti da je
ostavio Ilenu s kojom je živio savršenu ljubav?
Toliko je pitanja na koja nikada neće dobiti odgovor.
»Odlučio si svoje tajne ponijeti sa sobom, stari moj«, zaključi
nemoćno.
Dok je stajao pred tek postavljenom daskom preko rake, počnu mu
navirati sjećanja. A to je bilo bolno. Nekad su bili tako bliski, iako su se
~ 150 ~
sprijateljili prije više od četrdeset godina, kao da je jučer.
Matt čučne pred nadgrobnom pločom i dugo ostane tako, dok su na
zemlju padale tihe suze. S godinama bi mu oči ponekad same plakale i
nije ih mogao zaustaviti. Ustajući ispusti zajedljivo i kroz bijes:
»Budući da si ti prvi otišao, ima da mi čuvaš to usrano mjesto u
raju...«
Taman kad je kanio krenuti ugleda nekoga iza sebe:
»Vi ste sigurno Matt...«
Okrene se iznenađen tim nepoznatim glasom. Pred njim je stajala
djevojka u dugom crnom kaputu.
»Ja sam Angie, Elliottova kći«, reče pruživši mu ruku.
»Matt Delluca«, predstavi se.
»Otac me upozorio da ćete na pogrebu vi najduže ostati na njegovu
grobu.«
»Bili smo prijatelji«, objasni Matt gotovo stidljivo. »Veoma bliski
prijatelji...« Nekoliko trenutaka ostavi rečenicu nedorečenu, a onda
pojasni: »... No to je bilo davno, puno prije tvojeg rođenja.«
Pozorno promatrajući djevojku, Matt se uznemiri primjetivši veliku
sličnost s Elliottom. Angie je naslijedila skladne očeve crte lica, ali ne i
onu njegovu zabrinutost. Bila je vedra djevojka koja se unatoč boli činila
stabilnom.
»Tata vam je ostavio ovo«, reče pružajući mu papirnatu vrećicu.
»Ah?«, reče iznenađeno prihvaćajući paket.
Angie promisli pa doda:
»Nekoliko tjedana prije smrti rekao mi je da, ako mi se ikad nešto
dogodi... «
»Da?«, reče Matt tjerajući je da dovrši rečenicu.
»Ako budem imala problema, da vas slobodno potražim.«
Dirnut i ohrabren ukazanim povjerenjem, Matt se na trenutak
zamisli, i potvrdi:
»Naravno, pomoći ću ti koliko mogu.«
»Vidimo se možda, doda ona i udalji se poput sjene.
Matt pričeka da nestane iz vida, a onda se okrene prema Elliottovu
grobu:
»Budi bez brige«, reče, »pazit ću na nju.«
Zatim napusti groblje imajući na srcu jedan kamen manje.
* * *
Suznih očiju Matt je vozio cestom Hwy 29 prema Calistogi,
malenome selu u dolini Nape gdje se nalazio njegov vinograd. Tiffany je
bila u Europi na promociji njihovog vina i nije se htio sam vraćati u
hladnu i praznu kuću u San Franciscu.
Za upravljačem svog bolida pređe Oakville i St Helenu, stigavši
zatim na posjed kojim se doista ponosio. Matt je bio bogat čovjek.
~ 151 ~
Trideset godina nije štedio truda da svoje imanje pretvori u jedno od
najcjenjenijih u regiji. Jedan pritisak na daljinski i automatska ograda
otvara mu vrata vinarije. Prođe vrtove uljepšane jezercima i parkira na
kraju šljunčane staze. Stara drvena kuća odavno je srušena prepustivši
mjesto lijepom zdanju mješovitog klasičnog i suvremenog stila.
Pozdravi čuvara i siđe ravno u podrum za degustiranje. Bila je to
prostrana sala ukrašena slikama i skulpturama proslavljenih umjetnika:
Fernanda Legera, Dubuffeta, Cesara, kao i iznimno skupe Basquiata
kojega je poklonio Tiffany za prošli rođendan.
Blago osvjetljenje davalo je parketu lijep bakrenasti ton. I sjedne na
hrastovu klupicu i uzbuđeno otvori papirnu ambalažu nestrpljiv da vidi
što mu je to prijatelj mogao »ostaviti u nasljedstvo«. U vrećici se nalazila
kutija od svijetlog drva s dvije butelje vina koje pomno promotri: Chateau
Latour iz 1959.; Chateau uton Rothschild iz 1982. Vrhunske berbe za dva
najbolja čuvena vina Medoca: nešto kao raj na zemlji...
Proučavajući sa zanimanjem taj Elliottov znak pažnje Matt izdigne
jednu butelju i s iznenađenjem primijeti veliku baršunastu bilježnicu
položenu na dnu kutije.
U trenu osjeti isprva iznenađenje, zatim potpuno uzbuđenje
drhtavim rukama otvori bilježnicu. Imala je stotinjak stranica, pisanih
tamnim slovima profinjenog rukopisa koji je pripisao svom prijatelju.
Čitajući prvu stranicu, Matt osjeti kako ga prolazi jeza.
Stari moj Matt,
Čitaš li ove retke, znači da mi je taj usrani rak na kraju došao glave. Borio sam
se do kraja, ali neke protivnike jednostavno ne možeš pobijediti...
Sigurno si u jučerašnjim novinama vidio obavijest o mojoj smrti i, budući da si
dobričina, nekako si se organizirao i svratio na moj pogreb. Kladim se da si čak
stajao iza drveta čekajući da u miru popričaš s mojom nadgrobnom pločom...
Znam da mi još zamjeraš. Znam da nisi nikad shvatio moje ponašanje i da si
patio kao i ja. Volio bih da sam ti sve to objasnio ranije, ali nije bilo moguće. Shvatit
ćeš zašto... Evo, dakle, nevjerojatne pustolovine koja mi se dogodila i utjecala na sve
nas: tebe, Ilenu i mene. Nastojao sam svaki put donijeti dobre odluke, ali kao što ćeš
vidjeti, imao sam uzak raspon djelovanja.
Kad ovo pročitaš molim te samo da si ništa ne zamjeraš! Uvijek si bio tu za
mene i prava je sreća što sam te imao za prijatelja. Ne budi tužan. Prije no što
počneš čitati, otvori jednu bocu vina - vidjet ćeš da sam zbilja mislio na tebe -
posluži si čašu i popij za mene.
Dok pišem ove retke znam da su mi ovo posljednji dani. Staklena stijena moje
sobe je otvorena: nebo blješti onom jarkom plavom bojom kakve ima samo u
Kaliforniji, par pahuljastih oblačaka putuje njime dok mi vjetar prenosi šum i
razbijanje valova.
Sve te male stvari za koje nikad nemamo vremena... Glupo zvuči, ali tako ih je
~ 152 ~
teško napustiti.
Čuvaj se, stari moj Matt, i dobro iskoristi vrijeme koji ti ostaje.
Da samo znaš koliko si mi nedostajao!
Tvoj prijatelj u životu i smrti,
Elliott.
* * *
Prošla su dva sata ujutro.
Crvenih očiju Matt je dovršavao čitanje neobične priče koju je
ostavio prijatelj. Elliottov susret s dvojnikom, putovanja kroz vrijeme,
neobičan pakt za spas Ilene... Priča u koju trideset godina ranije nije htio
povjerovati sada mu se otkrila u drugom svjetlu.
Matt zatvori bilježnicu i teško ustane. Vrtjelo mu se, boca vina bila
je dobrano otpijena, pa ipak nedovoljno da ublaži beskrajnu bol izazvanu
grižnjom i žaljenjem. Što da sada radi? Da ispije bocu do kraja i utopi
tugu u alkoholu. Na trenutak promisli o toj mogućnosti, no brzo je
odbaci.
Prođe iza šanka za degustaciju i osvježi vodom lice. Zatim navuče
kaput i izađe u noć. Ledeni vjetar otrijezni ga u nekoliko naleta, Ellioot
je bio mrtav i tu nije mogao ništa. No nešto je još ipak mogao.
Ali je li imao na to pravo?
Na parkiralištu ostavi Roadster i radije sjedne u poslovni auto.
Ostavljajući za sobom imanje, uključi GPS sustav i unese adresu u
sjevernoj Kaliforniji. I uputi se prema planinama.
Cijelu noć jurio je prema snježnim krajolicima na zapadu. Bila je još
zima i ceste su još bile smrznute presvučene gustom maglom.
Malo nakon Willow Creeka umalo je ostao bez benzina, spasio ga je
vlasnik trgovine koji mu je pristao prodati kanistar gotovo po cijeni
suhog zlata. Kad je stigao u Weaverville magla se konačno podigla i iza
snježnih vrhova Trinity alpa pojavilo se sunce.
Skrenuo je na šumski put i ubrzo stigao do drvene kućice gde je već
jednom bio s Tiffany. Začuvši tutnjanje džipa, Ilena izađe na trijem...
»Matty!«, vikne zabrinutim glasom.
On joj mahne, a onda joj se pridruži na trijemu i čvrsto je zagrli.
Svaki put kad bi je vidio osjetio bi nešto posebno, nešto između
suosjećanja i poštovanja. Ilena se cijeli život borila, prvo da svlada svoj
tjelesni nedostatak, a onda za prava koja je zagovarala.
»Dobro izgledaš«, primijeti on.
»No zato ti izgledaš zastrašujuće! Što se dogodilo, Matt?«
»Objasnit ću ti, ali prvo mi skuhaj kavu.«
Pođe za njom u kuću. Drvenjara je bila ukusno uređena
tradicionalnim drvenim i dizajnerskim pokućstvom. Staklene stijene,
kamin, informatički uređaji po posljednjoj modi: sve je to kućicu činilo
lijepom i ugodnom za život.
~ 153 ~
»Onda?«, upita Ilena uključivši espresso aparat. »Žena te izbacila?«
»Nije još«, odvrati Matt osmjehnuvši se.
Nježno je pogleda. Unatoč pretrpjelim iskušenjima, Ilena je još
zračila nevjerojatnim šarmom. U Stanfordu, gdje je još držala nastavu,
bila je »zvijezda« kampusa. U tom rasadniku intelektualaca i nobelovaca
mnogi su znanstvenici od nje dobili finu košaricu nakon nekoliko
zavodničkih pothvata. Matt je znao da je Ilena od nesreće odbijala bilo
kakav ljubavni život. U bolnici se borila da preživi višestruke operacije.
U Greenpeaceu je gorljivo radila protiv lobija i vlasti. Ali nikad nije našla
novu ljubav...
»Izvoli kavu«, reče položivši na stol tacnu s dvije šalice vrele kave i
čajnim kolačićima. U sobi se pojavi mačak duge svilenkaste dlake koji je
također tražio svoj prvi obrok toga dana.
Ilena ga uzme u naručje i pomiluje. Taman kad je krenula prema
kuhinji Matt joj iznenada prizna razlog svoga posjeta:
»Umro je Elliott.«
Kućicu osvoji grobna tišina. Ilena ispusti perzijanca koji se dočeka
na noge i mijaukne u znak protivljenja.
»Cigarete?«, upita okrenuvši se prema Mattu.
»Da, rak pluća.«
Ona zamišljeno spusti glavu. Lice joj je bilo mirno, ali Matt primijeti
sjaj u oku.
Ona zatim ode u kuhinju, a mačak za njom.
Ostavši sam, Matt uzdahne. Pogled mu se izgubi među ledenjacima
koji su poput slapova lave padali niz obronke planina.
Najedanput kućom zazveketa razbijeno posuđe. On odjuri u kuhinju
i ugleda Ilenu shrvanu na stolici. Licem među dlanovima, oslobodila je
svu svoju tugu. Matt klekne pokraj prijateljice i čvrsto je zagrli pun
ljubavi.
»Toliko sam ga voljela...«, povjeri mu privivši se uz njegovo rame.
»I ja...«
Pogleda ga očima punim suza:
»Unatoč svemu što nam je učinio, ja sam ga i dalje voljela.«
»Moram ti nešto reći...«, promrmlja Matt.
Ustane i izvadi iz džepa kaputa veliku bilježnicu.
»Elliott mi je ovo ostavio prije smrti«, objasni pružajući je Ileni.
Ona drhtavom rukom primi bilježnicu.
»Što je to?«
»Istina«, reče jednostavno.
Zatim izađe iz kuće i sjedne u auto.
Ilena zatečeno izađe na verandu nastojeći ga zadržati. No Matt je
već bio otišao.
~ 154 ~
* * *
Unatoč lijepom vremenu jutarnji je zrak bio oštar. Ilena se ogrne
pletenom maramom i smjesti u stolicu za njihanje.
Otvori bilježnicu baršunastih korica, odmah prepozna Elliotov
rukopis i osjeti kao da joj neki ledeni bodež probada srce i dušu.
Već nakon prvih redaka shvati da će dobiti odgovor na pitanje koje je
bilo uzrokom njezine tridesetogodišnje patnje.
Zašto si me ostavio?
* * *
Matt je mehanički vozio prema San Franciscu. Tužan i utučen.
Elliottova posmrtna ispovijed isprva mu je donijela olakšanje, koje je
vrlo brzo prepustilo mjesto tjeskobi, a zatim i iznemoglosti.
Iskreno govoreći, ovo post mortem pomirenje ostavljalo je u njemu
dojam nedorečenosti. Matt je imao u sebi epikurejsku crtu. Vjerovao je u
život. »Lijepa smrt«, pomisao na miran odlazak na drugi svijet,
ostavljanje pozitivnih djela iza sebe: sve to nije ga nimalo brinulo. Ono
što bi volio jest ponoviti ludovanja s Elliottom. Ploviti s njime brodom po
zaljevu, piti aperitive u kafićima stare luke, kušati pastrve Kod Francisa,
šetati šumama Sierra Nevade... Živjeti.
No ne treba sanjati. Elliott je bio mrtav, a možda ni on neće još dugo.
Naivno je uvijek zamišljao da će sve na kraju sjesti na svoje mjesto.
No život nije tako htio, a godine su prolazile...
Sad su bila tri sata popodne. Kako se bližio gradu promet je postajao
sve gušći. Zaustavi se na benzinskoj crpki da napuni do čepa i nešto
pojede. U zahodu nekoliko puta osvježi lice vodom, kao da će time
ukloniti umor i starost. U zrcalu ugleda izbezumljeno lice. Krulio mu je
želudac i bio je shrvan od umora i tjeskobe. Odakle mu taj dojam da mu
promiče nešto važno? Nešto ga je mučilo još od protekle noći. Slagalica
kao da nije sasvim složena, ali nije znao reći zašto.
Naruči sendvič i sjedne za stol kraj prozora, odakle je odsutno
promatrao automobile na autocesti 101. Kao da čini slatki grijeh zagrize
u sendvič sa šunkom. Otkad su mu posljednji nalazi pokazali
alarmantnu razinu kolesterola, žena mu je branila ovakvu hranu. Ali
danas Tiffany nije ovdje da se brine za njega.
Između dva zalogaja ipak uzme kutiju s lijekovima za snižavanje
kolesterola koju je uvijek nosio u džepu sakoa. Pločica je bila gotovo
prazna. Istisne posljednju kapsulu i proguta je s gutljajem kave.
Taj nehotičan pokret upali mu lampicu.
Ostavi sendvič i kavu, i požuri prema džipu.
Jer upravo je shvatio što mu već nekoliko sati ne da mira!
Dvaput je pročitao Elliottovu priču. Jasno je da mu je stari
Kambodžanac dao deset pilula, samo devet putovanja kroz vrijeme!
Deset pilula; devet putovanja.
Gdje je, dakle, nestala preostala pilula?
~ 155 ~
Posljednja pilula... 24.
Kad se nađeš na raskrižju nekoliko putova i ne budeš znao kojim krenuti, ne odabiri
nasumice, nego sjedni i čekaj. Čekaj i čekaj. Budi miran, šuti i slušaj srce. A onda,
kada čuješ njega, ustani i pođi kamo te vodi. ~ Susanna Tamaro ~
2007.
Matt ima 61 godinu.
Matt je stigao u grad za manje od pola sata. Nešto mu se muvalo po
glavi. Suluda zamisao ipak ga je ohrabrivala.
Sjuri se na Marina Bd i, kao u dobra stara vremena, parkira pred
Elliottovom kućom. Nadao se da će ondje naći Angie, ali kuća je očito bila
prazna. Nakon zvonjave i kucanja na vrata, obiđe kuću i preskočvši
ogradu nađe se u vrtu. Mjesto se gotovo i nije promijenilo. Stari aljaški
cedar vjerno je stajao na svome mjestu šireći svoju impresivnu krošnju
koja je milovala stakleni zid. Matt je bio gotovo uvjeren da, za razliku od
okolnih kuća, u ovoj nema alarma. Svuče kaput, omota njime ruku i
svom snagom udari laktom u staklenu stijenu u kuhinji. Staklo je bilo
debelo, ali kad je riječ o fizičkoj snazi, Matt je još bio u dobroj formi. Kad
je staklo popustilo, vješto provuče ruku kroz krhotine i otvori vrata
iznutra.
Ušulja se u kuću i za dobra tri sata pregleda svaki detalj kuće, od
krova do podruma, pomno pretražujući svaku sobu, izvlačećeći ladice,
provjeravajući svaki ormar, podižući neke odlijepljene delove parketa,
sve u nadi da će naći posljednju pilulu. No nije ju našao.
Spustila se noć. Matt je već htio krenuti kući, kad se zaustavi pred
uokvirenom Elliottovom fotografijom postavljenom iznad nekoliko
Angienih slika.
Tada otvoreno ispusti bijes i razočaranje:
»Fino si nas zajebao, ha?!«, vikne prema Elliottovom portretu.
Psovao ga je kao da je ondje pred njim:
»Sve su to gluposti, zar ne? Sranja koja si izmislio da opravdaš svoje
ponašanje...« Priđe fotografiji i pogleda liječnika u oči:
»Nije postojao nikakav Kambodžanac! Nije bilo nikakvih pilula!
Nikakvih putovanja kroz vrijeme! Izmišljao si prije trideset godina i
nastavio si izmišljati do smrti!« U očaju dohvati sliku i tresne njome o
zid. »Gade!«
Zatim se, na izmaku snaga, sruši na uredski naslonjač. Trebalo mu
je dugo da se donekle smiri. Sada je već cijela soba bila u mraku.
Matt ustane i upali malenu svjetiljku na drvenom stoliću u Među
komadićima stakla pokupi Elliottov portret i položi g policu s knjigama.
»Bez uvrede!« Knjige...
~ 156 ~
Priđe bliže policama. Sjetio se onog dana kad je došao ubaciti gram
među stranice atlasa. Stojeći pred policama prelazio je na djela sve dok
nije naišao na ono što je tražio. Dohvati stari atlas, poravna rub da
ukloni tanki sloj prašine i protrese zbirku karata i nacrta. Ništa, a onda
odjednom neka intuicija, posljednji potez kako bi ustrajao u svome snu...
Uzme sa stola nož za otvaranje pisama i uvuče ga između posljednje
stranice i stražnje korice atlasa koje su bile prilijepljene. Morao je malo
jače uprijeti, a onda na pod padne malena plastična kockica.
Matt je uzbuđeno podigne. Bila je to sićušna hermetički zatvorena
vrećica koju smjesta otvori istresajući sadržaj na dlan. Na dlanu se sada
nalazila malena plavičasta pilula... Pokuša se suzdržati, ali obuzme ga
silan nalet adrenalina. Posljednja pilula. Posljednje putovanje...
* * *
Što da sada učini?
Što je Elliott smjerao zadržavši posljednju mogućnost povratka u
prošlost? I zašto je odlučio sakriti pilulu upravo na to mjesto, u skrovište
za koje je mogao znati samo on? Matt se prešetavao po boravku prevrćući
stalno ista pitanja, kad mu zazvoni telefon. Pogleda na mobitel i
prepozna ispisani broj.
»Ilena?«
»Da, ja sam, pročitala sam bilježnicu... « Govorila je bezbojnim
glasom, pokušavajući suzbiti ispade straha i emocija. »To je sranje,
Matty, moraš mi reći nešto više o tome.«
Matt nije znao što bi odgovorio. Zatvori oči i protrlja kapke.
Dakako da je Ilena teško mogla povjerovati Elliottovoj priči! Kako bi
drukčije moglo biti? Kako tražiti od nje da prihvati tu nevjerojatnu priču
kad nikad nije ni posumnjala na neobičnu dramu koja je morila čovjeka
kojega je voljela.
»Zasad ti još ne mogu ništa reći«, odgovori Matt.
»Možeš, objasnit ćeš mi to!«, reče Ilena uzrujano. »Dođeš i natjeraš
me da oslobodim emocije koje sam morala zatomljivati trideset godina i
nestaneš kao lopov!«
»Ilena, vratit ću ti ga.«
»Koga?«
»Elliotta.«
»I ti si poludio! Matt, Elliott je mrtav. MRTAV!«
»Vratit ću ti ga«, ponovi jednostavno Matt. »Obećavam.«
»Prestani mi zadavati bol!«, vikne Ilena i sklopi slušalicu. Matt vrati
mobitel u džep. Stane kraj staklene stijene orošene kišom. Bio je smiren i
odlučan. Sad mu se sve činilo jasno. Ova posljednja pilula namijenjena je
njemu.
* * *
~ 157 ~
Nađe u hladnjaku bocu Perriera i ispije veliki gutljaj da - kako bi se
reklo - »pilula lakše klizne«. Eto.
Prekasno za povratak.
Vrati se u boravak, sjedne u naslonjač i prekriži noge na radnom
stolu. Sad je morao samo čekati. Ali što čeka? Mučninu u želucu? Grčeve?
Ili da se i on vrati trideset godina unatrag...? Čeka i čeka. Uzalud.
Razočarano se popne na kat, pronjuška po kupaonici i nađe kutiju
lijekova za spavanje. Popije dvije tablete, spusti se u sobu i ispruži na
dvosjedu. Zatvori oči, prebroji ovčice, otvori oči, promijeni položaj, svjetlo,
ponovno ga upali...
»Sranje!«, vikne naglo ustajući.
Previše nemiran da bi usnuo, navuče kaput i napusti kući ledenim
pljuskom. Otrči do auta. Brzo krene, popne se ulicom more i dođe do ulice
Lombard. Bila je zima, prošla je ponoć i su bile puste. Taman kad je
stigao do najvišeg dijela Russian Hilla - do mjesta gdje se ulica
serpentinama spušta do North Beacha - naglo ga uhvati san. Odjednom
osjeti snažnu bol u vratu, zamagli mu se pred očima i osjeti kako mu u
sljepoočnice navire krv. Izgubi svijest i sruši se na upravljač ne stigavši
se ni parkirati.
Džip klizne niz pločnik, pregazi dva grma hortenzija a onda se zabije
u željeznu ogradu.
* * *
1977.
Kad je otvorio oči, Matt je ležao na zemlji nasred zavoja u ulici
Lombard. Noć je bila veoma mračna, mutna od kiše i magle.
Mokar do kosti, Matt jedva ustane. Koliko je vremena tako ležao?
Pogleda na sat, ali stao je. Pogleda uokolo tražeći auto: džip je nestao.
Malo više, u ulici Hyde, u tami je bljeskao natpis trgovine. Požuri do
dućana. Mjesto je bilo prazno, samo je jedan azijski djelatnik slagao na
policu limenke sode. Matt ode do stalka s časopisima. Uznemireno
dohvati primjerak Newsweeka: na naslovnici usiljeni osmijeh Jimmya
Cartera. Uz rub časopisa datum izdanja: 6. veljače 1977. Žurno izađe iz
trgovine.
Pilula je konačno postigla učinak! I on se vratio u prošlost, trideset
godina unatrag! No znao je da je to vremensko putovanje kratkotrajno.
Imao je samo nekoliko minuta da nađe Elliotta. Prvo se namjeravao
vratiti u marinu, ali prema onom što je pročitao u bilježnici znao je da je
u to vrijeme Elliott često radio noću.
Nakratko promisli pa odluči.
Bolnica Lenox bila je na nešto više od kilometar zračne udaljenosti.
Kratka udaljenost autom, ali pješice i ne baš tako blizu. Stane nasred
ceste u nadi da će zaustaviti neki automobil, ali začuje samo nekoliko
osvetničkih truba, i nekoliko automobila zapljusne ga tako da je sad bio
posve mokar.
~ 158 ~
Stoga odluči stoički krenuti u noćni trk do bolnice. Penjao se i bio
ulice ovog topografski veoma zanimljivog grada. Gotovo ostao bez daha,
zastane u ulici California. Pognuvši se s rukama na koljenima, opet dođe
k sebi, silno žaleći što nije slušao Tiffany koja ga je nagovarala na
svakodnevno trčanje kako bi skinuo suvišnih deset kilograma. Kaput mu
se toliko natopio da je podsjećao na divovsku krpu za pod pa ga ostavi na
ulici. Oslobodivši se, nastavi trčati po pljusku.
Radije će krepati od srčanog udara nego odustati ovako blizu cilja.
Taj je dan čekao četrdeset godina. Dan kad će i on moći spasiti
Elliotta.
Napokon ugleda bljeskava svjetla hitne pomoći. Što je brže mogao
pretrči i posljenjih stotinu metara, uletjevši u bolnicu kao da se radi o
životu ili smrti.
»Trebam doktora Elliotta Coopera!«, ispali kao iz strojnice.
»Oprostite?«, reče djelatnica na prijemu.
»Trebam doktora Elliotta Coopera!«, ponovi razgovjetnije.
Uslužna mlada žena - ipak su to još sedamdesete - pruži ručnik da se
osuši, a onda pogleda raspored. Baš kad je zaustila, pretekne je jedna
bolničarka:
»Elliott je u kantini«, reče zagrizavši u pločicu čokolade. »A to je
mjesto...« Matt je već jurio holom, dok je bolničarka završavala rečenicu
»...rezervirano za osoblje.«
* * *
Matt odgurne dvokrilna vrata liječničke blagovaonice. Mjesto je bilo
prazno, u polutami. Zidni sat pokazivao je dva ujutro, a na radiju iza
šanka tiho je svirao koncert Nine Simone. Matt krene prema sredini
stolova. Na kraju dvorane Elliott oslonjen na zid i nogu ispruženih na
klupi, popunjavao je liječničke dosjee i pušio.
»Što je, stari, još se radi?«
Elliott se trgne i okrene prema čovjeku koji je upravo ušao, isprva ga
nije prepoznao. A onda je zanemario bore, korpulentno prorijeđenu kosu.
»Trideset godina učini od tebe čovjeka, ha?«
»To... to si ti?«, promrmlja mladi liječnik polako ustajući.
»Glavom i bradom.«
Nakon kraće dvojbe, dva se muškarca zagrle.
»Jebote, otkud ti?«
»Iz godine Gospodnje 2007.«
»Kako si uspio...?«
»Ostala je još jedna pilula«, objasni Matt.
»Znači, znaš sve?«
»Da.«
»Žao mi je zbog svega što se dogodilo«, ispriča se Elliott.
»Ne brini se...«
~ 159 ~
Dvojica muškaraca stajala su jedan nasuprot drugoga dirnuti i
zbunjeni.
»Kako ti je u 2007.?«, upita Elliott uvijek željan informacija iz
budućnosti.
»Ostario sam«, reče Matt smiješeći se, »ali dobro sam.«
»Još smo posvađani?«
Matt zastane, a onda prizna pogledavši prijatelja ravno u oči:
»Ti si mrtav.«
Zavlada muk, oluja zatutnji još glasnije, a melankolični glas Nine
Simone izgubi se u šumu kiše.
Ne mogavši izgovoriti ni riječi, Elliott sklopi oči i spusti glavu.
Upravo kad je Matt kanio nešto dodati ugleda na košulji krvavu
točkicu i osjeti prvu drhtavicu.
»Odlazim«, vikne pridržavajući se za Elliotta.
Zahvaćen trzavicom, Matt se naglo sagne, tijelo kao da mu je naglo
udarila struja.
»Došao sam te spasiti, izusti bolno.«
Toliko se tresao, da mu je Elliott pomogao sjesti na pod.
»A kako to kaniš učiniti?«, upita kleknuvši pored njega.
»Ovako«, reče Matt izvadivši mu iz usta cigaretu i zdrobivši je na
pločicama kantine. Elliott je zabrinuto promatrao prijatelja. Vrat mu se
ukočio i svi su mu se udovi nasumice grčili.
»Nisi jedini koji može spašavati živote«, promrmlja Matt, uspije se
osmijehnuti.
»Ako budem još živ, vidimo se u 2007.«, predloži Elliott.
»Tebi je u interesu, stari.«
»Trideset godina je još mnogo«, primijeti Elliott primivši ga za ruku.
»Ne brini se, brzo će to proći.«
U nekoliko sekunda Mattovo disanje postane hrapavo i glasno. Oči
mu se zastakle, a lice zgrči. Uspio je još samo dodati:
»Uvijek prođe prebrzo...«
A onda nestane u bolnom jecaju.
* * *
Elliott ustane silno zabrinut. Mattov povratak u budućnost je bolniji
nego njegovom dvojniku. Je li ipak uspio stići na to mjesto? I ako jest, u
kakvu stanju?
Kao i svaki put kad bi osjećao tjeskobu, dohvati kutiju cigareta,
žustro pripali jednu. Unatoč kiši, otvori prozor i zadivljeno pogleda
pljusak koji mu je slalo nebo. Tu cigaretu Elliott popuši polako i u miru.
Jako je dobro shvatio Mattovu poruku.
Zureći u prazno, hipnotiziran kišnom kulisom ponovno je razmišljao
o riziku kojem se izložio njegov prijatelj kako bi mu spasio život.
~ 160 ~
»E sad si me zbilja iznenadio, stari!«, prizna sasvim tiho, nadajući se
da će snagom duha njegova poruka ipak stići do Matta.
Ugasi opušak u okvir prozora, baci u smeće tek otvorenu kutiju
cigareta i napusti kantinu.
Bila mu je to posljednja cigareta u životu.
~ 161 ~
Epilog
2007.
Prošla su dva sata ujutro, ali u Ileninoj kućici još gore svjetla. Na
radnom stolu između mobitela i šalice ledenog čaja baršunasta bilježnica
s Elliottovom pričom otvorena na posljednjoj strani.
Ilena je za radnim stolom, očiju bolnih od previše plača. Već je skoro
usnula, kad se perzijski mačak koji je spavao na dvosjedu odjednom
nakostriješi i čudno frkne te se brzo sakrije pod maleni regal s ladicama.
Na tren kuća se zatrese, zidovi stanu vibrirati, pukne žarulja i vaza
se razbije o pod. Ilena prestravljeno ustane. Začuje prigušeno tutnjanje, a
onda nekakvo uzdisanje, i baršunasta bilježnica nestane pred njezinim
očima!
Malo po malo vibracije prestanu, mačak polako izađe iz skrovišta i
žalobno mijaukne. Ilena je pak stajala skamenjena, paralizirana od
ushita. Glavom joj prostruji suluda misao:
Ako bilježnica više ne postoji, znači da je Elliott nije napisao. Ako je
Elliott nije napisao, znači da je... živ.
* * *
»Gospodine! Jeste li dobro, gospodine?«
Kad je otvorio oči, Matt je bio glavom naslonjen na upravljač svoga
džipa. Sa svake strane vozila prilijepljeni za prozore stajala su po dva
policajca zabrinuta za njegovo stanje.
Matt se bolno uspravi i otvori vrata.
»Zvat ću hitnu!«, reče jedan policajac ugledavši mrlje krvi na košulji.
Matt je bio loše. Zujalo mu je u glavi i popucali su mu bubnjići. Izađe iz
auta zaklonivši rukom oči od svjetla. Udovi su mu bili teški kao da je
prespavao nekoliko mjeseci. Policajci su ga već obasipali pitanjima.
Probivši željeznu rampu, terenac se zaustavio na stubama najstrmije
ulice u gradu. Matt pokaže papire, prizna potpunu odgovornost za
nesreću i pristane obaviti alkotest koji se pokazao negativnim.
Oslobođen od obveza prema snagama reda napusti ulicu Lombard ne
čekajući dolazak hitne pomoći.
Sinoćnja oluja ustupila je mjesto lijepom vjetrovitom, ali sunčanome
jutru.Snen i ošamućen, Matt odšepesa do marine. Sve mu se pomiješalo u
glavi. Sada više nije bio ni u što siguran. Je li njegovo putovanje kroz
vrijeme bilo samo san? Je li uspio spasiti Elliotta?
Stigavši u marinu, Matt stane lupati kao luđak na vrata svoga
prijatelja.
»Otvori, Elliotte! Otvori ta jebena vrata!«
~ 162 ~
Ali kuća je bila prazna.
Ako vrijeme nije moglo izbrisati njihovo prijateljstvo, sigurno njihovo
prijateljstvo nije moglo izbrisati vrijeme.
Iscrpljen i psihički slomljen, Matt se u suzama sruši na tlo. Ostane
tako ležati sve dok iz ugla ulice Fillmore ne dođe aut i zaustavi se pred
njim. Iz taksija izađe Ilena puna nade, no Matt joj samo odmahne
glavom u znak da nije uspio.
Nije održao riječ, nije uspio vratiti Elliotta.
* * *
Ilena prijeđe cestu i napravi nekoliko koraka prema plaži, Golden
Gate bio je sasvim blizu i prvi put osjeti se dovoljno hrabra da pogleda taj
prokleti most s kojega se trideset godina ranije bacila. Još je imao onaj
primamljivi sjaj koji ga je činio tako fascinatnim.
Kao omamljena jutarnjim suncem, Ilena se uputi prema moru.
Na plaži je neki čovjek šetao kroz valove. Kad se okrenuo, Ilena
uspije vidjeti njegovo lice i srce joj se naglo stegne.
Je li..........
Kraj



Spojler:


http://www.book-forum.net

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu