PrijemPortalFAQ - Često Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi
Share | 
 

 Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Meow Mix
Administrator
Administrator


Broj postova: 2447
Age: 24
Lokacija: t.a.r.d.i.s

PočaljiNaslov: Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena   Ned Apr 01, 2012 7:06 pm

First topic message reminder :



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”
Nazad na vrh Ići dole

AutorPoruka
Meow Mix
Administrator
Administrator


Broj postova: 2447
Age: 24
Lokacija: t.a.r.d.i.s

PočaljiNaslov: Re: Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena   Pet Apr 13, 2012 4:42 pm

\ Iako suočena s užasom, nije zaboravila pristojno ponašanje. Pristojbe male
djevojčice najlakše su žrtve — kaže Street u scenariju. Njihova potreba da budu
dobre jača je od nagona za preživljavanjem.
Bio je hladan i mokar od kiše, ali počeo se znojiti. Zašto ju je on morao pronaći?
Zašto to nisu mogli biti njezin otac ili Isabel? Pomakne se što je tiše mogao. —
Svi te traže, zlato. Tvoji roditelji su zabrinuti.
Čuo je nekakvo micanje po prašini. I ona se pomaknula jer je, pretpostavljao je,
bila suviše prestrašena da bi mu dopustila da joj dođe bliže. Ali što ju je
prestrašilo?
Mrzio je pomisao da joj se prišulja. Štoviše, bilo mu je mrsko što je taj osjećaj
sam po sebi pridodao rastućoj hrpi svakojakog smeća u njemu, koje je bilo
njegova glumačka zaliha — mjesto koje je posjećivao svaki put kad mu je
trebao neki ružan oblik ljudskog ponašanja. Svaki je glumac imao takvu zalihu,
ali vjerovao je da je njegova gnjusnija nego kod većine drugih.
Samo ju je krajnji očaj mogao natjerati unutra. Osim ako nije imala drugog
izbora... — Jesi li ozlijeđena? Zadržao je miran glas. — Je li te netko ozlijedio?
Poče prestrašeno zamuckivati: — Tu ima puno paukova.
Umjesto da ode do nje i još više je uzruja, pomaknuo se bliže vratima tako da
nije bilo ni govora o tome da šmugne mimo njega. — Jesi li... jesi li sama došla
ovamo?
— Vra — vrata su bila otvorena pa sam se provukla unutra.
— Sama?
— Bojala sam se grmljavine. Ali nisam znala da će biti tako mračno.
Nije se mogao otresti Streetove sjene. — Jesi li sigurna da nisi došla s nekim?
— Da. Došla sam sama.
Opustio se. — Ova vrata su prilično teška. Kako si ih zatvorila.
— S obje ruke sam ih jako gurnula.
Duboko je udahnuo. — Sigurno si jaka kad si to učinila. Da ti opipam mišiće.
Naivci se rađaju svake minute, ali ona nije bila jedna od njih. — Ne, hvala.
— Zašto ne?
— Zato jer ti ne voliš djecu.
E, sad si me uhvatila. Stvarno mora poboljšati svoj odnos s djecom prije nego
što se uključe kamere. Jedan od razloga zbog kojih je Street bio takvo čudovište
bila je njegova sposobnost da prodre u njihov svijet. Nisu shvaćali daje zao dok
nije bilo prekasno.
Prisili se vratiti u stvarnost. — Ej, ja volim djecu. Nekad sam i ja bio dijete. Iako
nisam bio dobro dijete kao ti. Uvijek sam upadao u neprilike.
— Mislim da ću i ja biti u neprilici.
Možeš se kladiti. — Ma ne, bit će tako sretni što si se vratila da će sve proći u
najboljem redu.
Nije se micala, ali oči su mu se toliko priviknule na tamu daje vidio nejasan lik
šćućuren pokraj nečega što je izgledalo kao prevrnuti stolac. Još jednom, samo
da bude potpuno siguran. — Reci mi još jednom, zlato. Jesi li ozlijeđena? Je li te
tko ozlijedio?
— Ne. Ugleda lagani pokret. — U Italiji su paukovi strašno veliki.
— Da, ali ako hoćeš, ja ih mogu ubiti. Dobar sam u tome. Ništa nije rekla.
Dok se Steffie premišlja, Tracy i Harry prolaze paklene muke. Vrijeme je da
nastupi ozbiljno. — Steffie, tvoji mama i tata doista se plaše. Moram te odvesti
k njima.
— Ne, hvala. M-možeš li, molim te, otići?
— Ne mogu to učiniti. Ponovno krene prema njoj, sasvim polagano. — Ne želim
te plašiti, ali moram doći po tebe.
Šmrcanje.
— Kladim se i da si gladna.
— S-sve ćeš po-pokvariti. Počela je plakati. Ništa strašno. Samo nekoliko tužnih
jecaja koji su ga razdirali.
Stao je da joj da malo vremena. — Sto ću pokvariti?
— S-sve.
— Na primjer. Stao je sa strane između nekih sanduka.
— Ne bi shvatio.
Sad je već bio tako blizu da ju je gotovo mogao dotaknuti, ali nije. Umjesto
toga, čučnuo je na tlo nekoliko centimetara dalje, smanjivši tako svoju visinu na
najbolji mogući način. — A zašto?
— T-tako.
Smetalo ga je što nije bio dorastao tome. Nije znao ništa o djeci i nije imao
pojma kako to riješiti. — Imam ideju. Poznaješ doktoricu Isabel? Voliš je, zar ne?
Hoću reći, puno više nego mene.
Prekasno, shvati da to možda nije najbolji način postavljanja pitanja veoma
pristojnoj maloj djevojčici. — Nema veze. Neću se ražalostiti. I ja volim
doktoricu Isabel.
— Jako je draga.
— Mislio sam... Ona je osoba koja mnogo toga shvaća. Zašto te ne bih odveo do
nje pa možeš njoj reći što ne valja.
— Hoćeš li je dovesti k meni?
Tracy nije odgojila glupaču. Ovo će potrajati. Nasloni se na jedan sanduk od
vina. — Ne mogu to učiniti, dušo. Moram ostati s tobom. Ali obećavam da ću te
odvesti k njoj.
— Moj tata će to morati saznati?
— Da.
— Ne, hvala.
Što je sad to? I dalje se opušteno ponašao. — Bojiš se tate?
— Tate?
Bilo je to čuđenje u njezinom glasu pa mu je laknulo. — Meni se čini drag
čovjek.
— Je. Iz te je riječi zračila beskrajna tuga. — Ali odlazi.
— Mislim da mora otići zbog posla. Odrasli moraju raditi.
— Ne. Riječ se pretvori u niz jecaja. — Odlazi zauvijek, za-u-vijek.
— Tko ti je to rekao?
— Čula sam ga. Jako su se svađali, više se ne vole i odlazi. Znači, o tome se
radi. Steffie je čula svađu između Tracy i Briggsa. Što mu je sad činiti? Nije li
negdje pročitao da djeci treba pomoći da riječima izraze svoje osjećaje? —
Svašta.
— Neću da ode — reče ona.
— Tek sam upoznao tvog tatu i ne poznajem ga dobro, ali mogu ti reći ovo:
nikada te ne bi zauvijek ostavio.
— Neće otići ako se stvarno izgubim. Morat će ostati i tražiti me.
Tu smo dakle.
Pametno dijete, mora joj to priznati. Bila je spremna suočiti se s najgorim
strahovima kako ne bi izgubila oca. Međutim, u međuvremenu njezini će
roditelji poludjeti od brige. Nije se ponosio sobom, ali morao je to učiniti. — Ne
miči se! Vidim ogromnog otrovnog pauka!
Poletjela je prema njemu, a sljedeće čega je bio svjestan bilo je to da se
priljubila uz njega dršćući cijela, vlažne odjeće i ledenih bosih nogu. Metnuo ju
je u krilo i stisnuo. — Otišao je. Mislim da i nije bio pauk. Daje to bila prašnjava
kuglica.
Male djevojčice ne mirišu isto kao velike djevojke, primijeti. Oznojila se, no, taj
miris nije bio neugodan, a kosa joj je mirisala po šamponu s mirisom žvakaće
gume. Protrlja joj ruke, pokušavajući ih malo zagrijati. — Prevario sam te —
morao joj je priznati. — Nije bilo pauka, ali tvoji mama i tata uzrujani su i
moraju vidjeti da si dobro.
Tada se počela malo otimati, ali on joj je i dalje trljao ruke da je smiri. U isto
vrijeme pokušavao je procijenti kako bi to Isabel riješila. Sve što bi rekla bilo bi
na mjestu — nježno, puno razumijevanja, savršeno za tu prigodu.
K vragu.
— Plan ti je loš, Steffie. Ne možeš vječno ostati skrivena, točno? Prije ili poslije
morala bi nešto pojesti, a onda bi opet bila na početku.
— I mene je to mučilo.
Malo se smirila i iznad njezine glave, on se nasmiješi. — Treba ti novi plan. Koji
nema toliko rupa. Za početak, moraš reći mami i tati što te je toliko uzdrmalo.
— Možda ću ih povrijediti.
— Pa što? I oni su povrijedili tebe, nisu li? Jedan savjet, dijete: pokušaš li živjeti
tako da nikoga ne povrijediš, pretvorit ćeš se u slabića, a nitko ne voli slabiće.
Gotovo daje vidio Isabel kako se mršti, ali što sad? Nema je ovdje, a on daje sve
od sebe. Ipak, malo se ispravio. — Ne kažem da moraš namjerno ljudima
zadavati bol. Samo hoću reći da se moraš boriti za ono što ti je važno, a ako
pritom nekoga povrijediš, to je njegov problem, ne tvoj. Nije puno bolje, ali je
istina.
— Mogli bi poludjeti.
— Nisam ti to htio prije reći, ali iskreno, mislim da će tvoji mama i tata ionako
poludjeti. Ne odmah. U početku će biti tako sretni što te vide da će sliniti oko
tebe. Ali kad ih to prođe — e, sad, ja samo nagađam — mislim da ćeš se nakon
toga morati dobro potruditi da ne nadrapaš.
— Sto to znači?
— Znači da ćeš morati biti pametna i da ćeš se morati ponašati tako da se ne
uvališ u nevolje.
— Na primjer?
— Recimo... kad konačno prestanu jadikovati, bit će ljuti na tebe jer si pobjegla,
a tad si na opasnom terenu. Morat ćeš im objasniti da je za sve krivo to što si ih
čula kako se svađaju i, ovo je važno, dok to radiš, morat ćeš malo plakati i
izgledati tužno. Možeš li to?
— Nisam sigurna.
Nasmijao se samome sebi. — Pođimo do vrata gdje se bolje vidi pa ću ti
pokazati. Dobro?
— Dobro.
Dignuo ju je i odnio do vrata. Prednjim dijelom sandala lupala ga je po
goljenicama. Objesila mu se za vrat, bila je prevelika za nošenje, ali imala je
potrebu za tim. Kad su došli do vrata, ponovno je čučnuo i metnuo je u krilo ne
obazirući se na blato. Kiša je prestala i bilo je dovoljno svjetla da razazna
veoma prljavo, suzama obliveno lice i ozbiljne, izražajne oči koje su ga gledale
kao da je Djed Mraz. Da samo zna...
— Dobro, cilj mi je da si za cijeli život zapamtiš kako ćeš se izvući, u redu?
Skrušeno je kimnula.
— Kad se jednom smire, zaključit će da te moraju kazniti kako bi bili sigurni da
više nikad nećeš napraviti nešto slično. Prostrijelio ju je pogledom. — I da se
razumijemo, ako još jednom odlučiš izvesti takvo sranje, mene nećeš tako lako
prevariti kao svoje roditelje, zato ti je pametnije da mi odmah obećaš da ćeš
smisliti pametniji način za rješavanje svojih poteškoća.
Još jednom je skrušeno kimnula. — Obećajem.
— Dobro. Maknuo joj je kosu s lica. — Kad ti roditelji počnu govoriti o
posljedicama koje ćeš snositi zbog svojeg postupka, znači da razmišljaju o
kazni, ti ćeš im morati reći zašto si pobjegla. Nikako nemoj zaboraviti reći kako
si se grozno osjećala kad si ih čula da se svađaju jer, budi svjesna toga, to je
tvoj glavni adut. Naravno, kad budeš govorila o tome, opet ćeš se rastužiti, što
je dobro, jer ćeš to iskoristiti da izgledaš što jadnije. Je li ti jasno?
— Moram li plakati?
— Neće škoditi. Da vidimo kako ćeš to izvesti. Pogledaj me što tužnije.
Pogledala gaje, oči su joj bile tako tužne, nešto najtužnije što je ikada vidio,
samo što je shvatio da još nije ni počela pa se skoro nasmijao kad je iskrivila
lice, ugrizla se za usne i strašno teško uzdahnula.
— Malo pretjeruješ, mala.
— Kako to misliš?
— Budi prirodnija. Samo pomisli na nešto tužno, na primjer da ćeš do kraja
života ostati zaključana u svojoj sobi, a sve su ti igračke odnesene, i pusti da ti
se to vidi na licu.
— Ili da je tata zauvijek otišao?
— Može i to.
Kratko vrijeme razmišljala je o tome i začas je složila tužno lice, a i usnice su joj
podrhtavale.
— Izvrsno. Mora brzo završiti sat glume, prije nego što se potpuno zanese.
— Da čujem na brzinu što smo sve rekli.
Mršavim dlanom kvrcne se po nosu. — Ako se počnu ljutiti, moram im reći da
sam čula kako se svađaju i što mislim o tatinom odlasku, čak i ako ih
povrijedim. Mogu se i rasplakati kad im kažem. Samo moram misliti na nešto
tužno, na primjer da tata odlazi, i moram izgledati jadno.
— Shvatila si. Daj ruku.
Pljesnuli su dlanovima, ona se nasmijala što je bilo kao da je granulo sunce.
Dok ju je kroz mokru travu uzbrdo vodio za ruku, sjeti se ranijeg obećanja i
promijeni izraz lica. — Više ne moraš razgovarati s doktoricom Isabel, je li? Sad
bi samo trebalo da razgovara s presvijetlom Dušebrižnicom i upropasti sav
njegov trud pričom o iskrenom pokajanju. Uskoro bi podrhtavanje usana bilo
prošlost.
— Mislim da mi je sad dobro. Ali — malo ga čvršće stisne za ruku — hoćeš li...
Možeš li ostati sa mnom dok budem razgovarala s njima?
— Mislim da to nije dobra zamisao.
— Ja mislim da je. Ostaneš li sa mnom, mogao bi, znaš, i ti biti tužan.
— Sve žele zapovijedati.
— Molim?
— Vjeruj mi kad ti kažem da bih samo pokvario tvoju veliku predstavu. Ali
obećajem da ću doći vidjeti kako si. Ako te odluče zatvoriti u tamnicu,
prokrijumčarit ću ti nekoliko čokoladica.
— Ne bi to napravili.
Njezin malo prijekorni pogled podsjeti ga na Isabel i on se nasmiješi. — Točno.
Čega se onda bojiš?
Briggs se upravo vratio provjeriti ima li što novo tako da su se svi skupili pred
vilom kad se Ren s njom popeo stazom od kuće. Čim su je ugledali, oboje
roditelja počeše trčati. Potom su se našli na šljunku na koljenima gotovo
ugušivši siroto dijete.
— Steffie! 0, moj Bože, Steffie!
Ljubili su je, provjeravali posvuda da vide nije li možda ozlijeđena, a onda je
Tracy skočila i Rena sveg zaslinila poljupcima. Briggs ga je htio zagrliti, što je
Ren uspio izbjeći sagnuvši se zavezati vezicu na cipeli. Isabel je pak ponosno
stajala ondje što gaje beskrajno ljutilo. Sto je očekivala da će učiniti? Da će ubiti
dijete?
Tada mu je sinulo da je u jednom trenutku dok je bio sa Stef-fi, hvala Bogu,
prestao misliti na Kaspara Streeta.
Isabelino ponašanje nije potisnulo njegovu silnu žudnju da ponovno uroni u nju
iako je prošlo tek nekoliko sati otkako je baš to učinio. Iako nije bio lud za
uvjetima koje je jutros postavila u autu. Ne radi se o tome da želi neku osobitu
ljubavnu vezu — samo Bog zna da ne želi — ali mora li biti tako ravnodušna
prema svemu tome? Tu je onda bila i ta priča s Kasparom Streetom. Nije joj se
svidjela činjenica da radi takav posao gdje ubija mlade žene. Što bi se dogodilo
da sazna za djecu?
Konačno ju je uspio odvući podsjetivši je da je mokar do kože, promrzao i
gladan. To je djelovalo na njezinu žensku ćud, baš kao što se nadao, i za jedan
sat imao ju je u krevetu.
Jeste li ljuti? — šapne Steffie.
Harry je imao knedlu u grlu veličine Rhode Islanda. Budući da nije mogao
govoriti, makne joj kosu s čela i kimne glavom. Ležala je sklupčana na krevetu s
najstarijim plišanim medvjedićem stisnutim uz lice. Bila je čista, okupana, i
imala je svoju najmiliju plavu pamučnu
spavaćicu. Sjećao se kako se kao mala beba, ispruženih ruku, gegala prema
njemu. Ispod pokrivača izgledala je tako mala i tako draga.
— Nismo ljuti — reče Tracy tiho s drugog kraja kreveta. — Ali još smo uvijek
jako uzrujani.
— Ren mi je rekao da će mi krišom nositi čokoladice ako me zatvorite u
tamnicu.
— Baš je lud i nepromišljen. Tracy poravna plahtu. Šminka joj se odavno
izbrisala i imala je tamne kolutove ispod očiju, ali još uvijek je bila najljepša
žena koju je Harry ikada vidio.
— Žao mi je što sam vas toliko uplašila.
Tracy je mrko pogleda. — Rekla si svoje. Ali svejedno ćeš sutra ujutro ostati u
svojoj sobi.
Tracy je bila dosljednija od Harryja, on je bio spreman zaboraviti na disciplinu.
Osim toga, Steffie nije pobjegla zbog nje. Zbog njega. Bio je slomljen i zbunjen.
Ali i ljut. Kako je uspio postati tako oduran?
— Cijelo jutro? Steffie je izgledala tako mala i jadna da se jedva suzdržavao da
se ne usprotivi Tracy i obeća joj da će je umjesto toga odvesti na sladoled.
— Cijelo jutro — odlučno će Tracy.
Steffie malo razmisli, a onda su joj počela drhtati usta. — Znam da nisam
smjela pobjeći samo zato jer sam se jako ražalostila kad sam čula da se ti i tata
svađate.
Harryju se stisne želudac, a Tracy se namršti. — Do pola jedanaest — reče brzo.
Steffiena usta prestadoše drhtati i ona uzdahne kao odrasla što ga je obično
natjeralo na smijeh. — Valjda je moglo biti i gore.
Tracy povuče uvojak kćerine kose. — Budi uvjerena da je. Jedini razlog zašto te
nećemo zaključati u tamnicu koju je Ren spomenuo, tvoja je alergija.
— I paukovi.
— Da, i to. Tracyn glas postade tiši i Harry je znao da misle na istu stvar. Steffie
je bilo toliko važno da su oboje roditelja uz nju da je bila spremna suočiti se s
onim čega se najviše boji. Njegova kći hrabrija je od njega.
Tracy se sagnula da je poljubi držeći se za uzglavlje kreveta da joj bude lakše.
Dugo je tako ostala, sklopljenih očiju, prislonjena uz
Steffien obraz. — Jako te volim, zlatica. Obećaj da više nikad nećeš učiniti tako
nešto.
— Obećajem.
Harry je konačno uspio progovoriti. — I obećaj da ćeš nam sljedeći put kad se
zbog nečega uznemiriš, reći što te muči.
— Čak i ako vas povrijedim, može?
— Čak i onda.
Tutnula je medu pod bradu. — Ti svejedno odlaziš sutra?
Nije znao što reći pa je samo kimnuo glavom.
Tracy je otišla pogledati Connora i Brittanv koji su dijelili sobu, barem tako dugo
dok se nisu probudili i zavukli se ocu u krevet. Jeremv je još uvijek bio dolje
igrajući se na računalu. Harry i Tracy nisu bili sami od one strašne svađe tog
popodneva, i nije htio ostati sam s njom, ne dok je ovako razdražljiv, ali roditelji
ne mogu uvijek napraviti ono što žele.
Zatvorila je vrata i izašla u hodnik. Tada je križa prislonila na zid, nešto što je
činila u visokoj trudnoći da ublaži pritisak. U prijašnjim trudnoćama on bi je tu
masirao, ali ne sada.
Težina njegove krivnje sve je više rasla.
Rukama je obuhvatila trbuh. Nije više bilo one drske, pretjerano samouvjerene
bogate djevojke koja ga je prije dvanaest godina uhvatila na tako zgodan način,
a njezino mjesto zauzela je jako lijepa žena tužna pogleda. — Što ćemo učiniti?
— šapnula je.
Sto ćemo učiniti? — htio je reći. Ona je bila ta koja je otišla. Ona nikad nije bila
zadovoljna. Skinuo je naočale i protrljao oči. — Ne znam.
— Više ne možemo razgovarati.
— Možemo razgovarati.
— Ne, odmah se počnemo vrijeđati.
Koliko on pamti, baš i nije tako. Ona ima oštar jezik i naglu narav. On se samo
pokušavao skloniti. — Ja nisam vrijeđao. Natrag je stavio naočale.
— Naravno da ne.
Nije to rekla zajedljivo, ali njemu se srce još jače stegne. — Mislim da nas je ono
što se danas popodne dogodilo diglo iznad razine vrijeđanja, ti ne?
Usprkos njegovim dobrim namjerama, izgledalo je kao da je optužuje pa se
pripremio na paljbu, ali ona je samo sklopila oči i naslonila glavu na zid. — Da, i
ja to mislim.
Htio ju je zagrliti i moliti je da zaboravi ono što je bilo, ali ona se s njim u vezi
odlučila i za sada ništa što bi rekao neće to promijeniti. Ako je ne može navesti
da to shvati, za njih nema nade. — Danas se pokazalo ono što cijelo vrijeme
govorim. Moramo se latiti posla. Mislim da smo sada oboje toga svjesni. Vrijeme
je da se primimo posla i učinimo ono što moramo.
— A to je?
Činilo se da je iskreno zbunjena. Kako može biti tako glupa? Pokušao je sakriti
da se uzrujao. — Možemo se početi ponašati kao odrasle osobe.
— Ti se uvijek tako ponašaš. Izgleda da sam ja ta koja ima poteškoće.
Istina — točno joj je to pokušavao reći — ali razdiralo ga je razočaranje koje se
očitavalo na njezinom licu. Zašto se ne može prilagoditi situaciji pa da mogu
krenuti dalje? Tražio je prave riječi, ali previše osjećaja stajalo mu je na putu.
Tracy je temeljito kopala po tim osjećajima kadgod bi imala svoje mušice, ali
Harry nije. Nikada nije vidio korist od toga, samo štetu. Na trenutak je zatvorila
oči. Tiho je kazala: — Reci, što mogu učiniti da te usrećim?
— Budi realna! Brakovi se mijenjaju. Mi smo se promijenili. Starimo, život nas
sustiže. Ne može stalno biti onako kako je bilo u početku, zato nemoj to
očekivati. Budi zadovoljna s onim što imamo.
— Na to smo došli? Da se pomirim sa sudbinom?
Sva zbunjenost oko osjećaja skupila mu se u želucu. — Moramo biti realni. Brak
ne može vječno biti med i mlijeko. Ne bih to nazvao mirenjem sa sudbinom.
— Ja bih. Kosa joj poleti. Odmaknula se od zida. — Ja bih to nazvala mirenjem
sa sudbinom, a s tim se neću pomiriti. Ne želim glumiti u ovom braku, borit ću
se za njega pa makar bila jedina koja za to ima petlje.
Povisila je glas, ali nisu se mogli opet svađati, ne dok je Stef-fie tako blizu. —
Ne možemo ovdje razgovarati. Uzeo ju je za ruku, povukao i odveo niz hodnik.
— Nisi mi jasna. Nikad, u cijelom našem braku, nisi mi bila jasna.
— Zato jer imaš računalo umjesto mozga — grdila ga je dok su zamicali za ugao
u drugo krilo zgrade. — Ne bojim se borbe. I ako moram, činit ću to pa makar
oboje pišali krv.
— Samo pokušavaš opet napraviti predstavu. Začudio se koliko je ljutito
govorio, ali izgleda da se nije mogao smiriti. Otvorio je najbliža vrata, ugurao je
unutra i udario po prekidaču. Velika soba, masivni namještaj. Vlasnikova
spavaća soba.
— Našu djecu neće odgajati roditelji koji su u tobožnjem braku! — viknula je.
— Prestani! Ovo što osjeća ljutnja je — to je rekao samome sebi. Ljutnja, ne
očaj, jer ljutnja je nešto što se može nadzirati. — Ne prestaneš li... Jeza mu se
uvlačila u kosti. — Ne možeš to raditi. Uzeo je zraka. — Moraš prestati. Moraš
prestati prije nego što sve upropastiš.
— Kako mogu upropastiti...
Poludio je. — Tako što ćeš reći nešto što ne treba!
— Kao na primjer? Da me više ne voliš? Od bijesa joj se oči napuniše suzama. —
Na primjer, činjenicu da sam debela, da nije nikakva novost da varaš trudnu
ženu. Na primjer, činjenicu da ne znam gospodariti, da zametnem ključeve od
tvog auta, da se svako jutro budiš želeći da si oženio neku koja je čista i uredna
kao Isabel. To ne bih trebala reći?
Prepustivši to Tracy, potpuno je skrenula s teme. Htio ju je prodrmati. — Nikad
to nećemo riješiti ne budeš li razumna.
U njezinom glasu bio je isti očaj kakav je sam osjećao, ali zar je ona očajna kad
govori takve gluposti?
Nikad se nije sjetila uzeti maramicu pa je rukom brisala nos. — Danas si me
pitao što možeš učiniti da me usrećiš, a ja sam te napala umjesto da ti kažem
što želim. Znaš li što sam htjela reći?
Znao je, ali nije htio čuti. Nije htio da mu kaže kako je dosadan, da gubi kosu i
da ni izbliza nije muškarac kakvog zaslužuje. Nije htio da mu kaže daje poslužio
svrsi darujući joj djecu, a sada bi htjela izabrati nekoga drugoga, nekoga
sličnijeg sebi.
Suze su joj napravile srebrnkaste pruge po licu. — Samo me voli, Harry. To sam
htjela reći. Voli me kao nekad. Kao da sam nešto posebno, a ne križ koji moraš
nositi. Kao da su razlike među nama nešto dobro, a ne užas. Želim da nam
bude kao što je bilo kad si me gledao kao da ne vjeruješ da sam tvoja. Kao da
sam najdivnije stvorenje na svijetu. Znam da ne izgledam kao onda. Znam da
posvuda imam strije i znam koliko si volio moje grudi, a sad mi vise skoro do
koljena i mrzim to, mrzim to što me ne voliš kao što si me nekad volio i mrzim
to što me tjeraš na to da te moljakam!
Ovo je smiješno. Sasvim nerazumno. Sve je bilo tako pogrešno da nije mogao
smisliti što bi rekao da sve dovede u red. Od svih... Otvori usta, ali nije znao
kako početi pa ih zatvori, pokuša ponovno. Prekasno. Već je odjurila.
Stajao je ondje, ukočen, pokušavajući odgonetnuti što ga je snašlo. Bila mu je
sve. Kako je mogla pomisliti, čak i na trenutak, da je ne voli? Bila je središte
njegovog svijeta, njegov život. Nije on... Ona nije mogla dovoljno voljeti.
Spustio se klonulo na rub kreveta i stavio čelo na ruke. Ona misli da je ne voli?
Najradije bi urlao.
Zaškripala su vrata i njemu se digne kosa na glavi jer zvuk nije došao iz
hodnika. Došao je s drugog kraja sobe.
Digne glavu. Ondje je bila kupaonica... Od užasa mu se okrene želudac kad su
se vrata otvorila, a muškarac izašao. Visok, zgodan, s glavom punom kose.
Ren Gage zatrese glavom i sažalno pogleda Harrvja. — E, čovječe, baš si
zajebao.
Kao da on to nije znao.


“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”
Nazad na vrh Ići dole
Meow Mix
Administrator
Administrator


Broj postova: 2447
Age: 24
Lokacija: t.a.r.d.i.s

PočaljiNaslov: Re: Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena   Pet Apr 13, 2012 4:46 pm

17
Porcinil Mokra grana udari Isabel po licu kad je Giulia iz šipražja skočila pred
nju. Tenisice joj više neće biti iste nakon jutarnjeg hodanja kroz šumu, koja je
još uvijek bila mokra od jučerašnje kiše. Požurila je prema srušenom stablu i
čučnula pokraj Giulije ispred kružno izraslih smeđih baršunastih vrganja, s
dovoljno velikim klobucima da pod njih stane svih sedam patuljaka.
— Mmm... toskansko zlato. Giulia izvuče džepni nožić koji je donijela sa sobom,
pomnjivo odreže gljivu pri dnu i stavi je u košaru. Fungaroli nikad ne koriste
plastične vrećice, naučila je Isabel, samo košare iz kojih na zemlju mogu pasti
spore i ostaci korijena što iduće godine osigurava berbu. — Voljela bih da je
Vittorio mogao poći s nama. Tuži se kad ga ovako rano budim, a voli ići u
berbu.
Isabel bi isto tako bilo drago da je i Ren s njima. Da ga jučer nakon što su vodili
ljubav nije zamolila da se vrati u vilu, jutros bi ga izvukla iz kreveta i nagovorila
da dođe. Iako su bili ljubavnici nešto dulje od dvadeset četiri sata, sinoć se
uhvatila kako ga traži, a onda se probudila jer ga nije bilo. Bio je poput droge.
Opasne droge. Kokainski prah pomiješan s heroinom. A njoj će trebati terapija
kad prekinu vezu.
Gurnula je prste ispod suvratka veste i uhvatila se za zlatnu narukvicu. Diši.
Ostani usredotočena i diši. Koliko često će imati priliku brati gljive u šumama
Toskane? Usprkos vlazi, Renovoj odsutnosti i, kako joj se činilo, neprekidnim
bolovima u križima od sagibanja u potrazi za vrganjima, uživala je. Jutro je
osvanulo vedro, Steffie je živa i zdrava, a Isabel ima ljubavnika.
— Pomiriši. Nije li neopisivo?
Isabel osjeti prodoran, puten miris gljiva i pomisli na seks. Ali, s druge strane,
sve ju je tjeralo da misli na seks. Već je jedva čekala da se vrati u kuću i
ponovno vidi Rena. Ljudi iz grada skupit će se u deset da dovrše rušenje zida, a
on će biti ondje da im pomogne.
Sjeti se kako je sinoć, malo prije nego što je otišao, postao zlovoljan. Prvo je
mislila da je to zato što ga tjera, ali dobro je to prihvatio. Pitala ga je što se
dogodilo, ali rekao je da je samo umoran. Činilo joj se da nije samo to. Možda se
radilo o zaostalom utjecaju na to što je našao Steffie. Jedno je bilo sigurno: Ren
se vrhunski prenemagao i, ako nije htio da zna što se u njemu zbiva, imala je
vrlo malo izgleda da to sazna.
Krenule su dalje, budno pazeći. Koristile su štapove koje je Giulia ponijela da
njima razgrću šiblje pokraj korijenja drveća i uz trule panjeve. Kiša je oživjela
osušeni krajobraz, a zrak je bio zasićen mirisima ružmarina, lavande i divlje
kadulje. Ispod hrpe lišća, Isabel je pronašla skrivene baršunaste gljive i dodala
ih onima u košari.
— Jako si dobra — reče Giulia šaptom kako je cijelo jutro govorila. Vrganji su
dragocjeni, a njihovo branje je tajnoviti zadatak. Njihova je košara čak imala
poklopac da sakrije blago ako bi srele koga u šumi, što ne znači da bi ga mogle
prevariti. Giulia je u kratko vrijeme četvrti put zijevnula.
— Rano ti je? — upita Isabel.
— Sinoć sam morala dočekati Vittoria u Montepulcianu, preksinoć u Pienzi.
Vratili smo se jako kasno.
— Uvijek ideš k njemu kad je na putu?
Giulia gurne neke biljke ispod kojih je upravo pogledala. — Ponekad. Određene
dane.
Štogod to značilo.
Približilo se deset, vratile su se u kuću, naizmjence noseći punu košaru.
Stanovnici su se počeli okupljati, a Ren je stajao u dvorištu proučavajući zid.
Nosio je prašnjave čizme, traperice i izblijedje-lu majicu kao da su vrhunska
moda. Njegov osmijeh, kad ju je ugledao, odagna posljednju jutarnju hladnoću,
a postane još širi kad je uočio košaru. — Da ja to spremim na sigurno?
— Ma ne, nemoj.
Ali bilo je prekasno. Već je od Giulije uzeo košaru i krenuo s njom unutra.
— Brzo. Zgrabila je Giuliju za ruku i povukla je u kuhinju tako da su ga dostigle.
— Vrati to, odmah. Nisi pouzdan.
— Vrijeđaš me. Njegove varljive muške oči bile su tako nevine kao u
ministranta. — A baš sam htio predložiti da večeras skuham skromnu večeru za
nas četvero. Ništa posebno. Možemo početi s pirjanim vrganjima na preprženoj
lepinji. Onda možda špageti s vrganjima — lagani umak, veoma jednostavan.
Propirjat ću vrganje na maslinovom ulju, s češnjakom i malo svježeg peršina.
Veće možemo ispeći na roštilju i poslužiti ih sa salatom od rikule. Naravno, ako
sam nametljiv...
— Može! Giulia je poskočila poput djevojčice. — Večeras je Vittorio kod kuće.
Znam da je na nama red da vas pozovemo, ali vi ste bolji kuhar pa prihvaćam u
naše ime.
— Vidimo se u osam. Vrganji nestadoše u kredencu. Zadovoljna, Giulia šmugne
natrag u dvorište pozdraviti neke prijatelje. Ren pogleda na sat, zapovjednički
digne obrvu i važno prstom pokaže prema stropu. — Ti. Gore. Sada. I to brzo.
Nije bio jedini tko se zna zabavljati. Zijevnula je. — Ne, stvarno.
— Očito ću morati postati grub.
— Znala sam da će dan biti dobar.
Uz smijeh, odvukao ju je u dnevnu sobu, pritisnuo uz zid i poljubio da joj se sve
zavrtjelo. Vrlo brzo, Giulia ih pozove iz kuhinje pa su bili prisiljeni prekinuti.
Dok su radili, ljudi su uz srceparajuće i grčevite pokrete objašnjavali kako će im
laknuti kad pronađu skriveni novac staroga Paola pa više neće morati živjeti u
smrtnom strahu. Isabel se pitala može li cijeli grad dobiti Oscara.
Dogegala se Tracy s Martom i Connorom. Harry se pojavio pola sata poslije sa
starijom djecom. Djelovao je slomljeno i potišteno i Isabel se iznenadila kad je
vidjela da Ren ide k njemu i nešto mu govori.
Steffie se držala oca, jedino je malo klisnula da popriča s Renom. On je izgleda
uživao u njezinom društvu, čudo nakon svih prigovora koje je imao na račun
toga što su djeca ondje. Možda je jučerašnji nemio događaj promijenio njegov
stav. Čak je čučnuo da nešto kaže Brittanv usprkos tome što je skinula majicu.
Kad je Jeremv vidio koliko se pažnje posvećuje njegovim sestrama, postao je
zločest, ali izgleda da su mu roditelji bili suviše potišteni da bi to primijetili. Ren
pohvali njegove mišiće, a onda ga zaposli da nosi kamenje.
Isabel je zaključila da joj je milije pobrinuti se za jelo, nego fizički raditi pa je
pomogla napraviti sendviče i redovito puniti vrčeve s vodom. Marta ju je grdila,
na talijanskom, iako ne grubo, da pretanko reže kruh. Jedan po jedan, ljudi koji
su joj stvarali poteškoće, uspjeli su naći način da dođu do nje i nekako se
iskupe. Giancarlo se ispričao za događaj s duhom, a Bernardo, koji to jutro nije
bio na dužnosti, odveo ju je da upozna njegovu suprugu, ženu tužnih očiju koja
se zvala Fabiola.
Oko jedan sat, pojavio se zgodan Talijan guste kovrčave kose. Giulia ga
predstavi Isabel. — Ovo je Vittorijev brat Andrea. On je naš veoma uvaženi
mjesni liječnik. Zatvorio je ordinaciju popodne da nam pomogne tražiti.
— Piacere, signora. Veseli me što sam vas upoznao. Baci cigaretu. — Loša
navika, znam, za jednog liječnika.
Andrea je na obrazu imao mali ožiljak i vragolast pogled. Dok su brbljali, postala
je svjesna da ih Ren, koji je stajao pokraj zida, promatra pa se pokušavala
uvjeriti da je sebičan. Nevjerojatna, ali ugodna pomisao.
Došla je i Tracy. Isabel je upozna s Andreom i ona ga zamoli da joj preporuči
mjesnog specijalista za porođaje.
— Ja porađam djecu Cassaleonea.
— Koja sreća za njihove majke — kaćiperno odgovori Tracy, ali samo zato,
vjerovala je Isabel, jer je Harry bio dovoljno blizu da čuje.
Do podneva, zid je bio srušen, kamen po kamen, a vedro raspoloženje je
splasnulo. Nisu našli ništa značajnije od nekoliko krepanih miševa i nešto
razlupanih glinenih posuda. Giulia je stajala sama na vrhu strmog brežuljka,
spuštene glave. Bernardo je čini se tješio svoju ženu tužnih očiju. Žena po
imenu Tereza, koja je izgleda bila još jedna Annina rođakinja, držala se s
mamom za ruku. Andrea Chiara otišao je razgovarati s jednim od mlađih
muškaraca, koji je pušio i šutao nogom prašinu.
Upravo tada, stigao je Vittorio. Primijeti raspoloženje ljudi i odmah ode do
Giulije. Isabel je promatrala kako je odvodi u sjenu per-gole gdje ju je privukao
bliže.
Po jednoj od pošljunčanih staza, Ren dođe do Isabel. — Imam osjećaj da sam na
pogrebu.
— Traže oni još nešto, a ne samo nestalu lovu.
— Baš bih volio znati što.
Giulia se maknula od Vittoria i došla do njih. Kao daje plakala. — Ispričat ćete
nas što večeras nećemo doći na večeru, je li? Ne osjećam se dobro. Bit će više
vrganja za vas.
Isabel se sjeti kako se Giulia prije veselila jelu. — Žao mi je. Mogu li kako
pomoći?
— Možeš li izvesti čudo?
— Ne, ali mogu moliti da se dogodi.
Giulia joj se jedva nasmiješi. — Onda moraš jako usrdno moliti.
— Možda bi bilo lakše kad bi znala za što moli — kaza Ren. Vittorio je ostao
pokraj sjenice a Giulia se okrene tek toliko
da ga molećivo pogleda. On odmahne glavom. Isabel primijeti da je Giulijino
lice prekrio mračni oblak i zaključi da je vrijeme da pojača pritisak. — Ne
možemo vam pomoći ako niste prema nama iskreni.
Giulia jednom rukom protrlja drugu. — Ionako mislim da nam ne možete
pomoći.
— Jeste li u nekakvoj nevolji?
Podigla je ruke. — Vidite li dijete na mojim rukama? Da, u nevolji sam.
Vittorio ju je čuo i doletio. — Sad je dosta, Giulia.
Izgleda da je Ren čitao Isabeline misli koje su u tom trenutku govorile, zavadi
pa vladaj. Kad je Isabel obavila ruku oko Giulijinih ramena, on je stao na stazu
da prepriječi Vittoriju put. — Zašto ne bismo porazgovarali?
Isabel je brzo odvela Giuliju oko kuće do svog auta. — Idemo se provozati.
Giulia je bez pogovora ušla u pandu. Isabel je istjerala auto i krenula prema
cesti. Pričekala je nekoliko minuta prije nego što je išta rekla.
— Pretpostavljam da imate dobar razlog kad nam nećete reći istinu.
Giulia klonulo protrlja oči. — Kako znaš da ne govorim istinu?
— Zato jer tvoja priča odviše sliči scenariju nekog Renovog filma. Osim toga,
mislim da te ukradeni novac ne bi toliko ražalostio.
— Ti si jako pametna žena. Prstima je popravila kosu i maknula je iza uha. —
Nitko ne želi ispasti blesav.
— Toga se bojiš? Da ćeš zbog istine ispasti blesava? Ili se samo radi o tome da
ti je Vittorio zabranio govoriti?
— Misliš da šutim zato što mi je Vittorio to naredio? Umorno se nasmiješila. —
Ne. Nije zbog njega.
— Onda zašto? Očito je da trebaš pomoć. Možda ti Ren i ja možemo pomoći da
promijeniš mišljenje.
— A možda ne. Prekrižila je noge. — Tako ste dobri prema meni.
— Čemu služe prijatelji?
— Vi ste bolji prijatelji prema meni nego ja prema vama. Prolazeći pokraj male
seoske kuće gdje je žena radila u vrtu,
Isabel osjeti težinu Giulijine unutarnje borbe.
— Nije to samo moja priča — konačno će Giulia. — To je priča cijeloga grada pa
će se ljutiti na mene. Uzela je maramicu iz omota koji je Isabel ostavila na
sjedištu i Ijutito puhnuvši obrisala nos. — Baš me briga. Reći ću ti. Ako misliš da
je to glupost e, pa, ne mogu te kriviti.
Isabel je čekala. Giulijina prsa dizala su se i spuštala prije nego što je uzdahnula
pomirivši se sa sudbinom. — Tražimo Ombru della Mattina.
Trebalo je nekoliko trenutaka da se Isabel sjeti zavjetnog kipa etruščanskog
mladića iz muzeja Guarnacci, Ombre della Sera. Usporila je pustivši daje
pretekne kamion. — Što to znači? Ombra della Mattinal
— Jutarnja sjena.
— Kip u Volterri zove se Večernja sjena. To nije slučajnost, jeli?
— Ombra della Mattina njegov je par. Kip žene. Pronašao ju je naš svećenik
prije trideset godina dok je uz ulazna vrata groblja sadio ruže.
Baš kako je Ren pretpostavljao. — A ljudi iz mjesta ne žele ga predati vlastima.
— Nemoj misliti da je to uobičajen slučaj da pohlepni ljudi pokušavaju sakriti
starinu. Kad bi to barem bilo tako jednostavno.
— No, radi se o veoma vrijednoj starini.
— Da, ali ne u onom smislu u kojem misliš.
— Ne shvaćam.
Giulia se poigravala malom bisernom naušnicom. Izgledala je napeto i
izmučeno. — Ombra della Mattina ima osobitu moć. Zato to ne govorimo
neznancima.
— Kakvu moć?
— Tko nije rođen u Casalleoneu, ne može to shvatiti. Čak ni mi koji smo tu
rođeni, nismo vjerovali. Učini jednu od svojih malih, otmjenih kretnji. — Smijali
smo se kad su nam naši roditelji pričali priče o kipu, ali više se ne smijemo.
Konačno se okrenula i pogledala Isabel. — Prije tri godine Ombra della Mattina
je nestala. Otada, ni jedna žena u krugu od trideset kilometara oko grada nije
zatrudnjela.
— Tri godine nitko nije ostao u drugom stanju?
— Samo one koje su začele daleko od grada.
— Stvarno vjeruješ da je za to kriv nestanak kipa?
— Vittorio i ja imamo fakultetsko obrazovanje. Vjerujemo li u to? Ne. Ipak,
ostaje činjenica... Dijete su začeli samo oni parovi koji su to uspjeli napraviti
izvan granica Casalleonea, a to nije uvijek tako jednostavno.
Konačno Isabel shvati. — Zato uvijek putuješ za Vittorijem. Pokušavate dobiti
dijete.
Giulia je lamala rukama u krilu. — I zato naši prijatelji, Cristina i Enrico, koji žele
drugo dijete, moraju noć za noći ostaviti kćer kod nonne da mogu otići. I zašto
Sauro i Tea Grifasi odlaze u prirodu i vode ljubav u autu, nakon čega se vraćaju
kući. Prošli mjesec je Sauro izbačen s posla jer je prespavao budilicu. Zato je i
Anna sve vrijeme tužna: Bernardo i Fabiola nemaju djece pa ne može biti baka.
— Apotekarica u gradu je trudna. Vidjela sam je.
— Šest mjeseci živjela je u Livornu kod sestre koja stalno nešto prigovara. Muž
je svaku večer odlazio onamo i onda se vraćao. Sad se rastaju.
— Ali kakve sve to ima veze s ovom kućom i starim Paolom? Giulia protrlja oči.
— Paolo je taj koji je ukrao kip.
Očito je Paola pratio zao glas da ne voli djecu — te je večeri, dok su zajedno bili
u kuhinji, oprezno skidajući vlažnom krpom zemlju s vrganja, Isabel rekla Renu.
— Nije volio buku koju su stvarali i žalio se da tako puno djece znači da će
morati potrošiti puno novaca na škole.
— Taj je za moju kuću. Pa odlučuje krađom kipa u gradu smanjiti prirodni
priraštaj. Koji dio pameti si izgubila da si povjerovala u tu priču?
— Giulia je govorila istinu.
— Ne sumnjam. Ali ono što ne mogu shvatiti to je da uzimaš zdravo za gotovo
navodnu moć kipa.
— Čudesni su putevi Gospodnji. Ren je, kao i obično, iz kuhinje napravio
svinjac, a ona je počela raščišćavati pult.
— Poštedi me.
— Otkad je kip ukraden, u Casalleoneu nije začeto ni jedno dijete — reče.
— Svejedno, ne osjećam potrebu da pobacam one tvoje prezervative. Zar to
nimalo ne smeta tvojem akademskom senzibilitetu?
— Ni najmanje. Odnijela je hrpu prljavih zdjela u sudoper. — To potvrđuje ono
što znam. Da razum ima veliku moć.
— Hoćeš reći da se tu radi o masovnoj histeriji? Da žene ne ostaju trudne jer
vjeruju da ne mogu ostati trudne?
— To se zna dogoditi.
— Više mi se svidjela priča o mafiji.
— Samo zato jer je u njoj bilo pištolja.
Nasmijao se i nagnuo da je poljubi u nos, što ga je odvelo do usana, pa do dojki
i prošlo je nekoliko minuta prije nego što su ponovno došli do daha. — Kuhaj —
rekla je tiho. — Cijeli dan čekam te gljive.
Zagunđao je i uzeo nož. — Mnogo si više izvukla iz Giulije nego ja iz Vittoria,
moram ti to priznati. Ali kip je nestao prije tri godine. Zašto su svi čekali do
sada da počnu prekopavati ovo mjesto?
— Gradski svećenik čuvao je kip u sakristiji...
— Nije li zgodno kako praznovjerje i kršćanstvo mogu supo-stojati?
— Svi su znali da je ondje — rekla je isplahnjujući zdjelu — ali mjesni čelnici
nisu htjeli pobunu zbog prijave da je ondje pa su se pravili da ništa ne znaju.
Paolo je godinama obavljao sitne poslove u
crkvi, ali nitko nije povezao nestanak kipa s njim sve dok nekoliko mjeseci
poslije nije umro. Tada su se ljudi počeli prisjećati da nije volio djecu.
Ren zakoluta očima. — Stvarno sumnjivo.
— Marta ga je uvijek branila. Govorila je da ne mrzi djecu. Daje samo
imbronciato zbog svog artritisa. Što znači imbronciatoi
— Čangrizav.
— Naglašavala je da je bio dobar otac svojim kćerima. Prije više godina čak je
odletio u Ameriku da vidi unuku kad se rodila. Ljudi su se povukli, ali počele su
kružiti druge glasine. Pretpostavljam da je bilo prilično gadno.
— Vatreno?
— Ma, ne. Obrisala je mali dio pulta. — Dan prije nego što sam stigla, Anna je
poslala Giancarla ovamo dolje da pobaca smeće kojeg je već bilo previše.
Pogodi što je našao ugurano u jednu rupu na zidu kad je slučajno izbio jedan
kamen?
— Sav sam se pretvorio u uho.
— Mramorno postolje na kojem je kip uvijek stajao. Ono isto postolje koje je
nestalo isti dan kad je kip ukraden.
— 0, to objašnjava iznenadno zanimanje za zid.
Obrisala je ruke. — Svi su u gradu poludjeli. Dogovorili su se da će srušiti zid, a
onda se pojavilo smetalo.
— Ti.
— Točno.
— Sve bi bilo mnogo jednostavnije da su nam odmah rekli istinu — reče on.
— Mi smo stranci, nisu imali razloga vjerovati ijednom od nas. Osobito tebi.
— Hvala.
— Koju bi korist imali od toga da nađu kip, a mi rastrubimo da je ovdje? — rekla
je. — Jedna je stvar što mjesni političari zatvaraju oči pred činjenicom da se
ovdje u sakristiji crkve nalazi neprocjenjiv etruščanski nalaz, a druga da
službena lica iz ostatka države ne bi baš bila tako širokogrudna. Svi su se bojali
da će kip završiti zaključan u staklenoj vitrini pokraj Ombre della Sera.
— Gdje bi trebao biti. Plosnatom stranom noža zdrobi češanj češnjaka.
— Malo sam njuškala okolo dok ste vi radili i gle što sam našla. Izvadi žutu
omotnicu koju je otkrila u ormaru za knjige u dnevnoj sobi i istrese njezin
sadržaj na kuhinjski stol. Ondje je bilo nekoliko fotografija Paolove unuke, sa
svim podacima napisanim na poleđini.
Ren je obrisao ruke i došao pogledati. Pokaže mu fotografiju u boji na kojoj
stariji muškarac drži dijete na rukama na trijemu male bijele kuće. — Ovo je
najstarija fotografija. To je Paolo. Sigurno je snimljena kad je bio u Bostonu
nedugo po rođenju unuke. Ime joj je Josie, skraćeno od Josephina.
Na nekim fotografijama bila je Josie na logorovanju, na drugima s roditeljima na
odmoru u Grand Canvonu. Na nekima je bila sama. Isabel uzme posljednje
dvije. — Ovo je Josie i njezino vjenčanje prije šest godina. Imala je kovrčavu
tamnu kosu i široki osmijeh. — A ova s njezinim mužem snimljena je malo prije
nego što je Paolo umro. Okrenula ih je da mu pokaže datum na poleđini.
— Ovo ne izgleda kao zbirka čovjeka koji mrzi djecu — prizna Ren. — Možda
onda Paolo nije uzeo kip.
— On je sazidao zid i on je kriv za nagomilano smeće.
— Jaki dokaz. Ali ako kip nije u zidu, pitam se gdje je.
— U kući nije — reče ona. — Anna i Marta pretražile su je od podruma do
tavana. Govori se da će preorati vrt, ali Marta veli da bi primijetila da gaje Paolo
ondje sakrio i neće to dopustiti. Postoji mnogo mjesta blizu zida ili maslinika,
možda i u vinogradu gdje je mogao iskopati rupu i sakriti ga. Predložila sam
Giuliji da donesu detektor metala.
— Napravu? Ovo mi se počinje sviđati.
— Dobro. Skinula je kuhinjsku krpu koju je stavila oko struka. — Sad je dosta
priče. Ugasi peć i svući se.
Jauknuo je i spustio nož. — Skoro sam si zbog tebe odrezao prst.
— Dobro dok je samo prst. Nasmiješila se i počela otkopčavati bluzu. — Tko
kaže da ne mogu biti spontana?
— Ja ne. Dobro, došao sam k sebi. Promatrao je kako otkopčava puceta. —
Koliko je sati?
— Skoro osam.
— K vragu. Društvo dolazi svaki tren. Posegnuo je za njom, ali ona se namrštila
i odskočila.
— Mislila sam da su nam Giulia i Vittorio otkazali.
— Pozvao sam Harrvja.
— Ti ne voliš Harrvja. Ustuknula je još jedan korak i počela zakopčavati puceta.
On uzdahne. — Otkud ti ta pomisao? Baš je dobar frajer. Hoćeš biti tako dobra
pa ih nekoliko ostaviti otkopčanim? Dolazi i Tracy.
'— Čudim se da je pristala. Danas ga nije htjela ni pogledati.
— Nisam joj izričito rekao da sam pozvao i njega.
— To će biti ugodna večer.
— Sto možeš — reče on. — Jutros su se do kraja posvađali i Tracy ga odonda
izbjegava. Prilično je potresen.
— On ti je sve to rekao?
— Ej, muškarci se povjeravaju jedni drugima. I mi imamo osjećaje.
Začuđeno ga pogleda.
— Dobro, pomalo je očajan, a ja sam ovdje jedini s kim može razgovarati. Do
kraja je sjeban kad su žene u pitanju i ako mu ja ne pomognem, ostat će ovdje
zauvijek.
— Da, samo što je taj sjebani čovjek uspio ostati u braku jedanaest godina i
napraviti petero djece, a ti...
— A ja imam nešto na pameti što će ti se, mislim, svidjeti. Usput, nešto što
nema veze s divljim Briggsovima, osim činjenice da ih se moramo riješiti želimo
li to ostvariti.
— Što? Sagnula se pokupiti nekoliko stapki vrganja, koje su pale na pod.
— Malu seksualnu kostimiranu dramu. Ali da to bude kako spada, treba nam
vila, što znači da cijela obitelj i sve čuvarice djece moraju otići.
— Kostimiranu dramu? Pustila je da stapke padnu natrag na pod.
— Seksualnu kostimiranu dramu. Mislim na noć. Svjetlost svijeća. Grmljavinsko
nevrijeme, ako imamo sreće. Uzeo je čašu i u ruci počeo vrtjeti stalak. —
Izgleda daje bezobzirnom princu Lorenzu zapela za oko živahna seljanka, žena
koja više nije u cvijetu mladosti...
-Ej!
— Zbog čega mu je još privlačnija.
— Naravno.
— Seljanka je širom zemlje poznata po svojoj kreposti i dobrim djelima pa se
opire njegovim pokušajima, usprkos činjenici da je najzgodniji frajer u cijelome
kraju. Ma, vraga, u cijeloj Italiji.
— Samo Italiji. Ali, treba se kladiti na kreposnu ženu. On nema šanse.
— Jesam li rekao da je princ Lorenzo također najpametniji frajer u okolici?
— E, to svakako zapetljava stvar.
— Sto bi drugo on tada učinio nego prijetio da će zapaliti cijelo selo ako mu se
ne pokori.
— Hulja. Prirodno, ona kaže da će se prije ubiti.
— Što on ni na trenutak ne vjeruje, budući da se pravi katolici ne ubijaju.
— Doista dobra zamisao.
Nožem je opisao luk. — Prizor počinje kad ona noću dolazi u pustu, svijećama
osvijetljenu prinčevu vilu. Slučajno onu istu vilu koja je smještena navrh ovoga
brijega.
— Divno.
— Ona stiže u haljini koju joj je to popodne poslao.
— Vidim je. Jednostavna i bijela.
— Žarkocrvena i raskošna.
— Što samo ističe njezinu nevinost.
— On ne gubi vrijeme na pripreme. Vuče je na kat...
— Diže je na ruke i nosi uz stube.
— Usprkos tome što nije baš lagana kao pero — ali, srećom, uspijeva. Kad ju je
konačno dobio u svoju sobu, tjera je da polagano skine odjeću... a on gleda.
— Naravno, gol je dok gleda, jer u vili je jako vruće.
— U spavaćoj sobi još je toplije. Jesam li spomenuo daje zgodan?
— Mislim da si to spomenuo.
— Dakle, došlo je vrijeme da mu se poda.
— Mislim da mi se ovaj dio neće svidjeti.
— Zato jer si opsjednuta da imaš nadzor nad svime.
— A, i ona je, slučajno.
Prešao je na ono neizbježno. — Baš kad se spremao navaliti na nju, krajičkom
oka ugledala je lisice?
— U osamnaestom stoljeću su postojale lisice?
— Okovi. Okovi su joj ležali nadohvat ruke.
— Zgodno. — Dok su njegove pohotne oči usredotočene na nešto drugo —
Renove pohotne oči bile su usredotočene na njezine grudi — ona pruža ruku iza
njega, uzima okove i stavlja ih oko...
— Kucao sam, ali nitko se nije javio.
Odmaknuli su se jedno od drugoga i ugledali Harrvja koji je, izgledajući jadno,
stajao na vratima. — Mi smo znali raditi to s lisicama — rekao je sjetno. — Bilo
je divno.
— Ah — Isabel pročisti grlo.
— Mogao si pokucati — zagunđa Ren.
— Jesam.
Isabel uze novu bocu vina. — Hoćeš li je otvoriti? Donijet ću ti čašu.
Još nije ni natočio kad je ušla Tracy. Narogušila se sva jadna kad je ugledala
muža. — Sto on tu radi?
Ren je poljubi u obraz. — Isabel gaje pozvala. Rekao sam joj da ne, ali ona misli
da sve zna.
U drugim prilikama, Isabel bi se branila, ali imala je posla sa šašavim ljudima pa
čemu?
— Izgleda da je ovako najbolje — reče Harry. — Cijeli sam dan pokušavao
razgovarati s tobom, ali ti stalno bježiš od mene.
— Zato jer mi je zlo od tebe.
Zastao je, ali nastavi. — Dođi van, Tracy. Samo na nekoliko trenutaka. Moram ti
reći neke stvari, a moram to učiniti u četiri oka.
Tracy mu okrene leđa, obavije ruku Renu oko struka i nasloni glavu na njegovu
ruku. — Nisam se trebala rastati od tebe. Bože, bio si divan ljubavnik. Najbolji.
Ren pogleda Harryja. — Jesi li siguran da želiš ostati u bra-ku s njom? Jer ovoga
časa moram reći da mislim da biste se mogli mnogo bolje slagati.
— Siguran sam — reče Harry. — Ja sam jako zaljubljen u nju.
Tracy digne glavu kao mala životinjica koja njuši zrak, ali zaključi da ono što
njuši nema ugodan miris. — Da, dobro.
Harry zguri ramena i okrene se Isabel, a mutan pogled odavao je čovjeka koji
nema više što izgubiti. — Nadao sam se da ćemo to učiniti nasamo, ali to se
očito neće dogoditi, a budući da Tracy ne želi slušati, reći ću svima, ako nemate
ništa protiv.
Činilo se da Tracy sluša, i Isabel kimne. — Svakako.
— Zaljubio sam se u nju istog trena kad mi je u krilo prolila piće. Mislio sam da
se radi o nezgodi. Još uvijek nisam siguran mogu li vjerovati kad kaže da nije.
Na zabavi je bilo različitih zgodnih muškaraca koji su jedni drugima podmetali
klipove ne bi li privukli njezinu pozornost, a meni čak nije palo na pamet ni da
pokušam, ne samo zbog njezine tjelesne ljepote — a sam Bog zna daje bila
najljepša žena koju sam ikada vidio — već zbog nje... zbog tog žara koji je imala
u sebi. Koji polet, nisam mogao skinuti oči s nje, a istovremeno nisam htio da
vidi kako je gledam. Tada je prolila piće, a meni nije padalo na pamet što bih
rekao.
— Rekao je »Moja pogreška«. Tracy je glas malo zapinjao. — Ja sam prolila piće,
a budala kaže »Moja pogreška«. Odmah sam trebala znati.
Još uvijek nije obraćao pozornost na nju, već se usredotočio na Isabel. — Nisam
mogao misliti. Imao sam osjećaj da mi je u glavu ubrizgana veća količina
novocaina. Imala je onu srebrnu haljinu s dubokim izrezom sprijeda i dignutu
kosu, samo što joj kosa nije htjela stajati gore i nekoliko joj je uvojaka padalo po
vratu. Nikada nisam vidio tako nešto. Nikoga poput nje. Zagledao se u čašu. —
Ali tako prekrasna kao što je bila te večeri... Glas mu posta promukao. — Tako
prekrasna kao onda... Proguta. — Oprostite. Ne mogu to učiniti. Spustio je čašu
na pult i nestao kroz vrata koja su vodila u dvorište.
Tracyne oči bile su tužne, ali slegnula je ramenima kao da joj je svejedno. —
Vidite što ja moram podnositi? Onaj trenutak kad mislim da je konačno
spreman razgovarati, on se zatvara u sebe. Mogla bih isto tako biti vjenčana za
računalo.
— Prestani se ponašati kao budala — kaza Ren. — Ni jedan frajer neće otvoriti
srce pred bivšom suprugom. Cijeli dan pokušava razgovarati s tobom.
— Vrlo važno. Ja već godinama pokušavam razgovarati s njim.
Isabel pogleda prema dvorištu. — Ne izgleda kao čovjek kojemu je lako izraziti
svoje osjećaje.
— Moram i jednoj, i drugoj nešto važno reći — kaza Ren. — Ni jednom
muškarcu nije lako izraziti svoje osjećaje. Pustite to.
— Tebi je — reče Tracy. — Ti govoriš o tome kako se osjećaš, ali Harrv ima
trajnu emocionalnu opstipaciju.
— Ja sam glumac i većina onoga što izađe iz mojih usta sranje je. Harrv te voli.
To je i budali jasno.
— Onda sam ja budala, jer ne vjerujem u to.
— Nisi poštena — reče Isabel. — Znam da je to zato jer si povrijeđena, ali to te
ne opravdava. Daj mu priliku da bez drugih kaže što mu je na srcu. Isabel
pokaže na vrata. — I slušaj glavom dok ga slušaš, jer srce ti je previše ranjeno
da se možeš pouzdati u njega.
— Nema svrhe. Zar ne shvaćaš? Misliš da nisam pokušala?
— Pokušaj ponovno. Isabel je odlučno gurne prema vratima. Tracy je tvrdoglavo
pogleda, ali ode.
— Već bih ih najradije ubio — kaza Ren — a još nismo pojeli ni predjelo.
Harrv je stajao pokraj sjenice s rukama u džepovima, dok su mu se od okvira
naočala odbijale posljednje zrake sunca. Tracy osjeti dobro poznatu vrtoglavicu
koja ju je prvi put spopala prije dvanaest godina, trenutak prije nego što je
prolila piće u njegovo glupo krilo.
— Isabel me natjerala da dođem. Tracy je osjetila neprijateljski prizvuk u svom
glasu, no, danas ga je već jednom molila i neće to ponovno učiniti.
Izvadio je ruku iz džepa i naslonio je na zid sjenice ne gledajući je. — Ono što si
jutros rekla... Je li to opet bila još jedna tvoja dimna zavjesa? To da si debela i
da imaš strije kad dobro znaš da si svakim danom sve ljepša? I to što kažeš da
te ne volim kad sam ti tisuću puta rekao što osjećam?
Riječi izgovorene po navici. Volim te, Tracy. Bez ikakvih osjećaja. Nikad Volim te
zato... Samo Volim te, Tracy. Nemoj zaboraviti kupiti pastu za zube kad si u
trgovini.
Jedno je reći, a drugo vjerovati. To su dvije različite stvari.
Polagano se okrenuo k njoj. — Nikada moja ljubav nije bila upitna, od samoga
početka. Uvijek tvoja.
— Moja? Ja sam našla tebel Da je bilo po tvome, nas dvoje nikada ne bismo bili
zajedno. Ja sam te našla, proganjala i smotala.
— Nisam baš bio neki zgoditakl
Harry nikada nije vikao pa je od iznenađenja ušutjela.
Odmakne se od sjenice. — Htjela si djecu. Na menije velikim slovima pisalo
»Tata«. Zar ne shvaćaš? Tebi, nikada nismo bili važni mi. Radilo se samo o
tvojoj potrebi da imaš djecu. Negdje u podsvijesti, oduvijek sam znao da se radi
o tome, ali nisam htio priznati. Bilo je lako kad smo imali samo Jeremvja i
Steffie. Čak i kad je došla Brittany, mogao sam se još uvijek pretvarati da smo
par. Bio sam u stanju pretvarati se, ali kad si ostala trudna s Connorom, počela
si hodati okolo s osmijehom mačke koja jede kanarince. Važna je bila jedino
trudnoća i djeca. Pokušao sam se s tim pomiriti, i dalje se pretvarati da sam
velika ljubav tvog života, a ne samo najbolji izvor sperme, ali bilo mi je sve
teže. Svako jutro sam te pogledao želeći da me voliš onako kako ja volim tebe,
ali obavio sam svoje i više me nisi primjećivala. Imaš pravo. Počeo sam se
povlačiti u sebe. Tako sam mogao dalje. Ali kad si ovaj put zatrudnjela i bila
tako sretna, nisam to više mogao podnijeti. Htio sam, ali nisam mogao. Pukao
mu je glas — Jednostavno... nisam mogao.
Tracy je pokušavala shvatiti, ali u njoj su se miješali tako oprečni osjećaji da ih
nije mogla raščlaniti. Olakšanje. Ljutnja što je tako glup. I sreća. 0, da, sreća, jer
sve nije tako beznadno. Nije znala gdje početi pa odluči krenuti od beznačajnih
stvari. — Što je s pastom za zube?
Zabuljio se u nju kao da je čudovište. — Pastom za zube?
— To što se ne sjetim uvijek kupiti pastu za zube. I to što poludiš kad izgubim
ključeve. Rekao si da ćeš mi, zaribam li još koji put tekući račun, oduzeti
čekovnu knjižicu. I sjećaš se one ulubine na braniku tvog auta kad si mislio da
se to dogodilo dok si Jeremvja vodio na utakmicu? Ja sam ga trknula. Connor je
povraćao u mojem autu, a nisam imala vremena to oprati pa sam uzela tvoj i
dok sam se na parkiralištu robne kuće derala na Brittanv, zabila sam se s
kolicima u auto. Što je s tim, Harry?
Zatrepta očima. — Da napišeš što moraš kupiti, ne bi zaboravila pastu za zube.
Tipično za Harrvja, nije shvaćao. — Nikad neću pisati popis za kupnju, niti ću
prestati gubiti ključeve, niti ću se popraviti u onim stvarima koje te izluđuju.
— Znam. Također znam da ima na tisuće muškaraca koji bi čekali u redu da ti
mogu kupiti pastu za zube i pustiti te da im se zaletiš u auto s kolicima iz robne
kuće.
Možda je ipak shvatio.
Isabel joj je rekla neka misli glavom, a ne srcem, ali to je bilo teško kad se
radilo o Harrvju Briggsu. — Znala sam da ćeš biti divan otac i to je možda jedan
od razloga zašto sam se zaljubila u tebe. Ali ja bih te voljela i da nisi napravio ni
jedno dijete. U tebi sam našla ono što mi nedostaje. Nisam željela još djece zato
jer mi ti nisi bio dovoljan. Želim ih još jer moja ljubav za tebe postaje toliko
velika da je moram još nekom udijeliti.
U njegovim očima bljesne nada, ali još uvijek je bio tužan. Ona shvati da je još
nesigurniji od nje. Uvijek ga je smatrala najpametnijom osobom koju zna pa je
bilo teško prihvatiti činjenicu da bi ona mogla biti pametnija. — Istina je, Harry.
Svaka riječ.
— Malo je teško povjerovati. Činilo se da joj pogledom guta lice iako je znao
svaku njegovu poru. — Pogledaj nas. Ja sam od onih frajera pokraj kojeg bi
mogla sto puta proći na ulici, a da ga ne primijetiš. Ali ti... Muškarci se zalijeću u
stup kad te vide.
— Nikada nisam upoznala muškarca koji je tako opterećen izgledom. Sasvim je
zaboravila da mora razmišljati glavom pa ga lupi po bradi da zadrži njegovu
pozornost. — Sviđa mi se tvoj izgled. Mogla bih satima zuriti u tebe. Bila sam
udana za najzgodnijeg muškarca na svijetu, a nismo usrećili jedno drugo. I imaš
pravo, te noći mogla sam imati svakog muškarca na zabavi, ali nijedan od njih
nije me privlačio. A kad sam u tvoje krilo prolila piće, sigurno nisam razmišljala
o tebi kao o nečijem ocu.
Osjetila je da mu se popravlja raspoloženje, ali još ni izdaleka nije završila. —
Jednog ću dana biti stara, a ako si vidio moju baku, znaš da postoji velika
vjerojatnost da ću blizu osamdesete biti ružna kao sam vrag. Onda me više
nećeš voljeti? Je li tebi jedino važan izgled? Jer ako je, onda smo stvarno u
nevolji, baš kao što sam i mislila.
— Naravno da nije. Nisam... ja nikad...
— Spominješ spuštanje dimne zavjese. Uvijek sam mislila da trijezno razmišljaš,
ali čak i onda kad nisam raspoložena, razmišljam treznije od tebe. Bože, Harry,
uz mene ti si koš pun emocija.
To ga je nasmijalo. Bio je tako zgodan i ona shvati da se konačno ohladila.
Poljupcima je htjela odagnati njegove strahove, ali bilo je još puno njezinih
vlastitih strahova koje je trebala riješiti, a njihove zajedničke nevolje prevelike
da bi ih mogli izbrisati poljupcima. Nije htjela da im ostatak braka prođe u
uvjeravanju. Isto tako, nije joj se svidjelo što mu je njezin izgled tako važan. Na
licu koje je toliko volio, već su se vidjeli tragovi godina. Kako će se držati kad se
to spusti niže, na ostali dio tijela?
— Nakon toliko godina braka, čovjek bi očekivao da se bolje razumijemo — reče
on.
— Ne mogu dalje ovako živjeti. Zauvijek moramo popraviti sve što je među
nama puklo.
— Ne znam kako ćemo to učiniti.
— Uz dobroga bračnog savjetnika, eto kako. Čim prije ga nađemo, tim bolje.
Stala je na prste, žestoko ga poljubila i okrenula se prema kući. — Isabel! Možeš
li doći?
18
Isabel i Ren goli su ležali vani na debelom poplunu i uzajamno se grijali na
prohladnom noćnom zraku. Gledala je kako treperave svijeće gore u svijećnjaku
koji je visio s drva magnolije. Usnama joj je dodirivao kosu. — Pretežak sam ti?
— Mmm... još malo. Smiješno, ali ležanje pod njim uopće je nije smetalo. Čudno
što osjeća sigurnost uz tako opasnog muškarca.
— Samo da provjerim — ta seksualna veza koju si imala. Mislim da slobodno
možemo reći da je to stvar prošlosti.
Nasmiješila mu se u kosu. — Samo sam nastojala biti ljubazna.
— Uvijek si takva?
— Filozofija po kojoj nastojim živjeti. Nasmiješio se.
Prstima mu je prošla niz kralježnicu. Pritisnuo joj je usne na bilo na zapešću i
zapeo za narukvicu. — Uvijek je nosiš?
— Ona mi je podsjetnik. Zijevnula je kažiprstom slijedeći rub njegovog uha. —
S unutarnje strane ugravirano je »Diši«.
— Podsjetnik da ostaneš usredotočena, sjećam se, još uvijek mislim daje to
dosadno.
— Živimo tako burno da uopće nije teško izgubiti mir. Uhvatim narukvicu i to
me smiri.
— Večeras bi mi trebalo mnogo više od narukvice da ostanem miran. Ne
govorim samo o proteklom satu na ovom pokrivaču.
Nasmiješila se. — Vrganji nisu potpuno upropašteni.
— Malo je nedostajalo.
Makne se s nje. Naslonila se na lakat i počela prstom prelaziti po gruboj površini
njegovih prsa. — Tvoji špageti s vrganjima bili su najbolja stvar koju sam ikada
kušala.
— Sat ranije bili bi još bolji. Mjesecima se svađaju. Ne znam zašto su baš
večeras odlučili krenuti s bračnim savjetovanjem. Hitno trebaju pomoć. Ja
zapravo nisam bračni savjetnik.
— Naravno da nisi. Natjerala si ih da se zakunu svojom djecom da će se
suzdržavati od seksa.
— Nisi to trebao čuti.
— Teško se praviti gluh kad si u susjednoj sobi, a svi ti govore da ne odeš.
— Bili smo gladni i bojali smo se da sa sobom ne odneseš našu večeru. Nemaju
dvojbe s tjelesnom komunikacijom. Verbalna im stvara neprilike pa se
trenutačno moraju usredotočiti na to. Djelovali su sretno tijekom večere, nisu
li?
— Tako sretno kako mogu biti ljudi koji znaju da će neko vrijeme biti na suhom.
Ne bojiš se da će ti popisi koje si im rekla da naprave, ponovno samo zakuhati
stvar?
— Vidjet ćemo. Nisam bila u prigodi spomenuti ti jedno — mislim da će ti se to
svidjeti... Grickala mu je rame ne samo zato da se igra njime, iako se
djelomično radilo i o tome, već zato što joj je bilo pred nosom i izgledalo joj je
veoma ukusno. — Neko vrijeme živjet ćemo zajedno.
Dignuo je glavu i odmaknuo je dovoljno daleko da je sumnjičavo pogleda. —
Prije nego što počnem plesati od sreće, da čujem cijelu priču.
Svijećnjak iznad njihovih glava ljuljao se na noćnom povjetarcu.
Vrškom prsta slijedila je rub sjene koja je vijugala njegovim prsima. — Sutra
ujutro, useljavam se u vilu. Samo na nekoliko dana.
— Imam bolju ideju. Ja ću se preseliti ovamo dolje.
— Zapravo...
— Nisi! Sjeo je tako brzo da ju je skoro prevrnuo. — Reci da nisi to dvoje
neurotičara pozvala da se smjeste u ovu kuću!
— Samo na nekoliko dana. Treba im mir.
— Meni treba mir. Nama treba mir. Srušio se natrag na poplun. — Ubit ću te.
Stvarno. Ovaj put ću to učiniti. Imaš li ti uopće predodžbu o tome koliko znam
načina kako oduzeti ljudski život?
— Sigurna sam poprilično. Ruka joj je kliznula niz njegov trbuh. — Ali nadam se
da-ćeš smisliti nešto korisnije.
— Ja jesam prostak, ali nisam tako lakomislen. Ostao je bez daha.
— Djeluješ tako. Pustila je da joj se prsti spuste još malo niže, dok nisu pronašli
posebno osjetljivo područje.
Zastenjao je. — Dobro, prostak sam i lakomislen. Ali pokušajmo ovaj put u
krevetu. Uhvatio ju je za glavu kad je pritisnula usne na njegov trbuh. —
Svakako trebamo krevet. Zaječi.
Mazila mu je pupak. — U potpunosti se slažem.
— Ubijaš me, doktorice. Znaš to, zar ne?
— A još ti nisam pokazala svoju zločestu stranu.
Ren je sljedeći dan proveo pokušavajući nagovoriti Harrvja i Tracy da odustanu
od selidbe u kuću, ali bezuspješno. Jedino zadovoljstvo našao je u tome što je
nenamjerno bio svjedok dok im je Isabel davala posljednje upute.
— Zapamtite — rekla je baš kad je ušao u sobu koju su u vili smatrali njegovom
radnom sobom — ništa od seksa. Vas dvoje morate obaviti puno posla. Zato
vam nudim kuću. Da svaku večer budete sami i da možete razgovarati, a da
vas nitko ne prekida.
Ren se povukao u hodnik, ali uspio je vidjeti kako je Tracy čeznutljivo pogledala
Harrvja. — Valjda — čuo je kako kaže. — Ali nemaš pojma koliko je to teško. Ne
misliš li...
— Ne, ne mislim — dopre do njega Isabelin glas. — Seks vam je omogućio
potiskivanje poteškoća. Lakše je poševiti se nego porazgovarati.
Trgnuo se. Poševiti se. Zašto je to morala tako reći? Prije manje od dva tjedna
govorila je daje seks svetinja, ali odonda se malo smekšala. Ne žali se on.
Svidjela mu se njezina spremnost, prihvatljivost, podatnost. Svidjelo mu se
kako uživa u njemu, uživa u njima. Međutim, istovremeno gaje nešto u
njezinom ponašanju počelo smetati.
Nerazuman je, znao je to. Možda ga peče savjest. Mučilo ga je što joj nije rekao
za promjenu u scenariju Noćnog ubojstva, a činjenica da je zbog toga osjećao
krivnju, mučila ga je još više. Isabel nije imala ništa s njegovom karijerom, niti s
njim izvan ovih nekoliko tjedana. Ona je ta koja je postavila uvjete i imala je
pravo, kao obično. Radi se samo o seksu.
Kad se radi o tome, oni jedno drugo iskorištavaju. On nju ima za društvo i
zabavu. Koristi je da mu pomogne izaći na kraj s Tracy i prebrodi osjećaj krivnje
zbog Karli. I, sam Bog zna, ima je za seks, ali prema Isabelinom Svetom pismu,
to nije grijeh.
K vragu, nije ju htio povrijediti, ne kad već na duši ima više grjehova nego što si
može zamisliti — drogu, žene prema kojima se bešćutno ponašao, svinjarije iz
mladosti, koje su, gdje god išao, još uvijek za njim ostavljale odvratan trag.
Ponekad kad gaje gledala svojim nevinim očima, htio ju je podsjetiti da ne zna
glumiti dobrog frajera, ali nikad nije rekao ni riječ jer je bio sebičan kurvin sin i
nije htio da ode. Ne još. Ne dok ne dobije što treba i bude spreman pustiti je.
Jedno je bilo sigurno: čim sazna za novi scenarij i bolesnu strast Kaspara
Streeta prema malim djevojčicama, sama će pronaći vrata, a Ren je imao
osjećaj da će se, prije nego što do njih dođe, sva četiri kamena temeljca srušiti
na njegovu glavu.
Poslije večere, Tracy je rekla djeci da će se ona i Harry vratiti na doručak, a da
će se Marta pobrinuti za njih bude li im po noći što trebalo. Ostatak večeri Ren
je bio ljut. Htio je Isabel u spavaćoj sobi ispred koje se ne mota hrpa ljudi.
Umjesto toga, ona se ispričala i otišla raditi bilješke za novu knjigu.
On je otišao u radnu sobu nastojeći proučiti lik Kaspara Streeta, ali nije se
mogao usredotočiti. Malo je dizao utege i neko vrijeme s Jeremvjem igrao
GameBov. Potom je otišao u šetnju koja mu nije nimalo pomogla da se riješi
seksualne frustracije. Konačno je odustao i otišao u krevet, ali umjesto da
spava lupao je po jastuku proklinjući odrasle Briggsove koji su bili sklupčani u
spavaćoj sobi u kući, ondje gdje su trebali biti on i Isabel.
Konačno je utonuo u san, ali nije dugo spavao kad ga probudi nešto toplo
sklupčano pokraj njega. Bilo je i vrijeme. Volio je dirati golu Isabelinu kožu dok
je spavala. Nasmiješi se i privuče je bliže — ali nešto je bilo u potpunosti
drukčije. Širom otvori oči i uz povik sjedne.
Brittany namršti lice. — Vičeš. Zašto vičeš? Ležala je sklupčana na pokrivaču,
gola kao od majke rođena.
— Ne možeš ovdje spavati! — zakriješti.
— Ćula sam nekakve šumove. Bojim se.
Nije bila ni upola prestravljena kao on. Spremao se skočiti iz kreveta, ali onda
se sjeti da nije samo ona gola. Zgrabio je pokrivač i omotao ga oko struka.
— Gnjezdiš se — bunila se. — Spava mi se.
— Gdje ti je spavaćica? Zaboravi. Tako je čvrsto oko nje omotao plahtu da je
izgledala kao mumija, a onda je digne.
— Stišćeš me! Gdje idemo?
— Posjetiti dobru vilu. Spotaknuo se na pokrivač i umalo je ispustio. — Vrit.
— Rekao si...
— Znam što sam rekao. A ako to ponoviš, otpast će ti jezik. Nekako ju je uspio
iznijeti kroz vrata pa niz hodnik do Tracvne bivše spavaće sobe, a da nije
izgubio pokrivač, ali tako je bučio da se Isabel probudila.
— Što?
— Prestrašena je, gola je, i evo ti je. Spustio je Brittanv pokraj nje.
— Tko je to? — pojavila se Steffie s Isabeline druge strane. — Brit'ny?
— Hoću tatu! — kukala je Brittanv.
— Sve je dobro, dušo. Isabel je bila raščupana i djelovala je toplo. Nikada nije
upoznao takvu ženu, koja nije svjesna svoje seksualne privlačnosti, iako to
izgleda drugi muškarci ne primjećuju tako kao on. Ali Vittorijev brat, slatkorjeciv
doktor Andrea primijetio je. Nije ni najmanje zavarao Rena kad se danas pojavio
uz lažni izgovor da su nabavili detektore metala. Svašta.
S jednog joj je ramena spala spavaćica, otkrivajući zaobljeni vrh dojke koja bi
baš u ovom trenutku trebala biti u njegovoj ruci. Kimne prema pokrivaču. —
Zgodna suknja.
Uspio se suzdržati. — Ujutro ćemo razgovarati o tome.
Kad se vraćao u sobu, podsjeti se daje došao u Italiju zato da pobjegne od
svega. Umjesto toga on priređuje nekakve jebene kućne zabave i pridodaje još
jedan crni biljeg na svoju dušu.
Malo prije zore postalo je još gore. Znatiželjno otvori vjeđe i uz usta ugleda
prislonjenu nogu. Ne svoju.
Sitan nožni palac bockao ga je u donju usnu. Trgnuo se i pokušao pomaknuti,
ali ga tada druga noga pogodi u bradu. Potom je uz bedro osjetio mokru mrlju.
Može li život uopće biti ljepši?
Popišanac se stisne bliže njemu. Toliko o brizi po noći koju je Marta preuzela na
sebe. Ren odvagne mogućnosti. Buđenje djeteta značit će gnjavažu, a Ren nije
imao namjeru gnjaviti se s tim — provjeri koliko je sati — četiri ujutro. Pomirivši
se sa sudbinom, pomakne se na suho i ponovno utone u san.
Nekoliko sati poslije dobio je udarac u prsa. — Hoću svog tatul


“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”
Nazad na vrh Ići dole
Meow Mix
Administrator
Administrator


Broj postova: 2447
Age: 24
Lokacija: t.a.r.d.i.s

PočaljiNaslov: Re: Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena   Pet Apr 13, 2012 4:49 pm

Svjetlo koje se probijalo kroz kapke govorilo mu je da je jutro, početak. K vragu,
gdje je Marta? — Spavaj još — promrmlja.
— Hoću svoju mamu, odmahl
Ren prihvati neizbježno, otvori oči i konačno shvati zašto roditelji sve to trpe.
Mali popišanac bio je sladak kao bombon. Tamni uvojci stršali su mu na sve
strane, a obrazi bili ružičasti od spavanja. Brza provjera madraca pokazala je da
nema svježih mokrih mrlja. Sto znači...
Ren skoči iz kreveta, navuče kratke hlače i zgrabi ga. Connor preplašeno
zavrišti. Ren ga odnese u kupaonicu kao vreću krumpira.
— Hoću Jer'myjal
— Dosta sranja, mali. Oprezno mu skine pelenu, na trenutak se zagleda u nju, a
onda širom otvori kapke i baci je kroz prozor. — Vrijeme je da kreneš na
prijestolje. Pokaže zahodsku školjku. — Ovo je prijestolje.
Connor objesi donju usnu i namršti se pa je Renu izgledao točno kao njegova
majka tijekom podužeg razdoblja njihovog braka. — Kahlica je odvratna.
— Reci to nekom tko će te slušati. Connor iskrivi lice. — Hoću svoju mamu!
Dignuo je dasku. — Obavi što treba pa ćemo razgovarati. Connor je zurio u
njega.
Najpodrugljivije što je mogao, Ren mu se nasmiješi. Connor je natraške otišao
do kade i popeo se u nju. Ren se naslonio na vrata i prekrižio ruke. Connor je
otvorio slavinu. Ren se počešao po prsima. Connor je uzeo sapun.
Ren si je pregledao nokte. — Prestani srati, frajeru, jer ja imam cijeli dan
vremena.
Connor je na trenutak zurio u sapun, a onda je sjeo i počeo piškiti u kadu.
— Ne može. Ren ga je zgrabio ispod ruku i postavio ispred školjke. — Tu. Ovaj
tren.
Connor istegne vrat da ga pogleda.
— Jesi me čuo? Što si ti, dečko ili curica.
Connor je malo dulje razmišljao. Gurnuo si je prst u nos, pročačkao po pupku.
Potom se popiškio u zahod.
Ren se naceri. — Tako treba, mali.
Naceri se i Connor i potrči prema vratima, ali na pola puta stane. — Kakati!
— Joj, ej... jesi li siguran?
— Kakati!
— Mogao sam i bez toga, znaš. Ren ga digne, spusti dasku i posjedne ga.
— Kakati! Svakako...
Kad je dijete završilo, Ren ga je nakratko metnuo pod slavinu, onda je otišao u
sobu gdje je našao sigurnosnu iglu i svoje najmanje gaće — iste one za koje se
sjećao da im se Isabel divila. Pričvrstio ih je kako je najbolje znao i umio. Onda
ga ozbiljno pogleda: — Ovo su moje gaće, ako ih smočiš, požalit ćeš. Jasno?
Connor je gurnuo prst u usta, sagnuo glavu da vidi kako izgleda, a onda se
glasno i zadovoljno nasmijao.
Gaće su ostale suhe.
Sljedećih nekoliko dana provodili su po uobičajenoj kolotečini. Harry i Tracy
pojavili bi se oko doručka da se pobrinu za djecu. Ren i Isabel dio su jutra
provodili u kući, gdje su drugima pomagali da započnu naporan posao
pretraživanja područja detektorima za metal. Nakon toga Isabel bi se udaljila sa
svojom bilježnicom, a Ren bi otišao do Massima u vinograd.
Massimo je cijeli život uzgajao lozu i nije ga trebalo nadzirati, ali Ren je
pronalazio nekakvo zadovoljstvo u šetnji po sjenovitim redovima osjećajući pod
tabanima tvrdu ilovaču svojih predaka. Osim toga, morao se maknuti od Isabel.
Jako je volio biti s njom, a to za njega nije bilo dobro.
Massimo mu da grozd da ga zgnječi. — Lijepe ti se prsti?
— Ne još.
— Još nema dosta sladora. Možda dva tjedna, a tada ćemo biti spremni za
vendemmiju.
Kasno popodne kad bi se Ren vratio u vilu, obavezno je našao Jeremvja koji se
onuda motao čekajući ga. Dijete ni jednom nije ništa reklo, ali Renu nije dugo
trebalo da shvati da želi vježbati borilačke zahvate. Dijete je bilo pametno,
usklađenih pokreta pa Ren nije imao ništa protiv. Harry i Tracy obično su se
negdje zatvorili s Isabel na dnevnom savjetovanju, ali kad je njihovo druženje
završilo na vrijeme, Harry im se rado pridružio. Ren je uživao gledajući kako
Jeremy uči oca to što je naučio.
Ponekad se Ren uhvatio kako se pita kakav bi bio da je imao oca kao što je
Harry Briggs. Čak ni Renov uspjeh nije naišao na odobravanje njegovog oca.
Posao glumca, osobito uspješnog, bio je suviše javan, suviše vulgaran — i to je
govorio čovjek koji je oženio napušenu majku Renove ljubavnice.
Srećom, Ren je odavno prestao mariti za očevo mišljenje. Nije bilo nikakve
koristi da dobije priznanje od čovjeka kojega nikada nije poštivao. Anna mu je
počela dodijavati time da će nakon berbe imati feštu. — Tako je bilo svake
godine dok sam bila mlada. Svi koji su pomagali u vendemmiji, našli bi se u vili
prvu nedjelju nakon završetka berbe. Bilo je ondje mnogo jela i smijeha.
Međutim, tvoja teta Philomena zaključila je da s tim ima previše gnjavaže pa je
tradicija prekinuta. Sad kad ti ovdje živiš, možemo je obnoviti, dobro?
— Samo privremeno živim ovdje. Bio je u Italiji gotovo tri tjedna. Sljedeći tjedan
mora na nekoliko dana otići u Rim sastati se s Jenksom, a snimanje počinje
nekoliko tjedana poslije toga. S Isabel nije razgovarao ni o čemu od toga — ni o
sastanku u Rimu, ni o tome koliko će još ostati u vili — a ona nije pitala. A s
druge strane, zašto bi? Oboje znaju da je ovo kratkog vijeka.
Možda će je pozvati da pođe s njim. Poznata mjesta viđena njezinim očima,
izgledala su potpuno drukčije. Međutim, nije ju mogao pozvati. Nikakvo
prerušavanje neće spriječiti paparazza oštrog oka da ih ne primijeti, a kad je
vide s njim, izgubit će ono malo dobrog glasa što joj je ostalo. Ima još nešto,
neizbježna činjenica da neće htjeti poći kad otkrije o čemu se točno radi u
Noćnom ubojstvu.
Njegovo neraspoloženje se vrati. Nikada neće shvatiti što mu znači ta uloga,
kao što nije htjela shvatiti da ne prihvaća uloge loših momaka zato jer ima
iskrivljenu sliku o sebi. Jednostavno, ne može se poistovjetiti s junacima, a to
nema nikakve veze s njegovim ludim djetinjstvom. No, dobro, ne puno. A
otkada netko tko unajmi pokvarenog knjigovođu i zaruči se za kretena ima
pravo prigovarati?
Čudo da se njihova veza nije već ugasila iako je teško zamisliti da se nešto u
što je Isabel upletena može tek tako ugasiti. Ne, kad njihova veza završi, to će
biti bučno. Pomisao na to bila je tako poražavajuća da mu je trebalo nekoliko
trenutaka da shvati da mu Anna još uvijek nešto govori.
— ...ali ovo je sada tvoj dom — dom tvoje obitelji — i uvijek ćeš mu se vraćati.
Zato ćemo ove godine napraviti feštu da započnemo ponovno s tradicijom,
dobro?
Nije si mogao zamisliti povratak, ne kad Isabel neće biti tu, ali rekao je Anni da
nastavi s pripremama za provođenje svog nauma.
Ti nisi jedna od onih koja misli da trudna žena ne treba seks, je li? Tracy je
preklinjući gledala Isabel. — Jer ako jesi, dobro pogledaj ovoga muškarca i reci
mi kako mu ijedna žena, bila trudna ili ne, može odoljeti?
Harrvju je bilo i neugodno, i bio je sretan. — Ne znam ništa o tome... Ali,
stvarno, Isabel, to više nije potrebno. Stvarno nije potrebno. Imali smo više
nego dovoljno vremena za razgovor, a popisi koje ste tražili da napravimo
pokazali su se jako korisni. Nisam baš shvaćao... Jednostavno nisam znao... Lice
mu se topilo od miline. — Nisam si mogao ni zamisliti zbog čega me sve voli.
— A ja nisam imala pojma da mu se toliko toga na meni sviđa. Na menil
Tracy zadrhti od miline. — Mislila sam da znam sve o njemu, ali samo sam
dodirnula površinu.
— Neka bude još malo — reče Isabel.
— Kakav si ti bračni savjetnik? — uzvrati Tracy.
— Nikakav. Učim se. Rekla sam vam na početku. Vi ste ustrajali na tome,
sjećaš se?
Tracy uzdahne. — Kad nećemo opet zaribati stvar.
— Idemo onda raspraviti današnji popis. Jeste li oboje došli s dvadeset osobina
koje biste sami željeli imati?
— Dvadeset jedna — reče Tracy. — Dodala sam pimpek. Harry se nasmijao pa
su se poljubili, a Isabel osjeti snažanu bol od ljubomore. Brak daje određene
nagrade onima koji prežive kaos.
Požuri! Otišli su.
Isabel je ispala kemijska kad je Ren ušao u salon u stražnjem dijelu vile gdje je
sjedila za prekrasnim pisaćim stolom iz osamnaestog stoljeća i pisala pismo
prijateljici u New York. Budući da je obitelj Briggs otišla na večeru u Casalleone,
nije morala pitati Rena o kome govori.
Sagnula se podići kemijsku olovku, ali dignuo ju je sa stolca prije nego što ju je
uspjela dosegnuti. U posljednje vrijeme bio je jako promjenjivog raspoloženja,
čas se ponašao kao da bi joj najradije odrubio glavu, a čas kao sada, beskrajno
razigrano. Što je više bila s njim, to je više osjećala borbu koja se odigravala u
njemu: između njega kakvim se smatrao daje i čovjeka kojem više nije ugodan
život u koži lošeg momka.
Mahne glavom prema vratima. — Idemo. Pretpostavljam da imamo dva sata
prije nego što se vrate.
— Negdje određeno?
— Dolje u kuću. Ovdje ima previše ljudi.
Odjurili su nizbrdo, kroz vrata pa uz stube kuće. Kad su došli na vrh, gurnula ga
je prema maloj spavaonici.
— Čiste plahte.
— Kao da će to dugo ostati.
Skinula je odjeću dok je on zaključao vrata, zatvorio kapke i upalio svjetlo.
Slaba žarulja bacala je po maloj sobi tek neznatno svjetlo.
Ispraznio je sadržaj džepova na noćni ormarić i skinuo se. Ležala je na uskom
krevetu, a kad se smjestio pokraj nje, okrenula se na bok. Mazio ju je po vratu i
skinuo narukvicu. — Hoću da si potpuno gola. Na hrapav, primamljiv zvuk
njegovog glasa, ukrutile su joj se bradavice. Sklopila je oči i pritisnula usne na
njegov dlan. Kazao joj je uz kožu: — Gola, samo s ovim...
Posegnuo je prema noćnom ormariću. Trenutak poslije hladni joj se metal sklopi
oko ruke.
Širom otvori oči i zavrišti od straha. — Što radiš?
— Preuzimam vodstvo. Uhvatio je oba zaglavka, onaj slobodan i onaj u lisicama
i povukao ih iznad njezine glave.
— Ma, prestani, odmah!
— Ni slučajno. Povukao je lančić kroz prečku na krevetu, a onda zatvorio lisice
oko drugog zgloba.
— Privezao si me za krevet!
— Tako sam pokvaren da se i sam ponekad iznenadim. Pokušala je zaključiti je
li se jako uzrujala, ali baš joj se i nije
činilo. — To su prave lisice.
— Ukrao sam ih jednom policajcu. Klizio joj je usnama po unutarnjoj strani ruke
sve do pazuha. Kako se izvijala u lisicama, osjećala je kako joj koža u valovima
bridi od užitka.
— Zar ne znaš da postoji zakon o prisili? Zastenjala je kad je naišao na
bradavicu, uvukao je duboko u usta i počeo sisati. — Postoji neki red.
— Nikad se nisam previše obazirao na red.
Nastavio je zlorabiti njezinu sirotu bespomoćnu bradavicu, ali nije htjela podleći
predivnom uzbuđenju dok ne kaže svoje. — Nisam očekivala da ćeš koristiti
prave lisice već nešto što se može lako otvoriti. Suspregne jauk. — Ako ništa
drugo, trebale su biti podstavljene. I tvoj partner se mora složiti da ga vežeš —
nisam li to rekla?
— Mislim da nisi. Sjeo je na pete, raširio joj koljena i gledao je. Obliznula je
usne. — Sad ti kažem.
Prstima se igrao njezinim kovrčavim dlakama. — Primam na znanje.
Zubima se uhvatila za usnu kad ju je otvorio. — Napravila sam ah istraživanje
kad sam radila diplomski.
— Dobro. Strastveno podrhtavanje njegovog glasa titralo joj je u završecima
živaca. Kretanje njegovog palca osjećala je kao vrelo, vlažno pero koje je miluje
i ispipava. — Također trebamo koristiti zaporku ahhh odu li stvari predaleko.
— Možemo. Čak imam nekoliko riječi na umu. Prebrzo je prestao s milovanjem,
pomaknuo se gore uz njezino tijelo i šapnuo joj u uho.
— To ne bi smjele biti riječi koje imaju veze sa seksom. Gurnula mu je koljeno
uz unutarnju stranu bedra.
— U čemu je onda draž? Nježno joj je gibao grudi, podizao ih i stiskao, gnječio.
Čvrsto je uhvatila prečke iznad glave. — To bi trebale biti riječi kao šparoga ili
rasplinjač. Ozbiljno, Ren... Jauk joj je pobjegao prije nego što ga je uspjela
suspregnuti. — Ako kažem šparoga, znači da si ahh pretjerao i da moraš
prestati.
— Kažeš li šparoga, ja ču htjeti prestati jer si ne mogu zamisliti ništa odbojnije
od toga. Odmakne se od njezinih grudi.
— Zar ne možeš reći nešto kao ergela? Ili pastuh? Ili... Još jednom joj nešto
šapne u uho.
— Previše seksi. Malo pomakne bedra tako da se očešala o njega. Bio je tako
tvrd da je zadrhtala. Pomilovao joj je pazuh i dao još jedan prijedlog. Lisice su
se napele. — Užasno seksi.
— A što kažeš na ovo? Šapat mu se pretvori u muklo predenje. — Ovo je
bestidno.
— Izvrsno. Koristit ćemo je.
U luku odigne bokove s kreveta. — Ja ću koristiti šparogu.
Ostavio ju je bez najave. Ponovno je sjeo na pete između njezinih nogu tako da
im se tijela više nisu doticala i čekao.
Usprkos demonskom sjaju u njegovim očima, malo joj je trebalo da shvati. Kad
će naučiti držati jezik za zubima? Pokušala je vratiti barem malo dostojanstva
što u trenutačnom položaju nije bilo nimalo lako.
— Zaboravi.
— Jesi li sigurna?
Koji filistar. — Sigurna sam.
— Stvarno? U slučaju da još nisi do kraja shvatila, gola si, lisicama vezana za
krevet i ni slučajno se ne možeš osloboditi, i uskoro ćeš biti silovana.
— O-ho. Povukla je koljena više na krevet.
Palcem je slijedio nježne kovrče, uživajući u prizoru. Osjećala je njegovu želju
koja je plamtjela kao i njezina, a iza zadirki-vanja čula je mukli, hrapavi ton. —
Ne zarađujem za život samo mučeći žene, znaš. Prijetnja sam svakome tko
predstavlja istinu, pravdu i
američki način razmišljanja, a da i ne spominjem, tvoja jedina zaštita od mene
je povrće.
Malo je više razmaknula noge da mu pokaže da nije baš potpuno bespomoćna.
Istovremeno, samoj sebi obeća da se neće smiriti dok te lisice ne metne njemu.
Ako se ne vara, neće se previše buniti.
— Shvaćam što misliš. — Njegov prst sklizne u nju. — Sad budi mirna da te
mogu silovati.
I je. Savršeno. Prvo prstima, potom tijelom. Pomičući se iznad nje, ulazeći u nju.
Mučio ju je dok se nije čula kako moli. Istovremeno, nikad se nije osjećala tako
sigurno, paženo i maženo kao sada, zatočenik na njegovoj osobitoj brizi.
— Ne još, dušo. Dao joj je još jedan žestok, samo za nju poljubac i dublje ušao u
nju. — Ne dok ja ne budem spreman.
Bio je i više nego spreman. Mišići su mu se napinjali kao daje on vezan. Takvo
divlje zadovoljstvo stajalo ga je čak više nego što je stajalo nju. Uronio je dublje
u kolijevku koju su tvorila njezina bedra. Noge je obavila oko njega. Zajedno su
se micali, zajedno kriknuli...
Popucale su sve spone koje su ih držale na zemlji. Na kraju, postao je uznik
jednako kao i ona.
Dok je drijemao, ona se izvukla iz kreveta i uzela lisice koje su ležale na podu
zajedno s ostavljenim ključem. Zagledala se u njega. Guste trepavice nad
njegovim su obrazima tvorile bodljikave polumjesece, a pramenovi tamne kose
padali su mu preko čela.
Oštra razlika između njegove egzotične maslinaste kože i bijele posteljine
davala mu je izgled prekrasnog divljaka.
Otišla je u kupaonicu gdje je pod ručnik sakrila lisice i ključ. Trebala je mrziti to
što joj je učinio, ali nije, ni na trenutak. Što se dogodilo sa ženom koja je trebala
ostati prisebna? Umjesto da bude bespomoćna i ljuta, dala mu je sve što ima.
Uključujući svoju ljubav.
Prsti joj stegnuše rub umivaonika. Zaljubila se u njega. Zurila je u svoj lik u
zrcalu, a onda spusti pogled. Tko bi želio gledati nekoga tako glupog? Poznaju
se jedva tri tjedna, a ona, najopreznija žena kad je u pitanju romantična veza,
ipak se zaljubila preko ušiju.
Vodom je ispljuskala lice nastojeći se pribrati kako bi muško-žensku privlačnost
sagledala s biološkog stajališta. Prvi ljudi međusobno su se privlačili po načelu
da najsnažniji primjerci preživljavaju. Nešto od toga još je uvijek ostalo kod
većine ljudi, a očito je ostalo i kod nje.
Ali što je s opstankom nje kao moderne žene? Što je s opstankom žene koja je
bila odlučna u tome da će se upustiti u zdravu vezu, žene koja se zaklela da
nikada neće ponoviti buran život svojih roditelja? Njezina veza s Renom trebala
je zadovoljiti i osloboditi njezine seksualne potrebe. Umjesto toga, oslobodila je
nježno srce.
Tupo je zurila u posudicu za sapun. Treba smisliti način.
Točno. Kao da je ijedan njezin pokušaj uspio.
Ali za sada, uopće neće razmišljati o tome. To će potpuno zanemariti. Sto nije
uvijek loše. Ako ne bude razmišljala o svojim osjećajima, možda će nestati.
A možda i neće.
19
—Želiš li kolač od čokolade ili pitu od trešanja? Isabel se zaustavila na rubu
dvorišta vile i promatrala kako Brittanv pruža Renu glineni tanjur.
Potpunu pozornost posvetio je raznolikom lišću i grančicama. — Mislim da ću
uzeti pitu od trešanja. I možda čašu viskija ako ti nije teško.
— Ne smiješ to reći — izgrdi ga Steffie. — Moraš reći čaja.
— Ili soka na slamku — reče Brittanv. — Možemo piti sok na slamku.
— Ne, ne možemo, Brit'nv. Samo čaj. Ili kavu.
— Može čaj. Ren uzme od nje tobožnju šalicu i tanjurić uz tako vještu
pantomimu daje Isabel gotovo mogla vidjeti to u njegovoj ruci.
Zadržala se neko vrijeme promatrajući. Njegova usredotočenost dok se igrao s
djevojčicama, bila je neobično jaka. S dječacima nije bio takav. Kad je nosio
Connora ili s Jeremvjem zavirio pod poklopac tek popravljenog maseratija, bilo
je to onako površno. Jednako neobična bila je činjenica daje bio voljan prihvatiti
svaku igru koju su mu djevojčice nametnule, uključujući maštovite igre kakva je
bila ova čajanka. Morat će ga pitati o tome.
Krenula je prema kući da vidi jesu li se pomoću detektora metala kamo
pomaknuli od jučer. Giulia je ugleda i lijeno joj mahne. Imala je prljave obraze i
tamne podočnjake. U pozadini, tri su muškarca i jedna žena sustavno
pregledavali maslinik. Drugi su stajali okolo s lopatama, spremni kopati kad se
oglase detektori, što se počesto događalo.
Giulia preda lopatu Giancarlu i dođe pozdraviti Isabel, koja odmah zatraži
izvješće.
— Još novčića, čavala i dio kotača — rekla je. — Prije jedan sat našli smo nešto
veće, ali bio je to samo dio stare peći.
— Izgledaš umorno.
Giulia dlanom protrlja obraz, razmazavši tako prljavštinu. — Kad jesam. I moj
posao trpi jer sam sve vrijeme ovdje. Vittorio ne dopušta da to utječe na njegov
posao. Vodi svoje skupine točno prema rasporedu, ali ja...
— Znam da si živčana, Giulia, ali pokušaj ne iskaljivati se na Vittoriju.
Blijedo se nasmiješi Isabel. — Stalno si govorim istu stvar. Vittorio mora svašta
pretrpjeti uz mene.
Maknule su se u sjenu masline. — Razmišljala sam o Josie, Paolovoj unuci —
reče Isabel. — Marta je s njom razgovarala o kipu, ali njezin talijanski očito nije
baš dobar pa tko zna koliko toga je razumjela. Razmišljala sam o tome da je ja
nazovem i vidim što sve zna, ali možda bi ti trebala nazvati. Znaš više o obitelji
nego ja.
— Da, to je dobra zamisao. Pogleda na sat, računajući vremensku razliku. —
Moram se vratiti natrag u ured. Nazvat ću je otamo.
Kad je Giulia otišla, došao je red da Isabel preuzme detektor za metal, a onda
ga je dala Fabioli, Bernardovoj ženi, i vratila se u vilu. Uzela je bilježnicu i
smjestila se na jednoj od stolica'u ružičnjaku.
Usamljeni vrt bio joj je jedno od najmilijih mjesta. Bio je smješten na uskom
terasastom terenu ispod glavnog vrta, a malim voćnjakom bio je zaklonjen od
pogleda. Na livadi pokraj šume pasao je konj, a kasnopopodnevno sunce
stvaralo je zlaćanu aureolu oko ruševina staroga dvorca navrh brda. Danas je
bilo vruće, sličnije početku kolovoza, nego kraju rujna, a u zraku je visio miris
ruža.
Pogledala je bilježnicu u krilu, ali nije ju otvorila. Sve misli koje je pribilježila
činile su joj se kao ponavljanje njezinih ranijih knjiga. Počeo ju je obuzimati
neugodan osjećaj da je već napisala sve što je znala o prevladavanju osobne
krize.
— Tu si. Ren joj se polagano približavao odjeven u plavo-bi-jelu prugastu
sportsku majicu i kratke hlače. Naslonio je ruke na metalni stolac na kojem je
sjedila i nagnuo se da joj da dugački poljubac. Zatim joj je obuhvatio grudi. —
Točno tu. Baš sada.
— Primamljivo. Ali nemam lisice sa sobom.
Pustio joj je grudi i, djelujući namrgođeno, zavalio se u stolac pokraj njezinoga.
— Večeras ćemo to napraviti u autu, baš kao i svi u gradu.
— Dogovoreno. Okrenula je lice prema suncu. — Pod uvjetom, naravno, da te
ne pronađe tvoj klub žena.
— Zakleo bih se da te male imaju radar.
— Nevjerojatno si strpljiv. Iznenađena sam što toliko vremena provodiš s njima.
Pogled mu posta hladan. — Što hoćeš time reći?
— To što sam rekla.
— Ne želim razgovarati o njima.
Upitno ga pogleda. Znao je kako odbiti čovjeka jednako učinkovito kao što ga je
znao privući, iako joj nije bilo jasno zašto je sad imao potrebu za tim. — Što je
netko dobre volje.
— Oprosti. Ispružio je noge i prekrižio gležnjeve, ali taj je položaj bio više
proračunat nego bezbrižan, gotovo kao da se prisiljava biti opušten. — Je li ti
Tracy rekla da će ona i Harry unajmiti kuću u gradu?
Kimnula je. — Taj stan u Ztirichu samo je uzrokovao njihove nevolje. Premalen
je za sve njih. Zaključili su da će biti bolje ako ona i djeca ostanu ovdje, gdje se
više osjećaju kao kod kuće, a Harry će im se pridružiti za vrijeme vikenda.
— Jesam li ja jedini kome je blesavo da moja trenutačna ljubavnica daje bračne
savjete mojoj bivšoj ženi?
— Kao da tu ima puno povjerljivih stvari. Ionako ti jedna ili druga kažemo sve o
čemu razgovaramo.
— To sam svesrdno pokušavao spriječiti. Uzeo ju je za ruku i neko se vrijeme
rastreseno poigravao njezinim prstima. — Zašto si se toliko bacila na to? Što
imaš od toga?
— To mi je posao.
— Na odmoru si.
— Nemam posao koji dopušta odmor.
— Svaki posao dopušta odmor.
— Moj posao ne može se vezati za kontrolni sat. Namrštio se. — Kako znaš da
pomažeš? Nije li malo umišljeno misliti da uvijek znaš što je najbolje za druge
ljude?
— Misliš li da je umišljeno?
Zagledao se u red ukrasnog bilja koje se ljuljalo na povjetarcu. — Ne. Prodorna
si i samouvjerena. Ali ne, nisi umišljena.
— Svejedno, imaš pravo. Ipak je malo umišljeno misliti da znaš što je za druge
ljude najbolje.
— Ipak ne odustaješ.
— Ponekad se bavimo tuđim manama da se ne bismo trebali baviti vlastitim.
Shvati da joj je palac krenuo prema ustima pa brzo spusti ruku natrag u krilo.
— Misliš da je to na stvari?
Nekad nije, ali sad se mora zapitati, zar ne? — Pretpostavljam da sam došla u
Italiju to otkriti.
— I kako ti ide?
— Ne baš najbolje.
Potapša je po nozi. — Ako ti treba pomoć da otkriješ svoje mane, svakako me
obavijesti. Recimo, to što si bolesno uredna i što pokušavaš sve tako udesiti da
ti budeš glavna.
— Dirnuta sam, ali to je nešto što sama moram riješiti.
— Ako te to tješi, mislim da si doista dobra osoba.
— Hvala, ali tvoja mjerila su niža od mojih.
Nasmijao se, stisnuo joj ruku i suosjećajno je pogledao. — Sirota doktorica Fifi.
Nije lako biti duhovni vođa, je li?
— Još je gore biti blesavi duhovni vođa.
— Nisi ti tako blesava. Samo si teška. Palcem je okrzne po obrazu.
Nije željela da postane nježan prema njoj. Već se danima pokušavala uvjeriti da
zapravo nije zaljubljena u njega, da je podsvjesno izmislila postojanje tog
osjećaja kako je ne bi pekla savjest zbog seksa. Ali to nije bilo istina. Voljela ga
je, da, a ovaj trenutak pokazao je i zašto. Kako je netko, tko je njezina čista
suprotnost, može tako dobro razumjeti? Osjećala je da se dopunjavaju. Njemu
je trebao netko tko će ga podsjećati da je pristojan, a njoj je trebao netko tko će
je spriječiti da postane suviše kreposna. Ali znala je da on to ne gleda na isti
način.
— Renl Dvije djevojčice dojurile su kroz grmlje. Zabacio je glavu i promrmljao.
— Stvarno imaju radar.
— Svuda smo te tražile — rekla je Steffie. — Sagradile smo kuću i hoćemo da se
igraš s nama.
— Vrijeme je da se primimo posla. Stisnuo je Isabelinu ruku i ustao. — Hej,
nemoj biti prestroga prema sebi, dobro?
Nikad se to neće dogoditi... Gledala gaje kako odlazi. Dio nje htio je otjerati
njezinu ljubav prema njemu, ali drugi dio htio ju je zadržati zauvijek. U njoj je
rasla mala, opravdana količina samosaža-ljenja.
Baš dobro, Bože. Nisi mi za partnera mogao poslati nekoga sličnog Harryju
Briggsu. 0, ne. Morao si mi poslati muškarca koji zarađuje za život ubijajući
žene. Baš lijepo, stari.
Makne bilježnicu. Kako je bila previše rastresena da bi išta pisala, mogla bi otići
dolje do kuće i prihvatiti se lopate. Možda bi se tako mogla riješiti negativne
energije.
Andrea Chiara bio je ondje kad je stigla. On i Vittorio bili su lupeži iste vrste, ali
dr. Andrea nije baš bio potpuno bezazlen pa nedorasli dio nje poželje daje Ren
tu da vidi kako ju je pozdravio poljubivši joj ruku.
— Uz još jednu lijepu ženu kao nadahnuće — reče on — posao će ići brže.
Kradimice pogleda prema vili, ali jao, Rena nije bilo na vidiku.
Tracy se pojavila kad je Isabel završavala svoju smjenu. Oči su joj igrale od
uzbuđenja. — Upravo sam se čula s Giulijom. Kuća koju smo unajmili u gradu,
bit će spremna za tri dana.
— Baš mi je drago.
— Neće biti lako što ćemo Harry i ja biti toliko razdvojeni, ali svaku večer ćemo
se čuti na telefon, a on, ako želi, može raditi osamnaest sati dnevno, a da ga ne
muči osjećaj da navečer mora žuriti kući da se ja ne ljutim. Najbolje od svega,
kad doleti na vikend, bit će samo naš, nema mobitela.
— Mislim da je to dobra zamisao.
— Kad se približi vrijeme porođaja, radit će odavde. Djeca su izvan sebe od
sreće jer se ne moraju vratiti u Ziirich. Uče talijanski puno brže od mene i
zbližila su se s Annom i Martom. Ti ćeš biti ovdje još mjesec dana, a Ren će
ostati još gotovo tri tjedna. Ovdje ćemo biti puno sretniji.
Tri tjedna? Nije joj rekao. Mogla je pitati, ali nadala se da će on nešto reći
umjesto da se ponaša kao da za njih ne postoji budućnost,
iako ne postoji. Ren nije bio nepopravljivi ženskar kakvim su ga prikazivali u
novinama, ali različita razdoblja njegovog života bila su obilježena različitim
vezama. Još mnogo godina pamtit će je kao toskan-sku vezu. Nije joj se svidjelo
koliko je postala osjetljiva, ali nije znala drukčije živjeti.
Tracy na trenutak prestane brbljati i zadivljeno je pogleda. — Ti si jedina osoba
koju sam ikada upoznala, koja može fizički raditi a da se ne zaprlja.
— Dugogodišnja praksa.
Tracy pokaže prema masliniku gdje je Andrea pušio cigaretu nakon što je
odradio svoju smjenu s detektorom za metal. — Dogovorila sam drugi tjedan
pregled kod doktora Sanjara. Anna kaže daje divan liječnik, usprkos tome što
ga bije glas da je ženskar. Mogla bih uživati i s nogama na stremenu
ginekološkog stola.
— Dopusti mi da ti priopćim još dobrih vijesti. Mislim da je vrijeme da skinemo
zabranu sa seksa.
Tracy protrlja trbuh. Djelovala je zabrinuto. — Dobro.
To uopće nije primila onako kako je Isabel očekivala. — Nešto nije u redu?
— Ne baš. Gurnula je ruku pod pletenu majicu da se počeše. — Ali... bi li imala
što protiv da Harrvju ne kažeš da si skinula zabranu?
— Rekla si da ćete iskreno razgovarati, sjećaš se?
— Znam, ali — oh, Isabel, volim razgovor. Sinoć smo razgovarali o kitovima,
a ne o tome koliko sam debela. Pokušali smo se sjetiti koliko vrsta poznajemo. I
kojeg filma smo se najviše plašili kao djeca. Dopustio mi je da mu ispričam o
svojoj svađi s cimericom na fakultetu, od koje još uvijek poludim, isto tako, ja
sam sve vrijeme mislila da mu je najmiliji čokoladni sladoled, a nije, nego od
oraha. Nabrojili smo sve poklone kojih smo se mogli sjetiti, koje smo jedno
drugom poklonili te jesu li nam se svidjeli ili ne. Iako cijeli tjedan hodam okolo
stisnutih nogu jer sam tako napaljena da to više ne mogu podnijeti, ne želim se
odreći razgovora. Napokon mu nije važan samo moj izgled. Sviđa mu se cijeli
paket.
Isabel osjeti još jedan ubod pokraj srca. Usprkos zbrkanim osjećajima, Tracy i
Harry dijelili su nešto dragocjeno. — Ja skidam zabranu — reče ona. — A što se
tiče toga hoćeš li reći Harrvju, postupi po svojoj savjesti.
— Sjajno — zlovoljno će Tracy.
Tracy je razmijenila nekoliko riječi s Andreom, a onda otišla u vilu. Neko vrijeme
je s djevojčicama vježbala čitanje, a s Jeremvjem je radila povijest, ali nikako se
nije mogla usredotočiti. Što će napraviti s Isabelinom odlukom o skidanju
zabrane sa seksa? Još uvijek se borila s tim te večeri, dok se s Harrvjem, držeći
se za ruke, vraćala u kuću. Bila je razmažena bogata djevojka i mrzila je
moralne dvojbe, ali brak će joj propasti ne bude li imala hrabrosti otvoreno se
suočiti s izazovima. Kad su ušli kroz kuhinjska vrata, zaključi da bi sad bilo
pogodno vrijeme da iskušaju neke nove vještine kojima ih je Isabel naučila i
zato ga je primila za obje ruke i pogledala ravno u oči.
— Harry, ima nešto što bih ti trebala reći, ali ne želim. Imam veoma dobar
razlog i htjela bih tvoje dopuštenje da ti prešutim taj podatak.
Znala je da mu treba vremena da malo razmisli, a dok je čekala, bila je više
nego presretna što može proučavati to drago, poznato lice.
— Ima li to kakve veze sa životom i smrti? — konačno je pitao.
— Ne baš, ali skoro.
— Radi se o nečemu što bih htio znati?
— 0, da.
-— Ali ne želiš mi reći.
— Doista ne želim. Ne još. Uskoro. Jako brzo. Malo začuđeno je pogleda. — Zato
što...?
— Zato što te jako volim. Volim razgovarati s tobom. Razgovor mi je važan, a
kad jednom saznaš to što ne želim da znaš, bojim se da više nećemo toliko
razgovarati pa ću početi misliti da me voliš samo zbog mog izgleda.
Ozareno je pogleda. — Isabel je skinula zabranu sa seksa!
Pustila mu je ruke i makne se od njega. — Mrzim iskreni razgovor.
Smijuljio se kad ju je dostigao. Zagrlio ju je i poljubio u čelo. Između njih se
ritalo dijete. — Hej, nisi ti jedina koja voli razgovarati. A dosad bi već trebala
znati da bih te volio čak da si ružna kao stric Walt. Dogovorimo se; za svaku
minutu koju provedemo goli, trostruko ćemo dugo razgovarati. Što, s obzirom
na to kako se trenutačno osjećam, znači jako puno razgovora.
Naslonjena na njegov vrat, nasmiješila se. Već sam miris njegove kože
uzburkao joj je krv. Ali što ako se vrate u staru kolotečinu? Prošli su tešku školu
da nauče kako da njihova veza bude uspješna.
Možda je došlo vrijeme da počnu vjerovati u novu snagu svoga braka. — Prvo
se moramo ljubiti — rekla je. — Odjeveni. Ruke ostaju iznad struka.
— Dogovoreno. Prvi tko prekrši dogovor mora drugoga izmasirati po cijelome
tijelu.
— Može. Pa što onda. Obožavala je izmasirati ga cijeloga. Uhvatio ju je i
povukao na kauč ispred kamina, ali tek što se
ugnijezdila u udubinu ispod njegovog vrata, zastenje. — Moram piškiti. Stalno
moram piškiti. Ako samo spomenem još jednu trudnoću, ostavi me navrh
planine da umrem.
Nasmiješio se i dignuo je. — Pridružit ću ti se.
Dok je Harry slijedio ženu uz stube, nije se mogao sjetiti ničega u životu po
čemu bi zaslužio tu ženu. Bila je oluja nasuprot njegovoj mirnoći, živo srebro
nasuprot hladnom čeliku. Slijedio ju je u kupaonicu. Nije se bunila kad je sjeo na
rub kade. Do Isabel i njezinih popisa, Tracy nije znala da traži izgovor kako bi
bio pokraj nje dok je na zahodu i to jednostavno zato što je uživao u intimi tog
trenutka te svakodnevnoj prisnosti. Tracy se od srca smijala dok joj je to
pokušavao objasniti, ali znao je da shvaća.
— Najmilije povrće? — rekla je. Nije zaboravila koliko je želi, ali htjela je biti
sigurna da će zapamtiti njezino zanimanje. — Nije važno. Znam. Grašak.
— Mladi grah — odvrati on. — Ne previše kuhan. Malo tvrđi. Pružio je ruku i
obujmio joj list na nozi. Znao je da sad mora reći što osjeća umjesto da uzima
zdravo za gotovo da je Tracy već shvatila ono što je po njemu tako očito.
— I ja volim razgovarati, znaš. Iskrenost ga je prisilila da doda: — Ali
trenutačno me puno više zanima seks. Bože, Tracy, prošlo je toliko vremena.
Znaš li što mi činiš? Samim tim što sam s tobom?
— Znam, jer si mi rekao. Nasmiješili su se jedno drugome, a nekoliko trenutaka
poslije išli su prema spavaćoj sobi. Kad su se jednom našli onkraj vrata, lukavo i
zavodnički ga pogleda. — Sto ako ostanem u drugom stanju?
— Oženit ću te. Koliko god puta hoćeš. Neko ju je vrijeme ljubio, a onda se ona
odmakne. — Ovo dijete je posljednje, kunem se. Dat ću si podvezati jajnike.
— Budeš li htjela još djece, neću imati ništa protiv. Možemo si ih priuštiti još
nekoliko.
— Petero je dovoljno. Uvijek sam htjela petero. Grickala mu je kut usana. — 0,
Harry, tako sam sretna što se ne ljutiš zbog ovog djeteta.
— Nikad nije bila stvar u djetetu. To sad znaš. Dotaknuo joj je lice. — Mrzimo
takvu neizvjesnost.
— Mislila sam da sam te otjerala.
Prstom je slijedio liniju njezine brade. Usta su joj bila natečena od poljubaca pa
je pretpostavljao da su i njegova. — Više se nećemo igrati. Svakih šest mjeseci
ići ćemo u bračno savjetovalište, bez obzira na to je li potrebno ili ne. A ja još
uvijek mislim da bismo trebali reći Isabel da ne želimo ni jednoga drugog
terapeuta osim nje.
— Shvatit će kad ćemo se dvaput godišnje pojaviti na njezinim vratima.
Stigli su do spavaće sobe i bili su spremni početi najozbiljnije ljubljenje. U
početku su usta držali zatvorena, ali to nije dugo trajalo. Kad je opustila usne,
iskoristio je to i gurnuo jezik u medeno slatku dubinu njezinih usta. Neko
vrijeme su se tako igrali, ali to nije bilo dovoljno. Ruke mu postadoše pohlepne
pa pokrije dlanom njezine dojke. — Od struka naviše — šapne.
— Pošteno, od struka naviše.
Skinuo joj je majicu preko glave. Proučavala je njegovo lice dok joj je
otkopčavao grudnjak. Rekla mu je da se još uvijek nije toga zasitila. Razgolitio
joj je grudi. Usta mu se osušiše kad ugleda nabrekle bradavice. Znao je da su
osjetljive, kao što je znao da svejedno voli da ih dira. Zapamtio je kako se
zapanjila kad je vidjela na kako se visokom mjestu među stvarima koje ga
uzbuđuju, nalaze njezine dojke. Nikad mu nije palo na pamet da joj to kaže.
Pretpostavljao je da je to shvatila po tome kako nije mogao odvojiti ruke od
njih.
Ispusti grleni uzvik kad je spustio glavu kako bi ih sisao. Uto mu je zavukla ruku
među noge. — Joj, izgubila sam.
Izgubio je nadzor. Odjeća je počela letjeti. Snažno ga je gurnula i on se sruši na
krevet. Kosa joj se pretvorila u tamni oblak kad se uspela na njega, a onda se
malo odigla kako bi imao pristup onome za čim je, znala je, žudio. Milovao ju je
prstima, mičući se gore-dolje vlažnom, opojnom dolinom prije nego što se
zakopao u nju.
Pomisao na ono što su gotovo izgubili u njima probudi još veću strast. Posvuda
ju je dirao, a ona je njemu činila isto. Gledali su jedno drugo u oči, upijajući to
blago.
— Uvijek ću te voljeti — šapnuo je.
— I ja tebe — šaptom uzvrati ona.
Tada su njihova tijela postigla savršeni ritam i razgovor posta nemoguć.
Zajedno su utonuli u prekrasnu tamu.


“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”
Nazad na vrh Ići dole
Meow Mix
Administrator
Administrator


Broj postova: 2447
Age: 24
Lokacija: t.a.r.d.i.s

PočaljiNaslov: Re: Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena   Pet Apr 13, 2012 4:51 pm

2O
Dvjesto godina stari stol u blagovaonici vile bio je krcat hranom. Na kićenim
ovalnim pladnjevima nudili su se: prženi janjeći but i zlaćane kokoši nadjevene
češnjakom i kaduljom. Na smeđe-zlatnim poprženim listovima salate stajali su
raznorazni mirisni plodovi: bademi, masline, srdele i grožđice dok su zdjelice
mladog graha bile začinjene komadićima slanine. Iz košare obložene
starinskom platnenom krpom s obiteljskim grbom, ispadale su kriške svježega
toskan-skog kruha.
Usprkos velikim lukovima i nabožnim zidnim slikarijama, u prostoriji je vladala
opuštena atmosfera. Djeca Briggsovih lovila su raviole po tanjuru i prežderavala
se kriškama domaće pizze. Ren je zatražio još jednu porciju tjestenine s
kestenjem, a Isabel si je priuštila još komad palente koja se pušila, hrustave
izvana, a meke iznutra. Bilo je ondje blijedožućkastog kozjeg sira, smokava
prelivenih čokoladom i vina — jarko crvenog iz vlastitog vinograda i mirisnog
bijelog, cinque terre.
Ren je podrijetlom bio Talijan i uživao je u dobrim zabavama pa je iskoristio
skori odlazak obitelji Briggs sljedećeg jutra kao izgovor da društvo pozove na
večeru. Za stolom su sjedili Vittorio i Giulia kao i različiti članovi Massimove i
Annine obitelji. Upadalo je u oči da nema dr. Andree Chiare, iako je Isabel
predložila da ga pozove.
Massimo je pričao o vendemmiji, berbi grožđa koja počinje za dva dana, dok su
Anna i Marta skakale donoseći još jela na stol. Nitko nije spominjao kip. Završili
su pretraživanje maslinika detektorima za metal, ali ništa nisu otkrili.
— Uvijek si tako ljubazna prema njoj — Giulia tiho reče Isabel, da je Tracy, koja
je sjedila na drugom kraju stola, ne čuje. — Da je bila Vittorijeva žena prije
mene, ja bih je mrzila.
— Ne bi da se je Vittorio tako zdušno pokušavao riješiti kao Ren — odvrati
Isabel.
— Svejedno... Giulia je pljesne po ruci. — Znam, ne mogu te prevariti.
Ljubomorna sam, zato je ne volim. Neke žene samo pogledaju muškarca i već
su trudne. Čak je i Paolova unuka Josie ponovno trudna.
— Bila sam s djecom kad si kazala Renu da si razgovarala s njom. Što je rekla?
Giulia uze koricu kruha. — Daje trudna. Po drugi put. Blijedo se nasmiješi Isabel.
— Ponekad mi se čini da su svi na svijetu trudni osim mene. Sažalijevam samu
sebe, a to nije dobro.
— Ne zna ništa o kipu?
— Jako malo. Josie nije bilo lako razgovarati s Paolom nakon što joj je umrla
majka, jer baš ne govori dobro talijanski. Ali svejedno su ostali u vezi i on joj je
redovito slao poklone.
— Poklone? Misliš li...
— Kip ne. Pitala sam, osobito kad je rekla da joj je dugo trebalo da ostane
trudna s prvim djetetom.
— Možda bi bilo dobro da imamo popis svega što je poslao. Možda bismo
negdje naišli na kakav trag. Nacrt zataknut u knjigu, ključ — bilo što.
— Nisam o tome razmišljala. Večeras ću je ponovno nazvati.
— Hoću kahlicu! — zavrišti Connor iz visokog stolca pri dnu stola, baš kad je
stigao kolač od jabuka.
Harry i Tracy odmah su skočili.
— Hoću njega! — prstom pokaže na Rena, koji napravi grimasu.
— Pusti me na miru, mali. Idi s tatom.
— Hoću tebe!
Tracy je mahala rukama kao pomahnitala kokoš. — Nemoj se raspravljati s
njim. Dogodit će mu se N-E-Z-G-O-D-A.
— Neće se usuditi — uputi mališanu ubojit pogled. Connor tutne prst u usta
zadovoljno se smiješeći. Ren uzdahne i prepusti se neizbježnom.
— Trebalo mu je vremena da se navikne, ali preko noći je naučio ići na kahlicu
— Tracy je objašnjavala Fabioli dok je Ren odnosio Connora od stola. —
Pretpostavljam da čovjek nakon četvero djece konačno shvati kako se to
postiže.
U drugoj sobi, Ren zakoluta očima.
Sati su odmicali. Grappa koja je sušila grlo stigla je zajedno s blažim vinsantom
kojim su zalijevali kolač ukrašen lješnjacima. Povjetarac koji je ulazio kroz
otvorena vrata, postao je hladan, ali Isabel je vestu ostavila u kući kad je to
jutro vraćala natrag svoje stvari. Ustala je i taknula Rena po ramenu nakratko
prekinuvši raspravu s Vittori-jem o talijanskoj politici. — Idem gore posuditi
jednu tvoju vestu.
Odsutno je kimnuo i nastavio razgovor.
Namještaj u glavnoj spavaonici vile bio je taman i masivan, a sastojao se od
ručno izrezbarenog ormara, pozlaćenih zrcala i kreveta s četiri debela stupa.
Jučer popodne ona i Ren ugrabili su jedan sat među tim stupovima dok je obitelj
Briggs bila u razgledavanju. Kad joj je tijelom prošao lagani drhtaj, pade joj na
um daje možda postala ovi-snica o seksu. Ali znala je daje najvjerojatnije
postala ovisna o Loren-zu Gageu.
Krenula je prema komodi, ali se zaustavila kad je ugledala nešto na krevetu.
Prišla je bliže da vidi što je to.
Ren je popio malo više vina pa je prešao na grappu. Večeras je namjeravao biti
trijezan kad ode dolje bludničiti s doktoricom Isabel. Imao je osjećaj kao daje
iznad njihovih glava počeo otkucavati divovski sat, odbrojavajući vrijeme koje
im je preostalo. Za manje od tjedan dana mora krenuti na sastanke u Rim, a
malo potom, otići će zauvijek. Osvrne se tražeći je, a onda se sjeti da je otišla u
njegovu spavaću sobu posuditi njegovu vestu.
U glavi mu zazvoni na uzbunu. Naglo je ustao od stola i požurio prema
stubama.
Isabel prepozna njegove korake na hodniku. Imao je prepoznatljiv hod,
odmjereni korak, lagan i otmjen za tako visokog čovjeka. Polako je ušao kroz
vrata i gurnuo ruke u džepove. — Našla si vestu?
— Nisam još.
— Siva je na komodi. Prošao je preko saga. — Ta je najmanja koju imam.
Sjedila je na rubu kreveta držeći scenarij koji je našla. — Kad si ga dobio?
— Možda radije želiš plavu vestu. To? Prije nekoliko dana. Plava je čista, a sivu
sam imao nekoliko puta.
— Ništa nisi rekao.
— Naravno da jesam. Počeo je kopati po ladici.
— Nisi mi rekao da si dobio scenarij.
— Ako nisi primijetila, tu je bila ludnica.
— Ne baš takva.
Slegnuo je ramenima, izvadio vestu, a onda počeo tražiti drugu.
Prstom je prelazila po naslovu. — Zašto ga nisi ni spomenuo?
— Svašta se događalo.
— Cijelo vrijeme razgovaramo. Nisi rekao ni riječ.
— Valjda nisam razmišljao o tome.
— Teško mi je povjerovati, budući da znam koliko ti je to važno.
Iako je pokret bio jedva zamjetljiv, kao da mu je tijelo napeto, gotovo kao kod
zmije prije napada. — Ovo se počinje pretvarati u preslušavanje.
— Rekao si mi koliko si nestrpljiv da pročitaš scenarij. Čudno je da nisi
spomenuo da je stigao.
— Meni nije čudno. Moj posao je moja privatna stvar.
— Shvaćam. Malo prije, s užitkom se prisjećala vođenja ljubavi s njim, a sad se
osjećala tužno i pomalo jeftino. Bila je žena s kojom je spavao — ne prijateljica,
čak ni prava ljubavnica, jer ljubavnici dijele nešto više od svojih tijela.
Izbjegavao je njezin pogled. — Ionako ne voliš moje filmove. Zašto bi ti to bilo
važno?
— Zato jer je tebi važno. Zato jer smo razgovarali o tome. Zato jer ja tebi
govorim o svojem poslu. Sjeti se. Bacila je scenarij na krevet i ustala.
— Praviš od buhe slona. Samo sam... — Jenks je malo promijenio radnju, to je
sve. Još uvijek to proučavam. Imaš pravo. Trebao sam bar nešto reći. Ali
pretpostavljam da se nisam htio opet zakvačiti s tobom. Iskreno, Isabel, pomalo
sam umoran od toga da moram braniti način na koji zarađujem za život.
Prvo ljutnja, onda osjećaj krivnje, a sad je počeo napadati. Klasika. Htjela mu je
vratiti istom mjerom, ali tako se ne gradi zdrava veza, a toliko je htjela da ta
veza bude zdrava da nije mogla disati.
— U redu. Pošteno. Uhvatila je narukvicu i duboko udahnula. — Stalno ti
prigovaram. Moram prestati. Ali ne volim kad me se isključi.
Koljenom je gurnuo ladicu komode. — Isuse Bože, govoriš kao da imamo... —
kao da smo... — Sranje.
— U vezi? Imala je mokre dlanove. — To pokušavaš reći? Da govorim kao da
smo u vezi?
— Ne. Jesmo u vezi. Krasnoj vezi. I to mi je drago. Ali...
— Radi se samo o seksu, točno?
— Hej! Ti si postavila pravila, zato nemoj meni predbacivati.
— Misliš da to radim?
— Mislim da se prema meni ponašaš kao da sam jedan od tvojih vražjih
pacijenata.
Više to nije mogla. Više nije mogla mirno stajati i slušati. Nije mogla podnijeti to
što joj govori i prihvatiti to na osnovi načela u koja je tako duboko vjerovala...
Imao je pravo. Ona je utvrdila pravila, a sad ih krši. Ali ta pravila postavila je
kad su njezini osjećaji bili potpuno drukčiji.
Prekriži ruke na prsima i zadovoljno reče. — Oprosti. Očito sam pretjerala.
— Previše očekuješ, to je to. Nisam svetac kao ti i nikad se nisam pretvarao da
jesam, zato prestani, hoćeš?
— Naravno. Krenula je prema vratima, ali prije nego što je stigla do njih, iza
leđa začuje kako je zove.
— Isabel...
Svetica bi se okrenula da to riješi, ali ona nije bila svetica pa nastavi hodati.
Ren je stajao na zamračenom ulazu i gledao mramorne kipove obasjane
blijedom mjesečinom koja je osvijetlila dvorište. U vili je vladala tišina. Jedino se
iza njega čula srceparajuća svirka saksofona Dextera Gordona. Harry i Tracy
noćas su se vratili u vilu tako da je Isabel ponovno mogla imati kuću za sebe, ali
već su odavno otišli u krevet. Ren protrlja oči. Dr. Isabel Favor, veliki pobornik
toga da se sve može riješiti razgovorom, okrenula mu je leđa i otišla. Nije ju
krivio. Bio je odvratan.
Njegova muškost imala je previše slabih točaka pa se počeo jedne za drugom
rješavati. Jer, bilo je: zgazi ili budi zgažen. Nije mogao dopustiti da mu se
ponovno uvuče u svijest rovareći po svim dijelovima u kojima je otkad pamti
bilo pohranjeno gađenje prema samome sebi. Ona je postavila uvjete njihovog
odnosa. — Radi se samo o seksu— rekla je. — Kratkotrajnoj tjelesnoj vezi.
Zapalio je cigaretu. Zašto se, k vragu, žurila?
Podivljat će kad shvati da će glumiti zlostavljača djece. Ne samo to, zna koliko
je vremena provodio s djevojčicama. Odmah će zbrojiti dva i dva i shvatiti da je
igra s njima bila dio njegovog istraživanja. Tada će stvarno sve otići k vragu i on
će začas izgubiti ono malo poštovanja koje je uspio steći. Priča njegovog
života... Povuče dugački dim. To mu je kazna što se spetljao s poštenom
ženom. Sva ta luda dobrota progutala ga je i sad zbog toga pati. Jelo mu nije
tako prijalo kad nisu bili zajedno, glazba nije bila tako milozvučna. Trebala mu
je postati dosadna. Umjesto toga, bilo mu je dosadno bez nje.
Bio bi opet u njezinoj milosti, samo da joj se ispriča. Oprosti što ti nisam rekao.
Ne bi joj palo na pamet da i dalje gunđa i za razliku od njega, nije se znala
duriti. Zaslužuje ispriku, ali što onda? Neka joj Bog pomogne, zaljubila se u
njega. Nije to htio priznati, ni samome sebi, ali na njoj se vidjelo što osjeća.
Vidio je po njezinom pogledu, čuo po njezinom glasu. Najpametnija žena koju je
upoznao, a zaljubila se u muškarca koji je ostavljao nevidljive prljave ožiljke na
njezinom tijelu kadgod bi je taknuo. Što je najgore — nešto što si nije mogao
oprostiti— bio je divan osjećaj što ga voli poštena žena.
Njegova ljutnja, kolikogod bila krivo usmjerena, ponovno se pojavi. Poznavala
ga je bolje nego itko, po svemu, zašto se onda nije čuvala? Zaslužila je nekoga
s čistom prošlosti. Izviđača, predsjednika studentskog zbora, nekoga tko je
proljetne praznike provodio gradeći kuće za sirotinju, a ne ljenčario.
Povuče posljednji dim i baci opušak na balkon. Mučila ga je kiselina u želucu.
Svaki nitkov s njegovom reputacijom, iskoristio bi priliku. Uživao bi dok može, a
onda bi otišao bez imalo grižnje savjesti. Lako za nitkova. Ali što bi učinio
junak?
Junak bi otišao prije nego što junakinju još više povrijedi. Junak bi prekinuo što
je moguće bezbolnije i to tako da bi junakinji laknulo što je na tako jednostavan
način izbjegla propast.
— Čula sam glazbu.
Naglo se okrenuo i ugledao bosonogu Steffie kako ide prema njemu. Ovo joj je
bila posljednja noć ovdje. Kad djeca odu, konačno će imati mir i tišinu, samo što
im je već rekao da svaki dan mogu doći na kupanje.
Imala je izblijedjelu žutu spavaćicu na kojoj su bili otisnuti likovi iz crtica za koje
je mislio da ih poznaje, ali nije. Tamni kratko podšišani pramenovi stršali su na
sve strane, a obraz joj je bio uležan. Kad je došla do njega, znao je da će se
morati osloniti na sve moguće glumačke tehnike koje je naučio da bi mogao
glumiti Streeta, jer bez obzira na sva proučavanja, nikada neće moći shvatiti
kako netko može nauditi djetetu. — Što je bilo?
Povukla je spavaćicu do koljena i on na listu ugleda tanku ogrebotinu. — Brit'nv
me u snu udarila i ogrebla me noktom po nozi.
Trebalo mu je piće. Nije htio da male djevojčice kratke kose usred noći k njemu
dolaze tražiti utjehu. Drugo je po danu. Može se isključiti i paziti. Ali ne po noći
kad se ionako osjeća sto godina star. — Preživjet ćeš. Vrati se u krevet.
— Baš si čangrizav.
— Otiđi mami i tati.
Njezine tamne obrve se skupiše. — Zaključali su vrata! Morao se nasmijati. — E,
pa, život je okrutan.
— Sto ako ugledam pauka? — upita uvrijeđeno. — Tko će ga ubiti?
— Ti, dušo.
— A-ha.
— Znaš što sam ja obično napravio kad sam kao mali ugledao pauka?
— Zgazio siga.
— Ne. Pokupio sam ga i odnio van.
Oči joj se raširiše od užasa. — Zašto si to radio?
— Volim paukove. Nekoć sam kao kućnog ljubimca imao ta-rantulu. Uginula je,
naravno, jer se prestao brinuti za nju, ali to joj neće reći. — Većina paukova
zgodni su kukci.
— čudan si. čučnula je da makne oguljeni svjetlucavi lak za nokte s nožnog
palca. Brinula ga je njezina ranjivost. Kao i Isabel, mora očvrsnuti.
— Dosta sranja, Steffie. To s paucima je otrcana priča. Ti si pametna i dovoljno
jaka da to riješiš bez trčanja mami i tati usred noći kao mala beba.
Nabusito gaje pogledala što je naučila od svoje mame. — Dr. Isabel kaže da
moramo pokazati što osjećamo.
— Ma, da, svi znamo kakav je tvoj odnos prema paucima, ali dosta nam je
slušati o tome. Ionako se radi o nekoj vrsti prenošenja osjećaja.
— To je i ona rekla. Zato jer sam se brinula zbog mame i tate.
— Stvarno se više ne moraš brinuti za njih.
— Misliš da se više ne bih trebala bojati paukova? Istovremeno se ponašala
prijeteće i sumnjičavo, ali učinilo mu se da je primijetio i bljesak nade.
— Ne moraš ih voljeti, ali prestani im pridavati toliku pozornost. Bolje je suočiti
se s tim što te plaši nego bježati od toga.
Licemjer. Kad se on suočio s desetljećima starom prazninom u sebi?
Počešala se po bedru. — Znaš da ćemo ići tu u školu?
— Čuo sam. Jeremy je očito poveo sestre u pobunu protiv Tracynog pokušaja
školovanja kod kuće, koji je završio tako daje Har-ry napisao ček mjesnim
vlastima tako da djeca mogu ići u školu u Casalleoneu do kraja studenog kad će
otići. Kad je Harry zatražio njegovo mišljenje, Ren je naglasio da već dovoljno
govore talijanski za osnovnu komunikaciju i da misli da će im to biti korisno
iskustvo.
— Hoćeš li oženiti doktoricu Isabel?
— Ne!
— Zašto ne. Sviđa ti se.
— Zato jer je doktorica Isabel predobra za mene, eto zašto.
— Mislim da si i ti dobar.
— Zato što si naivna.
-Zijevnula je i gurnula ruku u njegovu. — Spremi me natrag u krevet, može?
Gledao je dolje u vrh njezine glave, a onda je privuče k sebi i na brzinu zagrli. —
Dobro, ali samo zato jer se dosađujem.
Drugo jutro svi su se skupili ispred vile otpratiti Briggsove, iako nisu odlazili
daleko. Ren je Jeremvju gurnuo nekoliko CD-a za koje je znao da ih dijete voli,
prihvatio je ljepljivu pusu od Connora, divio se posljednjoj Brittanvnoj zvijezdi i
još jednom uputio Steffie ohrabrujuće riječi da ne bude strašljiva. Isabel je
neprestano bila zauzeta, sa svima je razgovarala, samo ne s njim. Nije bio
iznenađen što se još uvijek ljuti. U njezinom svijetu to što joj nije spomenuo da
je scenarij stigao, značilo je da ju je strašno iznevjerio.
Kad je automobil nestao s vidika, mahnula je Anni, a onda se okrenula da ode u
kuću. Marta je otišla s Tracy da joj pomogne oko djece pa će Isabel ondje biti
sama. Dok ju je promatrao kako se približava stazi, imao je osjećaj da u želucu
ima kamenje, a ne pecivo koje je pojeo za doručak. Baš bi mogao to riješiti. —
Čekaj — reče. — Imam nešto za tebe.
Okrenula se. Uoči crnu vestu koju je zavezala oko struka s uredno prebačenim
rukavima jednim preko drugoga. Oko nje je sve bilo ispravno, osim njezinih
osjećaja spram njega. Zar još nije shvatila da je zagrizla opasni mamac? A nije
bila jedina.
Uzeo je scenarij koji je ostavio između stupova balustrade, odnio ga do nje i dao
joj ga. — Uzmi.
— Ništa nije rekla. Samo ga je gledala.
— Hajde. Pročitaj ga.
Nije postala zajedljiva kao što bi on. Umjesto toga, uzela ga je i gurnula pod
ruku.
Gledajući je kako odlazi, podsjeti se da ispravno postupa. Ali, Bože, nedostajat
će mu. Sve će mu nedostajati... osim činjenice koja ga je izjedala da ju je na
neki način okužio.
Ostatak jutra proveo je u vinogradu da ne popuši cijelu kutiju cigareta koja bi
mu došla pod ruku. Dok je slušao Massima, nastojao je ne misliti na to koji bi
prizor Isabel mogla čitati u tom trenutku, odnosno kako to utječe na nju.
Umjesto toga, promatrao je kako starac pogledava u nebo i razmišlja o svim
nesrećama koje bi se još mogle dogoditi prije vendemmije sljedeći dan —
iznenadnoj oluji, ranom mrazu koji bi zrele plodove pretvorio u ljepljivu kašu...
Kad više nije mogao podnijeti Massimovu zlovolju, pošao je natrag u vilu, ali
ona je bez djece bila ubitačno pusta. Baš se odlučio okupati kad se pojavila
Giulia tražeći Isabel.
— U kući je —: rekao joj je.
— Hoćeš li joj to dati? Htjela je da ponovno nazovem Paolovu unuku i pitam je
koje joj je sve poklone poslao. Sinoć sam razgovarala s Josie i ovo je sve čega
se sjetila.
Ren je uzeo komad papira koji je pružila i proučio popis. Sastojao se od korisnih
stvari, predmeta za kuću i vrt: zemljanih lonaca, pribora za loženje kamina,
svjetiljke za spavaću sobu, vješalice za ključeve, vreće sušenih vrganja, vina,
maslinovog ulja. Lupkao je prstom po papiru. — Ova svjetiljka... možda
postolje...
— Od alabastera je — osim toga, premala. Pitala sam.
— Vrijedilo je pokušati. Presavinuo je papir i spremio ga u džep. Iako nije
vjerovao u moć kipa, nije mu se svidjelo to što nije bio u stanju pomoći im da ga
pronađu. Kao trenutačni vlasnik imanja, imao je nekako osjećaj daje trebao
smisliti način kako to riješiti.
Kad je Giulia otišla, pošao je do bazena da otpliva nekoliko krugova. Voda je
bila prohladna, ali nedovoljno hladna da ga osvijesti, a to bi mu jako dobro
došlo. Kad se umorio, okrene se na leđa i u tom trenutku ugleda Isabel koja je
sjedila pokraj suncobrana.
Sjedila je prekriženih gležnjeva, s nogama na stranu. Slamnati šešir štitio joj je
lice, a scenarij joj je ležao u krilu. Zaronio je pa izronio, najdalje što je mogao,
kukavički se nadajući da će odgoditi neizbježno. Konačno je iskočio iz bazena i
zgrabio ručnik.
Gledala gaje kako joj se približava. Inače bi ga njezina borba da ne baci pogled
na njegove prepone zabavljala, ali danas mu nije bilo do smijeha.
— Scenarij je odličan — rekla je.
Očito ga je namjeravala uspavati prije nego što mu zada posljednji udarac.
Izvalio se pokraj nje, zabacio glavu, sklopio oči zbog sunca i glumio umišljenu
filmsku zvijezdu. — Daaa.
— Nije teško zaključiti zašto nisi htio da ga vidim. Najbrži način da to privede
ružnom kraju bio je taj da bude osoran. — Ne treba mi prodika.
— Ne namjeravam je držati. To nije film za koji bih stajala u redu da ga vidim,
ali znam da ću biti iznimka. Kritičarima će se svidjeti, a i publici.
Zažmiri na jedno oko. Umjesto da ga izravno napadne, priprema ga za
podmukli udarac.
— Jasno mi je zbog čega si tako uzbuđen — nastavila je. — Ta uloga od tebe će
zahtijevati maksimum. Karijera ti je trenutačno u takvoj fazi da ti baš to treba.
Više to nije mogao podnijeti pa skoči sa stolca. — On zlostavlja djecu!
Zatreptala je očima. — Znam da si potpisao ne znajući za to, ali ta će uloga biti
veliki izazov. Imala je hrabrosti nasmiješiti mu se. — Veoma si nadaren, Ren, i
tijekom cijele karijere čekaš tako nešto.
Gurnuo je stolac koji mu se našao na putu i uzšetao se oko bazena. U tom
trenutku gotovo ju je mrzio. Bila je tako nemilosrdno razumna, tako
nemilosrdno poštena, a on će joj morati iznijeti pojedinosti. — Izgleda da nisi
primijetila da sam provodio toliko vremena s Tracvnim djevojčicama jer sam ih
iskoristio za proučavanje.
— Da, shvatila sam.
Dojurio je do nje. — Steffie i Brittanv! Te krasne male djevojčice. Zar ne
shvaćaš? Pokušao sam se naći u Streetovoj koži i promatrati ih njegovim očima.
Obod šešira zaklanjao joj je lice pa je mislio da dobro ne vidi. Potom je digla
glavu i on shvati da se nije zabunio. Pogled joj je bio pun razumijevanja. —
Mogu si zamisliti kako ti je to bilo teško.
Tada je puknuo. Nije joj dosta da mu odere kože. Mora mu i zdrobiti kosti.
Prokletstvo! Mrzio je njezinu dobrotu, njezino suosjećanje. Mrzio je sve što gaje
udaljavalo od nje. Morao se maknuti, ali noge ga nisu slušale, a sljedeće čega je
bio svjestan bile su njezine ruke obavijene oko njegovog struka.
— Siroti Ren. Naslonila mu je obraz na grudi. — Usprkos svom tvojem
izrugivanju, obožavaš te djevojčice. Sigurno su ti bile grozne pripreme za tu
ulogu.
Htio ju je odgurnuti, ali bila je melem za njegove rane pa je umjesto toga
privuče bliže. — Pune su povjerenja.
— A ti si dostojan tog povjerenja.
— Iskorištavao sam ih.
— Savjestan si u poslu. Naravno da moraš razumjeti djecu da bi igrao tu ulogu.
Nisi predstavljao opasnost za te djevojčice, ni jedan trenutak.
— Bože, znam to, ali... Nije otišla. U podsvijesti je znao da to znači da će sve
morati početi ispočetka. Ali ne danas, ne sada.
Bilo je to suprotno logici, ali htio je s njom razgovarati o tome. Odmaknuo se
nekoliko koraka, ostavljajući među njima dovoljno prostora da se ne mora
brinuti da će je okaljati. — Scenarij... Mnogo je bolji nego prvobitna Jenksova
zamisao. Dogodit će se to da će publika podržavati Streeta, iako je čudovište.
— Zato je to, i izvanredno, i užasavajuće.
— To pokazuje kako zlo može zavesti čovjeka. Svatko tko pogleda film, morat
će zaviriti u svoju dušu. Jenks je izvanredan. Znam to. Samo... Izgleda da su mu
se osušila usta.
— Shvaćam.
— Pretvaram se u prokletog bezosjećajnog tipa.
— Nemoj psovati. Osim toga, uvijek si bio bezosjećajan. Ali tako si dobar
glumac, da to nitko nije otkrio.
Isabel se nadala da će ga nasmijati, ali bio je previše uznemiren da bi se
smijao. To je objašnjavalo zašto je u posljednje vrijeme bio tako neugodan.
Koliko god htio glumiti tu ulogu, toliko mu je bila odbojna.
— Street je glavni u filmu — reče. — Nathan, junak, nije ništa drugo do bijela
tapeta.
— Prije si se uvijek bez poteškoća isključio iz uloge pa ti neće biti teško isključiti
se iz ove.
Namjera joj je bila da ga njezine riječi smire, ali djelovao je još potištenije.
— Ne razumijem te — reče. — Trebala bi je mrziti. Ali ništa nije jednostavno kad
je riječ o umjetnosti, je li? Umjetnici moraju prikazati svijet onako kako ga vide,
a njihovo viđenje ne mora uvijek biti lijepo.
— Misliš daje ovaj film umjetničko djelo?
— Da. A to isto misliš i ti, inače se ne bi upustio u sve ovo.
— Radi se samo... Volio bih... K vragu, volio bih da su ih moji predstavnici
prisilili da preko naslova napisu moje ime.
Njegova galama nije ju prevarila i srce ju je boljelo zbog njega. Činjenica da
proživljava takvu borbu mogla bi značiti da se konačno zasitio šuljanja po
mračnim ulicama. Možda je bio spreman glumiti kakvog junaka kad se ovo
završi. Vrijeme je da prevlada svoje skromno mišljenje o sebi, i kao glumac, i
kao čovjek.
Međutim sada, u njegovom pogledu nije bilo ničega osim cinizma. — Znači,
daješ mi oprost za grijeh koji ću počiniti.
— Snimanje tog filma nije grijeh. Osim toga, nisam u položaju da ti dam
oprost.
— Ti si najbolje što imam.
— Joj, Ren. Došla je do njega i pružila ruku da mu makne uvojak s čela. — Kada
ćeš se početi doživljavati onakvim kakav jesi, a ne onakvim kakav misliš da
jesi?
— Bože, stalno gnjaviš.
Podsjeti se da mu je ljubavnica, a ne terapeutkinja i da nije njezin posao da ga
dovede u red, pogotovo kad nije napravila ništa da sebe dovede u red. Počela
se odmicati, ali zgrabio ju je za ruku, a stisak mu je bio tako jak da ju je gotovo
boljelo. — Idemo.
Na njegovom licu vidjela je nešto gotovo slično očaju. Odvukao ju je u kuću, u
spavaću sobu. Znala je da nešto ne valja, ali i nju je uhvatila jednaka strast i
skinula je odjeću jednako brzo kao i on.
Kad su pali na madrac, povukla ga je na sebe. Željela je odagnati predosjećaj
da sve ide kraju brže nego što oni to mogu spriječiti. Uhvatio ju je iza koljena i
raširio joj noge. Orgazam je bio strašan, ali ne predivan — već sjena koja je
zakrila sunce.
Ren je oko struka omotao ručnik i sišao u kuhinju. Od nje je očekivao različite
primjedbe nakon što pročita scenarij, ali prihvaćanje — da ne spominje stvarnu
podršku — nije bilo na tom popisu. Volio bi da se barem jedanput ponašala
onako kako očekuje, ali činjenica da to nije bilo tako bila je dodatni razlog daje
se izgleda nije mogao zasititi.
Počeo je osjećati nešto kao... riječ »panika« počela mu se motati po glavi, ali
potisne je. Nije osoba koja paničari, čak ni na kraju filma kad mora izvršiti
osobito okrutno ubojstvo. Samo je bio... uznemiren, ništa drugo.
Čuo je da gore teče voda kad je počela puniti kadu. Nadao se da će dobro
isprati prljavštinu koju je ostavio na njezinoj koži — onu koju nije mogla vidjeti,
ali za koju je on znao da postoji.
Popipao se po bedru tražeći cigarete, a onda se sjeti da ima ručnik. Dok je išao
prema sudoperu da natoči čašu vode, pozornost mu privuče hrpa pisama, koja
je ležala na pultu. Na podstavljenoj omotnici pokraj, nalazila se adresa
pošiljatelja, njezinoga njujorškog izdavača. Pogleda pismo na vrhu.
Draga doktorice Favor,
nikada prije nisam pisala poznatoj osobi, ali slušala sam vaše predavanje kad
ste bili u Knoxvilleu, koje je u potpunosti promijenilo moj stav prema životu. U
sedmoj godini počela sam gubiti vid...
Pročitao je pismo i uzeo drugo.
Draga Isabel,
nadam se da vam ne smeta što vas oslovljavam imenom, ali imam osjećaj da
ste mi prijateljica, a ovo pismo već dugo nosim u glavi. Kad sam u novinama
pročitala kakve poteškoće imate, zaključila sam da vam ga stvarno moram
napisati. Prije četiri godine kad je moj muž ostavio djecu i mene, pala sam u
takvu depresiju da nisam izlazila iz kreveta. Tada mi je najbolja prijateljica iz
knjižnice donijela audiokasetu s jednim od vaših predavanja. Radilo se o vjeri u
sebe što je promijenilo moj život. Danas imam srednju školu i idem na
predavanja...
Primi se za trbuh, ali mučnina koju je osjećao nije imala nikakve veze s tim što
je zaboravio jesti.
Draga gospođo Favor,
imam šesnaest godina i prije nekoliko mjeseci pokušao sam se ubiti jer mislim
da sam možda homoseksualac. Naišao sam na vašu knjigu koju je netko ostavio
kod Starbucksa. Mislim da ste mi spasili život.
Kad je sjeo za stol, shvati da se počeo znojiti.
Draga Isabel Favor,
možete li mi poslati svoju sliku s potpisom? Mnogo bi mi značila. Kad sam
dobila otkaz...
Doktorice Favor,
zahvaljujući vama žena i ja sačuvali smo brak. Imali smo novčanih poteškoća
i...
Draga gospođice Favor,
nikada prije nisam pisala poznatoj osobi, ali da nije bilo vas...
Sva pisma bila su napisana nakon što je Isabel pala u nemilost, ali njihovi autori
nisu marili za to. Jedino im je bilo važno to što je učinila za njih.
— Prilično dirljivo, zar ne? Isabel je stajala na vratima, vežu-či vestu oko struka.
Grč u želucu preselio mu se u grlo. — Zašto to kažeš?
— Dva mjeseca. Dvanaest pisama. Gurnula je ruke u džepove veste. Doimala
se nesretno. — U zlatnim vremenima, dragi moj, stizalo ih je na tone.
Pisma su pala na pod kad se naglo dignuo od stola. — Spašavanje duša zasniva
se na količini, a ne kakvoći, je li?
Čudno gaje pogledala. — Samo sam mislila reći da sam imala tako puno i sve
sam upropastila.
— Ništa ti nisi upropastila! Pročitaj ova pisma. Samo pročitaj te jebene poruke i
prestani samu sebe sažalijevati.
Ponašao se kao svinja i svaka druga žena bi ga napala. Ali ne Isabel. Ne ova
jebena Svetica. Čak nije ni trepnula. Samo je bila tužna i to ga je užasno
pogađalo.
— Možda imaš pravo — rekla je.
Okrenula se malo na stranu. Namjeravao se ispričati kad je vidio daje sklopila
oči. Nije znao što bi. Mogao je izaći na kraj sa ženama koje plaču, ženama koje
viču, ali što raditi sa ženom koja moli? Došlo je vrijeme da počne razmišljati kao
junak, bez obzira na to koliko je to bilo u suprotnosti s njegovom naravi. —
Moram se vratiti. Vidimo se sutra na vendemmiji.
Nije ga pogledala, nije odgovorila, tko bi je i krivio? Zašto razgovarati s vragom
kad može izabrati Boga?
21
Samo je Massimo sljedeće jutro došao u vinograd prije Rena i to ne zato što je
Ren ustao mnogo prije svih ostalih, već zato što uopće nije otišao u krevet.
Umjesto toga, proveo je noć slušajući glazbu i razmišljajući o Isabel.
Pojavila se kao da ju je čarolijom dozvao, izronivši se iz rano-jutarnje maglice
kao zemaljski anđeo. Imala je nove traperice na kojima su se, na koljenima, još
uvijek vidjele crte kako su bile složene. Flanelska košulja koju je obukla preko
majice bila je njegova kao i kapa Lakersa. Svejedno, uspjela je izgledati
dotjerano. Sjetio se pisama poklonika koja je primila i osjeti plamen u grudima,
točno iz prsne kosti. Zalupiše automobilska vrata i dođe Giancarlo, oslobodivši
Rena potrebe da učini nešto više od običnog pozdrava. Kad su se pojavili ostali,
Massimo je počeo izdavati naređenja. Vendemmia je počela.
Isabel je otkrila da je berba grožđa prljav posao. Dok je bacala teške grozdove u
košaru, ili panieru kako su je zvali, postojala je opasnost da joj u rukav iscuri
sok, a škare kojima je rezala plodove, postale su tako ljepljive kao da su joj
zalijepljene za dlan. Bile su i opasne, zamijenivši meso s debelim peteljkama.
Ubrzo je imala flaster na jednom prstu.
Ren i Giancarlo obilazili su redove i skupljali pretrpane košare prazneći ih u
plastične sanduke složene na maloj prikolici pričvršćenoj za traktor. Praznili su
ih u staroj kamenoj zgradi pokraj vinograda gdje je druga skupina počela
gnječiti grožđe i nalijevati mošt u bačve radi vrenja.
Dan je bio oblačan i hladan, ali Ren se svukao u majicu kratkih rukava s
otisnutom reklamom za jedan njegov film. Stvorio se pokraj nje uzeti košaru
koju je upravo napunila. — Ne moraš to raditi, znaš.
U drugom redu jedna je žena držala dva grozda ispred prsiju i drmala ih čemu
su se svi smijali. Isabel otjera pčelu koja je zujala oko nje. — Kad ću opet imati
priliku brati grožđe u toskanskom vinogradu?
— Pustolovini će uskoro doći kraj.
Izgleda da već je, pomisli, kad je obrisao lice i otišao.
Zurila je u pčelu koja joj je sjela na vanjsku stranu ruke. Sinoć nije došao k njoj.
Umjesto toga, nazvao je iz vile i rekao da ima posla. I ona je morala raditi, ali se
umjesto toga prepustila mračnim mislima. Tamna strana Renove prošlosti
poput paučine se zalijepila za njega prepriječivši put svakoj nadi za bilo kakvu
zajedničku budućnost... Ilije jednostavno zaključio daje prenaporna za njega.
Bila je zahvalna kad se pokraj nje pojavila jedna mlađa žena kako bi zajedno
radile. Budući da je ženin engleski bio loš isto kao i Isabelin talijanski, potpuno
se usredotočila na njihov razgovor.
Navečer, uz dopola obrani vinograd, vratila se u kuću. Nije razgovarala s
Renom koji je s muškarcima otišao na piće. Kad je Tracv nazvala da je pozove
na večeru, odbila je. Bila je preumorna za sve osim da pojede sendvič od sira i
sruši se u krevet.
Jutro je stiglo prije nego što je bila spremna, a mišići su se pobunili kad se
okrenula na drugu stranu. Pomisli da ostane u krevetu, ali uživala je u
jučerašnjem druženju. Također joj se svidio osjećaj da je učinila nešto korisno.
Tako nešto nije već dugo osjetila.
Posao je drugi dan išao brže. Vittorio je došao pomoći. Pojavila se Tracv s
Connorom i izvjestila Isabel o tome kako je djeci prošao prvi dan u školi i da ju
je Harry sinoć nazvao iz Zuricha. Fabiola je, koristeći se lošim engleskim,
objasnila Isabel kako nastoji ostati u drugom stanju. Ali Ren joj se jedva obratio.
Pitala se radi li marljivije od drugih zato jer je vinograd njegov ili zato jer je hoće
izbjeći.
Sunce se spustilo bliže obzorju. Kad im je ostalo još samo nekoliko redova,
otišla je do stola na kojem je stajala voda. Kad si je natočila čašu, glasni smijeh
natjera je da se okrene. Vidjela je kako se iz smjera vile približava skupina od tri
muškarca i tri žene.
Ren spusti sanduk koji je praznio i mahne krenuvši prema njima. — Bilo je i
vrijeme da dođete.
Dvojica od trojice muškaraca bili su strašno zgodni i obojica su imala američki
naglasak.
— Kad glavni frajer nazove, konjica stiže u pomoć.
— Gdje je pivo?
Crvenokosa žena raskošnih oblina sa skupim sunčanim naočalama u kosi
pošalje Renu poljubac. — Bog, dušo. Nedostajao si nam.
— Drago mi je da ste uspjeli doći. Pomilovao ju je po obrazu, a onda je isto
učinio drugoj ženi koja je bila ista Pamela Anderson.
— Umirem za dijetnom Colom — rekla je. — Tvoj bezdušni menadžer nije htio
stati.
četvrti muškarac bio je nizak i mršav, možda između trideset i četrdeset.
Naočale su mu visjele oko vrata na uzici, a mobitel je držao prislonjen na uho.
Istovremeno je rukama uspio pokazati Renu da je taj tko zove idiot i da će ga se
začas riješiti.
Crvenokosa se glasno nasmijala i prešla kažiprstom niz Re-nova gola prsa. — 0,
moj Bože, dušo pogledaj se. Ovo je prava prljav-ština?
Isabel se zgražala. Uzela si je slobodu da dira Renove gole grudi. Primijeti
crvenokosine kratke hlače, cipele rađene po mjeri, jako dugačke noge i
savršeni goli pupak. Zašto Ren nije spomenuo da je pozvao ove ljude?
Stajala je dovoljno daleko da se Ren mogao ponašati kao da je nema, ali
svejedno ju je pozvao. — Isabel, htio bih da upoznaš neke moje prijatelje.
Tracy je zadirkivala Isabel stoje uvijek tako uredna, ali sada se nije tako
osjećala. Idući prema njima, pomisli kako bi najradije zaustavila vrijeme da se
okupa, uredi kosu, našminka se, odjene nešto otmjeno i dovuče se do njih s
martinijem u rukama. — Oprostite što vam ne pružam ruku. Malo sam prljava.
— To su moji prijatelji iz L.A.-ja — kaza Ren. — Tad Kea-ting i Ben Gearhart.
Mulac s mobitelom moj je menadžer, Larry Gre-en. Prvo predstavi crvenokosu.
— Ovo je Savannah Sims. Potom onu sličnu Pameli Anderson. — A ovo je
Pamela.
Isabel zatrepće očima.
— Samo sam joj slična — reče Pamela. — Nismo u rodu.
— Ovo je Isabel Favor — kaza Ren. — Živi tamo u kući.
— 0, moj Bože! — zavrišti Pamela. — Prošle godine smo u našem čitateljskom
klubu čitali dvije vaše knjige!
Činjenica da je netko tko izgleda kao Pamela Anderson dovoljno pametan da
bude član čitateljskog kluba, trebao je Isabel biti dodatan razlog da joj se ne
svidi, ali ona se digla iznad toga. — Drago mi je čuti.
— Vi ste spisateljica? — otegnuto će Savnnah. — Baš zgodno. E, ova joj se ne
mora svidjeti.
— Ne znam kako vi — kaza Ren — ali ja sam spreman za tu-lumarenje večeras.
Isabel, zašto ne bi došla u vilu kad se urediš? Osim ako nisi preumorna.
Mrzila je kad su ljudi iznad dvadeset prve koristili riječ tulu-mariti. Uz to, mrzila
je što se prema njoj odnosio kao prema autsajderu. — Uopće nisam umorna.
Dapače, jedva čekam. Ju-hu. Živio tulum.
Ren pogleda na drugu stranu.
Kad se vratila u kuću, okupala se pa legla kratko otpočinuti, ali čvrsto je
zaspala. Kad se probudila, bilo je prošlo devet. Došla je k sebi i počela se
odijevati. Budući da se nije mogla natjecati s tim kurvi-cama, nije ni pokušala.
Štoviše, odjenula je jednostavnu crnu haljinu, zagladila kosu, metnula svoju
narukvicu, uzela maramu i s osjećajem nelagode pošla u vilu.
Budući da se osjećala kao gost, pozvonila je i nije, kao obično, jednostavno
ušla. Kad je Anna otvorila vrata, zagluši je glasna glazba. — Dobro da ste došli,
Isabel — rekla je, držeći se ukočeno čime je pokazivala svoje neodobravanje. —
Ti ljudi... Proizvela je zvuk kao kad se prazni guma.
Isabel joj se suosjećajno nasmiješi, a onda slijedeći glazbu ode u stražnji dio
kuće. Kad je došla do nadsvodenog prolaza koji je vodio otraga u salon,
zastane.
Renov menadžer ležao je lica priljubljenog uz sag, Pamela je raskrečenih nogu
sjedila na njemu, suknja joj je bila dignuta do vrha bedara i masirala mu je leđa.
Svjetla su bila prigušena, glazba glasna. Posvuda su ležali ostaci hrane, a crni
grudnjak krasio je Venerino poprsje. Pokraj toga, ljepotan Ted ljubakao se s
vrućom mladom ženskom koja je radila u trgovini kozmetikom u gradu. Drugi
ljepotan, Ben držao je izgrizeni bubnjarski štap kao mikrofon i pjevao pijano uz
glazbu.
Ren je plesao sa Savannah i izgleda da nije primijetio Isabe-lin dolazak, možda
zato što su mu prsa crvenokose bila prilijepljena za grudi, a obje ruke obavijene
oko vrata. Velika kristalna čaša koja mu se njihala u ruci oslonjenoj na njezin
struk, bila je puna nečega što je bilo ubojito. Isabel je vidjela kako mu je druga
ruka kliznula niz njezino koščato bedro.
Znači.....
— Hej, curo! Pamela je mahnula sa svog položaja na guzici Larrvja Greena. —
Larry obožava kad smo u paru. Hoćeš mu izmasi-rati noge?
— Ne, sigurno ne.
Kad je progovorila, Ren se polagano okrene, a Savannah se pomakne zajedno s
njim. U crnim hlačama šivanim po mjeri i bijeloj, za jedno puce previše
raskopčanoj svilenoj košulji, izgledao je otmjeno raskalašen. Nije se žurio pustiti
Savannah. — Ako si gladna, na stolu ima jela.
— Hvala.
Uvojak kose pao mu je na čelo kad je otišao do komode napuniti čašu iz jedne
od boca koje su stajale na srebrnom pladnju. Otpio je gutljaj, a onda zapalio
cigaretu. Dim mu je obavio glavu poput ma-gličaste aureole. — Mislio sam da
nećeš doći.
Skinula je maramu i odložila je na naslon stolca. — I propustim priliku da se
zabavim? Ni slučajno. Samo mi nemoj reći da sam zakasnila i da više neću stići
iskapiti bocu.
Promjerio ju je pogledom, a iz tih vražjih nosnica sukljao mu je dim. Savannah
bahata držanja i beskrajno dugačkih nogu, gledala je Isabelinu jednostavnu
crnu haljinu hladno se zabavljajući. Pamela se nasmiješi i skoči s leđa Larrvja
Greena. — Isabel, baš si smiješna. Hej, jesi li se kad na fakultetu igrala one igre
s cuganjem kad moraš potegnuti svaki put kad Sting zapjeva »Roxanne«?
— Mislim da sam to propustila.
— Vjerojatno si učila dok sam ja visila po barovima. Htjela sam postati veterinar
jer volim životinje, ali predmeti su stvarno bili teški pa sam na koncu odustala.
— Osnove matematike su takav davež — izjavi kraljica kurvi.
— Ne, nisam mogla svladati organsku kemiju — odvrati dobro raspoložena
Pamela.
Ljepotan Ben ostavio je svoju palicu-mikrofon zbog nepostojeće gitare. — Dođi
ovamo i voli me, Pammy, jer ja sam živina.
Pamela se naceri. — Preuzmi Larrvja, hoćeš li, Isabel?
Savannah se kao piton omotala oko Rena. —- Idemo plesati.
Gurnuo je cigaretu u kut usana i pogledao Isabel slegnuvši ramenima. Ovaj put
je on isprepleo ruke oko Savannahinog struka i počeo se polako vrtjeti.
Larry s poda pogleda Isabel. — Platit ću ti sto dolara da nastaviš ondje gdje je
Pamela stala.
— Mislim da bismo prvo trebali porazgovarati da vidimo slažemo li se.
Ren frkne nosom.
Larry zastenje i prestane. — Vremenska razlika. Drugi su spavali u zrakoplovu.
Rukuje se s njom. — Ja sam Larry Green, Renov menadžer. Telefonirao sam kad
smo se upoznavali. Nisam pročitao ni jednu vašu knjigu, ali Pamela me je
izvijestila o vašoj karijeri. Tko vas obrađuje?
— Do nedavno, Ren.
Larry se nasmije, a ona primijeti da mu je pogled lukav, ali ne i neljubazan.
Ritam glazbe se promijeni, a Renova ruka na Savanna-hinom boku spusti se
nekoliko centimetara niže.


“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”
Nazad na vrh Ići dole
Meow Mix
Administrator
Administrator


Broj postova: 2447
Age: 24
Lokacija: t.a.r.d.i.s

PočaljiNaslov: Re: Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena   Pet Apr 13, 2012 4:53 pm

Larry mahne glavom prema komodi s pićem. — Mogu li vam donijeti piće?
— Može vino. Sjela je na kauč. Posljednji put je jela prije osam sati i trebala joj
je hrana, ne piće, ali izgubila je apetit. Glazba se promijenila u laganu baladu i
Savannah se pritisnula uz svaki dio Renova tijela do kojeg je mogla doći. Larry
pruži Isabel piće i sjedne kraj nje na kauč. — Čujem da vam je karijera vriti.
— U posljednje vrijeme.
— Što ćete poduzeti?
— Čini mi se da je to pitanje za Milijunaša.
— Da radim za vas, rekao bih vam da se promijenite. To je najbrži način da
povratite snagu. Stvorite novu osobnost.
— Dobar savjet, ali izgleda da sam osoba sa samo jednom osobnošću.
Nasmiješio se pa su počeli razgovarati o karijerama, a ona se trudila da ne
gleda Rena i Savannah. Pitala je Larrvja o njegovom menadžerskom poslu, a on
nju o nizu njezinih predavanja. Ren je prestao plesati da Savannah pokaže neke
od starina u sobi, uključujući pištolj kojim je prestrašio Isabel za vrijeme prvog
posjeta. Na njezino zadovoljstvo, maknuo ga je, ali kad se približio, shvati da
mu se plete jezik. Čašom za liker pokaže prema Larrvju. — Zašto, d-ovraga, nisi
sa sobom do-nio trave?
— Neprirodan strah od stranih zatvora. A otkad ti...?
— Drugi put donesi tu vražju travu. Napunio je čašu ne mareći što je pola prolio
po pladnju dok je točio. Gucnuo je, a potom obavio ruke oko Savannahinih
bokova. Započeli su još jedan polagani seksi ples. Isabel zaključi da je dobro što
nije jela jer bi povratila da je što progutala.
— Hoćete plesati? — upita Larry, više zato, bila je sigurna, jer mu se smilila,
nego zbog želje da se makne s kauča. Odmahnula je glavom.
Jedna Renova ruka omotala se oko Savanahhinine stražnjice. Savannah nakrivi
glavu i razdvoji usne. Bio mu je to dovoljan podstrek i on zaroni u njih.
Isabel je dovoljno vidjela. Odlučno je ustala s kauča i uzela maramu. Zatim je
rekla dovoljno glasno da je se čuje usprkos glazbi. — Ren, hoćeš li načas izaći
sa mnom?
Sobom zavlada neugodna tišina. Ren se polagano odvoji od Savannahinih
usana. — Nemoj gnjaviti — reče otegnuto.
— No, dobro. Gnjavator mi je drugo ime, a to neće dugo trajati.
,
Uzeo je svoje piće, doimao se jako pijan, a držao se kao da mu je sve to veoma
glupo, gucnuo i spustio ga. — Dobro, završimo s tim. Dok je nesigurno išao
prema vratima koja su vodila na lođu, zapali još jednu cigaretu.
Koju mu je odmah izvadila iz usta čim su se našli vani.
-Ej!
Zgazila ju je. — Ubijaj se kad si sam.
Nabrusio se kao svaki pijanac. — Ubijat ću se kad budem htio.
— Baš sam ljuta na tebe.
— Ti si ljuta!
— Što si očekivao, da budem sretna? Jače je stisnula maramu oko sebe. —
Glava me boli zbog tebe. Što se jela tiče... ne bih mogla progutati ni zalogaj.
— Previše sam pijan da bi mi to nešto značilo.
— Nisi pijan. U čaši je bilo više leda nego pića, a svaki put si ga prolio. Ako želiš
da se raziđemo, dođi i reci mi to.
Stisnuo je usta. Nesta pijano razmetanje, a glas mu je zvonio jasno kao zvonce.
— Dobro. Hoću da se raziđemo.
Zaškrgutala je zubima. — Nemaš pojma što hoćeš.
— Tko kaže?
— Ja. A u ovom trenutku ja sam izgleda jedina koja ima nekog pojma o našim
osjećajima.
— Jesi li tamo unutra imala otvorene oči? Rukom zamahne prema vratima, a
riječi su frcale kao meci. — To je moj pravi život. Ovo vrijeme u Italiji bio je
odmor. Zar ne shvaćaš?
— Nije to tvoj stvarni život. Možda je nekoć bio, ali više nije. Već neko vrijeme.
Ti bi htio da ja povjerujem daje to tvoj stvarni život.
— Živim u šašavom L.A.-ju! Žene mi guraju gaćice u džepove kad sam u
lokalima. Imam previše novca. Površan sam i sebičan. Prodao bih mater da se
pojavim na naslovnici Vanity Faira.
— I imaš pogani jezik. Ali nitko nije savršen. Ja znam biti uštirkana.
— U štirkana? Izgledao je kao da će puknuti. Koraknuo je prema njoj škrgućući
zubima. — Slušaj ti mene, Isabel. Misliš da sve znaš. Hajde, što kažeš na ovo?
Recimo da imaš pravo. Recimo da sam ih pozvao ovamo — pretrpio sve to —
samo da ti pokažem da je gotovo. Zar ne shvaćaš? Bit je ista. Pokušavam te se
riješiti.
— Očito. Nije do kraja uspjela prikriti podrhtavanje glasa. — Pitanje je, zašto to
sve izvodiš da bi to učinio? Zašto mi jednostavno ne kažeš »hasta la vista1«,
mala? Znaš što ja mislim? Mislim da se bojiš. Pa, i ja se bojim. Misliš li da mi je
ta veza ugodna?
— K vragu, otkud bih znao što misliš? Uopće te ne razumijem. Ali jedno znam.
Kad čovjek metne zajedno sveticu i grešnika, traži nevolju.
1 Hasta la vista (španj.) — Doviđenja.
— Sveticu? Sad joj je bilo dosta. — Stvarno to misliš o meni? Da sam svetica?
— Prokletstvo, u usporedbi sa mnom, naravno da jesi. Ti si žena kojoj sve mora
biti po žnorici. Cak ne voliš da ti je kosa raščupana. Pogledaj me, sav sam
zbrčkan! U mojem životu sve je ludo. A meni se to sviđa.
— Nisi tako loš.
— Draga moja, nije sa mnom lako.
Obgrlila se rukama. — Stalo nam je oboje do nas, Ren. Možeš raditi što hoćeš
da to zaniječeš, ali to je tako. Ne mora se stidjeti svojih osjećaja pa se neće
tako ni ponašati. Svejedno, morala je duboko udahnuti, prije nego što je
nastavila. — Meni je i više nego stalo. Zaljubila sam se u tebe. I stvarno nisam
sretna zbog toga.
Jedva da je trepnuo. — Daj, Isabel, dovoljno si pametna da shvatiš što se
događa. Nije to ljubav. Ti si žena koja srcem i dušom nastojiš pomoći ljudima.
Mene doživljavaš kao veliki slučaj spašavanja.
— Je li? A što bih to zapravo trebala spasiti? Nadaren si i sposoban. Ti si jedan
od najpametnijih muškaraca koje sam upoznala. Usprkos toj sapunici u koju bi
htio da povjerujem, nisi ženskar, ne drogiraš se i nikad te nisam vidjela pijanog.
Divan si s djecom na svoj neobičan način. Imaš dobar posao, a kolege te
poštuju. Čak te i bivša žena voli. Osim što si slab prema cigaretama i prost, ne
znam što je kod tebe tako strašno.
— Znam. Tako si slijepa kad je riječ o ljudskim manama, da me čudi da još
uvijek možeš van bez bijelog štapa.
— Ovo su činjenice, bojiš se toga što se među nama događa, ali umjesto da se
suočiš s tim, odlučio si ponašati se kao idiot. A čim se vratiš unutra, dobro operi
usta i zube da se riješiš bacila te žene. Također joj se moraš ispričati. Ona je
jako nesretna žena i nije lijepo što si je tako iskoristio. Zatvorio je oči i šapnuo.
— Bože, Isabel...
Mjesec se pojavio iza oblaka, bacajući nepravilne sjene po njegovom licu.
Djelovao je izmučeno i nekako pobijeđeno. — Onaj ispad unutra. Nisam
pretjerivao, takav je moj život.
Odupre se želji da ga dotakne. Ne može odlučiti umjesto njega. To mora sam
riješiti, na svoj način ili nikako. — Oprosti. Znam da ti je dosta takvog života.
Ispusti tihi, gotovo nečujan zvuk i čvrsto je stisne uz sebe, ali jedva je osjetila
toplinu njegovog tijela, a već ju je pustio.
— Sutra moram u Rim — reče.
— U Rim?
— Howard Jenks je ondje i određuje gdje će se snimati. Po-pipa se po bedru
tražeći kutiju cigareta koje nije bilo. — Oliver Craig dolazi — Britanac koji igra
Nathana — pa Jenks hoće da zajedno prijeđemo scenarij. Imamo probu kostima,
šminkerske probe. Obećao sam da ću dati nekoliko intervjua. Vraćam se na
vrijeme za feštu.
Fešta je trebala biti za tjedan dana. — Sigurna sam da će Anni biti drago.
— Ono unutra — mahnuo je glavom prema kući — nisi to za-vrijedila. Samo
sam... Moraš shvatiti, to je sve. Oprosti.
I shvatila je. Više nego što je on to mislio.
22
Tracyne oči bile su pune suza izazvanih djelovanjem hormona. — Jesam li ti
zahvalila što si mi vratila Harrvja?
— Nekoliko puta.
— Da nije bilo tebe...
— To ste vas dvoje napravili. Ja sam samo ubrzala proces. Obrisala je oči. — Ne
znam. Dok se ti nisi pojavila, nismo baš imali sreće. Connor, nemoj se loptati
oko cvijeća.
Connor digne pogled s nogometne lopte koju je koturao po malom dvorištu iza
kuće Briggsovih u Casalleoneu i nasmiješi im se. Jedan dio dvorišta protezao se
prema kućama u ulici niže, a drugi prema ostacima rimskog zida koji je nekad
opasavao grad.
— Ren je danas otišao u Rim — reče Isabel, osjećajući bol u prsima. — Hoće me
se riješiti.
Tracy odloži poderanu dječju traper jaknu koju je krpala. — Reci mi što se
događa.
Isabel joj ispriča o sinoćnjoj zabavi. Kad je završila, reče: — Otada ga nisam
vidjela. Anna mi je rekla da su on i Larry oko podneva otišli.
— A što je s nametnicima iz L.A.-ja?
— Oni su otišli u Veneziju. Pamela je draga.
— Ako ti kažeš. Tracy protrlja trbuh. — On je prototip osobe koja odabire lakši
put, zato me je i oženio. Jedino mjesto na kojem podnosi zbrku s osjećajima
filmsko je platno.
— Što nije ništa veća zbrka od ove kad se spetljao sa mnom. Isabel se pokuša
nasmiješiti, ali nije joj uspjelo. — Nije točno.
— To kažeš samo zato jer hoćeš biti ljubazna. Misli da ga osuđujem, stoje
točno, ali samo kad je riječ o njegovom poslu. Nastojala sam ne pokazati to, jer
znam da nije pošteno, pogotovo kad sama imam toliko mana koje moram
ispraviti. Jedini razlog zbog kojeg ga gnjavim taj je što mi je stalo do njega.
Toliko puta se našao visoko na mojoj listi prioriteta da sam ostala zapanjena.
— Jesi li sigurna da ti požuda nije pomutila zdravo rasuđivanje?
— Predugo ga poznaješ pa ne vidiš kako je postao divan čovjek.
— Drek. Tracy se zavali natrag u stolac. — Stvarno si zaljubljena u njega.
— Mislim da to nije tajna. Osobito ne za Rena kad mu je sinoć otvorila srce.
— Znala sam da te privlači. Koja žena krvava pod kožom ne bi pokleknula?
Mjeri te svakim pogledom. Ali ti tako dobro poznaješ ljude. Mislila sam da ti je
jasno da svaki odnos s Renom mora ostati na tjelesnoj razini. Jedina stvar koju
on ozbiljno shvaća, njegov je posao.
Isabel osjeti uzvišenu potrebu da ga brani. — Mnogo toga ozbiljno shvaća.
— Reci bar jedno.
— Jelo.
— Evo ti ga na — otegnuto će Tracy.
— Hoću reći, sve u vezi s hranom. Voli kuhati, smišljati jela, poslužiti ih. Njemu
jelo znači pripadnost, a i sama znaš bolje od drugih da toga nije imao dok je
rastao. Voli Italiju. Obožava tvoju djecu, priznao to ili ne. Zanima ga povijest,
poznaje umjetnost i glazbu. A ozbiljan je i u vezi sa mnom. Duboko udahne, a
glas joj izgubi sigurnost. — Ali ne tako ozbiljan kao ja. Utuvio si je u glavu tu
glupost da je on pokvarenjak, a ja svetica.
— Ren živi u jednom drugom svijetu koji ga je možda pokvario. Žene mu se
bacaju pod noge. Direktori filmskih studija doslovce ga mole da uzme njihov
novac. Svi mu se ulaguju. Tako je stekao iskrivljenu sliku o svojem mjestu na
ovome svijetu. Isabel je namjeravala reći da je Renovo mišljenje o njegovom
mjestu na svijetu prilično razumno, pomalo cinično, ali Tracy još nije završila.
— Ne voli povrijediti ženu, ali na kraju uvijek tako ispadne. Molim te, Isabel
nemoj dopustiti da te proguta.
Dobar savjet, ali prekasno je stigao.
Isabel je nastojala biti stalno zaposlena, ali ulovila se kako bulji u prazno ili po
peti put pere isti komad suda. Kad je shvatila da se mota po kući da slučajno ne
bi zazvonio telefon, tako se razljutila na samu sebe daje uzela bilježnicu i
počela raditi raspored za svaku minutu. Posjetila je Tracy, igrala se s djecom i
provodila sate u vili pomažući pripremiti feštu. Njezine simpatije za Annu
porasle su kad joj je stara žena ispričala povijest vile i stanovnika Casalleonea.
Prošla su tri dana, a Ren se nije javio. Imala je osjećaj da gubi kompas, srce ju
je boljelo i bivala je sve malodušnija zbog smjera u kojem je krenuo njezin život.
Ne samo da nije uspjela pronaći novi put, već je odlutala sa starog.
Vittorio i Giulia odveli su je u Sienu, ali usprkos ljepoti staroga grada, izlet nije
bio uspješan. Kadgod su prošli uz neko dijete, Giu-lijina tuga bila je gotovo
opipljiva. Iako se dobro držala, ubijao ju je neuspjeh u potrazi za kipom. Vittorio
je davao sve od sebe da ih razvedri, ali napetost je i kod njega počela uzimati
danak.
Sljedeći dan Isabel se dobrovoljno javila da će kod kuće čuvati Connora dok
Tracy bude na pregledu kod liječnika, a Marta ode u vilu pomoći Anni kuhati.
Dok su išli maslinikom, usredotočila se na njegovo veselo čavrljanje umjesto na
oštru bol koja joj je razdirala grudi. Kad su se poigrali s mačkama i kad je
postalo prohladno, odvela ga je unutra i pustila crtati za kuhinjskim stolom, s
bojicama koje mu je kupila.
— Nacrtao sam psa! — Connor joj pokaže crtež kako bi mu se divila.
— Pravi pas.
— Još papira!
Nasmiješila se i iz hrpe papira koju je ostavila na stolu izvuče jednu praznu
bilježnicu. Ubrzo je shvatila da Connor nema nimalo smisla za čuvanje prirodnih
bogatstava. Baš je bio drag. Nikada nije previše razmišljala o tome da ima
djece, to je ostavljala za neku neodređenu budućnost. Kako je rijetko
razmišljala o važnim stvarima. Za-trepće odagnavši tako suze.
Tracy se pojavila baš kad je Connor postao nemiran. Digla ga je i puhnula mu u
vrat, a onda je s njim u krilu sjela za stol, a Isabel im je skuhala čaj. — Doktor
Andrea strašan je komad. Još uvijek se ne mogu odlučiti je li grozno ili ne kad te
pregledava zgodan liječnik. Pitao je za tebe.
— On se svakoj udvara.
— Točno. Je li Ren zvao?
Zagledala se u hladan kamin i odmahnula glavom.
— Šteta.
Napadaj bijesa sprži žestoku bol. — Prenaporna sam ja za njega. Prenaporna u
svemu. E, teško je to. Voljela bih da se uopće ne vrati.
Tracy od brige nabra čelo. — Ne mislim da si prenaporna. On je budala.
— Konj! — vikne Connor s vrata, pokazujući još jedan crtež.
Dok se Tracy okrenula da ga pohvali, Isabel se nastojala smiriti, ali snažna bol u
njoj zapalila je plamen koji je potrošio sav kisik koji je uspjela udahnuti.
Tracy je pokupila Connorove stvari i kad je bila spremna za polazak, čvrsto ju je
zagrlila. — On gubi. Neće naći bolju ženu od tebe, uključujući sadašnje društvo.
Da se nisi usudila dopustiti mu da te vidi uplakanu.
Nije isključeno, pomisli Isabel.
Kad su otišli, uzela je jaknu i izašla pokušavajući se smiriti, ali samo zaključi da
se bolje osjeća dok se ljuti, nego dok je tužna. U posljednja dva mjeseca dvaput
je ostavljena i bilo joj je dosta. Iskreno govoreći, raskid s Michaelom ispao je
prava blagodat, ali Ren je bio kukavica druge vrste. Njima dvojici Bog je pred
nos stavio dragocjeni poklon, ali samo jedan od njih imao je hrabrosti posegnuti
za njim. Što onda ako je pretjerana u svemu? I on je. A kad ga bude vidjela,
točno to mu namjerava reći.
Ispravi se. Ništa mu neće reći. Jednom ga je izazvala, ali više neće. Ne zbog
ponosa. Ako joj se neće vratiti po vlastitoj volji, onda ga ne treba.
Vjetar skrene na sjeverni. Kad se vratila u kuću, bila je promrzla i jadna pa upali
vatru. Kad se vatra upalila, otišla je u kuhinju skuhati čaj do kojeg joj uopće nije
bilo stalo. Dok je čekala da zavrije voda, zabavljala se spremajući papire koje je
Connor ostavio razbacane po stolu. Primijetila je da na papiru voli nacrtati samo
jedan lik. Kad je potrošio sve papire koje mu je dala, oteo joj je pisma njezinih
poklonika, koja još nije uspjela pogledati.
Skuhala je čaj, a onda uzela šalicu i zajedno s pismima odnijela u dnevnu sobu.
Uvijek je gorljivo odgovarala na pisma, ali ovu bi hrpu najradije bacila u vatru.
Koja korist od svega?
Sjetila se Renova zgražanja kad mu je ukazala na to koliko ih malo ima.
Spašavanje duša zasnovano je na količini ne na kakvoći, je Hl Ona je mršavu
hrpu doživljavala kao još jedan pokazatelj koliko nisko je pala, ali on je u tome
vidio nešto drugo.
Zavalila se na kauč i sklopila oči. Imala je osjećaj da su joj pisma u ruci topla,
kao da su živa. Uzela je prvo i počela čitati. Kad je završila, prešla je na drugo,
pa na treće, sve dok ih nije pročitala sva. Čaj joj se ohladio. Vatra je pucketala.
Čvršće se sklupčala na kauču i polagano počela moliti. Jedno po jedno, primala
je pisma u ruku i molila za ljude koji su ih napisali.
Tada je počela moliti za sebe.
Nad kuću se nadvila tama. Vatra je tinjala. Molila je molitvu izgubljenih.
Daj da nađeni put.
Ali kad je konačno otvorila oči, jedino je uspjela vidjeti svoje velike pogreške.
Izmislila je četiri kamena temeljca kao svoj način borbe protiv vlastite
nesigurnosti. Negdje u njoj, prestrašena mala djevojčica koja je rasla na milost i
nemilost labilnih roditelja još uvijek je tako jako žudjela za ravnotežom da je
smislila sustav pravila ne bi li se osjećala sigurnom.
Napravi to i to i sve će biti dobro. Tvoja adresa neće se mijenjati iz mjeseca u
mjesec. Tvoji se roditelji neće tako napiti da će te zaboraviti nahraniti. Nitko
neće vikati ružne riječi, ni bježati usred noći ostavljajući te samu. Nećeš se
razboljeti. Nećeš ostarjeti. Nećeš umrijeti.
Četiri kamena temeljca pružala su joj privid sigurnosti. Kad god se dogodilo
nešto što se u njih nije uklapalo, ona bi to jednostavno gurnula na drugo mjesto
nastojeći da im to bude potporanj. Konačno je cijela ta građevina narasla tako
velika da se srušila na nju. Živjela je u očajanju samo zato jer je nastojala
nadzirati ono što se nije dalo nadzirati.
Ustala je s kauča i zagledala se u tamu s druge strane prozora. Četiri kamena
temeljca povezivala su umjerenu filozofiju, zdrav razum i duhovnu mudrost
njihovih vlasnika. Čula je previše svjedočanstava da ne bi znala kako su korisni.
Ali htjela je vjerovati da su više od toga. Htjela je vjerovati da su neka vrsta
talismana koji nude zaštitu
od opasnosti koje vrebaju u životu. Slijedite li ta pravila, uvijek ćete biti na
sigurnom.
Međutim, život nije htio slijediti nikakva pravila i sva ustrojstva, promjene
ustrojstva, postavljanje cilja, preračunavanje i mediti-ranje neće natjerati svijet
u red. Neće ni tisuće kamena temeljaca, bez obzira na to koliko su dobro
zamišljeni.
Tada je čula. Tihi glas koji je dopirao duboko iz njezine unutrašnjosti. Zatvorila
je oči, naprežući se da čuje, ali nije do kraja uspjela razabrati riječi. Razočarana,
ostala je gdje je, sklopljenih očiju, obraza naslonjena na prozorski okvir, ali
uzalud. Glas je nestao.
Iako je u sobi bilo toplo, počela je cvokotati zubima. Bila je izgubljena, sama i
veoma ljuta. Sve je učinila kako treba. No, skoro sve, ako ne računa to što se
zaljubila u kukavicu bez muda. Sve je i predobro napravila. Bila je tako
zaokupljena određivanjem pravila u svojem životu da ga nije imala vremena
živjeti. Sve dok nije došla u Italiju. A evo u kakvu se zbrku pretvorilo.
Glas u njoj šapne još jednom, ali još uvijek nije uspjela čuti riječi, samo lupanje
srca.
—Ren?
Trgne se. — Da. Bit će dobro. Kakogod ti misliš.
— Jesi li siguran? Krupno tijelo Howarda Jenksa utone dublje u stolac. Sve je
više izgledao kao osoba koja nije sigurna u svoj izbor glavnog glumca. Ren ga
nije krivio. Pozornost mu je neprestano bježala. U jednom trenutku bio je usred
razgovora, u drugom je odlu-tao.
Također je znao da izgleda užasno. Imao je krvave oči, a samo je vrhunski
šminker mogao sakriti podočnjake. Ali kako da čovjek dobro izgleda kad
danima ne spava? Prokletstvo, Isabel, ostavi me na miru. U Jenksovom rimskom
apartmanu u hotelu St. Regis, Larry, koji je sjedio u stolcu nasuprot njega,
namršti mu se. — Jesi li siguran u to, Ren? Mislim da si rekao da ne želiš
dublera za prizore na Golden Gateu.
— Ne želim — odgovori Ren, kao da je to otpočetka htio reći. — To će samo
zapetljati stvar, a meni visina ne smeta. Namjeravao je na tome stati, ali riječi
su same navirale. — Osim toga, zar bi trebalo biti teško uhvatiti
šestogodišnjakinju?
Nad sobu se spusti neugodna tišina. Oliver Craig, glumac koji je glumio
Nathana, začuđeno pogleda.
Craig je izgledao kao dječak, ali bio je prvorazredni profesionalac. Studirao je
na Kraljevskoj akademiji, a glumio je u Old Vicu. Jenksu je upao u oči u jeftinoj
romantičnoj komediji.
— Ovi kaskaderi na mostu znače mnogo više od hvatanja male djevojčice —
ukočeno će Jenks. — čega si ti sigurno svjestan.
Craig mu priskoči u pomoć. — Ren i ja smo sinoć razgovarali o ravnoteži između
napetih prizora i mirnih trenutaka. Upravo je nevjerojatna.
Larry povede razgovor: kako je Ren zadovoljan što je konačno dobio ulogu u
kojoj će moći pokazati svoju nevjerojatnu nadarenost, kako će Ren i Oliver
izvrsno surađivati — bla, bla, bla. Ren se ispriča i ode u kupaonicu. Kad je došao
onamo, nagne se nad umivaonik
Ispljuska lice hladnom vodom. Mora se pribrati. Sinoć je Jenks odveo Larrvja na
stranu i pitao ga drogira li se Ren.
Zgrabi ručnik. Ovo je najveća prekretnica u njegovoj karijeri, a on će je
upropastiti, samo zato što se ne može usredotočiti. Tako je silno htio čuti
Isabelin glas da ju je već deset puta skoro nazvao. Ali što da joj kaže? Da mu
tako jako nedostaje da ne može spavati? Da se njegova potreba za njom
pretvorila u bol koja ne prolazi? Da nije pristao doći na feštu povodom berbe,
mogao se odšuljati u noć poput gmaza kakav je bio. Umjesto toga, ponovno će
proći svu tu muku.
Jučer je naletio na jednog američkog novinara koji je htio čuti jesu li točne
glasine koje je čuo.
— Govori se da ste vi i Isabel Favor novost.
Savannah i njezin dugi jezik već su marljivo obavili posao. Ren je sve zanijekao
pretvarajući se da jedva zna tko je Isabel. Njezin krhki ugled ne bi preživio
javno priznanje njihove veze.
Rekao je samome sebi isto ono što si je Već danima ponavljao. U određenom
trenutku vezu treba ili prekinuti ili treba poduzeti logični korak naprijed, a za
dvoje ljudi koji su tako različiti nema koraka naprijed. Od samog početka morao
ju je pustiti na miru, ali tako ga je privlačila da nije mogao odoljeti. A sada, kad
je došlo vrijeme rastanka, onaj zahtjevan dio njega još uvijek je htio da nakon
svega zadrži dobro mišljenje o njemu. Možda se zato toliko trudio da se sjeti bar
jedne dobre stvari koju bi joj mogao podastrijeti prije nego što si kažu
posljednje zbogom.
Pustio je vodu na zahodu iako ga nije koristio i izađe. Razgovor se prekinuo kad
se pojavio, što je jasno pokazalo o čemu su razgovarali. Oliver je, primijeti,
otišao. Loš znak.
Jenks gurne svoje uske naočale za čitanje navrh glave. — Sjedni, Ren.
Umjesto da se spusti na stolac kao što je trebao da pokaže kako shvaća težinu
situacije, Ren ode do bara i uzme bocu Pellegrina. Tek kad je otpio gutljaj,
sjedne. Menadžer mu uputi upozoravajući pogled.
— Larry i ja smo razgovarali — kaza Jenks. — On me i dalje uvjerava da si
srcem i dušom u ovom projektu, ali ja nisam baš tako siguran. Ako ima kakvih
poteškoća, hoću da mi ih kažeš kako bismo ih mogli riješiti.
— Nema nikakvih poteškoća. Po čelu mu izbiše graške znoja. Znao je da mora
reći nešto što će Jenksa uvjeriti u to pa je pokušavao naći prave riječi, ali čuo je
sebe kako govori baš suprotno. — Tražim dječjeg psihologa na snimanju
kadgod su ondje djeca. Najboljega kojeg možete naći, jasno? Proklet bio ako ću
dopustiti da budem odgovoran za noćne more tih malih djevojčica.
Samo što je to njegov posao, da ljudi zbog njega imaju noćne more. Pitao se
kako Isabel spava.
Jenks je tako zinuo da mu se vidio želudac, ali prije nego što je uspio odgovoriti,
zazvoni telefon. Larry se javi. — Da? Pogleda Rena. — Trenutačno nije
slobodan.
Ren mu otme slušalicu iz ruke i stavi je na uho. — Gage.
Jenks i Larry značajno se pogledaše. Ren je slušao a onda stavio telefon na
mjesto i pošao prema vratima. — Moram ići.
Isabel je i dalje bila ljuta. Kipjela je u sebi dok je u kuhinji vile rezala povrće i iz
ormara vadila suđe za posluživanje. Do kasno popodne, kad se s Giuliom našla
u gradu na čaši vina, to je još uvijek nije minulo. Navratila je pogledati djecu
Briggsovih, ali čak i dok ih je slušala, u njoj je kipjelo. Baš je autom krenula kući
kad joj pozornost zaokupi blistava boja u izlogu mjesnoga butika. Ondje se
svjetlucala haljina. Vatre-nocrveno-narančasta oprava koja je plamtjela kao i
njezin bijes. Uopće nije bila slična nečemu što bi ona odjenula, ali izgleda da to
njezina panda nije znala. Skrenula je na mjesto na kojem je bilo zabranjeno
parkiranje, ravno ispred trgovine, a deset minuta poslije izašla je s haljinom
koju si nije mogla priuštiti i koju si nije mogla zamisliti na sebi.
Te večeri počela je mahnito kuhati. Zapalila je vatru na štednjaku sve dok
tavica nije počela cvrljiti i ispržila ljutu kobasicu koju je ranije kupila. Nabijajući
nožem po daščici grubo je narezala luk i češnjak, a onda još dodala ljute
paprike iz vrta. Kad je shvatila da nije pristavila vodu za tjesteninu, ljuti je umak
prelila preko debele kriške jedan dan staroga kruha pa je sve odnijela u
dvorište gdje je sjela na zidić i zalila jelo s dvije čaše chiantija. Te večeri prala je
suđe uz treštanje talijanskog rock-and-rolla na radiju. Razbila je tanjur i bacila
ga u smeće. Tako ga je tresnula da se razletio u komadiće.
Zazvoni telefon.
— Gospođo Isabel, Anna ovdje. Znam da ste rekli da ćete sutra ujutro doći
pomoći prostrti stolove u šatoru, ali nije potrebno, gospodin Ren će se za to
pobrinuti.
— Vratio se? Olovka koja joj se nekako našla u ruci, slomi se od njezinog stiska.
— Kad je stigao?
— Danas popodne. Niste razgovarali s njim?
— Ne još. Stavila je palac u usta i izgrizla nokat.
Anna je počela govoriti o posljednjim pojedinostima vezanim za feštu, o
djevojkama koje je uzela za pomoć, o tome kako ne želi da Isabel išta radi već
samo da se dobro zabavi. Isabel je toliko bjesnjela da joj je jedva uspjela
odgovoriti.
Kasnije te večeri, uzela je stranice s bilješkama koje je napisala za svoju knjigu
o prevladavanju osobne krize i bacila ih u vatru. Kad se sve pretvorilo u pepeo,
progutala je dvije tablete za spavanje i otišla u krevet.
Ujutro je nabacila nešto odjeće na sebe i odvezla se u grad. Inače je nakon
uzimanja tableta za spavanje bila mamurna, ali još uvijek je bila ljuta što je
odagnalo svaki mamurluk. Strusila je ogromnu šalicu espresso kave u lokalu na
piazzi, onda je šetala ulicama, ali bojala se gledati izloge u strahu da bi mogla
razbiti staklo. Nekoliko stanovnika ju je zaustavilo želeći razgovor o nestalom
kipu ili fešti. Zabila je nokte u dlanove i odgovarala najkraće što je mogla.
Kući se vratila neposredno pred početak fešte. Pošla je u kupaonicu, otvorila
hladnu vodu na tušu i stala pod njega pokušavajući se rashladiti. Kad se počela
šminkati, pri tiskala je olovku za oči čvršće
nego inače, a četkicom za rumenilo povukla je dodatni potez na obrazima.
Podloga, sjenilo, maškara — kao da je sve imalo vlastitu volju. Tracy je ostavila
krvavocrveno sjajilo za usne i Isabel ga nanese na usta. Kad je završila, usta su
joj svjetlucala kao u vampira.
Haljinu koju je kupila, objesila je na vrata ormara i sad ju je dozivala s vješalice.
Materijal je od gore do dolje padao u tankim, vatrenim naborima. Nikada nije
nosila žive boje, ali sad ju je strgnula s vješalice i navukla na sebe. Tek kad je
zatvorila smičak, sjeti se odjenuti gaćice.
Okrene se da se pogleda u zrcalo. Mala zrnca jantara tu i tamo razasuta po
tkanini svjetlucala su kao prosuta žeravica. Zbog velikog izreza jedno joj je
rame bilo golo, a resice uz rub koso rezane haljine, od polovice bedara do
listova, svjetlucale su kao oganj. Haljina nije bila prikladna ni za ovu prigodu ni
za nju, ali svejedno ju je namjeravala odjenuti.
Trebale su joj cipele s opasno visokom petom sa zlatnim zrncima na prstima, ali
nije ih imala pa je turnula noge u svoje brončane sandale. Sve moguće da mu
slomi srce u tisuću komada.
Pogleda se u zrcalo. Crvene usne nisu bile u skladu s haljinom, a ni sandale nisu
pristajale, ali bilo joj je svejedno. Zaboravila je osušiti kosu nakon tuširanja pa
su joj plavi uvojci izgledali kao majčini kad je bila najraščupanija. Sjetila se
muškaraca, vrištanja, svih ispada koji su obilježili majčin život, ali umjesto da
uzme torbicu, prsti joj uhvatiše škarice za rezanje noktiju. Kratko vrijeme ih je
gledala, a onda ih je prinijela kosi i počela rezati. Kratki odrezani uvojci obavijali
su joj se oko prstiju. Škare su Ijutito rezale, krećući se sve brže i brže sve dok se
uglađena frizura nije pretvorila u razuzdane neuredne čuperke. Na posljetku je
skinula narukvicu, bacila je na krevet i izašla iz sobe.
Dok se uspinjala stazom od kuće, pod petama sandala frcalo je kamenje. Na
vidiku se pojavila Vila anđela i ona ugleda tamnokosog muškarca kako ulazi u
crni maserati. Srce joj zaigra, a onda se vrati u normalni ritam. Bio je to samo
Giancarlo koji je pomaknuo sportski auto na stranu da napravi mjesta za
automobile gostiju koji su još pristizali.
Dan je bio prehladan za tako otvorenu haljinu, ali iako se sunce sakrilo iza
velike skupine oblaka, koža joj je gorjela. Kroz vrt je došla do stražnjeg dijela
vile gdje su se mještani već počeli okupljati. Neki od njih čavrljali su ispod
podignutog šatora dok su se drugi sku-pili na lođi. Jeremv i nekoliko starijih
dječaka između kipova napuca-vali su nogometnu loptu dok su im se mlađi
motali pod nogama.
Zaboravila je torbicu. Sa sobom nije imala novaca, maramice, ruž za usne,
kemijsku ni osvježavajuće bombone. Nije imala tampone, ključeve od auta ni
komplet malih odvijača — ni jedan predmet koji je nosila sa sobom da se zaštiti
od ružne stvarnosti u svom životu. Najgore od svega, nije imala pušku.
Mnoštvo se razdvoji.
Ren je osjetio da se nešto neobično događa još prije nego što ju je ugledao.
Tracy je raširila oči, Giulia je tiho uzviknula. Vittorio je dignuo glavu i
promrmljao poznatu talijansku rečenicu, ali kad je Ren vidio što je privuklo
svačiju pozornost, u glavi mu se izgubi sposobnost da je prevede.
Isabel je sve zapalila.
Uočio je vatreni plam njezine haljine, žar u očima, ljutitu snagu koja je zračila iz
nje i usta mu se osušiše. Nestala je njezina ljupka neupadljivost — sve one
ugodne crne, bijele i krem boje koje su obilježavale njezin svijet. A kosa...
Upadljivi neuredni uvojci po glavi bili su u stilu frizera s Beverlv Hillsa, koji su za
to naplaćivali stotine dolara.
Imala je pogrešan ruž i cipele koje nisu bile u skladu, ali iz nje je izbijala
odlučnost koja u njemu izazva krajnji oprez. Godinu dana proveo je radeći na
filmu Mladi i nemirni. Proučio je scenarij i točno je znao što se događa.
Isabelina zločesta blizanka stigla je u grad.


“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”
Nazad na vrh Ići dole
Meow Mix
Administrator
Administrator


Broj postova: 2447
Age: 24
Lokacija: t.a.r.d.i.s

PočaljiNaslov: Re: Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena   Pet Apr 13, 2012 4:55 pm

23
Isabel je gledala Rena kako je promatra. Bio je sav odjeven u crno. Pod šatorom
iza njega, redovi stolova bili su prekriveni svijetlo plavim stolnjacima, a na
svakom je stajao zemljani ćup prepun ružičastih pelargonija. Međutim, boje
koje su je zapljusnule nisu je nimalo smirile. Iz zvučnika koje je Giancarlo
postavio na lođi čula se glazba, a na stolićima za posluživanje već su stajali
tanjuri s predjelom, pladnjevi sira i zdjele s voćem.
Otrpjevši njegov pogled, Isabelina ljutnja se pojača. Ovaj čovjek bio je njezin
ljubavnik, a ona nije imala pojma što se događalo iza tih srebrnih očiju, a sad joj
je bilo i svejedno. Usprkos svoj tjelesnoj snazi, dokazao je da je u duši kukavica.
Slagao joj je na tisuću načina — zavodničkim kuhanjem i privlačnim smijehom,
divljim poljupcima i vođenjem ljubavi, koje uzima dušu. Namjerno ili ne, svako
za sebe bilo je neizrečeni zavjet. Možda ne ljubavi, ali nečega važnog, a on je to
iznevjerio.
Kroz vrt joj se približavao Andrea Chiara. Okrenula se od Rena u crnoj odjeći i
jednako mračnim srcem te pošla ususret mjesnom liječniku.
Ren poželje šutnuti nešto dok je gledao kako Isabel pozdravlja ljigavog
Vittorijevog brata. Čuo je kako je izgovorila njegovo ime, a glas joj je bio
šaputav kao kod starleta iz pedesetih. Chiara je udivljeno pogleda, digne joj
ruku i poljubi je. Svašta.
— Isabel, cara.
— Cara — koja glupost. Ren je promatrao kako je ta zavodnička hulja od
liječnika vodi od jedne do druge skupine. Zar doista misli da može poraziti Rena
u njegovoj vlastitoj igri? Andrea Chiara ne
zanima je ništa više nego što njega zanima Savannah. Zašto se onda ne okrene
prema njemu da vidi djeluje li njezin otrov?
Žudio je za tim da ga pogleda, samo da bi mogao zijevnuti što bi mu bio
konačan dokaz da je opet onaj stari gad. Želi prekinuti s njom, nije li tako?
Onda bi mu trebalo laknuti što očijuka s nekim drugim, iako to radi s
predumišljajem. Umjesto toga, najradije bi ubio kurvinog sina.
Pojavila se Tracy i odvukla ga dovoljno daleko od drugih kako bi ga mogla
napasti. — Kakav je to osjećaj kad ti se vraća milo za drago? Ta žena je najbolja
stvar koja ti se ikada dogodila, a ti je odbacuješ.
— E, ja nisam najbolja stvar koja se njoj dogodila, a ti to jako dobro znaš. A sad
me ostavi na miru.
Tek što se nje riješio, do njega dođe Harry. — Jesi li siguran da znaš što radiš?
— Bolje od drugih.
Nedostajala mu je njezina strast, njezina ljubaznost, njezin beskrajan osjećaj za
ono što je ispravno. Nedostajao mu je način na koji ga je gotovo uvjerila da je
bolji čovjek nego što je mislio da je. Gledao je njezinu prekrasnu razuzdanu
dvojnicu i poželje natrag svoju urednu, strpljivu Isabel, istu onu koje se tako
silno trudio riješiti.
Kad joj je Chiara stavio ruku na rame, Ren se prisilio potisnuti ljubomoru. Ovo
popodne ima zadatak, zadatak za koji se nadao da će mu donijeti gorkoslatki
spas. Htio joj je dati do znanja da je od njezinog emocionalnog uloga u njega
ipak bilo malo koristi. Možda se čak nadao da će zavrijediti jedan od njezinih
osmijeha, iako mu se to više nije činilo vjerojatno.
Prvobitna zamisao bila je da s objavom pričeka dok završi jelo, ali više nije imao
strpljenja. To je nešto što mora učiniti odmah. Mahne Giancarlu da stiša glazbu.
— Prijatelji, možete li me malo saslušati?
Jedan po jedan, ljudi prestadoše razgovarati i okrenuše se prema njemu: Giulia i
Vittorio, Tracy i Harry, Anna i Massimo, svi koji su pomagali u berbi. Odrasli su
stišavali djecu. Ren se pomaknuo na sunce pokraj šatora, a Isabel je ostala
pokraj Andree.
Prvo je govorio na talijanskom, potom na engleskom kako bi bio siguran da joj
neće promaknuti ni riječ. — Kao što znate, uskoroodlazim iz Casalleonea. Ali ne
mogu otići, a da vam na neki način ne pokažem zahvalnost za vaše
prijateljstvo. I dok su mu se svi srdačno smiješili, on se prebaci na engleski.
Isabel je slušala, ali osjećao je kako do njega u valovima dopire njezin bijes. Vir
je prijetio da će ga progutati.
Izvadio je kutiju koju je sakrio ispod stolića za posluživanje i metnuo je gore. —
Nadam se da sam pronašao pravi poklon. Namjeravao je dugačkim govorom
pojačati iščekivanje, malo ih izazivati, ali više nije imao srca za to. Zato otvori
poklopac.
Svi su se primakli bliže kad je skinuo papir za zamatanje. Gurnuo je ruku u
kutiju te izvadio Jutarnju sjenu da je svi vide.
Nekoliko trenutaka vladala je grobna tišina, a onda Anna prigušeno vikne. — Je
li pravi? Našli ste naš kip?
— Pravi je — reče on.
Giulia uzdahne i baci se Vittoriju u zagrljaj. Bernardo digne Fabiolu u zrak.
Massimo digne ruke prema nebu, a Marta poče plakati. Svi su se gurali bliže,
zaklanjajući mu pogled na jedinu osobu čije je držanje htio vidjeti.
Visoko je dignuo Ombru della Mattina daje svi mogu vidjeti. To što nije vjerovao
u čarobnu moć kipa bilo je sporedno. Oni su vjerovali i jedino je to bilo važno.
Poput Ombre della Sera, ovaj kip bio je visok pedesetak centimetara i tek nešto
širi. Imao je isto ljupko lice kao i muški par, ali s malo dužom kosom i malim
grudima koje su davale do znanja da se radi o ženskom liku. Počeli su ga
salijetati pitanjima kako gaje našao.
— Dov'e la trovatat1
— Com'e successo?2
— Dove era?3
Vittorio je stavio prste na usta i zazviždao da ih ušutka. Ren stavi kip na stol.
Tracy se pomaknula nekoliko centimetara ustranu tako da je konačno krajičkom
oka uspio vidjeti Isabel. Imala je širom otvorene oči, a prste je pritisnula na
usta. Gledala je kip, ne njega.
— Reci nam — kaza Vittorio. — Reci nam kako si je našao.
1 Dov'e la trovata? (tal.) — Gdje ste ga našli?
2 Com'e successo? (tal.) — Kako se to dogodilo?
3 Dove era? (tal.) — Gdje je bio?
Ren je počeo prepričavati Giulijin telefonski razgovor s Josie o popisu poklona
koje joj je Paolo poslao. — U početku nisam primijetio ništa neobično. Tada sam
uočio da joj je poklonio pribor za loženje kamina.
Vittorio duboko udahne. Kao turistički vodič, shvatio je prije drugih. — Ombra
delta sera — rekao je. — Nikada nisam pomislio... Okrenuo se ostalima. —
Seljak koji je u devetnaestom stoljeću pronašao muški kip, koristio ga je kao
žarač dok netko nije prepoznao njegovu vrijednost. Paolo je znao tu priču. Čuo
sam da je priča.
Ren je nekoliko puta proučio popis prije nego što se sjetio kako je drugi kip
pronađen. — Nazvao sam Josie i zamolio je da mi opiše pribor za loženje
kamina. Rekla je da se radi o veoma starom i neobičnom kompletu. Lopatici,
mašicama i žaraču u obliku ženskog tijela.
— Naš kip — šapne Giulia. — Ombra della Mattina.
— Josie je pokušavala dobiti dijete. Paolo je to znao. Kad nije mogla zatrudnjeti,
iz crkve je uzeo kip i zapakirao ga s ostalim stvarima kako ne bi posumnjala što
ima. Rekao joj je da se radi o vrijednom antiknom kompletu i da će joj donijeti
sreću bude li ga držala pokraj kamina.
— I je — reče Anna.
Ren kimne. — Tri mjeseca nakon što je dobila kip, ostala je trudna s prvim
djetetom. Slučajnost, ali ovdje nitko neće povjerovati u to.
— Zašto se Paolo toliko trudio da se misli kako je kip dio kompleta? — upita
Tracy. — Zašto joj ga nije poslao takvog kakav je?
— Zato jer se bojao da će ona to reći Marti, a nije htio da sestra sazna što je
učinio.
Svezavši pregaču, Marta je svima počela pričati koliko je njezina nećakinja
željela dijete i kako se Paolu paralo srce kad je čuo za njezinu tugu. Iako joj je
brat bio mrtav, još uvijek je osjećala potrebu da ga brani pa je ustrajno tvrdila
da bi Paolo vratio kip kad bi čuo da mu je unuka trudna, ali prerano je umro.
Mnoštvo je bilo raspoloženo i svi su kimali složivši se velikodušno s tim.
Giulia je digla kip i držala ga u ruci. — Prošlo je nešto više od tjedan dana kako
sam od nje dobila popis. Kako ste tako brzo uspjeli doći do toga?
— Molio sam prijatelja da ode do njezine kuće i uzme ga. Poslao ga je u moj
hotel u Rimu gdje je stigao prije dva dana. Njegov je prijatelj također imao
učinkoviti način izbjegavanja carine.
— Nije imala ništa protiv da nam ga vrati?
— Danas ima dvoje djece i zna kako je to važno.
Vittorio zgrabi Rena i poljubi ga u oba obraza. — Znam da govorim uime svih iz
Casalleonea kad kažem da vam nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti na tome
što ste učinili.
Od tog trenutka bio je svačiji. Muškarci, žene, staro i mlado — svi su ga obasuli
poljupcima. Svi osim Isabel. Kip je išao iz ruke u ruku. Giulia i Vittorio su blistali.
Tracy je veselo vrisnula kad ju je Harry pokušao gurnuti bliže kipu. Anna i
Massimo ponosno su gledali sinove, a jedno drugo s puno ljubavi.
Ren je bio suviše jadan da bi u bilo čemu uživao. Neprestano je pogledavao
Isabel pokušavajući otkriti shvaća li da je barem u ovoj stvari nije iznevjerio. Ali
izgleda da nije shvatila poruku. Čak i kad se smješkala i veselila s drugima,
osjećao je provalu njezinoga žestokog bijesa.
Steffie se nagne prema njemu. — Izgledaš tužan.
— Tko, ja? Nikad nisam bio sretniji. Osvrni se, ja sam junak. Prstom joj obriše
čokoladu iz kuta usana.
— Mislim da je doktorica Isabel bijesna na tebe. Mama kaže... Na čelu joj se
pojaviše sitne bore. — Nema veze. Mama je smušena. Tata joj je rekao da mora
biti strpljiva s tobom.
— Evo, izvoli slanac. Stavio joj ga je u usta da je ušutka. Anna i starije žene
počele su zvati ljude za stol. Kako je kip išao od jedne do druge obitelji, počele
su se nizati zdravice sve upućene njemu. Neuobičajena napetost stezala mu je
grlo. Nedostajat će mu ovo mjesto, ovi ljudi. Nije namjeravao, ali nekako je
ovdje uspio pustiti korijenje. Smiješno, budući da se neće moći vratiti ovamo,
jako dugo. Čak kad bi dočekao povratak kad bude jako star, znao je da bi želio
vidjeti Isabel kako šeće vrtom, a oči joj sjaje samo za njega.
Sjela je na drugi kraj stola, što je mogla dalje od njega. S jedne joj je strane
sjedio Andrea, s druge Giancarlo. Ni jedan nije mogao skinuti pogled s nje. Bila
je poput ubrzanog filma. Uvojci su joj poskakivali oko glave dok je gestikulirala.
Oči su joj blistale. Oko nje se osjećala napetost u zraku, ali izgleda daje jedino
on bio u stanju iza toga osjetiti bijes.
Uzbuđenje je svima otvorilo tek i juha je brzo nestala. Vjetar je postao hladan
pa su žene potražile veste, ali ne i Isabel. Njezine gole ruke žarile su se od
vreline bijesa.
Na stolu se pojaviše ogromne zdjele linguina u crvenom umaku od dagnji kao i
kremasti rižoto i svi su navalili. U ovakvim prigodama najviše je uživao, okružen
prijateljima, dobrom hranom, izvrsnim vinom, a nikad se kao sada nije osjećao
jadnije. Giulia i Vittorio na brzinu su se poljubili. Sudeći po Tracvnom izgledu,
Harry ju je pipao ispod stola. Ren je poželio pipati Isabel.
Navukli su se oblaci, a udari vjetra povijali su drveće. Isabe-lina snaga proizašla
iz ljutnje sprječavala ju je da mirno sjedi i svaki put kad je skočila uzeti pladanj,
očekivao je da će joj se zdrobiti u ruci. Jedan za drugim, ljudi su tražili njezinu
pozornost, kao da joj je koža magnetizirana. Prolila je vino po stolnjaku kad je
punila čašu. Srušila je tanjurić za maslac na pod. Ali nije bila pijana. Svoju čašu
jedva daje takla.
Sunce se spustilo niže, oblaci su postali tamniji, ali grad je imao svoj kip i
raspoloženje je postajalo sve bolje. Giancarlo je pustio glazbu i neki parovi
počeli su plesati. Isabel se nagnula prema Andrei slušajući ga kao da je svaka
riječ koja dolazi iz njegovih usta kap meda koju želi polizati. Ren je pucao
zglobovima na prstima.
Kad su stigle boce grappe i vinsanta, Andrea je ustao. Kroz glazbu, Ren je čuo
kako se obraća Isabel. — Zaplešite sa mnom.
Šator se slamao na vjetru. Ustala je i prihvatila njegovu ruku. Kad su krenuli
prema lođi, točkice na njezinoj vatrenoj suknji blistale su joj oko koljena.
Zabacila je glavu i uvojci su poletjeli. Dok je palio cigaretu, Andrea je pogledom
gutao njezine grudi.
Tek tako, izvukla ju je iz njegovih usta i stavila među svoje usne. Ren je tako
brzo skočio da je prevrnuo stolac. Prije nego što je uspjela iskašljati prvi dim,
prevalio je prostor među njima. — Sto to, dovraga, radiš?
Povukla je dim i ispuhnula mu ga u lice. — Zabavljam se.
Prostrijelio je Andreu pogledom koji se cijelo popodne kuhao u njemu. — Vratit
ću ti je za nekoliko minuta, stari.
Nije se opirala, ali dok ju je odvlačio, prsti su mu gorjeli od vreline njezine kože.
Nije se obazirao na začuđena lica ljudi uz koje su prolazili, već je odvuče iza
najdaljeg kipa. — Jesi li poludjela?
— Jebi se, slone. Zapuhne ga još jedan oblak dima. Najradije bi joj isprao usta
sapunom, samo što je on bio kriv za ovo. Umjesto da poljupcima otjera svu
ljutnju iz nje, napao ju je kao pravi seronja. — Nadao sam se da ćemo moći
razgovarati, ali očito nisi u stanju zdravo rasuđivati.
— Imaš potpuno pravo. A sad mi se makni s puta.
Nikad se nije branio, ali ovaj put je morao. — Isabel, to neće ići. Previše se
razlikujemo.
— Svetica i grešnik, točno?
— Previše očekuješ, to je sve. Zaboravljaš da sam ja frajer kojemu na čelu piše
da ne može popraviti svoj društveni ugled. Stisnuo je šake. — Dok sam bio u
Rimu, pronašao me je jedan novinar. Čuo je glasine o nama. Sve sam zanijekao.
— Tražiš medalju?
— Ako novinari saznaju da smo bili u vezi, izgubit ćeš ono malo vjerodostojnosti
što ti je ostalo. Zar ne shvaćaš? Sve je postalo previše zamršeno.
— Znam samo da mi je zlo od tebe. Znam da sam ti dala nešto važno, a ti to ne
želiš. I znam da te više ne želim vidjeti. Bacila mu je cigaretu pod noge i
odlučnim korakom otišla, a haljina je lepršala oko nje kao lomača gnjeva.
Nekoliko minuta ostao je stajati ondje pokušavajući vratiti poljuljano
samopouzdanje. Mora razgovarati s nekim bistre glave — potražiti savjet — ali
pogled prema lođi reče mu da najmudriji savjeto-davac kojega zna raskalašeno
pleše s jednim talijanskim liječnikom.
Vjetar ga je šibao kroz svilenu košulju, a osjećaj gubitka gotovo ga baci na
koljena. Tada shvati. Voli ovu ženu svim srcem, a odlazak od nje najveća mu je
pogreška u životu.
Pa što ako je predobra za njega? Ona je najsnažnija žena koju zna, dovoljno
čvrsta da zauzda i samoga vraga. Ako odluči, dovest će ga u red. K vragu, ne,
ne zaslužuje ju, ali to samo znači da će morati napraviti sve što je u njegovoj
moći da ona to ne sazna.
Samo što je Isabel jako pametna kad su ljudi u pitanju. Nije neka žena željna
osjećaja, koju je zavela zgodna faca. Što ako je istina to što je rekla o njemu?
Što ako ima pravo, da je naviknut vidjeti se kroz stare, mutne naočale pa ne
vidi kakav je čovjek postao?
Od te mu se pomisli zavrti u glavi. Sloboda koju bi moglo donijeti novo viđenje
sebe, otvorila je tolike mogućnosti da trenutačno nije bio u stanju razmišljati o
tome. Kao prvo, morat će ponovno pokušati razgovarati s njom, reći joj što
osjeća, a imao je odvratan osjećaj da to neće biti baš lako.
Do danas bi se zakleo da ima neograničenu sposobnost opraštanja, ali više nije
bio tako siguran. Proučavao ju je dok je plesala... Večeras je bila nekako
drukčija što nije imalo veze s odrezanom kosom, haljinom, čak ni s njezinom
ljutnjom. Nešto...
Pogled mu pade na goli zaglavak, a strah koji je nastojao obuzdati, pogodi ga
kao podmukli udarac. Nema narukvicu. Usta su mu se osušila kad je konačno
shvatio kakve su se sve promjene kod nje dogodile.
Isabel je zaboravila disati.
Isabelini dlanovi stisnu se u šake, nije mogla udahnuti dovoljno zraka u pluća.
Otrgnula se od Andree i između plesača pošla na kraj lođe. Svuda oko nje lica
su sjala od sreće, ali umjesto da je to smiri, njihova sreća potpirila je njezinu
ljutnju.
Uz nju su u skupinama trčala djeca, glasno larmajući. Andrea se uputi prema
njoj da vidi što ne valja. Okrenula se od njega i odjurila u vrt. Kapak se otkvačio
na vjetru i lupao je o zid kuće.
Ljutnja, ne više usmjerena na Rena već na sebe, shrvala ju je. Njezina
narančasta haljina poput kiseline joj je pekla kožu. Htjela ju je strgnuti sa sebe,
vratiti svoju urednu frizuru, sastrugati šminku s lica. Poželje opet svoj mir,
nadzor nad sobom, uvjerenje o redu u životu — sve što je izgubila prije tri
večeri kad je pročitala ona pisma i molila pokraj kamina.
Šator se svijao poput jedra u oluji. Djeca su vrištala, dječaci protiv djevojčica,
trčeći preblizu stupovima. Projurili su pokraj stola na kojem je stajao kip.
Zagledala se u nj, usamljeni kip žene, u kojem je ležala moć života.
PRIHVATI...
Riječ ju je pogodila kao uvreda, ne više tihi šapat uz molitvu pokraj kamina one
noći, šapat koji nije mogla točno čuti. Ovo je bio povik.
PRIHVATI...
Gledala je kip. Nije htjela prihvatiti. Htjela je uništiti. Svoj nekadašnji život.
Svoje nekadašnje ja. Ali previše se bojala onoga što se nalazilo na drugoj strani.
Zabrinuta lica, Ren joj se počeo približavati s drugog kraja vrta. Dječaci su u
trku zviždali, djevojčice su vrištale. Isabel se preko staze uputi ka kipu.
PRIHVATI...
Ima još nečega. Znala je. Glas joj ima još nešto reći.
PRIHVATI...
— Isabel, pazi! — poviče Ren. Šator se nakrivi.
— Isabel! PRIHVATI KAOS!
Zgrabi kip ispod šatora koji se rušio i potrči.
24
Miran Isabelin svijet se rascijepi i ona uleti ravno u njegovo središte. Glas joj je
grmio za petama, odzvanjao joj u glavi. Prihvati kaosi
Optrčala je oko kuće, s veličanstvenim kipom stisnutim na grudima. Poželje
poletjeti, ali nije imala krila, ni zrakoplova, čak ni svoju pandu. Imala je samo...
Renov maserati. Potrči prema njemu. Krov je bio spušten, a u ovom burnom
danu ugleda ključeve koji su visjeli ondje gdje ih je Giancarlo ostavio. Zaustavi
se pokraj automobila, poljubi kip, baci ga na suvozačevo mjesto. Tada zadigne
suknju i popne se preko vrata.
Snažan motor zagrmi i oživi kad je okrenula ključ u bravici.
— Isabel!
Automobili su joj na tri strane prepriječili put. Okrene upravljač, pritisne gas i
jurne preko livade.
— Isabel!
Da je to bio jedan od njegovih filmova, Ren bi se popeo na balkon i skočio u
auto dok je prolazila ispod. Ali ovo je bio stvarni život i sva je moć bila u
njezinim rukama.
Zadržala je automobil na travi jureći među grmljem prema cesti. Sa strane ju je
udaralo granje, a ledina je promicala. Kad je u nastojanju da se dočepa ceste,
projurila između čempresa, jedna grana otkine bočno zrcalo. Ispod kotača frcala
je zemlja. Promijeni brzinu, a maserati se zanese kad je skrenula prema cesti
ostavljajući za sobom sve na putu prema vrhu brda.
PRIHVATI KAOS. Vjetar joj je mrsio kosu. Pogleda kip pokraj sebe i nasmije se.
Odbojnikom je razbila drveni znak kad je ušla u prvi zavoj. Na drugom je
uništila napušteni kokošinjac. Tamni oblaci kovitlali su se sve niže u zraku.
Sjećala se puta do ruševina zamka od onoga dana kad ju je Ren odveo ondje
špijunirati, ali promašila je cestu koju je tražila pa se u nečijem vinogradu
polukružno okrenula. Kad je pronašla pravi put, za autom su ostale duboke
brazde. Na usponu je snažno pritiskala gas. Neko je vrijeme maserati posrtao, a
onda zapne u vododerini malo prije nego što je stigla na vrh. Isključila je motor,
uzela kip i iskočila van.
Kad je udarila o stazu, sandala joj se posklizne na kamenju. Vjetar je jače pirio
na većoj visini, ali drveće ju je štitilo od najgorih udara. Čvršće je stisnula kip i
nastavila s penjanjem.
Kad je došla do kraja staze, stupila je na čistinu. Osine je snažan vjetar da je
posrnula, ali nije pala. Pred njom su se prema olujnom nebu dizale ruševine,
tamni oblaci kovitlali su joj se tako blizu glave da je poželjela zabiti prste u njih.
Sagnula se pod naletima vjetra i počela probijati kroz raspadnute prolaze i
srušene tornjeve prema zidu na samome rubu. Jednom se rukom hvatala za
kamenje, drugom je držala kip pa se uspela na vrh. Boreći se s vjetrom,
uspravila se.
Obuze je osjećaj zanosa. Vjetar joj je trgao suknju, nad njom su ključali oblaci, a
svijet je ležao pod njezinim nogama. Konačno je shvatila ono što joj je prije
promaklo. Nije imala prenisko mišljenje o sebi. Ne, imala je previsoko i izgubila
je pojam o svemu što želi u životu. Sad je spoznala što treba učiniti.
Licem okrenutim prema nebu, prepustila se zagonetki života. Zbrka, pometnja,
veličanstveni nemir. Uhvativši ga za noge, digla je kip visoko iznad glave i
prepustila se bogovima kaosa.
Zbrka koja je nastala nakon rušenja šatora, usporila je Rena pa se Isabel već
penjala u njegov maserati kad je stigao pred vilu. Bernardo ga je slijedio, ali
budući da nije bio na dužnosti, vozio je svoj renault, a ne gradski policijski auto.
Uskočili su u njega i krenuli za njom.
Renu nije dugo trebalo da shvati gdje ide, ali renault se nije mogao mjeriti s
maseratijem. Kad su konačno stigli do podnožja staze, već je bio obliven
hladnim znojem.
Uspio je uvjeriti Bernarda da ostane uz automobile i sam pođe za njom trčeći od
početka staze sve do ruševina zamka. Digla mu se kosa na glavi kad ju je
ugledao u daljini. Stajala je na razrušenom zidu, a na oblačnom nebu ocrtavao
se njezin lik. Vjetar joj je šibao tijelo, a ukrašeni rub njezine haljine letio je oko
nje poput narančastog plamena. Lice je okrenula nebu, obje su joj ruke bile
uzdignute, a u jednoj je, ispružen prema nebesima, držala kip.
U daljini munja propara nebo, ali s mjesta na kojem je stajao činilo se kao da
dolazi iz njezinog prsta. Bila je ženski Mojsije koji od Boga prima novi niz od
deset zapovijedi.
Više se nije mogao sjetiti ni jednog poštenog razloga zašto ju je htio ostaviti.
Bila je dar — dar koji gotovo nije imao petlje primiti. Sad kad ju je promatrao
kako neustrašivo stoji pred snagom prirode, ostade bez daha zbog njezine
snage. Da je isključi iz svog života to bi bilo kao da se odrekao vlastite duše.
Bila mu je sve — njegova prijateljica, njegova ljubavnica, njegova savjest,
njegova strast. Bila je odgovor na sve njegove molitve koje nikada nije imao
dovoljno mudrosti izmoliti. A ako joj nije dovoljno savršen, kao što je želio biti,
jednostavno će se morati potruditi da se popravi.
Gledao je kako još jedna munja izbija iz njezinog prsta. Počele su ga pogađati
kapi kiše, a vjetar ga je šibao kroz košulju. Počeo je trčati. Preko prastarog
kamenja. Preko drevnih grobova. Preko samog vremena kako bi postao dijelom
njezine oluje.
Uzverao se pokraj nje na zid. Vjetar je previše bučio da bi ga čula kako dolazi,
ali samo smrtnike može se uhvatiti nespremne, zato nije skočila kad je shvatila
da više nije sama. Jednostavno je spustila ruke i okrenula se k njemu.
Žudio je za tim da je dodirne, da smiri te bijesne čuperke kose koji su joj letjeli
oko glave, daje uzme u zagrljaj, daje ljubi i voli, ali nešto se zauvijek promijenilo
i krv mu se sledila na pomisao da bi to mogla biti njezina ljubav spram njega.
Još jedna munja propara nebo. Nije marila za svoju sigurnost, ali on je, pa
izvuče kip iz ukočenih prstiju. Počeo ga je spuštati na tlo gdje više neće
privlačiti munje. Ali uhvati se kako zuri u njega u svojim rukama, osjećajući
kako njegova snaga struji kroz njega. Shvati da ona nije jedina koja se može
zavjetovati. Vrijeme je da i on to učini, da da zavjet koji nadilazi svaki muški
nagon koji je imao.
Okrene se kao i ona, licem prema nebu i ponovno uzdigne kip. Prvo pripada
Bogu — to mu je jasno. Zatim pripada sebi, u to nema sumnje. Tek onda
pripada njemu. To je narav žene u koju se zaljubio. Pa neka bude.
Spustio je kip i opet se okrenuo njoj. Gledala ga je, ali s njezinog lica ništa nije
mogao pročitati. Nije znao što učiniti. Imao je ogromno iskustvo s običnim
smrtnicama, ali božice su bile nešto drugo, a baš ovo božanstvo užasno je
razljutio.
Njezina haljina udarala je o nogavice njegovih hlača, a kapi kiše pretvorile su se
u ubojite strelice. Uhvati ga grozna mahnitost. Ako je dirne, sve stavlja na
kocku, ali ništa na svijetu nije ga moglo zadržati. Ne poduzme li nešto, zauvijek
će je izgubiti.
Prije nego što je izgubio hrabrost, privuče je k sebi. Nije se pretvorila u pepeo
kao što se bojao. Dapače, s grubim žarom prihvatila je njegov poljubac. Nekako
je shvatio da su trenutačno smirenje i ljubav područja u nadležnosti njezine
pitomije sestre. Vođena željom za osvajanjem ova je boginja zarinula svoje
oštre zube duboko u njegovu donju usnu. Nikada se nije osjećao tako blizu
smrti ili životu. Uz vjetar i kišu koji su oko njih divljali, upotrijebio je svu svoju
snagu daje spusti sa zida i nasloni na kamen.
Mogla se opirati, mogla se boriti — očekivao je to — ali nije. Prstima mu se
uhvatila za odjeću. On je bio smrtnik kojeg je odabrala da joj služi.
Suknju joj je povukao do struka i strgnuo gaćice. Onaj dio njega koji je još uvijek
bio u stanju razmišljati, pitao se kakva sudbina čeka onoga tko posegne za
boginjom, ali više nije imao izbora. Čak ga ni smrtna opasnost ne bi zadržala.
Kamenje gaje udaralo u ruke, a nju po stražnjoj strani nogu, ali svejedno je
raširila bedra za njega. Bila je vlažna. Vlažna i vatrena pod njegovim prstima.
Jače joj raširi noge i duboko uđe u nju.
Prepustila je lice kiši dok se micao u njoj. Ljubio joj je vrat sa svih strana.
Obavila mu je ruke oko stegna i povukla ga dublje u sebe, postupajući s njim
kao što je on postupao s njom.
Zajedno su se napinjali, zajedno uzdizali. Oluja im je šibala tijela, gonjena
duhovima pradavnih ljudi koji su sami među ovim zidinama nekoć vodili ljubav.
Volim te, vikao je, ali riječi je zadržao u sebi jer su bile preslabe da bi izrazile
neizmjernu veličinu onoga što je osjećao.
Čvršće ga je stegnula i šapnula mu pokraj glave: — Kaos.
Čekao je do samoga kraja, do posljednjeg trenutka prije nego što su se izgubili,
taj djelić vremena koji ih je dijelio od vječnosti. Tada je stisnuo ruku oko kipa i
snažno ga stisnuo uz nju.
Munja je zaparala nebo i oni su se prepustili bijesu oluje...
Poslije nije ništa govorila. Maknuli su se od zida i sklonili pod drveće. Poravnao
je odjeću. Počeli su ići kroz ruševine prema stazi. Bez dodirivanja.
— Kiša je prestala. Glas mu je bio hrapav od siline osjećaja. U ruci je držao kip.
— Mislim da sam ga precijenila — konačno je rekla.
— A sada? Nije imao pojma o čemu govori. Proguta knedlu koja mu je stajala u
grlu. Nije baš dobro shvatio, a teško da će ponoviti o čemu se radi. — Volim te.
Znaš to, zar ne?
Nije odgovorila — nije ga čak ni pogledala. Bilo je malo prekasno, baš kao što
se bojao.
Spustili su se niz stazu praćeni kapanjem kiše s drveća. Na njezinom kraju Ren
je vidio Bernarda koji je stajao pokraj maseratija. Izvukao ga je iz vododerine.
Stupio je naprijed, nesretan, ali odlučan. — Signora Favor, sa žaljenjem vam
moram priopćiti da ste uhićeni.
— Stvarno nepotrebno — kaza Ren.
— Oštetila je tuđu imovinu.
— Sitnica — naglasi on. — Ja ću se za sve pobrinuti.
— A što je sa životima koje je ugrozila nepromišljenom vožnjom?
— Ovo je Italija — reče on. — Svi voze nepromišljeno.
Ali Bernardo je znao što mu je dužnost. — Ne pišem ja zakone, Signora, hoćete
li poći sa mnom.
Da se radilo o filmu, ona bi se, dršćući od straha, objesila Renu za ruku, ali ovo
je bila Isabel i samo je kimnula. — Naravno.
— Isabel...
Kliznula je na stražnje sjedalo Bernardovog renaulta, a da Rena nije ni
pogledala. Ostao je sam gledajući kako odlaze.
Pogledao je svoj maserati. Ostao je bez bočnog retrovizora, odbojnik je bio
ulubljen, ogrebotine su oštetile crnu boju na jednoj strani, ali sve mu je bilo
svejedno osim spoznaje da ju je on nepromišljeno gurnuo u takvu opasnost.
Gurnuo je ruke u džepove. Vjerojatno ne bi smio potkupiti Bernarda obećanjem
da će za policijsku postaju kupiti najmodernije računalo ako je pritvori, ali što
drugo može učiniti da bi bio siguran da neće otići prije nego što će imati priliku
vratiti stvari na svoje mjesto? Stegnuta grla, ode do auta.
Jedino svjetlo u ćeliji dolazilo je od treperave fluorescentne svjetiljke smještene
u žicanoj rešetki. Prošlo je devet, a Isabel je posljednji put nekoga vidjela
nedugo nakon svog dolaska kad se pojavio Harry sa suhom odjećom koju je
Tracy našla. Čula je da se približavaju koraci, podigne glavu i uto se otvoriše
vrata.


“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”
Nazad na vrh Ići dole
Meow Mix
Administrator
Administrator


Broj postova: 2447
Age: 24
Lokacija: t.a.r.d.i.s

PočaljiNaslov: Re: Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena   Pet Apr 13, 2012 4:57 pm

Uđe Ren.
Njegova prisutnost ispuni malu ćeliju. Čak je i ovdje uspio biti glavni. Nije
pokušavala pročitati što mu piše na licu. On je glumac, može odglumiti osjećaj
koji hoće.
Za njim se zatvoriše vrata i brava škljocne. — Bio sam lud od brige — reče.
Nije tako izgledao. Izgledao je odlučno, ali napeto. Maknula je na stranu blok
papira, koji je imala u krilu, onaj koji je natjerala Bernarda da joj da. — Valjda ti
je zato trebalo tri sata da dođeš.
— Morao sam obaviti neke telefonske razgovore.
— A, sad mi je jasno.
Približio se proučavajući je. Djelovao je uznemireno. — Ona ludost navrh brda...
Bilo je malo neobuzdano. Jesi li dobro?
— Prilično sam čvrsta. Zašto, jesam li te ozlijedila? Stisnuo je usne. Osmijeh ili
grimasa, nije bila sigurna što je.
Spustio je ruku u džep, ali odmah ju je izvadio. — Na što si mislila kad si rekla
da misliš da si ga precijenila?
Znala je gdje joj je mjesto i nije bilo razloga da mu ne objasni. — Na svoj život.
Uvijek sam ljudima govorila da cijene sami sebe, ali konačno sam shvatila da se
ponekad možemo i precijeniti. Maknula se i sjela na rub ležaja.
— Ne znam što hoćeš reći.
— Imala sam tako visoko mišljenje o sebi da sam izgubila iz vida što mi je u
životu važno.
— Tebi je važno pomagati ljudima — odvrati on žustro. — To ni u jednom
trenutku nisi izgubila iz vida.
— To je bio cilj. Smotala je ruke u krilu. — Ne trebaju mi pune dvorane. Ne
treba mi kuća blizu Central Parka, ni ormar pun odjeće poznatih kreatora. Na
kraju me je sve to gušilo. Moja karijera, moje stvari — sve mi je to oduzimalo
dragocjeno vrijeme i izgubila sam svoju viziju.
— Sad je opet imaš. Bila je to tvrdnja, ne pitanje. Shvatio je da se u njoj nešto
bitno promijenilo.
— Imam je. Našla je veće zadovoljstvo pomažući Tracy i Harrvju nego što ga je
našla držeći posljednje predavanju u Carnegie Hallu. Više nije htjela širokim
masama biti guru. — Otvaram malo savjetovalište. Ne na nekom otmjenom
mjestu — u radničkom okruženju. Ako ljudi neće moći platiti, dobro. Ako će
moći, tim bolje. Živjet ću jednostavno.
Stisne oči i pogleda je pogledom uspješna čovjeka. — Bojim se da imam neke
vijesti koje će malo poremetiti te skromne odluke.
Prihvatila je pojam kaosa i čekala je da čuje što ima reći.
Primaknuo se dovoljno blizu da se nadvije nad nju, nešto što joj je danas bilo
više zanimljivo nego zastrašujuće. — Uspjela si sve razbjesniti kad si ukrala kip.
— Nisam ga ukrala. Posudila sam ga.
— Nisu to znali i sad te mjesne vlasti žele zadržati u zatvoru sljedećih deset
godina.
— Deset godina?
— Tako nekako. Razmišljao sam o tome da te odvedem u američku ambasadu,
ali to mi se činilo opasno.
— Mogao si spomenuti koliko sam ove godine platila porez.
— Mislim da nije pametno spominjati tvoju zločinačku prošlost. Naslonio je
rame na išarani zid, djelujući samouvjerenije nego kad je došao. — Da si
talijanska državljanka, vjerojatno te ne bi uhitili, ali to što si strankinja zamrsilo
je stvar.
— Čini mi se da ću trebati odvjetnika.
— U Italiji odvjetnici samo sve zbrkaju.
— To znači da bih trebala ostati u zatvoru?
— Ne ako ćeš poslušati moj prijedlog. Malo je surov, ali imam razloga vjerovati
da ću te izvući prilično brzo.
— Čudno, ali nisam baš oduševljena time da ga čujem.
— Imam dvojno državljanstvo. Znaš da je moja majka bila Talijanka, ali ne
znam jesam li ti rekao da sam rođen u Italiji.
— Ne, nisi.
— Bila je kod svojih u Italiji kad sam rođen. Talijanski sam državljanin i bojim se
da to znači da ćemo se morati vjenčati.
To ju je natjeralo da se digne s kreveta. — 0 čemu ti to govoriš?
— Razgovarao sam s mjesnim vlastima, i na svoj način su mi dali do znanja da
te ne bi držali u zatvoru da si žena nekog državljanina. Budući da si ionako
trudna...
— Nisam trudna.
Pogledao ju je ispod tih privlačnih obrva. — Očito je da si zaboravila što smo
radili prije nekoliko sati i gdje je točno bio kip dok smo to radili.
— Ne vjeruješ u to.
— Ma nemoj? Dignuo je ruku uvis. — Ne mogu si ni zamisliti kakvog smo
vražićka ondje napravili. Kad se sjetim oluje... Slegnuo je ramenima, a onda se
okomio na nju. — Imaš li ti pojma što će nam trebati da odgojimo takvo dijete?
Kao prvo, strpljenje. Srećom, imaš ga dovoljno. Čvrstina — sam Bog zna da si
čvrsta. I mudrost. No, dosta o tome. Sve u svemu, ti si tome dorasla.
Zurila je u njega.
— Ja ću svoje obaviti, nemoj misliti da neću. Vraški sam dobar kod navikavanja
na kahlicu.
To se događa kad čovjek prihvati kaos u životu. Nije htjela ni trepnuti. — Od
mene se očekuje da zaboravim da si pobjegao kao kukavica kad sam ti postala
prenaporna?
— Bio bih ti zahvalan na tome. Gledao ju je nekako molećivo. — Oboje znamo
da se još nisam do kraja popravio. A imam sjajan poklon koji će ti pomoći da
zaboraviš.
— Kupio si mi poklon?
— Nisam baš kupio. Jedan od telefonskih razgovora koje sam obavio kad si
završila u zatvoru, onaj s Howardom Jenksom.
Smučilo joj se. — Nemoj mi reći da nećeš snimiti taj film.
— 0, da, snimit ću taj film. Ali Oliver Craig i ja zamijenit ćemo uloge.
— Ne shvaćam.
— Ja ću glumiti Nathana.
— Nathan je junak.
— Točno.
— On je dosadan.
— Recimo da mu nedostaje hormona.
Spustila se na ležaj pokušavajući si zamisliti Rena kao obrazovanoga,
ozbiljnoga, staloženog Nathana. Polako kimne glavom. — Bit ćeš savršen.
— I ja mislim — rekao je zadovoljno. — Srećom, Jenks je vidovit čovjek i odmah
je pristao. Craige je poludio od sreće. Vidjet ćeš. Rekao sam ti, izgleda kao
nevinašce. Kad se sjetim da će glumiti Streeta, prođe me jeza.
Pogleda ga. — To si učinio zbog mene?
Mučio se s odgovorom, a onda je malo zbunjeno pogleda. — Uglavnom zbog
sebe. Ne odustajem od uloga zlih muškaraca, nemoj ni pomišljati na to, ali ne
mogu progutati Streeta. Osim toga, moram se razvijati. Uopće nisam loš.
Vrijeme je da to prihvatim. A ti, ljubavi moja, nisi tako jako dobra. Pogledaj tko
je od nas u zatvoru.
— To mi pruža priliku da razmislim o temi za svoju novu knjigu.
— Što se dogodilo sa starom? Onom o prevladavanju krize?
— Konačno sam shvatila da se ne može svaka kriza prevladati. Ogledala se oko
sebe po ćeliji. — Koliko god željeli ostati na sigurnom, ne možemo se od svega
zaštititi. Želimo li prihvatiti život, moramo prihvatiti i kaos.
— Vjenčanje mi se čini kao dobar početak.
— Samo što taj kaos ima svoj vlastiti način da nas stigne. Ne moramo ga
izazivati.
— Ipak...
— Ne mogu si ni zamisliti kako će naš brak biti težak — reče ona. — Već je
sama pozadina nemoguća. Oboje imamo svoje karijere. — I gdje ćemo živjeti?
— Brzo ćemo odlučiti. Možeš početi raditi popis. Još uvijek znaš kako, je li? A
dok ti to radiš, ja ću se pobrinuti za ono što je doista važno.
— Kao na primjer?
— Osmišljavam našu kuhinju. Sve će biti najsuvremenije. Želim niski pult na
jednom kraju tako da i djeca mogu kuhati, iako ćemo toga malog klipana kojeg
nosiš držati podalje od noževa. Mali prostor za blagovanje s...
— Nisam trudna.
— Poprilično sam siguran da jesi. Pripiši to muškoj intuiciji.
— Otkud takva promjena, Ren? Što ti se dogodilo?
— Ti si mi se dogodila. Prišao je i sjeo pokraj nje na ležaj, ne dodirujući je, samo
je gledajući ravno u oči. — Nasmrt si me prestrašila, znaš. Kad si upala u moj
život, sve si okrenula naopako. Poremetila si sve što sam vjerovao o sebi i
natjerala si me da razmišljam na nov način. Znam tko sam bio, ali konačno sam
spreman prihvatiti tko sam. Ciničnost umara, Isabel, a ti si me... odmorila.
Opruge na ležaju su zacvilile kad je skočio i odjedanput poludio. — I da se nisi
usudila reći mi da me ne voliš, jer si još uvijek bolja osoba od mene i računam
na tebe da ćeš se bolje brinuti o mojem srcu nego što sam se ja brinuo o
tvojem.
— Razumijem.
Uzšetao se. — Znam da će brak sa mnom biti grozan. Dvije karijere. Djeca.
Rasporedi putovanja koji se ne poklapaju. Morat ćeš se naviknuti na novinarske
ispade koje sam se tako trudio izbjeći. Pa-parazzi će se skrivati u grmlju, u
tabloidima će se svakih šest mjeseci pojaviti priča da te tučem ili da se
drogiram. Snimat ću posvuda i žene će mi se nabacivati. Svaki put kad ću s
kakvom zgodnom glumicom glumiti ljubavni prizor, s pravom ćeš mi dati do
znanja da ti se to ne sviđa pa ću na najmilijoj košulji naći odrezane rukave.
Izgrdio ju je uprijevši prstom u nju: — Ali žena koja je danas stajala na onom
zidu dovoljno je snažna da se sa svim tim suoči. Želim da mi isti tren kažeš da
nisam tu ženu ostavio gore na brijegu.
Dignula je ruku. — U redu. A zašto ne?
— Zašto ne?
— Da.
Nemoćno spusti ruke. — To je to? Otvorio sam ti srce, volim te toliko da mi sve
idu suze na oči. A zauzvrat dobivam samo »Zašto ne?«.
— Sto si očekivao? Trebam li skočiti na tebe samo zato što si se konačno
urazumio?
— Bilo bi previše kad bih to tražio?
Ponos je išao zajedno s kaosom pa ga suzdržano pogleda.
Opet ju je počeo razdražljivo gledati, a pogled mu je svake minute postajao sve
ljući. — Što misliš, kad bi mogla biti spremna? Baciti se na mene, ha?
Neko je vrijeme razmišljala o tome. Njezino uhićenje bilo je njegovo djelo.
Odmah je to znala. Što se tiče te smiješne priče da se mora vjenčati s njim da
bi izašla iz zatvora, nju čak ni idiot ne bi progutao. Svejedno, prljavi štosevi dio
su onoga što ga čini Renom Gageom, a osim toga, koliko želi da se promijeni?
Nimalo, jer u osnovi je pošten do srži. Nitko je nije tako dobro razumio, čak se
ni sama nije tako dobro shvaćala. I može li naći boljeg vodiča u ovom
kaotičnom svijetu? Onda je tu i ta nepobitna činjenica da je do ušiju zaljubljena
u njega iako nije bilo lijepo od nje što je toliko uživala u njegovom od briga
naboranom čelu. Puna je proturječnosti. I koji užitak da se više ne mora boriti
protiv toga.
Još mu se mora osvetiti za uhićenje pa odluči dodatno zapetljati stvar. — Možda
bih ti trebala reći sve razloge zašto te ne volim.
Problijedio je, a ona je evala od sreće. Baš je odurna.
— Ne volim te zato jer si zgodan, iako Bog zna da sam mu zahvalna na tome.
Skoro je odustala kad je vidjela kako mu je licem prešao val olakšanja, ali kakva
je to zabava ako se tako brzo upristoji? — Ne volim te i zato jer si bogat, a i ja
sam bila bogata i to je teže nego što se čini. Da, tvoj novac je veliki nedostatak.
Najviše te ne volim zato jer si predivan seksualni partner. A predivan si zato što
imaš puno iskustva, a to mi nije drago. Onda je tu još činjenica da si glumac.
Zavaravaš se ako misliš da ću biti u stanju prihvatiti ljubavne prizore. Svaki će
me izludjeti pa ću te kazniti.
0, sad se smije, točno? Pokušavala se sjetiti nečeg dovoljno strašnog da mu
zbriše taj osmijeh s lica, ali iste suze koje su ispunile njegove oči počele su
puniti njezine pa je odustala. — Uglavnom te volim zato što si Čestit i što uz
tebe osjećam da bih mogla pokoriti svijet.
— Znam da možeš. Glas mu je bio prepun osjećaja. — Obećajem ti da ću te
bodriti sve vrijeme dok to budeš radila.
Gledali su jedno drugo, ali oboje su htjeli produljiti taj trenutak iščekivanja i ni
jedno se nije pomaklo bliže. — Misliš li da bi me sada mogao izvući iz zatvora?
— pitala je, a onda je sakrila osmijeh kad se on opet počeo vrpoljiti i kad mu je
opet postalo neugodno.
— Znaš, stvar je u tome da sam telefonirao malo dulje nego što sam
namjeravao i već je sve zatvoreno. Bojim se da ćeš do jutra ostati u ćuzi.
— Krivo. Mi ćemo do jutra ostati u ćuzi.
— To je jedna mogućnost. Druga je malo uzbudljivija. Još uvijek se nisu doticali,
ali su prišli korak bliže. Stišao je glas i potapšao se po džepu. — Imam ovdje
skriveno malo dinamita. Nije baš jednostavno, ali u svakom trenutku možemo
biti izbačeni.
Nasmiješila se i ispružila ruke. — Junače moj. Igra je trajala dovoljno dugo i više
nisu mogli jedno drugome odoljeti. Morali su si pružiti dokaz ljubavi.
— Znaš da ne mogu bez tebe, je li? — šapnuo joj je pokraj usana. — Znaš koliko
te volim?
Pritisnula je dlan na njegove grudi i osjetila snažno lupanje srca.
— Glumci su zahtjevna stvorenja — reče on. — Reci mi, kako ćeš mi dugo
uzvraćati ljubav?
— To je lako. Vječno.
Kad joj se nasmijao pred očima, iz njega je zasjala sva njegova dobrota. —
Mislim da je to dovoljno dugo.
Poljubili su se, strastveno i slatko. Probio se prstima kroz njezinu kosu. Gurnula
je ruku između puceta košulje da mu dotakne kožu. Odmaknuli su se dovoljno
da se pogledaju u oči. Sve ograde među njima su nestale.
Naslonila je lice uz njegovo. — Na ovom mjestu počinje glazba i počinje odjavna
špica.
Položio joj je ruku na obraz i nasmiješio se gledajući je ravno u oči. — Jako
griješiš, ljubavi. Film je upravo počeo.
Epilog
Zločesta principess1 mjesecima je žudjela za svojim sirotim ali poštenim
slugom, ali čekala je sve do jedne olujne noći u veljači dok ga nije konačno
pozvala u svoju spavaću sobu u Vili anđela. Bila je odjevena u crveno, svoju
omiljenu boju. Razvratna haljina skliznula joj je s ramena otkrivajući malu
tetovažu na zaobljenim grudima. Neuredna plava kosa kovrčala joj se oko
glave, na ušima su joj visjeli veliki zlatni kolutovi, a ispod ruba haljine virili su
nokti obojani plavom bojom koja se prelijevala u duginim bojama.
On je ušao mnogo skromnije odjeven što je priličilo njegovom položaju, u
žućkastosmeđim radničkim hlačama i bijeloj košulji dugačkih širokih rukava. —
Moja gospo?
Osjećaji su joj se uzburkali od njegovoga dubokog glasa, ali kao principessa
znala je pred podanicima prikriti slabost pa mu se obrati svisoka. — Jesi li se
okupao? Ne volim miris konja u svojoj spavaonici.
— Jesam, moja gospo.
— Vrlo dobro. Da te vidim.
Dok je stajao u tišini, kružila je oko njega lupkajući se kažiprstom po bradi
proučavajući savršen izgled njegovog tijela. Usprkos skromnom staležu,
ponosno je podnosio njezin ispitivački pogled što ju je samo još više uzbudilo.
Kad se više nije mogla suzdržati, dotakne mu grudi, a onda smota ruke oko
njegove stražnjice i stisne. — Skini se za mene.
— Ja sam čestit čovjek, moja gospo.
1 Principessa (tal.) — princeza, kneginja.
— Ti si običan seljak, a ja sam principessa. Ako mi se ne pokoriš, dat ću ti spaliti
selo do temelja.
— Spalili biste selo do temelja samo da zadovoljite svoju zlu požudu?
— Odmah.
— E, onda, mislim da se moram žrtvovati.
— Bogme imaš pravo.
— S druge strane... Bez upozorenja zločesta principessa našla se na krevetu s
crvenom suknjom dignutom preko glave.
— Hej!
Njegove hlače padoše na pod. — Nepoznato vam je, moja gospo, da ja ustvari
nisam vaš siromašni, ali pošteni sluga. Ja sam vaš davno izgubljeni muž,
prerušen, i vratio sam se po ono što mi pripada.
— Glupost.
— Koji put se ne isplati biti zao. Smjestio se među njezine noge, milujući, ali ne
ulazeći. Kad je dignula ruku, široka zlatna narukvica na kojoj je bila ugravirana
riječ KAOS odvojila se od one druge koju je imala na ruci, one koja ju je
podsjećala da diše — dvije strane njezinog života konačno su bile zajedno. —
Molim te, budi nježan — rekla je.
— Pa da mi se žališ? Ni slučajno.
Konačno su prestali govoriti i prihvatili se onoga što su najbolje radili. Ljubljenja
uz strastvene dodire i nježne, slatke riječi koje su ih odnijele na tajnovito mjesto
na kojem su samo oni živjeli. Kad su se konačno iscrpili, sklupčali su se na
velikom krevetu, zaklonjeni od zimskih vjetrova koji su udarali po staroj kući.
Položila je nogu preko njegovog lista. — Uskoro ćemo se morati početi ponašati
kao odrasli ljudi.
— Previše smo neozbiljni. Osobito ti. Nasmiješila se.
Neko vrijeme su šutjeli. Zadovoljni. Obrazom joj je prostru-jio njegov šapat. —
Imaš li uopće pojma koliko te volim?
— 0, da. S osjećajem potpune sigurnosti, priljubila je svoje usne uz njegove, a
onda se opet spustila na jastuk.
Milovao joj je kožu kao da još uvijek ne vjeruje da je njegova. — Radiš to, zar
ne?
Osjetila je blagonaklonost u njegovom glasu, ali nastavi sa svojim molitvama.
Postale su joj bitne kao i disanje. Te silne molitve zahvalnosti.
Kad je završila, pogledala je na drugi kraj vatrom osvijetljene sobe gdje je na
polici iznad kamina stajao njegov zlatni Oskar za Noćno ubojstvo. Ren još nije
do kraja iskušao svoje mogućnosti pa, ako ne griješi, jednog dana će i drugi
stajati pokraj njega.
Ni ona nije iskušala svoje mogućnosti. Knjiga Živjeti nesavršen život ubrzo je
postala uspješnica — toliko o skromnosti — a Nesavršeni brak izaći će za
nekoliko mjeseci. Njezin izdavač htio je Odgajanje nesavršenog djeteta čim
prije, ali ta knjiga je još uvijek bila u nastajanju i nije ju imala namjeru tako brzo
dovršiti.
Zahvaljujući tome što se oslanjala samo na preporuke, savjetovalište je ostalo
malo. Baš kao stoje samoj sebi obećala, pobrinula se da svaki dan ima vremena
za razmišljanje, molitvu i zabavu. Brak s Lo-renzom Gageom bio je zbrda-zdola,
ali sretan. Stvarno sretan.
Izvukao se iz kreveta i tiho opsovao kad je stao na plastičnu igračku. Sutra će
prisustvovati krštenju Giulijinog i Vittorijevog drugog djeteta, dječaka rođenog
samo četrnaest mjeseci poslije sestrice. Dobro im je došao izgovor da sa vrate
u Toskanu. Bez obzira na to koliko su voljeli svoj dom u Kaliforniji, taj put su
uvijek doživljavali kao povratak svojim korijenima. Ljeti su ovdje provodili
mjesec dana, zajedno s Harrvjem, Tracy i djecom, uključujući Annabelle,
njihovom petom i posljednjom koja se rodila dan poslije Renovog i Isabelinog
vjenčanja održanog u vrtu ispod prozora njihove spavaće sobe.
Ren je pokupio odjeću koju je skinuo i bacio je u škrinju u kojoj su držali veliki
izbor zanimljivih kostima kao i nekoliko paklenskih pomagala.
Hvala ti Bože što si mi podario jednog glumca.
Otvorio je ormar, izvadio njezinu spavaćicu i dao joj je. — Kolikogod mrzim dati
ti to...
Navukla ju je preko glave, a on je gurnuo noge u hlače sive svilene pidžame.
Tada je otišao do vrata, uzdahnuo i otključao vrata.
— Jesi li pročitala scenarij — pitao je kad se uvukao natrag pod pokrivač.
— Jesam. :
— Znaš, zar ne, da to neću snimiti.
— Znam da hoćeš.
— Isuse, Isabel...
— Ne možeš to odbiti.
— Ali Isusa?
— Priznajem da će ti biti teško. Živio je u celibatu i propovijedao nenasilje. Ali
obojica volite djecu.
— Osobito našu.
Nasmiješila se. — Blizanci su vražićki. Imao si potpuno pravo.
— Vražićki koji idu na kahlicu. Izvršio sam svoj dio pogodbe.
— Jako si dobar u tome.
Ušutkao ju je poljupcem, njegovim omiljenim sredstvom rješavanja
nesporazuma. Zagrlili su se. Dok je u dimnjaku zavijao vjetar, a kapci lupali, po
stoti put su si tiho izjavljivali ljubav.
Baš su počeli tonu ti u san kad su se uz škripu otvorila vrata, a sagom su
klisnula dva para sitnih nožica bježeći od svih čudovišta koja žive u mraku. Ren
je ispružio ruku i povukao uljeze u toplinu kreveta. Njihova majka ih je pritisnula
uz sebe. Sljedećih nekoliko sati Vilom anđela vladao je mir.


“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”
Nazad na vrh Ići dole
Meow Mix
Administrator
Administrator


Broj postova: 2447
Age: 24
Lokacija: t.a.r.d.i.s

PočaljiNaslov: Re: Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena   Pet Apr 13, 2012 4:57 pm

KRAJ


“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”
Nazad na vrh Ići dole
 

Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

 Similar topics

-
» Federica Bosco - Smrtno zaljubljena
» Privlacnost nedostiznog
» U zamci osećanja
» Louise Élisabeth Vigée Le Brun
» Strašne priče

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: Svet književnosti :: Forumska biblioteka :: Chick lit-