Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Mary Higgins Clark - Neznanac te gleda taj Sre Feb 15, 2012 7:58 pm

Scarlet


Elite member
Elite member
Ronald Thompson zna da nije ubio Ninu Peterson, no zakon države Connesticut proglasio ga je krivim i za dva dana oduzet će mu život. Neil Peterson, šestogodišnji Ninin sin, svjedok je brutalnog majčinog ubojstva, a njegov otac Steven, potresen obiteljskom tragedijom ne može s emocionalno prilagoditi drugoj ženi. Ugledna novinarka Sharon Martin pokušat će postati dio njihova svijeta i ući u malu nesretnu obitelj. No u sjeni ispred njihove kuće stoji neznanac, psihopat i ubojica, koji još nije završio posao s obitelji Peterson....


Nepomično je sjedio pred televizorom u sobi 932 hotela Biltmore. Budilica je zvonila u šest, no on je bio budan već mnogo prije. Vjetar, studen i oštar, udarao je u prozorska okna i to je bilo dovoljno da ga probudi iz mučnoga sna.
Počela je emisija Today, ali nije pojačao zvuk. Vijesti i posebna izvješća nisu ga zanimali. Želio je vidjeti jedino razgovor.
Vrpoljeći se na stolici tvrda naslona, prebacivao je nogu preko noge. Već se prije otuširao i obrijao i odjenuo zeleno poliestersko odijelo, koje je nosio i sinoć kada je uzimao hotelsku sobu. Pri pomisli na to da je taj dan napokon došao, ruke su mu zadrhtale i dok se brijao zarezao je usnicu. Poteklo je malo krvi i na njezin slankast okus digao mu se želudac.
Mrzio je krv.
Sinoć je na recepciji opazio kako recepcionar promatra njegovu odjeću. Kaput je nosio pod rukom jer je znao da izgleda iznošeno. No ovo je odijelo bilo novo. Morao je štedjeti za njega. A ipak, recepcionar ga je gledao kao kakvog propalicu. Upitao ga je ima li rezervaciju.
Prije toga nikada nije odsjeo u pravom hotelu, ali je znao kako se treba ponašati.
- Da, rezervaciju imam. - Rekao je to hladnokrvno i recepcionar je na trenutak bio u dvojbi. Kreditne kartice nije imao pa je ponudio platiti gotovinom, unaprijed. Recepcionar ga je opet pogledao neprijazno i sumnjičavo.
Otići ću u srijedu dopodne - rekao je.
Za tri noći soba je koštala sto četrdeset dolara. To je značilo da mu je ostalo još samo trideset. Za tih nekoliko dana bit će mu dovoljno, a do srijede će već imati osamdeset dvije tisuće dolara.
NEZNANAC TE GLEDA
3
Pred očima mu se pojavilo njezino lice. Zažmirio je kako bi odagnao sliku. Kao i uvijek, slijedit će ga oči. Oči poput velikih svjetiljaka koje ga prate, koje ga uvijek gledaju, koje se nikada ne sklapaju.
Poželio je još jednu šalicu kave. Naručit će je u sobu; pomno je čitao upute kako se to radi. Donijeli su mu velik vrč kave i nešto je još ostalo. Ali već je isprao šalicu i tanjurić, i čašu u kojoj je bio narančin sok, a vrč i pladanj odložio je na pod u hodniku.
Reklame su upravo završavale. Nagnuo se naprijed. Sada je trebao početi razgovor. Da, počinje. Gumb za glasnoću odvrnuo je udesno.
Na ekranu se pojavilo poznato lice Toma Brokawa, voditelja emisije Today. Bio je ozbiljan i govorio je mirnim glasom. - Ponovno uvođenje smrtne kazne uzburkalo je duhove i od vijetnamskoga rata postalo najspornijim pitanjem u zemlji. Za samo pedeset dva sata, 24. ožujka u jedanaest i trideset, izvršit će se šesta smrtna kazna ove godine. Na električnoj stolici umrijet će devetnaestogodišnji Ronald Thompson. Moji današnji gosti...
Kamera se odmaknula kako bi snimila i goste. S voditeljeve desne strane sjedio je muškarac u ranim tridesetima. Njegova nekako neuredna kosa pepeljaste boje bila je prošarana sivim pramenovima. Sjedio je skupljenih dlanova, a rašireni prsti bili su okrenuti na gore. Bradu je naslonio na jagodice prstiju i izgledalo je kao da se moli. Taj su dojam pojačavale tamne obrve nad tamnoplavim očima.
Mlada žena s voditeljeve lijeve strane sjedila je uspravljeno. Njezina kosa boje meda bila je počešljana u ležernu punđu. Ruke su joj bile stisnute u posti i držala ih je u krilu. Jezikom je ovlažila usne i sklonila pramen s čela.
Tom Brokaw je rekao:
- Kada su prije šest mjeseci gostovali u ovoj emisiji, naši su gosti vrlo gorljivo zagovarali svak svoje stajalište o smrtnoj kazni. Sharon Martin, novinarka i kolumnistica, također je autorica vrlo uspješne knjige Zločin smrtne kazne. Steven Peterson, urednik časopisa Events, jedan je od najviđenijih zagovornika ponovna uvođenja smrtne kazne u našoj državi.
Živahno se obratio Steveu. - Počnimo s vama, gospodine Petersone. Nakon žestoke reakcije javnosti na smrtne kazne koje su već izvršene, mislite li još uvijek da je vaše stajalište pravilno?
Steve se nagnuo naprijed. Kada je progovorio, glas mu je bio miran.
- Potpuno - rekao je odlučno.
Voditelj se zatim obratio gošći.
- Što vi mislite, Sharon Martin?
Sharon se malo premjestila u stolici i okrenula prema njemu. Bilo je očito da je strahovito umorna. Ćitav protekli mjesec radila je po dvanaest sati na dan. Sastajala se s utjecajnim ljudima, senatorima, kongresnicima, sa sucima, voditeljima humanitarnih organizacija, govorila je na fakultetima i u ženskim klubovima. Sve i svakoga je
NEZNANAC TE GLEDA
4
nagovarala da piše i telefonira guvernerki Connecticuta i prosvjeduje protiv pogubljenja Ronalda Thompsona. Odziv je bio golem. Bila je posve uvjerena da će guvernerka Green preispitati svoju odluku. Tražila je prave riječi.
-Mislim-rekla je-uvjerena sam da smo mi, naša država, učinili golem korak natrag u srednji vijek. - Podigla je novine koje je donijela sa sobom.
- Pogledajte samo jutrošnje naslove. Analizirajte ih! Krvoločni su. - Počela ih je prelistavati. - Evo, poslušajte: Connecticut iskušava električnu stolicu... Ili ovo: U srijedu će biti usmrćen devetnaestogodišnjak. Okorjeli ubojica tvrdi da je nedužan. Svi su jedan drugom slični, senzacionalistički i divljački! - Glas joj je puknuo i ugrizla se za usnicu.
Steve je pogledao prema njoj. Neposredno prije emisije priopćili su im da je guvernerka sazvala konferenciju za tisak na kojoj će obznaniti da ne namjerava odgoditi Thompsonovo smaknuće. Novost je uzdrmala Sharon. Nakon svega toga bilo bi čudo da joj ne pozli. U toj emisiji ne bi smjela sudjelovati. Zbog guvernerkine je odluke Sharonino sudjelovanje bilo besmisleno, a bog zna da ni Steve nije želio doći. Ali, nešto mora reći.
- Mislim da svaki pristojan čovjek prezire senzacionalizam i potrebu za smrtnom kaznom-rekao je. -Ali, ne smijemo zaboraviti da je dosuđena tek nakon temeljita razmatranja svih olakotnih okolnosti. Obvezna smrtna kazna kod nas ne postoji.
- Mislite li da je trebalo razmotriti okolnosti u slučaju Ronalda Thompsona, da je umorstvo počinio samo nekoliko dana nakon što je napunio sedamnaest godina i da mu se zato nije moglo suditi prema zakonima za odrasle? - hitro je upitao Brokaw.
Steve je odgovorio:
- Kako vam je poznato, o Thompsonovu slučaju ne želim govoriti posebno. Bilo bi to krajnje neprimjereno.
- Potpuno razumijem vašu zabrinutost, gospodine Petersone-rekao je voditelj -ali vi ste svoje stajalište o tom slučaju iznijeli još prije nekoliko godina... -Zastao je, a onda nastavio mirnijim glasom - ...prije nego što je Ronald Thompson ubio vašu ženu.
Ronald Thompson ubio vašu ženu. Tvrdoća tih riječi osupnula je Stevea. Nakon dvije i pol godine pomisao da je Nina morala umrijeti na takav način, da se njezin život morao ugasiti u napadu čovjeka koji je upao u njezin dom i nesmiljeno je zadavio šalom, još ga je ispunjala grozom.
Pokušao je tu sliku odagnati iz glave. Zagledao se ravno preda se.
- Nekoć sam se nadao da će zabrana smrtne kazne u našoj državi vrijediti za stalno. Ali, kako ste i sami rekli, ja sam još davno, prije tragedije u mojoj obitelji, došao do zaključka da moramo obraniti najosnovnija prava ljudi... slobodu da idu kamo žele, bez straha, i da
NEZNANAC TE GLEDA
5
se u svojem domu osjećaju sigurni. Nasilnike zato treba zaustaviti. Na žalost, čini se da je jedini način za odvraćanje mogućih ubojica taj da ih suočimo s jednako nepopustljivom sudbinom kakvu su sami namijenili svojim žrtvama. A otkad je prije dvije godine izvršena prva smrtna kazna, u velikim se gradovima diljem zemlje broj umorstava osjetno smanjio.
Sharon se nagnula naprijed.
- Sve to što govorite zvuči tako razumno - podigla je glas. - Zar vam ništa ne govori to da četrdeset pet posto umorstava počine ljudi mlađi od dvadeset pet godina, koji većinom potječu iz narušenih obitelji i da su dokazano nestabilne ličnosti?
Samotni gledatelj u hotelu Biltmore u sobi 932 odmaknuo je pogled od Stevea Petersona i zamišljeno promatrao djevojku. To je ta spisateljica za koju se Steve ozbiljno zagrijao. Nimalo nije slična njegovoj pokojnoj ženi. Očito, višeg je rasta i ima vitko tijelo sportašice. Njegova je žena bila niža i lutkasta, s okruglim prsima i posve crnom kosom, koja se kovrčala na čelu i nad ušima.
Oči Sharon Martin podsjećale su ga na boju mora onoga dana kada se prošloga ljeta dovezao na žal. Slušao je kako čovjek u Jones Beachu može upoznati hrpu lijepih djevojaka, ali on nije imao sreće. Cura s kojom se počeo šaliti u vodi zavapila je: »Bobe!« i trenutak poslije došao je do njega neki momak i upitao ga što želi. Zato je uzeo svoj ručnik i samo gledao prema moru, promatrajući prelijevanje boja. Zelena. Takva je bila. Zelena, pomiješana s modrom. Sviđale su mu se takve oči.
Što govori Steve? Ah, da, žao mu je žrtava, a ne njihovih ubojica. Žao mu je »ljudi koji se ne mogu braniti«.
- I meni ih je žao - uskliknula je Sharon. - Ali, ovdje se ne radi o ili - ili. Zar vam nije jasno da je doživotni zatvor dovoljno stroga kazna za sve Ronalde Thompsone ovoga svijeta? -Zaboravila je na Toma Brokawa, zaboravila na televizijske kamere, dok je još jedanput pokušavala uvjeriti Stevea. - Kako možete... vi, koji ste tako suosjećajni... koji toliko cijenite život... Kako možete igrati Boga? -upitala je.
- Kako itko može htjeti igrati Boga?
Bila je to polemika koja će završiti jednako kao i ona u emisiji u kojoj su sudjelovali prije šest mjeseci. Naposljetku je progovorio Tom Brokaw:
- Naša se emisija bliži kraju. Možemo li zaključiti, gospodine Petersone, da ste vi, bez obzira na javne prosvjede, pobune u zatvorima i studentske demonstracije diljem države, još uvjereni da naglo smanjenje broja umorstava opravdava pogubljenje?
- Ja vjerujem u moralno pravo... u dužnost društva da se brani, i u to da je dužnost vlade štititi svete slobode svojih državljana - rekao je Steve.
- Sharon Martin? - Brokaw se naglo okrenuo k njoj.
NEZNANAC TE GLEDA
6
- Uvjerena sam da je smrtna kazna besmislena i okrutna. Mislim da će naši domovi i naše ulice biti sigurni kad nasilnike i zločince budemo lišavali slobode i kažnjavali ih brzo i učinkovito. To će biti moguće postići učinkovitom mrežom kazneno-popravnih ustanova i sredstvima za plaće njihovih službenika. Mislim da je na kušnji naša obrana života, svakoga života, da smo na kušnji kao pojedinci i kao društvo.
Tom Brokaw žurno je rekao:
- Sharon Martin, Stevene Petersone, hvala što ste se odazvali i sudjelovali u emisiji. Nastavljamo nakon reklamnih poruka...
Televizor u sobi 932 u hotelu Biltmore bio je isključen. Mišićavi muškarac čvrste građe, odjeven u zeleno karirano odijelo, nepomično je sjedio i gledao u tamni zaslon. Još jedanput promislio je svoj naum, koji je počeo ostvarivati tako da je slike i kovčeg odložio u skrivenu sobicu na kolodvoru Grand Central i koji će završiti time što će te noći onamo odvesti Neila, sina Stevea Petersona. Sada je došao trenutak odluke. Sharon Martin noćas će biti u Steveovoj kući. Čuvat će Neila dok se Steve ne vrati.
Prema planu, trebalo ju je jednostavno ukloniti. Ali, je li to baš nužno? Tako je lijepa.
Pomislio je na one oči, na boju mora, na prelijevanje boja. Kad se zagledala u kameru, učinilo mu se da gleda upravo njega.
Učinilo mu se da žudi za njim. Možda ga voli.
Pokaže li se da u stvarnosti nije tako, lako će je se osloboditi.
U srijedu dopodne jednostavno će je s djetetom ostaviti u sobici na postaji Grand Central.
A u jedanaest i trideset, kada pakleni stroj eksplodira, i nju će raznijeti u komadiće.
Iz studija su izašli zajedno, hodajući nekoliko centimetara jedno uz drugo. Sharon je imala osjećaj da joj pelerina od tvida pritišće ramena. Ruke i noge bile su joj ledene. Navukla je rukavice i pritom opazila da joj se pod starinskim prstenom s mjesečevim kamenom, koji joj je Steve bio darovao za Božić, ponovno napravila mrlja. Neki ljudi zbog visokog stupnja tjelesne kiseline ne mogu nositi pravo zlato a da im na koži ne izađu mrlje.
Steve je prošao mimo nje i pridržao vrata. Izašli su u vjetrovito jutro. Bilo je vrlo hladno i počinjalo je sniježiti. Guste, velike pahulje hladile su joj lice.
- Pozvat ću ti taksi - rekao je Steve.
-Ne... Radije bih išla pješice.
- To je ludost. Vidi se da si mrtva umorna.
- Rado bih razbistrila glavu. Ah, Steve, kako možeš biti tako uvjeren da imaš pravo, tako nepopustljiv?
NEZNANAC TE GLEDA
7
-Nemojmo opet počinjati, draga.
- Ali moramo!
- Ne sada. - Steve se zagledao u nju s mješavinom nestrpljivosti i zabrinutosti. Sharonine oči, prošarane tankim crvenim žilicama, izražavale su napetost. Teška televizijska šminka nije mogla prikriti bljedilo, koje je sada, dok su joj se na obrazima i čelu topile velike pahulje, bilo još očitije.
- Zašto ne bi pošla kući i malo odspavala? - upitao je. Dobro bi ti činilo.
- Moram napisati uvodnik.
- Dobro, ali pokušaj uhvatiti nekoliko sati sna. Dolaziš k meni oko petnaest do šest?
- Steve, nisam sigurna...
- Ja jesam. Tri se tjedna nismo vidjeli. Luftsovi večeras slave svoju obljetnicu i večeras bih volio biti s tobom i Neilom. Ne obazirući se na ljude koji su ulazili u zgrade Rockefelerova centra, Steve je dlanovima obujmio Sharonino lice i okrenuo je prema sebi. Vidio je da je zabrinuta i žalosna. Ozbiljno je rekao:
- Volim te, Sharon. Znaš to. Užasno si mi nedostajala. Moramo razgovarati o tome što ćemo.
- Steve, nas dvoje razmišljamo vrlo različito. Nas dvoje... Sagnuo se i poljubio je. Njezine su usne ostale hladne. Osjećao je da je njezino tijelo napeto. Odmaknuo se za korak i podigao ruku kako bi zaustavio taksi koji je prolazio. Automobil je skrenuo prema pločniku. Otvorio je vrata i pridržao ih. Vozaču je rekao adresu zgrade časopisa News Dispatch. Prije nego što je zatvorio vrata, upitao je:
-Mogu li večeras računati na tebe?
Šutke je kimnula. Steve je gledao kako taksi odlazi Petom avenijom i brzo otišao prema zapadu. Noć je proveo u hotelu Gotham jer je već u pola sedam ujutro morao biti u studiju. Želio je još nazvati Neila prije nego što ode u školu. Kada nije bio kod kuće, veoma se brinuo. Neila su još mučile more, budio se uz napadaje astme. Gospođa Lufts uvijek bi odmah pozvala liječnika, ali ipak...
Zima je bila tako vlažna i hladna. Možda će se Neil oporaviti u proljeće, kad bude mogao više izlaziti. Bio je tako blijed.
Proljeće! Bože dragi, pa već je proljeće! Upravo te noći bio je ekvinocij i zima je kalendarski završila. Iz vremenske se prognoze to ne bi moglo zaključiti.
Steve je došao do ugla i skrenuo na sjever. Razmišljao je o tome da je prošlo već šest mjeseci otkako se počeo viđati sa Sharon. Kada je one prve večeri došao po nju pred njezinu kuću, predložila je prošeću kroz Central Park do Taverne na Greenu. Podsjetio ju je da je prilično zahladnjelo i da je prvi jesenski dan.
- Baš lijepo - odgovorila je. - Ljeto mi je već dosadilo. Isprva su šutjeli. Ona je gledala oko sebe, hvatajući njegov korak, a vitko tijelo isticala je
NEZNANAC TE GLEDA
8
odjeća boje staroga zlata s pojasom, koja se savršeno slagala s bojom njezine kose. Sjećao se da je oštar vjetar trgao prvo suho lišće s drveća i da je zalazeće sunce isticalo duboku modrinu jesenskoga neba.
-U ovakve večeri uvijek se sjetim one pjesme iz Camelota - rekla mu je. - Znaš već, »Ako te ikada ostavim«. - Tiho je pjevala. »Ne znam kako da odem. Vidim kako blistaš kad jesen ispunja zrak. Poznam te u jeseni i moram biti tu...« Imala je lijep kontraalt.
Ako te ikada ostavim...
Je li se u nju zaljubio u tom trenutku?
Ta je večer bila tako ugodna. Kada su pojeli, sjedili su za stolom i razgovarali dok se susjedni stolovi nisu ispraznili i dok nisu došli drugi gosti.
O čemu su razgovarali? O svemu. Njezin je otac bio inženjer u naftnoj kompaniji. Ona i dvije njezine sestre rodile su se u inozemstvu. Sestre su se već udale.
Morao je pitati:
- Kako si se ti uspjela izvući? - Oboje su znali da je želi pitati postoji li u njezinu životu netko tko joj mnogo znači.
Nije postojao. Dok je za isti časopis radila kao novinarka, bila je gotovo neprestano na putu, a zatim je počela pisati svoju rubriku. Bilo je zanimljivo i zabavno i jednostavno joj nije jasno kamo je nakon studija nestalo punih sedam godina.
Krenuli su prema njezinoj kući i u drugoj ulici primili su se za ruke. Pozvala ga je na piće pred spavanje. Lagano je naglasila riječi pred spavanje.
Dok je točio piće, upalila je šibicu i prinijela je drvu u kaminu. Sjedili su jedan pokraj drugog i gledali u plamen. Steven se još živo sjećao osjećaja koji su ga preplavljivali te večeri. Toga kako je vatra obasjavala zlato u njezinoj kosi i sjenama se poigravala na njezinu klasičnom profilu, kako je raskrivala njezin nenadan i lijep osmijeh. Žudio je za tim da je zagrli, ali na odlasku ju je tek ovlaš poljubio.
- U subotu, ako ne budeš zauzeta... - Čekao je.
- Neću biti zauzeta.
-Nazvat ću te prije podne.
Dok se vozio kući, znao je da je možda došao kraj praznini u njegovu srcu zbog koje je trpio već dvije godine. Ako te ikada ostavim... Sharon, ne ostavljaj me.
Kada je ušao u zgradu u Aveniji Amerika 1347, bilo je petnaest do osam. Urednici časopisa Events nisu bili poznati po tome da rano dolaze na posao. Hodnici su bili prazni. Kimnuo je čuvaru pokraj dizala, otišao u svoj ured na trideset šestom katu i nazvao kući.
Javila se gospođa Lufts.
- Ah, s Nielom je sve u redu. Upravo doručkuje, ili bolje rečeno, prtlja s doručkom. Neile, tata je.
Javio se Neil.
NEZNANAC TE GLEDA
9
- Pozdrav, tata: Kada dolaziš kući?
- Najkasnije do pola devet. U pet imam još sastanak. Luftsovi još namjeravaju otići u kino?
- Da, valjda.
- Sharon dolazi malo prije šest pa neka odu.
- Znam, već si mi rekao. - Neilov je glas bio bezbrižan.
- Onda, imat ćemo lijep dan, sine. I toplo se odjeni. Ovdje je već pošteno hladno. Kod vas još ne pada snijeg?
-Ne, samo je oblačno.
- No, dobro. Onda se vidimo večeras.
- Bok, tata.
Steve se namrštio. Gotovo se više nije mogao ni sjetiti vremena kada je Neil bio živahan i veseo dječak. Nakon Ninine smrti sve se to promijenilo. Želio je da se Neil i Sharon zbliže. Sharon se doista trudi razbiti Neilovu suzdržanost, ali dječak ne popušta niti za milimetar, barem još ne.
Vrijeme. Za sve je potrebno vrijeme. Uzdahnuo je i okrenuo se prema polici iza svojega pisaćeg stola. Uzeo je uvodnik, koji je počeo još prošlo popodne.
Muškarac iz sobe 932 hotela Biltmore otišao je u devet i trideset. Izašao je kroz vrata na Četrdeset četvrtu ulicu i krenuo na istok, prema Drugoj aveniji. Zbog oštroga vjetra, koji je nosio snijeg, pješaci su žurili, skutreni i lica zaklonjenih podignutim ovratnicima.
Njemu je takvo vrijeme odgovaralo. Po takvu vremenu ljudi ne mare za to što rade drugi.
Njegova prva postaja bila je trgovina rabljenom odjećom u Drugoj aveniji ispod Trideset četvrte ulice. Ne mareći za autobuse, koji su prolazili svakih nekoliko minuta, išao je pješice. Hodanje je bilo dobra tjelovježba, a bilo je važno ostati u dobroj kondiciji.
U trgovini nije bilo nikoga osim starije prodavačice, koja je sjedila na stolcu i ravnodušno prelistavala jutarnje novine.
Tražite nešto određeno? - upitala je.
-Ne. Pogledao bih što imate. -Uočio je stalak sa ženskim ogrtačima i prišao bliže. Pregledavao je iznošenu odjeću, a zatim izabrao tamnosivi širok vuneni ogrtač, koji mu se činio dovoljno dug. Sharon Martin je prilično visoka, pomislio je. Pokraj stalka stajala je polica sa složenim rupcima. Uzeo je najveći, pravokutni blijedoplavi rubac.
Žena je izabrane stvari stavila u vrećicu.
Sljedeća je bila trgovina s vojničkom opremom. Tamo je bilo jednostavno. Na odjeljku opreme za taborovanje kupio je veliku platnenu vojničku torbu. Pomnjivo je birao, pazeći da bude dovoljno
NEZNANAC TE GLEDA
10
duga za dečka, dovoljno debela da se ne vidi što nosi i dovoljno prostrana da ulazi dovoljno zraka kada olabavi vezice.
U Woolworthovoj trgovini u Prvoj aveniji kupio je šest rola širokoga zavoja i dvije velike špule jakoga konca. Kupljene stvari odnio je natrag u hotel Biltmore. Postelja u sobi bila je namještena, a u kupaonici su promijenili ručnike.
Nemirno se ogledao unaokolo tražeći znakove koji bi govorili da je sobarica pogledala u ormar. Ali drugi par njegovih cipela stajao je točno onako kako ga je ostavio: jedna cipela bila je malo iza druge, a druga je doticala stari crni kovčeg s dvije ključanice, koji je stajao u kutu ormara. Navukao je rezu na vratima sobe i stavio vrećice s kupljenim stvarima na postelju. S krajnjom pomnjom podigao je kovčeg iz ormara i položio ga na podnožje postelje. Iz pretinca novčanika uzeo je ključić i otvorio kovčeg.
Temeljito je pregledao sadržaj - slike, barut, budilicu, žice, fitilje, lovački nož i pištolj. Zadovoljan, ponovno je zatvorio kovčeg.
Iz sobe je izašao s kovčegom i torbom za kupovinu u rukama. Ovaj je put otišao je u donje predvorje hotela do podzemnih arkada, koje su vodile do gornjega perona postaje Grand Central. Nije više bilo jutarnje gužve, ali na peronu je još bilo živo. Bilo je mnogo ljudi koji su ulazili i izlazili iz vlakova, ili su postaju koristili kao prečicu do Četrdeset druge ulice ili do Avenije Park. Bilo je tu i kupaca u trgovinama pod arkadama, gostiju u restoranima brze hrane, Ijudi koji su kupovali novine.
Hodao je brzo, stubama se spustio na nižu razinu i otišao do perona 112, koje je bilo stajalište mountvernonskih vlakova. Vlak neće doći u sljedećih osamnaest minuta i peron je još bio prazan. Brzo se ogledao oko sebe, uvjerio se da ga ne gleda nijedan čuvar, a zatim je po stubama izašao na peron.
Stajalište je bilo u obliku slova 'U', a protezalo se oko svršetka tračnica. Na drugoj strani na peron se naginjala brklja. Požurio je oko tračnica i krenuo prema njoj. Sada se kretao užurbanije i više potajno. Zvukovi svijeta na peronu bili su drugačiji. Iznad njegove glave kolodvor je grmio od zvukova dolazaka i odlazaka tisuća putnika. Ovdje je lupala pneumatična pumpa, drndali su uređaji za ventilaciju, a po mokrome tlu curila je voda. Tihe siluete izgladnjelih mačaka šuljale su se kroz obližnji prolaz pod Avenijom Park. Iz smjera pruge koja se odvaja i zavojito vraća na glavnu prugu dopirao je neprestan, mukao zvuk vlakova; ondje su počinjali svoje putovanje i uz buku hitro odlazili s perona.
Polako se spuštao, dok nije došao do podnožja strmoga željeznog stubišta. Pohitao je gore po metalnim stubama. Možda ga promatra kakav stražar. Svjetlost je bila slaba, ali ipak...Na manjem odmorištu bila su teška metalna vrata. Pažljivo je spustio kovčeg i vreću na pod,
NEZNANAC TE GLEDA
11
izvadio novčanik i našao ključ. Brzo i živčano gurnuo ga je u bravu. Ključanica je bila čvrsta i vrata su se otvorila.
Unutra je bio mračno kao u rogu. Pipkao je tražeći prekidač, našao ga i zatim, ne mičući ruku s njega, posegnuo za kovčegom i vrećom iz trgovine te ih stavio u prostoriju. Pustio je da se vrata nečujno zatvore.
Mrak je bio potpun. Vidio je samo obrise prostorije. Zrak je bio zasićen smradom plijesni. Duboko je udahnuo i pokušao se opustiti. Slušao je zvukove kolodvora, koji su sada bili jako daleki. Napeto je osluškivao.
Sve je u redu.
Okrenuo je prekidač i prostor je oblilo slabo svjetlo. Prašnjave fluorescentne svjetiljke obasjale su strop i zidove, s kojih su otpadali slojevi boje, i bacale duboke sjene u kutove. Prostorija je imala oblik slova 'L', betonska soba s betonskim zidovima s kojih su visjeli debeli slojevi sive boje otporne na vlagu. S lijeve strane vrata stajali su veliki sudoperi, vjerojatno za pranje rublja. Voda, koja je kapala iz pipe, ostavila je u njima hrđave pruge što su brazdale debele naslage prljavštine. U sredini prostorije bilo je nešto što je na prvi pogled podsjećalo na dimnjak, čvrsto obloženo daskama. Bilo je to kuhinjsko dizalo. Uska vrata na drugoj strani sobe u obliku slova 'L' bila su pritvorena i kroz njih se vidio prljavi zahod.
Znao je da je zahod upotrebljiv. U taj je prostor prvi put poslije dvadeset godina došao prije tjedan dana. Provjerio je svjetlo i vodovodne instalacije. Sobe se sjetio kada je smišljao plan i došao ju je pogledati.
Rasklimani vojnički ležaj na sklapanje bio je prislonjen na zid. Pokraj njega stajala je prevrnuta narančasta gajba. Pri pogledu na ležaj i gajbu zabrinuo se. Na sobicu je naletio još netko i očito je u njoj boravio. Ali prašina na ležaju i ustajala vlaga u zraku govorili su da soba nije otvarana mjesecima, a možda i godinama.
Nije bio ovdje još od svoje šesnaeste godine, više od pola svoga života. Tada je taj prostor bio dio lokala Oyster Bar. Sobica je bila točno ispod kuhinje restauracije i u nju su kuhinjskim dizalom slali hrpe prljava posuđa. Tu su ga prali u dubokim sudoperima, sušili i ponovno slali gore.
Prije mnogo godina Oyster Bar su obnovili i gore ugradili perilice za pranje posuđa. Donji su prostor otpisali, jer u toj smrdljivoj rupi nitko više ne bi htio raditi.
Ali, još je mogla poslužiti nekoj svrsi.
Sjetio je se dok je razmišljao o tome gdje bi do isplate otkupnine mogao skrivati Petersonova sina. Pregledao je prostor i zaključio da je kao stvoren za njegov plan. Kada je još radio tu unutra, s rukama natečenim od jakih deterdženata, vruće vode i teških mokrih krpa, po postaji su dobro odjeveni ljudi žurili u svoje raskošne kuće sa skupim automobilima u garaži, ili su sjedili u restauraciji i jeli račiće, ostrige i
NEZNANAC TE GLEDA
12
zubace. On je morao za njima čistiti tanjure, a oni za njega uopće nisu marili.
Sada će za njega znati svi na kolodvoru Grand Central u New Yorku, cijeli će svijet znati za njega. Nakon srijede, nikada ga neće zaboraviti.
U prostoriju je ušao bez ikakvih teškoća. S pomoću voska je uzeo otisak stare zahrđale ključanice i napravio ključ. Sada može doći i otići kad mu se ushtije.
Noćas će s njime biti Sharon Martin i dječak. Postaja Grand Central. Najprometnija željeznička postaja na svijetu. Najbolje mjesto na svijetu da skriješ čovjeka.
Glasno se nasmijao. Sada, kada je bio tu, mogao se smijati. Osjetio se bistrim i blistavim i snažnim. Zidovi s kojih se ljuštila boja, polomljeni ležaj, kapanje vode i otkrhnute daske, sve ga je oduševljavalo.
Tu je on gospodar, planer. Spreman je dobiti svoj novac. Zauvijek će zatvoriti te oči. Ne može više podnijeti snove o njima. Ne može. A sada još predstavljaju pravu opasnost.
Srijeda. Do jedanaest i trideset u srijedu prije podne ostala su još točno četrdeset dva sata. Dotad će već biti u zrakoplovu na putu u Arizonu, gdje ga nitko ne poznaje. U Carleyju za njega nije sigurno. Postavljaju previše pitanja.
Ali tamo, s novcem... I bez onih očiju... A ako se Sharon Martin zaljubi u njega, povest će je sa sobom.
Podigao je kovčeg i pažljivo ga spustio na pod iza vojničkog ležaja. Otvorio ga je, izvadio mali kasetofon i fotoaparat i stavio ih u lijevi džep vrećastoga smeđeg ogrtača. Lovački nož i pištolj završili su u desnom džepu. Džepovi su bili duboki i debeli pa nitko neće primijetiti da nosi nešto teško.
Podigao je vreću i njezin sadržaj polako složio po postelji. Kaput, šal, konac i zavoje stavio je u vojničku torbu. Nakraju je posegnuo za tuljcem pomno svijenih plakata. Razvio ga je i prešao rukom po plakatima kako bi ih poravnao. Dugo ih je gledao. Njegove tanke usnice razvukle su se u zamišljen smiješak prisjećanja.
Prve tri slike objesio je na zid iznad ležaja i pažljivo ih pričvrstio bolničkom ljepljivom vrpcom. Četvrtu je sliku još promatrao, a onda je polako ponovno savio.
Ne još, odlučio je.
Vrijeme je prolazilo. Tiho je ugasio svjetlo i za desetak centimetara odškrinuo vrata. Pozorno je osluhnuo, ali u blizini nije čuo ničije korake.
Šmugnuo je van, nečujno se spustio metalnim stubama i pohitao prema bučnomu generatoru i uređajima za ventilaciju koji su lupali. Hodao je prema prolazu, zatim do brklje, oko tračnica mountvernonskoga vlaka i gore po stubama do niže razine Grand Centrala. Ondje se pridružio rijeci ljudi. Postao je bezimeni muškarac u masi, razvijeni muškarac u kasnim tridesetima, mišićava tijela i
NEZNANAC TE GLEDA
13
čvrsta, uspravna hoda, podbuhla lica s istaknutim jagodicama, stisnutih tankih usnica i teških vjeđa, koje su bile spuštene te su se njegove svijetle oči, koje su neprestano gledale lijevo i desno, jedva vidjele.
S kartom u ruci pohitao je prema vratima koja su vodila na gornju razinu, odakle je polazio vlak za Carley, Connecticut.
Neil je stajao na uglu i čekao školski autobus. Znao je da ga s prozora gleda gospođa Lufts. To mu je bilo jako mrsko. Nijedna majka njegovih prijatelja nije ih gledala tako kao gospođa Lufts njega. Kao da je dijete u vrtiću, a ne prvoškolac.
Kad je kišilo, morao je na autobus čekati u kući i to je mrzio. Osjećao se kao mlakonja. To je pokušao objasniti ocu, ali tata nije razumio. Rekao je samo da se Neil zbog napadaja astme mora bolje paziti od druge djece.
Sandy Parker bio je u četvrtom razredu. Stanovao je u susjednoj ulici, ali je autobus čekao na njegovoj postaji. Uvijek je htio sjediti pokraj Neila. Neilu to nije bilo drago. Sandy je uvijek govorio o stvarima o kojima Neil nije želio govoriti.
Kada se autobus pojavio iza zavoja, dotrčao je uspuhani Sandy, a knjige su mu ispadale iz naručja. Neil je požurio prema praznom sjedalu u stražnjem dijelu autobusa, ali Sandy ga je stigao i rekao:
-Neile, tu su dva slobodna mjesta. -U autobusu je bilo bučno, djeca su razgovarala na sav glas. Sandy nije vikao, ali nije se mogla prečuti nijedna njegova riječ.
Bio je sav uznemiren. Tek što su sjeli, rekao je:
- Za doručkom smo vidjeli tvojega tatu, u emisiji Today.
- Mojega tatu? - Neil je odmahnuo glavom.
- Šališ se.
-Ne, stvarno. Na televiziji je bila i ona gospođa koju sam upoznao kod vas, Sharon Martin. Prepirali su se.
- Zašto? -Neil nije želio pitati, ali nikada nije znao treba li Sandyju vjerovati ili ne.
- Zato što ona misli da zločeste ljude ne bi trebalo ubijati, a tvoj otac misli da bi trebalo. Moj tata misli da tvoj tata ima pravo. Rekao je neka se tip koji je ubio tvoju mamu prži na električnoj stolici. - Sandy je naglašeno ponovio riječ prži.
Neil se okrenuo prema prozoru i naslonio čelo na hladno staklo. Vani je bilo sve tako sivo, počelo je sniježiti. Poželio je da je već večer. Želio je da je njegov tata sinoć bio kod kuće. Ne voli biti sam s Luftsovima. Oboje su prema njemu vrlo prijazni, ali stalno se prepiru. Gospodin Lufts opet je otišao u gostionicu i gospođa Lufts je bila srdita, iako to pred njim nije htjela pokazati.
NEZNANAC TE GLEDA
14
- Zar ti nije drago što će u srijedu ubiti Ronalda Thompsona? - Sandy je bio uporan.
- Ne... Mislim, htio sam reći da o tome ne razmišljam tiho je rekao Neil.
Istina je bila drukčija. O tome je mnogo razmišljao. I stalno je o tome sanjao, uvijek isti san o onoj večeri. Gore u svojoj sobi igrao se s vlakićem. Mama je bila u kuhinji i slagala je stvari koje je donijela iz trgovine. Vani se smračivalo. Jedan od vlakića je iskliznuo s tračnica pa je ponestalo struje.
Tada je čuo neobičan zvuk, kao vrisak, ali prigušen. Potrčao je dolje. U dnevnoj je sobi bilo gotovo potpuno mračno, ali vidio ju je. Mamu. Rukama je pokušavala nekoga odgurnuti od sebe. Gušila se. Muškarac joj je nešto stezao oko vrata.
Neil je stajao na odmorištu. Htio joj je pomoći, ali nije se mogao pomaknuti. Htio je povikati u pomoć, ali nije mogao ispustiti ni glasa. I on je počeo čudno disati, kao mama, grgljajuće, a onda su mu se koljena počela tresti. Kada ga je muškarac čuo, okrenuo se i mama je pala.
I Neil je padao. Osjećao je kako pada. Onda je u sobi postalo svjetlije. Mama je ležala na podu. Iz usta joj je virio jezik, lice joj je bilo modro, a oči su bile izbuljene. Sada je muškarac klečao pokraj nje. Njegove su ruke bile oko mamina vrata. Pogledao je Neila i počeo trčati, ali Neil mu je dobro vidio lice. Bio je sav preznojen i prestrašen.
Neil je sve to morao ispričati policajcima i na suđenju pokazati muškarca. Zatim mu je tata rekao neka pokuša sve zaboraviti i neka misli samo na sretne trenutke s mamom. Ali, zaboraviti nije mogao. Stalno je sanjao o tome, i svaki put probudio bi se s astmatičnim napadom.
Sada će tata možda oženiti Sharon. Sandy mu je rekao da svi govore o tome da će se tata možda ponovno oženiti. Sandy je rekao da nitko ne želi dijete druge žene, osobito ako je jako bolesno.
Gospodin i gospođa Lufts neprestano govore o tome da bi se preselili na Floridu. Neil se pitao, bi li ga tata, bude li se vjenčao sa Sharon, dao Luftsovima. Nadao se da ne bi. Žalosno je zurio kroz prozor. Bio je toliko zadubljen u svoje misli, da ga je Sandy, kada se autobus zaustavio pred školom, morao prodrmati.
Taksi se uz škripu guma zaustavio pred zgradom News Dispatcha u Istočnoj četrdeset drugoj ulici. Sharon je prekopala po torbici, izvadila dva dolara i platila vožnju.
Snježna je mećava malo jenjala, ali temperatura je i dalje padala i pod nogama je osjećala kako je pločnik sklizak. Otišla je ravno u redakciju vijesti, u kojoj se već naveliko
NEZNANAC TE GLEDA
15
pripremalo poslijepodnevno izdanje. Na pisaćem stolu čekala ju je poruka neka se odmah javi uredniku gradske rubrike.
Uznemirena porukom, požurila je kroz bučnu prostoriju. Urednikova je soba bila mala i prenatrpana. Bio je sam.
- Uđi i zatvori vrata. - Rukom joj je pokazao neka sjedne.
- Imaš današnju rubriku?
- Imam.
- Imaš li u njoj i to da si guvernerki Green telefonirala ili telegrafirala da odloži izvršenje presude Ronaldu Thompsonu?
- Jasno. Razmišljala sam o tome. Promijenit ću naslov.
Možda je bitna njezina izjava da neće spriječiti izvršenje kazne. To bi moglo potaknuti na akciju mnogo više ljudi. Ostaje nam još četrdeset osam sati.
- Pusti sve to.
Sharon se zagledala u njega.
- Kako to misliš, da sve to pustim? Sve vrijeme si me u tome podupirao.
-Rekao sam da pustiš. Kad je guvernerka donijela odluku, osobno je nazvala staroga i izribala ga da je sve frcalo. Rekla je da pišemo senzacionalistički samo da bismo povećali nakladu. Rekla je da ni sama ne zagovara smrtnu kaznu, ali da se bez novih dokaza nema pravo miješati u odluku koju je donio sud. Želimo li zagovarati izmjenu ustava, to je naše pravo i ona će nam u tome zdušno pomoći, ali neće dopustiti pritisak na nju u pogledu pojedinačnoga slučaja i pokušaj upletanja u presudu neovisnoga suda. Stari se na kraju morao s njom složiti.
Sharon je imala osjećaj da ju je netko udario šakom u želudac. Na trenutak se uplašila da će joj pozliti. Stisnula je usne i pokušala progutati slinu. Urednik se zabrinuto zagledao u nju.
- Sharon, sve je u redu? Jako si blijeda.
Uspjela je potisnuti slabost.
- Dobro mi je.
- Mogu naći nekoga drugog da ode na taj sastanak. Priušti si nekoliko dana odmora.
-Ne. -Zakonodavna skupština u Massachusettsu razmatrat će o ukinuću smrtne kazne u toj državi. To nije namjeravala propustiti.
- Kako želiš. Završi rubriku i pođi kući. - U njegovu glasu osjetilo se suosjećanje.
- Žao mi je, Sharon. Izmjena ustava mogla bi potrajati još godinama. Mislio sam da bismo pritiskom na guvernerku uspjeli postići da ne dopusti smrtnu kaznu. Tako bismo bili primjer koji bi mogli slijediti i u drugim državama. Ali, i nju razumijem.
- Koliko ja razumijem - rekla je Sharon - protiv legaliziranoga ubojstva ne smije se više prosvjedovati, osim posve apstraktno. -Ne čekajući njegov odgovor, naglo je ustala i otišla iz ureda. Išla je prema svojoj
NEZNANAC TE GLEDA
16
sobi noseći preveliku torbu s remenom preko ramena. Iz nje je uzela složene otipkane stranice s tekstom, koji je pisala gotovo cijelu noć. Polako ih je potrgala napola, a onda na četvrtine, pa na osmine. Gledala je kako papir pada u koš za papir, koji je stajao pokraj pisaćega stola.
Uvukla je nov list u pisaći stroj i počela pisati. »Društvo će ponovno iskoristiti svoje nedavno dobiveno pravo da ubije. Francuski filozof Montaigne napisao je prije gotovo četiristo godina: 'Od straha pred čovjekom koji ubija drugoga, hvata me strah da bih ga mogao ubiti.'
Ako se slažete s time da smrtnu kaznu treba ukinuti izmjenom ustava...«
Pisala je dva sata bez prekida, križala ulomke, ubacivala riječi i rečenice, prepravljajući. Kada je članak bio gotov, brzo ga je pretipkala, predala i otišla. Pred zgradom je zaustavila taksi.
Devedeset peta ulica, blizu Central Parka, molim - rekla je.
Taksi je kod Avenije Amerika skrenuo na sjever i došao do parka. Sharon je, sjetno raspoložena, gledala pahulje kako padaju na travu. Nastavi li padati, sutra ujutro djeca će se ovdje moći sanjkati.
Prošli je mjesec Steve ponio sklizaljke pa su otišli na klizalište Wollman Rink. Neil je trebao poći s njime. Sharon je predložila da nakon klizanja odu u zoološki vrt, a zatim na večeru u Taverni na Greenu. Ali Neil je u posljednjem trenutku rekao da se ne osjeća dobro i radije je ostao kod kuće. Ne voli je, to je bilo očito.
- Evo, gospođice.
- Molim? Ah, oprostite. - Ulazili su u Devedeset petu ulicu. - Treća kuća lijevo. - Živjela je u prizemnom stanu s vrtom, u raskošnoj, lijepo obnovljenoj kući s pročeljem od pješčenika.
Taksi se zaustavio pred kućom. Vozač, vitak prosijedi muškarac, upitno ju je pogledao preko ramena.
- Ne može biti baš tako strašno, gospođice - rekao je.
- Sigurno pretjerujete.
Pokušala mu se nasmiješiti.
- Takav je dan, ne znam. Pogledala je na taksimetar i iz torbice izvadila novac. Napojnica je bila darežljiva.
Vozač je ispružio ruku i otvorio joj vrata.
- Po ovom vremenu mnogi će ujutro zaglaviti u prometu. Čini se da ne misli prestati padati. Ako ste pametni, noćas ćete ostati kod kuće.
- Poslije moram u Connecticut.
- Ah, gospođice, ja na vašem mjestu ne bih išao. Hvala lijepa.
Angie, žena koja je dva puta na tjedan čistila stan, očito je nedavno otišla. U zraku se osjećao blag miris sredstva za čišćenje, koji je podsjećao na limun. Kamin je bio očišćen, biljke podrezane i zalivene. Kao i uvijek, u tom se stanu Sharon osjećala ugodno i opušteno. Stari istočnjački sag, koji je naslijedila od bake, prelijevao se u toplim nijansama modre i crvene boje. Kauč i naslonjač kupila je iz druge
NEZNANAC TE GLEDA
17
ruke i sama ih presvukla modrom tkaninom. Taj posao, koji je obavljala s ljubavlju, oduzeo joj je gotovo četiri subote i nedjelje. Ali, bilo je lijepo. Slike i grafike, koje su visjele po zidovima i iznad kamina, dugo je skupljala, kupovala ih je u malim staretinarnicama, na dražbama i putovanjima u inozemstvo.
Steveu je ta soba bila jako draga. Nikada mu nije promaknula ni najmanja promjena.
- Ti zbilja znaš urediti dom -govorio je.
Automatski je otišla u spavaću sobu i počela se svlačiti. Otuširat će se i skuhati čaj, a zatim će pokušati malo odspavati. Sada ne može ni pribrano misliti.
Kada je legla, bilo je već gotovo podne. Budilicu je navinula na pola četiri. Dugo nije mogla zaspati. Ronald Thompson. Bila je posve sigurna da će guvernerka predložiti smaknuće. O njegovoj krivnji nije bilo nikakve sumnje, a laži kojima se branio samo su mu štetile. Ali osim one ozbiljne epizode u petnaestoj godini, dosje mu nije bilo loš. A još je tako mlad.
Steve. Ljudi poput njega oblikuju javno mnijenje. Svi ga slušaju jer slovi za poštena i dobra čovjeka.
Voli li ga? Da.
Koliko? Jako, jako ga voli.
Želi li se udati za njega? O tome će noćas razgovarati. Zato ju je Steve molio da ostane kod njega. Toliko želi da je Neil zavoli. Ali, neće ići. Veze među ljudima ne stvaraju se silom. Neil je prema njoj tako hladan, tako nedostupan. Je li to zato što mu se doista ne sviđa? Ili bi bilo tako sa svakom ženom, koja bi oduzela očevu pažnju? Nije znala odgovor.
Bi li željela živjeti u Carleyju? Toliko voli New York, voli ga sedam dana u tjednu. Ali, Steve ne bi nikada pristao na to da Neil živi u gradu.
Njezina knjiga postaje vrlo uspješna. Sada prodaju već šesto izdanje. Objavljena je u džepnom izdanju jer je nije htjela nijedna kuća koja tiska knjige s tvrdim koricama. Ali, kritike su bile vrlo pohvalne i knjiga se neočekivano dobro prodaje.
Je li sada pravo vrijeme za brak-brak s muškarcem, čije je dijete ne voli?
Steve. Nesvjesno je dotaknula lice i sjetila se topline njegovih velikih, nježnih dlanova koji su je jutros grijali. Toliko se privlače...
Ali, kako bi se naviknula na njegovu nepopustljivost i tvrdoglavost?
Konačno je zadrijemala. Gotovo odmah počela je sanjati. Piše članak za novine. Mora ga završiti. Važno je da ga završi. Ali, koliko god pritiskala tipke, na papiru ne ostaje nikakav trag. Zatim se u sobi pojavi Steve. Za ruku vuče nekog mladića. Ona i dalje nastoji nešto otipkati. Steve nato natjera mladića da sjedne. »Žao mi je«, kaže mu, »ali to je nužno. Moraš shvatiti da je nužno.« Onda Sharon pokuša
NEZNANAC TE GLEDA
18
vrisnuti, a Steve stavlja mladićeve ruke i noge u okove i poseže za šibom.
Sharon je probudio hripavi glas, njezin glas. Vikala je: - Ne, ne, ne...
Bilo je pet minuta do šest i rijetki ljudi na ulicama Carleyja u Connecticutu hitali su u svoje automobile i trgovine. Svi su razmišljali samo o tome kako da iz snježne, hladne i neugodne zimske večeri što prije dođu na toplo.
Muškarca, koji je stajao u sjeni u blizini prostora za parkiranje restauracije Cabin, nitko nije primjećivao. Pahulje su ga bockale po licu, a njegove su oči neprestano pretraživale okolicu. Stajao je ondje gotovo dvadeset minuta i za noge mu je bilo jako hladno.
Nestrpljivo se pomaknuo i cipelom dotaknuo vojničku torbu s opremom, koja je ležala uz njegove noge. Popipao je oružje u džepu kaputa. Nož i pištolj bili su na svojem mjestu i on je zadovoljno kimnuo.
Luftsovi bi svaki čas trebali stići. Telefonirao je u restauraciju i provjerio vrijedi li još rezervacija za šest sati. Nakon večere namjeravaju u kino pogledati Selznickov Zameo ih vjetar. Daje se u kinu Carley Square, točno na drugoj strani ulice. Sada traje predstava koja je počela u četiri popodne. Sljedeća je u pola osam.
Umirio se. Ulicom se približavao automobil, koji je zatim skrenuo na parkiralište. Sakrio se iza smreke, koja je rasla kraj parkirališta. To je bio njihov kombi. Gledao je kako se zaustavlja blizu ulaza u restauraciju. Vozač je izašao i obišao automobil kako bi pomogao ženi, koja je nespretno izlazila na sklizak asfalt. Okrenuli su leđa vjetru. Primio ju je pod ruku, a zatim su zajedno, nezgrapno hodajući, krenuli prema ulazu.
Pričekao je da nestanu u restauraciji, a onda se sagnuo i podigao vojničku torbu. Žurno je obišao parkiralište, skrivajući se iza grmlja. Prešao je ulicu i pohitao iza zgrade kina.
Na parkiralištu je bilo pedesetak automobila. Uputio se prema tamnosmeđem chevroletu, na kojemu se vidjelo da je star otprilike osam godina i koji je bio neupadljivo parkiran u kutu parkirališta.
Brzo je otvorio vrata. Skliznuo je na sjedalo, gurnuo ključ i upalio motor, koji je tiho zabrundao. Sa smiješkom na usnama posljednji je put preletio pogledom pusto parkiralište i krenuo. Svjetla je upalio tek kada je prošao pokraj kina i ušao u mirnu ulicu. Četiri minute poslije tamnosmeđa limuzina ušla je na kružni puteljak kuće Petersonovih na Driftwood Laneu i zaustavila se iza male crvene Vege.

2 Re: Mary Higgins Clark - Neznanac te gleda taj Sre Feb 15, 2012 8:00 pm

Scarlet


Elite member
Elite member
Vožnja od Manhattana do Carleyja trajala je obično kraće od pola sata, ali su se zbog loše vremenske prognoze ljudi požurili i krenuli kućama ranije nego obično. Zbog prometne gužve i poledice Sharon je do Steveove kuće vozila gotovo sat i dvadeset minuta. Ali, gotovo nije ni bila svjesna izluđujućeg zastoja. Cijelim putem razmišljala je o tome što će reći Steveu: »Nije to za mene... Toliko različito mislimo... Neil me nikada neće prihvatiti... Najbolje bi bilo da se raziđemo...«
Steveova je kuća bila drvena, bijela i izgrađena u kolonijalnom stilu, s tamnim kapcima. Pri pogledu na nju Sharon je obuzela potištenost. Svjetiljka na trijemu bila je prejaka. Grmlje na tratini previsoko. Sharon je znala da su prije tragedije Steve i Nina živjeli u kući tek nekoliko tjedana i da je zato nisu uspjeli obnoviti i urediti onako kako su namjeravali kada su je kupili.
Parkirala je tik uz stube na trijemu i nesvjesno se pripremila na gostoljubivi doček gospode Lufts i na Neilovu hladnoću s kojom ju je dočekivao. Ali, ovo će biti posljednje. Na tu se pomisao osjetila još potištenije.
Gospođa Lufts očito ju je očekivala. Ulazna su vrata bila odškrinuta i Sharon je izašla iz automobila.
- Gospođice Martin, drago mi je da se opet vidimo. - Zdepasto tijelo gospođe Lufts zakrčilo je vrata. Njezino je sitno lice bilo nekako vjeveričje, sa živahnim, radoznalim očima. Na sebi je imala topao crven vuneni kaput, a na nogama kaljače.
- Pozdrav, gospođo Lufts - rekla je Sharon i prošla pokraj nje u kuću. Gospođa Lufts imala je običaj stajati blizu osobe s kojom razgovara i Sharon je osjetila nekakvu nelagodu. Odmaknula se tek toliko da Sharon može šmugnuti mimo nje.
-E, baš lijepo od vas da ste došli -rekla je gospođa Lufts.
- Dajte da vam uzmem pelerinu. Volim pelerine. U njima smo tako ženstvene i ljupke, zar ne?
Sharon je svoju džepnu knjigu i torbu sa stvarima koje je ponijela za noć odložila u predsoblju. Skinula je rukavice.
- Da, bit će da je tako. Nikada mi to nije palo na pamet. - Pogledala je u dnevni boravak.
- Oh...
Neil je prekriženih nogu sjedio na sagu, oko njega su ležali časopisi, a u rukama je imao tupe škare. Njegova kosa boje pijeska bila je ista kao Steveova; padala mu je na čelo, a njegov pognuti vrat izgledao je tanak i krhak. Ispod smeđe-bijele flanelske košulje nazirala su se njegova koščata ramena. Bio je blijed i mršav, a izrazito krupne smeđe oči pune suza obrubljivalo je crvenilo.
- Neile, pozdravi Sharon - naredila je gospođa Lufts. Podigao je pogled: - Pozdrav, Sharon - rekao je tiho, dršćućim glasom.
NEZNANAC TE GLEDA
20
Izgledao je tako malen, tako mršav i jadan.
Sharon bi ga najradije zagrlila i stisnula uza se, no znala je da bi ga time oneraspoložila.
Gospođa Lufts zavrtjela je glavom.
- Da mi je znati što je sad. Iz čista mira počeo je plakati. I neće mi reći zašto. Čovjek nikad ne zna što se mota po toj glavici. Možda vi i njegov tata uspijete nešto izvući. - Povišenim glasom povikala je:
- Billeee!
Sharon je odskočila, a u ušima joj je odzvanjalo. Hitro je ušla u dnevni boravak i stala pred Neila.
- Što to izrezuješ? upitala je.
- Samo neke dosadne slike sa životinjama - odgovorio je Neil i ne pogledavši je. Znala je da se srami što ga vidi uplakana. - Kako bi bilo da najprije donesem sebi čašicu sherryja, a onda ti malo pomognem? Bi li što popio, Coca-Colu?
- Ne. - Neil je oklijevao, a onda nerado rekao:
- Hvala. - Samo se poslužite - rekla je gospođa Lufts. - Osjećajte se kao kod kuće. Znate gdje što stoji. Kupila sam sve što je napisao gospodin Peterson, odreske, salatu, šparoge i sladoled. Sve je u hladioniku. Ne zamjerite što toliko žurim, ali prije kina htjeli bismo još otići na večeru. Bille...
- Evo me, Dora. - U glasu mu se osjećalo da je loše volje. - Bill Lufts došao je iz podruma. - Provjerio sam još prozore rekao je. - Htio sam se uvjeriti da su svi zatvoreni. Dobra večer, gospođice Martin.
- Dobra večer, gospodine Lufts - Bio je niska rasta, s jakim vratom. Bilo mu je malo preko šezdeset godina i gledao ju je vodenkasto plavim očima. Na obrazima i nosu vidjele su se izdajničke kapilare. Sharon se sjetila da je Steve zabrinut zbog toga što Bill toliko pije.
- Bille, daj požuri. - U glasu njegove žene osjećala se nestrpljivost.
- Znaš koliko mrzim jesti na brzinu. Zakasnit ćemo. Ionako me izvedeš jedino kad nam je godišnjica, pa bi stvarno mogao malo požuriti.
- No, dobro, dobro - Bill je duboko uzdahnuo i kimnuo Sharon.
- Vidimo se poslije, gospođice Martin.
- Lijepo se provedite. - Sharon je pošla za njim u predsoblje.
- I, da, čestitam godišnjicu.
- Bille, uzmi šešir. Na smrt ćeš se prehladiti... Kako? Ah, hvala, gospođice Martin. Tek kad sjednem i u miru nešto pojedem počet ću slaviti. Sad, sa svom tom strkom...
- Dora, ti si rekla da želiš u kino...
-No, dobro. Sve sam uzela. Lijepo se provedite vas dvoje. Neile, pokaži Sharon svoje ocjene. Stvarno bistar dečko i stvarno marljiv, je li tako, Neile? Dala sam mu nešto malo da izdrži do večere, ali jedva da je okusio. Jede kao vrabac. No, dobro, Bille, dolazim.
Napokon su otišli. Prije no što je za njima zatvorila vrata, Sharon se stresla kada je u predsoblje ušao leden zimski zrak. Otišla je u
NEZNANAC TE GLEDA
21
kuhinju, otvorila hladionik i uzela iz njega bocu bristolskoga sherryja. Oklijevala je, a potom uzela i mlijeko. Neil j e rekao da ne želi ništa, ali pripravit će mu ipak vruć kakao.
Pristavila je mlijeko i ogledala se oko sebe. Gospođa Lufts silno se trudila, ali nije bila dobra domaćica i kuhinja je izgledala nekako neuredna. Na radnoj plohi oko tostera bile su mrvice. Ploču štednjaka trebalo bi temeljito izribati. Doista, cijelu bi kuću trebalo urediti i počistiti.
Steveov je vrt bio okrenut prema Long Island Soundu. »Posjekla bih sva ta stabla koja zaklanjaju pogled«, pomislila je Sharon. »I obzidala bih stražnju verandu i spojila je s dnevnim boravkom, s prozorima od poda do stropa, srušila bih većinu zidova i dala napraviti bar...« Brzo se zaustavila. »Mene se to ne tiče. Jednostavno, kuća i Neil pa i sam Steve izgledaju zapušteno.«
Nema ona pravo to mijenjati. Pomisao na to da se sa Steveom neće više vidati, da neće čekati njegov telefonski poziv, da više neće osjetiti zagrljaj njegovih snažnih, nježnih ruku, da više neće vidjeti onaj njegov bezbrižni osmijeh koji mu ozari lice kad mu kaže nešto zabavno, ispunila ju je osjećajem prazne usamljenosti. Tako se osjeća čovjek kada zna da mora ostati bez onoga koga voli, pomislila je. Kako se osjeća gospođa Thompson, koja zna da prekosutra mora umrijeti njezino jedino dijete?
Imala je njezin telefonski broj. Razgovarala je s njome kada se odlučila zauzeti za Ronov slučaj. Tijekom posljednjeg putovanja više ju je puta nazivala. Htjela ju je obavijestiti o tome kako su mnogi važni ljudi obećali obratiti se guvernerki Green i tražiti pomilovanje. Ali, nikada je nije bilo kod kuće. Možda zato što je gospođa Thompson imala mnogo posla s prikupljanjem potpisa za pomilovanje u okrugu Fairfiels.
Jadnica. Kada ju je Sharon prije odlaska posjetila, bila je puna nade. A kada je shvatila da Sharon sumnja u Ronovu nedužnost, veoma se uznemirila.
Ali, koja bi majka povjerovala da je njezin sin sposoban ubiti? Možda je gospođa Thompson sada kod kuće, možda bi joj pomoglo da s nekim razgovara. S nekim, tko se trudi spasiti Ronalda.
Sharon je smanjila plinski plamen pod posudom s mlijekom, otišla do telefona na zidu i okrenula brojčanik. Javila se odmah nakon prve zvonjave. Glas gospođe Thompson bio je iznenadujuće tvrd.
- Molim.
- Gospođo Thompson, ovdje Sharon Martin. Osjetila sam potrebu da vas nazovem. Morala sam vam reći koliko mi je žao i upitati vas mogu li vam kako pomoći...
- Dovoljno ste učinili, gospođice Martin. - Gorčina u ženinu glasu osupnula je Sharon.
- Bude li moje dijete u srijedu moralo umrijeti, znajte da ću vas za to smatrati krivom. Molila sam vas da se ne miješate.
NEZNANAC TE GLEDA
22
- Gospođo Thompson... Ne razumijem što želite reći...
- Želim reći da ste u svakom članku stalno iznova pisali da nema nikakve sumnje o njegovoj krivnji, ali da nije u tome stvar. Ali, gospođice Martin, upravo u tome jest stvar! - Njezin je glas postao piskutav.
- U tome jest stvar. Mnogi ljudi koji poznaju moga sina znaju da on nikome ne bi naudio. Svi su se oni trudili da dobije pomilovanje. Ali vi... vi ste prisilili guvernerku da ne preispita njegov slučaj na toj osnovi... Mi još pokušavamo i vjerujem da će nam Bog pomoći. Ali ako moj sin umre, mislim da neću biti odgovorna za ono što bih vam mogla učiniti.
Veza se prekinula. Sharon je s nevjericom zurila u slušalicu, koju je držala u ruci. Je li moguće da gospođa Thompson doista misli da... Obamrlo, objesila je slušalicu na vilicu.
Mlijeko u posudi gotovo je vrilo. Mehanički je posegnula za kutijom kakaa u ormariću i istresla punu žlicu u šalicu. Zatim je ulila mlijeko i promiješala, a posudu stavila u sudoper.
Sva osupnuta zbog napada koji je doživjela od gospođe Thompson, krenula je prema dnevnom boravku.
Na vratima se začulo zvono.
Neil je jurnuo prema vratima prije nego što ga je mogla zadržati.
- Možda je tata - rekao je s olakšanjem.
Ne želi biti sam sa mnom, pomislila je Sharon. Čula je kako otključava dvostruku bravu i prožeo ju je osjećaj zebnje.
- Neile, čekaj malo - povikala je. - Pitaj, tko je. Tata sigurno ima svoj ključ.
Brzo je odložila kakao i čašu sa sherryjem na stolić pokraj kamina i potrčala u hodnik.
Neil ju je poslušao. Jedna mu je ruka bila na kvaki, oklijevao je, ali je upitao:
- Tko je?
- Je li Bill Lufts tu? Donio sam generator koji je naručio za čamac gospodina Petersona.
- Ah, u redu je - rekao je Neil. - Gospodin Lufts očekuje taj generator.
Pritisnuo je kvaku i počeo otvarati kada su se vrata silovito otvorila da je Neil poletio prema zidu. Sharon je zapanjeno gledala kako muškarac ulazi u predsoblje i u sekundi zatvara vrata za sobom. Neil je hvatao zrak i pao na pod. Sharon je nagonski pritrčala k njemu. Pomogla mu je ustati, obgrlila ga rukom i okrenula se prema muškarcu.
U svijest su joj se urezale dvije stvari: žar u strančevim očima i malen pištolj s dugom cijevi, koji joj je uperio u glavu.
NEZNANAC TE GLEDA
23
.
Sastanak u sobi za sastanke časopisa Events trajao je do sedam i deset minuta. Glavna tema bio je tek objavljeni Nielsonov izvještaj, koji je bio iznimno povoljan. Dva od tri visokoškolski naobražena ispitanika u dobi od dvadeset pete do četrdesete godine, koji su se uključlili u ispitivanje, daju prvenstvo Eventsu pred Timeom ili Newsweekom. Osim toga, prodaja je veća od lanjske za petnaest posto, a nova mreža oglašavanja dobro djeluje.
Na kraju sastanka ustao je izdavač Bradley Robertson.
Mislim da svi možemo biti vrlo ponosni na te podatke - rekao je.
- Gotovo tri godine naporno smo radili, ali očito nam je uspjelo. Danas nije lako prodrijeti s novim časopisom i htio bih istaknuti da je stvaralački doprinos Stevea Petersona bio odlučujući za naš uspjeh.
Nakon sastanka se Steve s izdavačem spustio dizalom u prizemlje.
- Hvala još jedanput, Brade -rekao je. -Bili ste vrlo velikodušni.
Stariji je muškarac slegnuo ramenima.
- Rekao sam istinu. Uspjelo nam je, Steve. Uskoro ćemo moći razgovarati i o pristojnoj plaći. Znam da vam nije bilo lako.
Steve se sumorno nasmiješio.
- Ne, nije mi bilo lako. Vrata dizala otvorila su se u glavnom predvorju.
- Laku noć, Brade. Moram požuriti. Morao bih na sedamdeset trojku...
-Pričekajte trenutak, Steve. Vidio sam vas prije podne na televiziji, u emisiji Todory.
- Da.
- Mislim da ste bili izvrsni, ali i Sharon je bila sjajna. I moram priznati da se osobno slažem s njezinim mišljenjem.
- Mnogi se slažu.
- Sviđa mi se, Steve. Iznimno je bistra i savršeno izgleda. I prava je dama.
- Slažem se.
- Steve, znam koliko ste toga lošega morali proći posljednjih nekoliko godina. Ne bih se htio miješati, ali Sharon bi bila prava žena za vas... I za Neila. Ne dopustite da vas razdvajaju različita stajališta.
- Volio bih da se to ne dogodi -mirno je odgovorio Steve. -Usto, sada ću joj moći ponuditi nešto više od skromnog života s tuđom obitelji.
- Vraški je sretna s vama dvojicom, vama i Neilom?! Dođite, moj je auto tu vani. Odvest ću vas do Grand Centrala.
- Sjajno. Hvala lijepa. Sharon je kod mene doma i ne bih želio propustiti vlak.
Bradleyjeva je limuzina stajala pokraj vrata. Vozač se spretno probijao prometnu gužvu u središtu grada. Steve se naslonio natrag i nesvjesno uzdahnuo.
- Izgledate umorno, Steve. Mislim da vas je izmučilo to smaknuće.
- Steve je slegnuo ramenima.
NEZNANAC TE GLEDA
24
- I jest. Naravno, sada se vraćaju uspomene. Sve novine u Connecticutu iznova prežvakavaju... Nininu smrt. Znam da o tome razgovaraju i djeca u školi. Brine me da i Neil sluša o tome. Užasno mi je žao Thompsonove majke... a i njega.
- Zašto ne biste uzeli Neila i pošli nekamo na nekoliko dana, dok se sve to ne slegne?
Steve je razmišljao.
- Možda bi to zbilja bilo dobro. Možda bi bilo dobro, da.
Limuzina se zaustavila u Aveniji Vanderbilt, pred ulazom u Grand Central. Bradley Robertson zavrtio je glavom.
- Premladi ste da biste se sjećali, Steve, ali u tridesetima je postaja Grand Central bila središte prometa u cijeloj državi. Postojale su čak i radijske reklame... - Zatvorio je oči. - »Grand Central Station, križište milijuna života...« Tako su je oglašavali.
Steve se nasmijao. - A onda je došlo doba jumbo jeta. Otvorio je vrata. - Hvala vam za vožnju.
Vadeći iz džepa mjesečnu kartu, brzo je pošao dolje na peron. Do polaska vlaka bilo je još pet minuta. Odlučio je nazvati Sharon. Reći će joj da je već na postaji i da će sigurno uhvatiti vlak u pola osam.
Slegnuo je ramenima. Ne zavaravaj se, pomislio je. Samo želiš razgovarati s njome kako bi se uvjerio da se nije predomislila, da je zaista došla. Ušao je u telefonsku govornicu. Nije imao dovoljno sitniša, zato je zvao na račun svoga kućnoga telefona.
Telefon je zvonio. Jednom, dvaput, tri puta...
Javila se telefonistica:
- Telefon zvoni, ali nitko se ne javlja.
- Netko mora biti kod kuće. Pokušajte ponovno, molim vas.
- Svakako, gospodine.
Zvuk u slušalici bio je prodoran. Nakon petog zvonjenja ponovno se oglasila telefonistica:
- Nitko se ne javlja, gospodine. Možete li nazvati malo kasnije?
- Molim vas, provjerite broj. Jeste li sigurni da ste zvali 203-565-1313?
- Ponovno ću birati, gospodine.
Steve je gledao u slušalicu u ruci. Kamo bi mogla otići? Ako Sharon nije došla, možda su Luftsovi zamolili Perryjeve da Neila uzmu k sebi?
Ne. Da je odlučila ne doći k njemu, Sharon bi mu to javila telefonom. Da nije Neil dobio astmatični napad? Jesu li ga morali ponovno odvesti u bolnicu?
Napadaj ga ne bi začudio, osobito ako je u školi čuo kako govore o smaknuću Ronalda Thompsona.
U posljednje vrijeme Neil ima česte noćne more.
Bila je minuta do pola osam. Vlak polazi za minutu. Pokuša li nazvati liječnika, bolnicu ili Perryjeve, propustit će vlak i sljedeći će morati čekati četrdeset pet minuta.
NEZNANAC TE GLEDA
25
Možda nešto ne valja s telefonskim vezama, možda su potrgane zbog oluje. Ne bi bilo prvi put.
Steve je počeo birati broj Perryjevih, no onda se predomislio. Objesio je slušalicu i dugim, brzim koracima pošao prema vlaku. Preskakao je po dvije stube i stigao na peron upravo u trenutku kad su se vrata na vlaku već zatvarala.
U istome trenutku, pokraj telefonske govornice iz koje je izašao prošli su neki muškarac i žena. Žena je na sebi imala dug, iznošen kaput sive boje. Na glavi je nosila prljav plavkasti rubac. Muškarac ju je držao ispod ruke. U drugoj ruci nosio je tešku torbu vojničko zelene boje.
Sharon je zurila u snažne ruke koje su držale pištolj, u oči koje su sijevale amo-tamo, po dnevnom boravku, po stubištu, po njezinu tijelu.
- Što hoćete? - prošaptala je. Osjetila je kako se Neil u njezinu zagrljaju grčevito trese. Jače ga je stisnula k sebi.
- Vi ste Sharon Martin. - Zvučalo je kao izjava. Glas je bio jednoličan, bez naglasaka. Sharon je osjetila kako joj srce tuče, grlo joj se stegnulo. Pokušala je progutati slinu.
- Što hoćete? - ponovila je. - U Neilovu disanju čulo se pištanje. Je li se toliko prestrašio, da će dobiti astmatični napad? Nasilniku mora nešto ponuditi.
- U torbici imam devedeset dolara...
- Tišina!
Na bezbrižno izgovorenu riječ sledila se. Stranac je spustio na pod torbu, koju je bio donio sa sobom. Bila je to velika vojnička torba za nošenje opreme. Posegnuo je u džep i izvadio špulu debeloga konca i rolu široka zavoja. Bacio ih je pokraj nje.
- Zavežite malom oči i svežite ga - zapovjedio je.
- Ne! To neću učiniti!
- Bolje bi vam bilo!
Sharon je pogledala Neila. Zurio je u muškarca. Njegove su oči bile mutne, zjenice goleme. Sjetila se da je nakon majčine smrti bio duboko potresen i u šoku.
- Neile, ja... - Kako da mu pomogne, kako da ga ohrabri?
- Sjedni. - Neznančev glas bio je oštar. Dječak je molećivo pogledao Sharon, a onda poslušno sjeo na najdonju stubu.
Sharon je kleknula pokraj njega.
- Neile, ne boj se. Uz tebe sam. - Drhtavom rukom uzela je zavoj, omotala ga preko njegovih očiju i svezala ga na zatiljku?.
Pogledala je prema uljezu, koji je gledao Neila. Pištolj je bio uperen u nju. Čula je škljocaj. Neila je povukla k sebi i zakrila ga svojim tijelom. - Ne, ne... Nemojte!
NEZNANAC TE GLEDA
26
Uljez ju je pogledao i polako spustio ruku. Opustio je stisak i pištolj je ostao visjeti u njegovoj ruci. Ubio bi ga, pomislila je. Spreman ga je ubiti...
- Svežite dečka, Sharon. - U zapovijedi se mogao naslutiti prizvuk bliskosti.
Poslušala ga je i svezala Neilova zapešća. Drhtavim rukama pokušala je pustiti da povez bude što labaviji, kako ne bi prekinuo krvotok. Nakon što je svezala zapešća, čvrsto ga je primila za ruku.
Stranac je prošao pokraj nje i nožem odrezao zavoj.
Požurite... svežite mu noge!
U njegovu je glasu osjetila nestrpljivost i oštrinu. Brzo ga je poslušala. Neilu su se tresla koljena. Svezala mu je gležnjeve i napravila čvor.
- Zavežite mu usta!
- Ugušit će se! Ima astmu... - Prosvjed joj je zamro na usnama. Muškarčevo je lice bilo nekako drukčije, bljeđe, napetije. Visoko postavljene jagodice udarale su pod napetom kožom. Hvatala ga je panika. Prisilila se i zavezala Neilu usta, ostavljajući povez toliko nezategnutim koliko se usudila. Kad se samo Neil ne bi opirao...
Rukom ju je odgurnuo od djeteta. Pala je na pod. Muškarac se nagnuo nad nju. Koljenom joj je pritisnuo leđa i pritisnuo je o pod. Ruke joj je povukao natrag. Osjetila je kako joj se uže urezuje u zapešća. Otvorila je usta da bi se pobunila, a onda je osjetila kako joj u usta gura krpu. Preko njih zavezao je zavoj i svezao ga na zatiljku.
Nije mogla disati. Molim vas... Ne... Njegove su ruke kliznule preko njezinih bedara i na trenutak zastale. Zatim joj je svezao noge, osjetila je kako se uže usijeca u meku kožu čizama.
Potom ju je podigao. Glava joj je pala unatrag. Što namjerava učiniti?
Ulazna su vrata bila otvorena. Hladan, vlažan zrak ošinuo joj je lice. Bila je teška pedeset pet kilograma, a otmičar je jurio niz skliske stube kao da nosi perce. Bilo je tako mračno. Zacijelo je ugasio sva vanjska svjetla. Ramenom je udarila u nešto tvrdo, metalno. Automobil. Pokušala je duboko udahnuti kroz nosnice, priviknuti se na tamu. Mora se umiriti, odagnati paniku, misliti.
Škripa otvaranja vrata. Sharon je osjetila da pada. Glavom je udarila u otvorenu pepeljaru. Pala je na pljesnivi, smrdljivi pod i udarila se u koljena i laktove. U stražnjem je dijelu automobila.
Slušala je škripu koraka koji se udaljavaju. Muškarac se vraća u kuću. Neil! Što će mu učiniti? Mahnito je potegnula i pokušala odvezati ruke. Presjekla ju je bol. Gruba vrpca usjekla joj se duboko u zapešća. Sjetila se kako je uljez piljio u Neila i pritisnuo obarač na pištolju.
Prolazile su minute. Dragi Bože, molim te... Koraci su škripali na pijesku i približavali se automobilu. Otvorila su se prednja vrata. Oči su joj se priviknule na tamu. Kroza sjenu, vidjela je njegove obrise. Nešto nosi... platnenu torbu. O, Bože, u torbi je Neil! U to je bila sigurna.
NEZNANAC TE GLEDA
27
Ušao je u automobil i torbu bacio na sjedalo, a zatim je spustio na pod. Sharon je čula tup udarac. Neil se udario. Možda se ozlijedio. Vrata su se zalupila. Zvuk koraka oko automobila. Otvorila su se vozačeva vrata, zatim se zalupila. Sjene su se pomaknule. Slušala je hripavo disanje. Nagnuo se prema njoj i gledao je.
Sharon je osjetila da je nešto palo na nju, nešto joj je ogreblo lice... Pokrivač ili kaput. Pomaknula je glavu i pokušala osloboditi lice zagušljivoga, kiselkastoga smrada ustajalog znoja.
Upalio je motor. Automobil je krenuo.
Usredotoči se na smjer. Zapamti svaku pojedinost. Policija će te poslije ispitivati o svakoj pojedinosti. Automobil je skrenuo u lijevo i nastavio cestom. Bilo je hladno, jako hladno. Sharon se tresla, a zbog drhtanja čvorovi su se još više zatezali i vrpce se još dublje usijecale u njezina zapešća i gležnjeve. Prestani se micati! Smiri se. Budi mirna. Ne prepuštaj se panici.
Snijeg. Ako još pada, neko će se vrijeme vidjeti tragovi. Ali ne. Snijeg je pomiješan s previše susnježice. Slušala je kako udara u prozore. Kamo ih vodi?
Krpa u ustima ju je gušila. Diši polako, na nos. Neil. Kako može disati u toj torbi? Ugušit će se.
Automobil je ubrzao. Kamo ih vodi?
Roger Perry gledao je kroz prozor svoje dnevne sobe u Driftwood Laneu. Noć je ružna i kod kuće je tako ugodno. Primijetio je da u proteklih petnaest minuta snijeg pada sve gušće.
Čudno, cijeli ga dan muči neki osjećaj strepnje. Glenda se posljednjih nekoliko tjedana loše osjeća. To je to. Uvijek ju je zadirkivao da je jedna od onih sretnica, koje su sa svakim novim rođendanom sve ljepše i zdravije. Njezina kosa, sada posve srebrna, lijepo je isticala njezine oči, plave poput različka i čistu put. Dok su dječaci odrastali nosila je broj 14, ali sada je toliko smršavjela da joj je dovoljna osmica. U posljednjim godinama svog života želim biti vitka i lijepa, šalila se. Ali jutros, kada joj je donio kavu u postelju, učinila mu se na smrt blijeda, a obrazi su joj bili upali. S posla je nazvao liječnika i obojica su zaključila da je muči smaknuće, zakazano za srijedu. Njezino je svjedočenje pomoglo da osude mladića.
Roger je zavrtio glavom. Bila je to grozna priča. Grozna za to nesretno dijete, za svakoga tko je na bilo koji način povezan s time. Za Stevea... za maloga Neila... za majku nesretnoga Thompsona... Za Glendu. Glenda nije mogla podnijeti takvu napetost. Odmah nakon svjedočenja na suđenju, doživjela je srčani napad. Roger je potisnuo strah da bi je sljedeći napad mogao ubiti. Glendi je bilo tek pedeset osam godina.
NEZNANAC TE GLEDA
28
Sada, kada su im djeca odrasla, želio je stalno biti s njome. Ne bi znao živjeti bez nje.
Bilo mu je drago kada se napokon složila da uzmu kućnu pomoćnicu, koja bi dolazila svaki dan. Gospođa Vogler dolazila bi ujutro i radila bi svakoga radnog dana od devet do jedan. Glenda bi se tako mogla više odmarati i ne bi se morala baviti kućom.
Čuo je da je ušla u sobu i okrenuo se od prozora. U rukama je imala malen pladanj.
- Upravo sam htio natočiti - prigovorio je.
- Nije važno. Čini mi se da bi ti ovo godilo. - Dodala mu je čašu viskija i stala pokraj njega uz prozor.
- Da, godit će mi, hvala, draga. - Primijetio je da ona pije Coca-Colu. Kad mu se Glenda nije pridružila s koktelom prije večere, to je značilo samo jedno.
- Danas te boljelo u prsima? - Ali, to i nije bilo pitanje.
- Samo malo...
- Koliko si nitroglicerina uzela?
- Malo. Ništa ne brini, dobro mi je. Oh, pogledaj! Tu je nešto čudno.
-Što je?-Ne mijenjaj temu razgovora, pomislio je Roger.
- Steveova kuća. Vanjska su svjetla ugašena.
-Zato se meni činilo tako mračno-rekao je Roger. Zastao je.
- Kada sam stigao kući, Steveova su svjetla gorjela.
- Pitam se, zašto bi ih ugasili. - Glendin je glas zvučao uznemireno.
- Dora Lufts je tako živčana. Možda bi trebao skoknuti prijeko...
- Ah, ne bih išao, draga. Siguran sam da postoji neko jednostavno objašnjenje za ugašena svjetla.
Uzdahnula je.
- Valjda. Samo, znaš... Sve ono što se dogodilo... u posljednje mi vrijeme ne izlazi iz glave.
- Znam. - Utješno joj je položio ruku na rame i osjetio koliko je napeto njezino tijelo.
- No, sada sjedni i opusti se...
- Čekaj, Rogere, pogledaj! - Nagnula se naprijed.
- Sa Steveova parkirališta otišao je neki automobil. Prednja svjetla nisu upaljena. Pitam se, tko...
- Daj, prestani se brinuti i sjedni. - Rogerov je glas bio odlučan.
- Donijet ću malo sira.
- Brie je tamo, na stolu. - Nježno ju je gurnuo rukom u lakat, ali nije se osvrnula. Posegnula je u džep duge nabrane suknje i uzela iz njih naočale. Nataknula ih je i ponovno se nagnula naprijed i zagledala u mračne, samotne obrise kuće na drugoj strani ulice. Ali, automobil koji je vidjela na puteljku već je prošao mimo njezina prozora. Vozio je ulicom i nestajao u snježnom kovitlacu.
NEZNANAC TE GLEDA
29
»Sutra je novi dan.« Scarlett O'Hara, šćućurena na stubištu, s nadom u glasu promrmljala je posljednje riječi. Glazba je postala glasnija, prešla je u crescendo, a slika na platnu pretvarala se u dugi pogled na Taru.
Kada je glazba prestala i svjetla se u kinu upalila, Marian Vogler je uzdahnula. Takve filmove više ne znaju snimati, pomislila je. Čvrsto je odlučila da nastavak filma Zameo ih vjetar neće poći gledati. Sigurno bi bila razočarana.
Nevoljko je ustala sa sjedala. Vrijeme je za povratak na zemlju. Njezino se prijazno pjegavo lice ponovno uozbiljilo, išla je po strmom podu prekrivenom sagom prema stražnjem dijelu dvorane.
Svoj djeci treba nova odjeća. Baš dobro što se Jim složio da uzme posao domaćice.
Dogovorio se da će ga prijatelj voziti u tvornicu, a ona će uzeti automobil. Vozit će djecu u školu i imat će vremena pospremiti prije nego što ode k Perryjevima. Sutra će biti njezin prvi dan kod njih. Zbog toga je bila pomalo živčana. Dvanaest godina već ne radi... otkako se rodio mali Jim. Ali ako išta zna, zna besprijekorno održavati kuću.
Iz tople kinodvorane izašla je u žestoku hladnoću ožujske večeri. Stresla se, skrenula desno i ubrzala. Vjetar joj je nosio u lice sitnu soliku i snijeg. Podigla je pohaban krzneni ovratnik kaputa.
Automobil je na parkiralištu iza kina. Hvala bogu da su odlučili uložiti u popravak. Osam je godina star, ali još dobro izgleda. Jim je rekao da je bolje potrošiti četiristo dolara i urediti ga nego kupiti drugi, rabljeni, s kojim čovjek nikada ne zna kakav je.
Marian je hodala tako brzo da je pretekla većinu ljudi koji su izašli iz kina. Požurila je na parkiralište. Jim je obećao da će pripraviti večeru. Već je bila gladna.
Baš joj je dobro došao izlazak. Osjetio je njezinu potištenost, pa joj je rekao:
- Zbog tri dolara nećemo propasti. Ja ću ostati s djecom, a ti, dušo, uživaj u filmu i zaboravi na račune.
Njegove su joj riječi odjekivale u ušima, a onda je usporila i namrštila se. Bila je uvjerena da je automobil ostavila tamo, s desne strane. Sjećala se da je u retrovizoru vidjela oglas na izlogu banke, ono »Da, mi ćemo vam odobriti kredit«. Strašna stvar, pomislila je. Da, ako ti ne treba, ne, ako ti gori pod nogama.
Da, ovdje je parkirala. Tako je. Još vidi izlog banke, koji je sada osvijetljen, a reklama svijetli i kroz snijeg.
Deset minuta poslije Marian je nazvala Jima iz policijske postaje. Zadržavajući suze očaja koje su je gušile, jecala je:
Jime, Jime... Ne, ništa mi nije, ali Jime, netko... Neki gad ukrao nam je auto.
NEZNANAC TE GLEDA
30
Dok je vozio kroz gusti snijeg, u mislima je prelazio svoj naum. Otprilike sada otkrit će da nema auta. Žena će vjerojatno još neko vrijeme hodati unaokolo i pitati se nije li ga ostavila gdje drugdje. Onda će početi dozivati policiju ili će nazvati kući. Kada na radiju budu objavili obavijest za patrolna kola, on će biti izvan domašaja znatiželjnih murjaka Connecticuta.
Osim toga, nitko se neće polomiti zbog ove stare krntije. Kad čuju da je ukradeni automobil vrijedan nekoliko stotina dolara, policajci će samo okrenuti očima.
S njime je Sharon Martin! Od uzbuđenja, koža mu je sjala od znoja. Sjećao se vala vrućine, koji ga je preplavio kad ju je svezivao. Njezino je tijelo tako vitko, ali bedra i bokovi zaobljeni su i meki. Osjeća se to čak i kroz debelu vunenu suknju. Kad ju je nosio prema automobilu, bila je prestrašena i držala se neprijateljski, ali bio je siguran da je glavu namjerno nagnula prema njemu.
Vozio je po cesti za Hutchinson River Parkway, a zatim po kružnoj cesti prema Henry Hudson Parkwayu. Na cesti, jer je promet bio gust, osjećao se sigurnim. Ali, kada se približavao autocesti West Side prema Manhattanu, već se uznemirio. Što ako već traže ukradeni automobil!
Automobili su miljeli. Budale. Boje se skliske ceste, ne usuđuju se riskirati. Zbog njih kasni, zbog njih će imati teškoće. Udaranje u jagodičnoj kosti postalo je jače. Dodirnuo ju je prstom. Mislio je da će do sedam doći na postaju, barem prije nego što se prorijedi gužva. Tada bi bili manje uočljivi.
Kada je skrenuo s autoceste West Side i ušao u Četrdeset šestu ulicu, bilo je već sedam i deset. Vozio je prema istoku, a potom brzo skrenuo na puteljak sa skladištem. Tu nema čuvara... Treba mu još samo minuta.
Zaustavio je automobil i ugasio svjetla. Kada je otvorio vrata, u lice i oči puhnuo mu je pršav, suh snijeg. Hladno je. Tako je prokleto hladno.
Krajnje pribran, pogledom je prešao po mračnom parkiralištu. Kada se uvjerio da je sve u redu, prišao je prtljažniku i podigao kaput, kojim je pokrio Sharon. Osjetio je da mu upućuje prijekoran pogled. Tiho se nasmijao, izvukao malen fotoaparat i fotografirao je. Iznenadni ju je bljesak zaslijepio. Zatim je iz unutarnjeg džepa izvadio baterijsku svjetiljku u obliku pera, spustio ruku u automobil i upalio je.
Uski snop svjetlosti namjerno je uperio u Sharonine oči. Lagano ga je pomicao amo-tamo, nekoliko centimetara od njezina lica, dok nije čvrsto zatvorila oči i pokušala okrenuti glavu.
Dobro se osjećao dok ju je tako dražio. Nakratko se bezglasno nasmijao, zgrabio je za ramena i prisilio da se okrene na trbuh. Brzim potezima noža presjekao je vrpce kojima je bila svezana, najprije na zapešćima, zatim na nogama. Čuo je tih uzdah, prigušen krpom koju je imala u ustima. Tijelo joj se treslo...
NEZNANAC TE GLEDA
31
- To je već bolje, zar ne, Sharon? - šapnuo je. - Sada ću ti osloboditi usta. Pisneš li, pozdravi se s malim. Je li to jasno? Nije čekao da potvrdno kimne. Prerezao je krpu na njezinu
zatiljku. Sharon je ispljunula gazu iz usta. Očajnički se trudila da ne počne jaukati.
- Neil... molim vas... -Njezin je šapat bio gotovo nečujan.
- Ugušit će se...
- To ovisi o tebi. - Stranac ju je izvukao van i podigao na noge tik pokraj automobila. Osjećala je snijeg na licu. Bila je tako slaba. Mišići u rukama i nogama boljeli su je od grčeva. Posrnula je, ali on ju je zgrabio.
- Odjeni ovo. - Glas je sada bio drukčiji... Zapovjedan i nestrpljiv.
Ispružila je ruku i napipala prljavu, grubu tkaninu: kaput, koji je bio prebacio preko nje. Podignula je ruku. Muškarac ju je ogrnuo kaputom i drugu joj ruku ugurao u rukav.
- Zaveži ovaj šal.
Doimao se tako prljavim. Pokušala ga je složiti. Bio je prevelik za nju, vunen. Nekako ga je uspjela svezati pod bradom.
- Vrati se u auto. Što brži budemo, brže ćeš dečku odvezati usta. - Grubo ju je gurnuo na prednje sjedalo. Vojnička je torba bila na podu. Pokušala je sjesti tako da čizmama ne udari u torbu. Sagnula se i popipala torbu rukama. Prešla je rukama preko grube tkanine i osjetila Neilovu glavu. Opazila je da vrpca nije dokraja stegnuta. Barem ima zraka!
- Neile, Neile, tu sam. Sve će biti dobro, Neile...
Je li se pomaknuo? O, Bože, ne daj da se uguši. Neznanac je brzo obišao automobil. Sjeo je za upravljač i okrenuo ključ. Automobil je polako krenuo naprijed.
U gradskom smo središtu! Ta je spoznaja šokirala Sharon. Mora se pribrati. Mora biti mirna i činiti sve što joj kaže. Automobil se približavao Broadwayu. Vidjela je sat na Times Squareu, pokazivao je sedam i dvadeset minuta. Tek sedam i dvadeset!
Sinoć je u to doba stigla kući iz Washingtona. Otuširala se, presvukla, stavila odreske u pećnicu i popila čašicu Chablisa. Bila je umorna i napeta i htjela se opustiti prije nego što počne pisati članak.
Pomislila je na Stevea, kako joj je u posljednja tri tjedna otkako se nisu vidjeli bolno nedostajao.
Nazvao je. U njegovu je glasu osjetila neobičan spoj zadovoljstva i tjeskobe. Razgovor je bio kratak, gotovo neosoban. »Bok... Samo sam se htio uvjeriti da si stigla. Čujem da je u Washingtonu grozno vrijeme i da dolazi k nama. Vidimo se u televizijskom studiju.« Zatim je zastao i dodao: »Nedostajala si mi. Ne zaboravi da sutra navečer dolaziš k nama.«
Spustila je slušalicu, a potreba da ga vidi postala je još jača nakon razgovora. A opet, osjećala se nekako razočarano i zabrinuto. Što
NEZNANAC TE GLEDA
32
zapravo želi? I što će on pomisliti kada dođe kući i shvati da je nema? Oh, Steve!
Stali su na semaforu u Šestoj aveniji. Mimo njih prošao je policijski automobil. Sharon je gledala mladoga vozača u odori, koji je navukao kapu na čelo. Pogledao je kroz prozor i pogledi su im se sreli. Sharon je osjetila da automobil ponovno kreće. Netremice je gledala u policajca, željela je da on ne skine pogled s nje, da shvati kako nešto nije u redu.
Na boku je osjetila oštar ubod. Pogledala je i vidjela da neznanac ima u ruci nož.
- Počnu li nas sada slijediti, ti si prva - rekao je.
- A i za malog će ostati dovoljno vremena.
U njegovu je glasu osjetila ledenu ravnodušnost. Patrolna su kola bila neposredno iza njih. Odjednom je počelo treptati modro svjetlo. Oglasila se sirena.
- Ne! Molim vas...-Policijski je automobil projurio pokraj njih i izgubio se na ulici.
Skretali su prema jugu, u Petu aveniju. Pješaka gotovo uopće nije bilo. Vrijeme je bilo ledeno, padao je snijeg i hodanje po New Yorku bilo je po takvu vremenu odveć neugodno.
Automobil je naglo skrenuo u Četrdeset četvrtu ulicu. Kamo ih vodi? Četrdeset četvrta ulica završava kod postaje Grand Central. Zar on to ne zna?
Vozio je dvije ulice dalje prema Aveniji Vanderbilt i skrenuo na desno. Parkirao je pokraj ulaza u Hotel Biltmore, točno naspram kolodvora.
- Izlazimo - rekao je, a glas mu je bio tih.
- Idemo na peron. Hodat ćeš uz mene. Ništa ne pokušavaj! Ja ću nositi torbu, a ako netko nešto opazi, dečka čeka nož. - Pogledao je prema Sharon. Oči su mu ponovno sjale. Na licu mu je igrao mišić.
- Jasno?
Kimnula je. Može li ga Neil čuti?
- Pričekaj malo. - Gledao je u nju. Posegnuo je u pretinac i izvadio sunčane naočale.
- Stavi ih.
Otvorio je vrata, pogledao unaokolo i brzo izašao. Ulica je bila pusta. Pred postajom je stajalo samo nekoliko taksija. Činilo se da ih nitko ne vidi...
Vodi nas na vlak, pomislila je Sharon. Prije nego što nas itko počne tražiti, bit ćemo već kilometrima daleko!
Osjetila je na lijevoj ruci kako je nešto bode. Prsten! Starinski prsten s mjesečevim kamenom, koji joj je za Božić darovao Steve... Dok je bila vezana, okrenuo se na stranu. Zlatna rozeta s kamenom urezivala joj se u meso. Gotovo ne razmišljajući, Sharon je skinula prsten. Prije nego što su se otvorila vrata na njezinoj strani, imala je još toliko vremena da ga ugura u jastuke na sjedalu.
NEZNANAC TE GLEDA
33
Nesigurno je izašla na skliski pločnik. Muškarac ju je rukom zgrabio za zapešće i pozorno pogledao unutrašnjost automobila. Brzo se sagnuo, podigao gazu i tkaninu kojima joj je bio začepio usta, te komade vrpce koji su ostali kad ju je oslobodio. Sharon je zadržala dah. Nije našao prsten.
Sagnuo se, podigao vojničku torbu, čvrsto stegnuo vrpcu i svezao krajeve. U zatvorenoj torbi, Neil se može ugušiti.
- Gledaj. - Zurila je u oštricu noža u njegovoj ruci, koji je bio gotovo potpuno skriven u širokom rukavu kaputa.
Okrenut je točno prema dječakovu srcu. Pokušaš li što, mali je gotov.
- Idemo sad! - Drugom rukom pridržavao ju je za lakat. Prisilio ju je da uhvati njegov korak i prešli su preko ulice. Bili su muškarac i žena koji bježe s hladnoće na peron, ni po čemu osobito zamjetljivi, bezimeni, u jeftinoj odjeći i s platnenom torbom umjesto kovčega.
Iako je nosila sunčane naočale, Sharon je zažmirila na svjetlu na peronu. Stajali su u dvorani sa šalterima, pred glavnim peronom. Nekoliko metara lijevo bio je novinski kiosk. Prodavač je nezainteresirano gledao prema njima. Pošli su stubama do prve razine. Sharon je vidjela veliki Kodakov plakat, na kojemu je pisalo: »Zgrabi ljepotu svugdje gdje je nađeš...«
Bojala se da će se početi histerično smijati. Zgrabi? Zgrabi je? Sat. Znameniti sat iznad odjela informacija nasred perona. Sada je bilo teže vidjeti da su pred njim stavili staklo. Sharon je negdje bila pročitala da se u podnožju sata nalazi šest crvenih svjetala. Kada trepću, to je znak za policijsku jedinicu koja čuva postaju da se dignu na noge. Što bi oni mislili kad bi znali što se zapravo događa?
Bila je minuta do pola osam. Steve. Steve ide na vlak, koji polazi u pola osam. Upravo je sada ovdje... u vlaku na tom peronu, vlaku koji će otići za minutu. Steve, htjela bi viknuti... Steve...
Čelični prsti stegnuli su joj ruku.
- Tu dolje. - Gurnuo ju je prema stubama i zatim dolje, na donji peron. Gužva na kolodvoru već je prošla i nije bilo mnogo ljudi... Glavni je peron bio gotovo prazan, a stubama nije silazio nitko. Bi li trebala odglumiti pad, skrenuti pozornost? Ne... ne smije riskirati, ne sada, kada se nož može u trenu zariti u Neila...
Stigli su na nižu razinu. Na desnoj strani vidjela je ulaz u Oyster Bar. Prošli se mjesec sa Steveom tu našla na kratkom objedu. Sjedili su za pultom i jeli juhu od ostriga koja se pušila. Steve, nađi nas, pomozi nam...
Gurnuo ju je ulijevo.
- Idemo tamo dolje... Ne tako brzo... Pruga? 112. Pročitala je natpis: »Mount Vernon - 8:10.« Vlak je zacijelo upravo otišao. Zašto bi išao tamo?
Lijevo od brklje, koja je vodila do tračnica, Sharon je vidjela loše odjevenu staricu, koja je nosila vrećicu iz trgovine. Bila je ogrnuta
NEZNANAC TE GLEDA
34
muškom jaknom, a ispod je nosila dronjavu vunenu haljinu. Na nogama je imala naborane debele vunene čarape. Žena je gledala u nju. Je li shvatila da nešto nije u redu? - Hodaj dalje...
Išli su dolje prema peronu 112. Njihovi su koraci odjekivali po metalnim stubama. Žamor glasova je jenjao, a toplinu kolodvora zamijenio je vlažan, hladan zrak.
Peron je bio pust.
-Tu okolo. - Sada ju je vukao da hoda brže, oko platformi, gdje završavaju tračnice, niz sljedeću kosinu. Negdje u blizini kapala je voda. Kamo idu? Zbog tamnih naočala nije dobro vidjela. Ritmičan ropot... pumpa... pneumatska pumpa... Idu u dubinu željezničke postaje... duboko pod zemljom. Što će im učiniti? Slušala je drndajući zvuk vlakova... U blizini je zacijelo neki prolaz...
Betonsko se tlo i dalje spuštalo. Prolaz se proširio. Bili su na prostoru velikom kao pola nogometnog igrališta; gusto prepletene cijevi, šahtovi i bučni motori. Dvadesetak metara lijevo bilo je usko stubište.
- Tamo... požuri! - Sada je disao ubrzanije. Slušala je kako sopće iza nje. Penjala se stubama i nesvjesno brojala korake... deset... jedanaest... dvanaest. Stala je na uskom podestu, ispred debelih metalnih vrata.
- Odmakni se. - Osjetila je kako je pritišće njegovo teško tijelo i odmaknula se. Spustio je platnenu torbu i brzo je pogledao. Na slabom je svjetlu vidjela kako mu na čelu blistaju graške znoja. Izvukao je ključ i stavio ga u bravu. Ključ se uz škripanje okrenuo. Gurnuo je vrata i gurnuo je unutra. Kada je ponovno podigao torbu, čula je kako gunđa. Vrata su se za njima zatvorila. U vlažnoj tami čula je škljocaj prekidača.
Nakon pola sekunde, na stropu su zažmirkale prašnjave fluorescente svjetiljke.
Sharon se ogledala po prljavoj, vlažnoj prostoriji, po hrđavim sudoperima, po daskama obloženom dizalu, uleknutoj postelji i prevrnutom sanduku, po starom crnom kovčegu na podu.
- Gdje smo? Što namjeravate s nama? - Govorila je gotovo šaptom, ali je u prostoriji nalik na tamnicu njezine riječi pratila jeka.
Otmičar nije odgovorio. Gurnuo ju je naprijed i pohitao prema postelji. Odložio je vojničku torbu i protegnuo ruke. Sharon se spustila na koljena i počela brzo odvezivati vrpcu.
Napokon je razvezala čvor i povukla platno. Rastvorila je torbu i posegnula za malim, skvrčenim tijelom. Oslobodila je Neilovu glavu. Brzo se mašila za krpu koja mu je zatvarala usta i povukla je preko njegove brade.
Neil je hvatao zrak, disao je oštro i hripavo. Slušala je pištanje i osjećala kako mu se nadimlje prsni koš. Poduprla mu je glavu rukom i počela odvezivati povez preko očiju.
- Pusti to! - Zapovijed je bila oštra i gruba.
NEZNANAC TE GLEDA
35
- Molim vas! -povikala je.
- Bolestan je... Ima astmatični napad. Pomozite!
Pogledala je gore, a onda se ugrizla za usnu kako bi prigušila vrisak.
Nad vojničkim krevetom na zid su bile prikvačene tri velike slike.
Mlada žena trči, raširenih ruku, gleda preko ramena, na licu se vidi užas, usta su iskrivljena u krik.
Plavokosa žena podvinutih nogu leži pokraj automobila. Tamnokosi mladić rukom je grabi za grlo, a u njezinim je iskolačenim očima beskrajna praznina.
Nekoć davno Lally je bila učiteljica u Nebraski. Kada je napokon otišla u mirovinu, sama se uputila vidjeti New York. Kući se više nikada nije vratila.
Noć, kada je stigla na postaju Grand Central, bila je za nju prekretnica. Zbunjena i prestrašena, nosila je svoj jedini kovčeg po golemom Concoursu i podigla pogled. Stala je. Bila je jedna od rijetkih koji su odmah primijetili da je nebo na velikom nadsvođenom stropu naslikano naopako. Istočne su zvijezde bile na zapadu.
Glasno se nasmijala, a osmijeh je pokazao dva velika prednja zuba. Ljudi su pogledali prema njoj, a zatim produžili svojim putem. Neki su se na njezin smijeh nasmiješili. Kod kuće, kada bi vidjeli Lally kako gleda gore i smije se sama za se, sljedeći dan to bi znao cijeli grad.
Odnijela je kovčeg na garderobu i otišla se urediti u ženskom toaletu. Umila se, poravnala debelu bezobličnu suknju i zakopčala debeli pleteni pulover. Na kraju je počešljala kratku sijedu kosu, koja je uokvirivala njezino okruglo lice.
Sljedećih šest sati Lally je šetala po postaji i poput djeteta se radovala pri pogledu na mnoštvo užurbanih ljudi. Jela je na pultu jeftine zalogajnice, uz stakleni izlog kroz koji su se vidjeli hodnici koji vode prema hotelima, a zatim se ponovno vratila u glavnu čekaonicu.
Osupnuta, gledala je mladu majku kako doji uplakano dijete, zurila je u mladi par koji se strastveno grlio pred svima, pratila je kartašku igru četvorice muškaraca.
Mnoštvo pod nebeskim znakovima razrjeđivalo se, potom povećavalo i opet razrjeđivalo. Kada je bila gotovo ponoć, opazila je da je ostala još jedna skupina od šest muškaraca, a s njima je bila i sitna ženica, mala poput ptičice. Sjedili su zajedno i razgovarali poput starih prijatelja.
Žena je primijetila da ih gleda i prišla joj je.
- Ti si ovdje nova? - Glas joj je bio grub, ali prijazan. Lally je ženu već vidjela, iz koša za smeće uzela je novine.
- Da - rekla je.
- Imaš kamo otići?
NEZNANAC TE GLEDA
36
Lally je imala rezervaciju u Y, ali neki joj je osjećaj govorio da treba slagati.
- Ne.
- Tek si stigla?
- Da.
- Imaš novca?
- Ne mnogo. - Još jedna laž.
- Dobro, ne brini. Pokazat ćemo ti sve što treba. Mi smo ovdje stalni. - Rukom je pokazala prema skupini.
- Živite u blizini? - upitala je Lally.
Žena se nasmijala i otkrila pokvarene zube.
- Ne, mi živimo ovdje. Ja sam Rosie Bidwell.
U svoje nevesele šezdeset dvije godine Lally još nije imala blisku prijateljicu. Rosie Bidwell to je promijenila. Lally su uskoro primili u družinu. Oslobodila se kovčega i, poput Rosie, sve svoje stvari nosila je u vrećicama. Naviknula se na njihov način življenja, na sjedenje uz jeftinu hranu iz automata, na povremeno tuširanje u javnom kupalištu u Villageu, spavanje u jeftinim prenoćištima i hotelima u kojima se može prenoćiti za dolar ili u domu Vojske spasa.
Ili... u vlastitoj sobici na postaji Grand Central.
Bila je to tajna, koju Lally nije rekla ni Rosie. Bila je neumorna istraživačica i upoznala je svaki i najmanji kutić svoje postaje. Penjala se stubama iza narančastih vrata na peronima, lunjala je mračnim prostorima između tla gornje razine i stropa donjega perona. Našla je skriveno stubište koje povezuje dva ženska toaleta. Kada je donje stubište bilo zatvoreno zbog popravka, često bi se spustila tim stubištem i noć provela ondje, a da to nitko nije znao.
Čak je ulazila u tunel koji zijeva pod Avenijom Park. Kad bi vlak protutnjao, stisnula bi se uz betonski zid. Svoju je hranu dijelila s izgladnjelim mačkama, koje su se šuljale tunelom.
Ali, naročito ju je privlačio dio koji se nalazio u dubini postaje i koji su čuvari nazvali Sing-Sing. S njegovim pumpama i uređajima za prozračivanje, vjetrenim oknima i generatorima koji su brujali i škripali i cviljeli, osjećala se kao da je u samome srca svoje postaje. Neoznačena vrata na vrhu uskoga stubišta u Sing-Singu golicala su njezinu znatiželju. Oprezno, spomenula ih je Rustyju, čuvaru s kojim se sprijateljila. Rekao je da je to samo bijedna rupetina u kojoj su nekoć prali posuđe iz Oyster Bara i da ondje nema što tražiti. Ali, toliko je ga je gnjavila, dok nije popustio i pokazao joj prostor.
Bila je oduševljena. Pljesnivi strop i zidovi s kojih se ljuštila boja uopće joj nisu smetali. Svjetlo je radilo, a iz pipa nad sudoperima tekla je voda. Soba je imala čak i prostoriju sa zahodom. Odmah je znala da je to mjesto ono jedino što joj nedostaje, da će ispuniti njezinu potrebu za povremenom samoćom.
- Soba s kupaonicom - rekla je.
NEZNANAC TE GLEDA
37
- Rusty, dopusti mi spavati ovdje.
Vidjelo se da je zgranut.
- Ne dolazi u obzir! Zbog toga bih mogao izgubiti posao. -Ali toliko ga je moljakala, da joj je tu i tamo dopustio prenoćiti u sobi. Onda je jednoga dana na nekoliko sati posudila njegov ključ i dala napraviti vlastiti. Kada je Rusty otišao u mirovinu, potpuno je prisvojila taj prostor.
Lally je malo-pomalo donosila u sobu stvari koje su joj trebale: raskliman platneni vojnički ležaj, stari madrac i narančasti sanduk.
Počela je redovito dolaziti i to joj se najviše sviđalo: spavati u mrklome mraku, u dubini svoje postaje, slušati udaljeno klopotanje i lupanje vlakova, koje je s protokom noći postajalo sve tiše, a onda se pojačavalo s jutarnjom gužvom.
Ležeći na postelji, katkada je razmišljala o tome kako učenicima pripovijeda o Fantomu u operi. »A ispod te prekrasne, pozlaćene operne kuće bio je drugi svijet«, govorila je. »Svijet mračan i zagonetan, svijet hodnika, kanala i vlage, u kojemu se čovjek može skriti od svih.«
Jedini oblak na njezinu obzorju bio je izjedajući strah da će jednoga dana postaju srušiti. Kada je Odbor za spas Grand Centrala organizirao demonstracije, nenametljivo je stajala u kutu, ali kada je Jackie Onassis govorila o tomu da je Grand Central dio newyorške tradicije, koji se ne smije uništiti, Lally je glasno pljeskala.
Pa iako su uspjeli da Grand Central postane povijesnim spomenikom, Lally je znala da još ima mnogih koji bi ga rado srušili. O, Bože, ne daj moju postaju!
Tijekom zime nije boravila u sobi. Bilo je u njoj previše hladno i vlažno. No od svibnja do rujna ostajala je u njoj po dva puta na tjedan, točno toliko da je policajci ne ulove i da se u Rosie ne probudi znatiželja.
Prošlo je šest godina, šest najljepših godina u Lallynu životu. Upoznala je sve čuvare, prodavače novina, službenike na šalterima. Prepoznavala je lica redovitih putnika, znala je tko ide na koji vlak i kada. Poznavala je čak pijance, koji su po peronima hvatali posljednje noćne vlakove.
Toga ponedjeljka navečer Lally je srela Rosie u glavnoj čekaonici. Zimi ju je mučio težak artritis. Samo to ju je odvraćalo od odlaska u sobu. Ali, posljednji je put ondje bila prije šest mjeseci i iznenada je osjetila nesavladivu želju da ode onamo spavati. »Samo ću pogledati kako je unutra«, mislila je. »Ako nije prehladno, možda bih noćas mogla prespavati. Ali, vjerojatno se neće moći.«
Teška koraka, pošla je stubama na donji peron. Nije bilo mnogo Ijudi. Obazrivo je gledala oko sebe tražeći policajce. Nikako nije htjela riskirati da je vide kako ulazi u sobu. Ne bi joj dopustili da je zadrži, čak ni najbolji među njima. Ugledala je obitelj s troje djece. Svi su lijepo izgledali. Voljela je djecu i bila je dobra učiteljica. Kada bi završila lekciju, često se šalila na račun svojeg beskućništva i dobro se razumjela s djecom. Ali ne, ne bi voljela da se ti dani vrate.
NEZNANAC TE GLEDA
38
Upravo kada se počela spuštati prema peronu 112, pogled joj je privukla potrgana grimizna podstava što je visjela ispod staroga sivoga kaputa.
Lally je prepoznala kaput. Prošli tjedan probala ga je u nekoj trgovini rabljene odjeće u Drugoj aveniji. Dva ista takva sigurno ne mogu biti, ne s takvom podstavom. Postajala je sve znatiželjnija i počela je pažljivo promatrati lice žene u kaputu. Zapanjila se kada je shvatila da je mlada i lijepa. Vidjela je to iako je žena nosila rubac i tamne naočale.
Muškarac, koji je bio s njome... Lally ga je u posljednje vrijeme često viđala na postaji. Opazila je skupe kožnate čizme na ženinim nogama. Takve nose ljudi koji putuju vlakovima u Connecticut.
Čudan spoj, pomislila je. Iznošen kaput i takve čizme. Sada je bila još znatiželjnija i gledala je kako par prelazi peron. Torba koju je muškarac nosio činila se prilično teška. Kada je vidjela da idu dolje, prema peronu 112, namrštila se. Četrdeset minuta neće biti nikakva vlaka. Ludo, pomislila je. Zašto bi čekala na peronu? Tako je hladno i vlažno.
Slegnula je ramenima. Od toga neće biti ništa. Dok su oni na peronu, ne može u svoju sobu. Vidjeli bi je. Morat će čekati do sutra.
S filozofskim stoicizmom podnijela je razočaranje i krenula prema glavnoj čekaonici potražiti Rosie.
- Govori, Rone! Govori, bogamu! - Tamnokosi odvjetnik pritisnuo je dugme za snimanje. Dvojica muškaraca sjedila su na ležaju, a između njih stajao je kasetofon.
- Ne! - Ron Thompson je ustao, nemirno se ushodao po uskoj ćeliji i zagledao se kroz prozor s rešetkama. Brzo se okrenuo.
- Ovdje čak i snijeg izgleda prljav -rekao je. -Prljav, siv i hladan. Želite li to snimiti?
- Ne, ne želim. - Bob Kurner je ustao i položio ruke na mladićeva ramena.
- Rone, molim te...
- Čemu to? Čemu? - Usne devetnaestogodišnjeg mladića su drhtale. Izraz njegova lica se promijenio, iznenada je izgledao mlad i bespomoćan. Ugrizao se za usnicu i rukom protrljao oči.
- Bobe, učinio si sve što se dalo... Znam da jesi. Ali, sada se više ništa ne može učiniti.
- Ništa osim toga da guvernerki ponudim razlog za pomilovanje ili čak odgodu pogubljenja, Rone. Čak i odgodu, Rone...
- Ali, pokušali ste... Ona novinarka, Sharon Martin... Ako njoj nije uspjelo sa svim onim važnim potpisima koje je skupila...
- K vragu i ta prokleta Sharon Martin! - Bob Kurner stegnuo je šake.
NEZNANAC TE GLEDA
39
- K vragu sa svim tim dobročiniteljima, koji nemaju pojma što započinju! Rone, ona te je... Potpisivali smo peticiju, pravu peticiju, sa svim onim ljudima koji te poznaju, koji znaju da ti nikome ne bi mogao nauditi, a ona ide po cijeloj državi i govori da si naravno kriv, ali da ne smiješ umrijeti. Ona je guvernerki onemogućila da ti smanji kaznu - onemogućila.
- Zašto biste onda gubili vrijeme? Ako je sve uzalud, ako nema nade. Ne želim više o tome razgovarati!
- Ali moraš! - Bob Kurner pogledao je mladića u oči i glas mu se smekšao. U njima se ogledala otvorenost i iskrenost. Bob je pomislio na sebe kada mu je bilo devetnaest godina. Prije deset godina bio je student druge godine na Villanovi. Ron se namjeravao upisati na koledž, a umjesto toga umrijet će na električnoj stolici. Čak ni poslije dvije godine u zatvoru njegovo mišićavo tijelo nije oslabilo. Ron je u svojoj ćeliji redovito vježbao, bio je vrlo discipliniran. Ali izgubio je desetak kilograma i u licu je bio bijel poput krede.
-Gledaj -rekao je Bob. -Negdje mora biti nešto, što sam previdio...
-Ništa niste previdjeli.
- Rone, branio sam te. Ti nisi ubio Ninu Peterson, a ipak su te osudili. Kad bismo našli barem jedan dokaz za guvernerku, jedan valjan razlog zbog kojega bi ti mogla odobriti odgodu. Imamo četrdeset dva sata, samo još četrdeset dva sata.
- Upravo ste sad rekli da ne može ublažiti kaznu.
Bob Kurner se sagnuo i isključio kasetofon.
- Rone, ovo ti možda ne bih smio reći. Bog zna da je to long shot. Ali, poslušaj me. Kada su te osudili za smrt Nine Peterson, mnogi su mislili da si kriv i za druga dva nerazjašnjena umorstva. Znaš da je bilo tako.
- Već su me dovoljno ispitivali o tome...
-Išao si u školu s Carfollijevom. Za gospođu Weiss čistio si snijeg. Bilo je razloga da te ispituju. Takav je postupak. A zatim, kad su te uhitili, više nije bilo umorstava -do sada. Rone, u okrugu Fairfield u posljednjih mjesec dana ubijene su dvije mlade žene. Kad bismo samo mogli unijeti neku sumnju, nešto što bi povezalo umorstvo Nine Peterson i ta dva slučaja.
Položio je ruku na mladićevo rame.
- Rone, znam kako je sve to strašno. Mogu samo slutiti što sve proživljavaš. Ali, rekao si mi koliko razmišljaš o onom danu. Možda postoji još nešto... nešto što ti se nije činilo važno, neka sitnica. Kad bi samo htio govoriti.
Ron se odmaknuo, otišao do ležaja i sjeo. Pritisnuo je dugme za snimanje i okrenuo se prema kasetofonu kako bi glas bio razgovijetan. Namrštio se, pribrao i s oklijevanjem počeo govoriti.
- Toga poslijepodneva radio sam nakon škole u trgovini Thimberly. Gospođa Peterson došla je kupovati. Gospodin Thimberly upravo mi je tada govorio da će me otpustiti jer previše često idem na košarkaške
NEZNANAC TE GLEDA
40
treninge. Slušala ga je. Kad sam joj pomagao odnijeti stvari u auto, rekla je...
U devet sati vlak je ušao u postaju Carley. Steveova nestrpljivost prerasla je u duboku, izjedajuću zabrinutost. Morao bi nazvati liječnika. Ako je Neilu pozlilo, Sharon ga je možda odvela na injekciju. Možda se zato nitko nije javljao.
Sharon je došla. U to nije sumnjao. Da se predomislila, sigurno bi ga bila obavijestila telefonom.
Možda jednostavno nešto nije u redu s telefonskim vezama. A da je propustio taj vlak, tko zna koliko bi morao čekati na sljedeći. Kondukter je govorio nešto o tome da se tračnice smrzavaju.
Nešto nije u redu. Osjećao je to. Znao je.
Možda je tako uznemiren zbog smaknuća. Bože, večernje izdanje novina ponovno je oživjelo sjećanja, Na prvoj stranici objavili su Nininu fotografiju. Iznad nje je stajao naslov:
»Mladić odlazi u smrt zbog brutalnoga umorstva majke iz Connecticuta«.
Thompsonova slika bila je uz njezinu. Pristao momak. Teško je bilo povjerovati da bi mogao hladnokrvno ubiti.
Ninina fotografija. Tijekom duge vožnje vlakom Steve je stalno pogledavao na nju. Nakon umorstva novinari su se grabili za Nininu fotografiju i proklinjao je sebe što im je dopustio objaviti tu sliku. Bila je to njegova najdraža slika. Slikao ju je na laganom povjetarcu, koji je mrsio tamne uvojke oko njezina lica, a njezin je nos bio malo namršten, kao uvijek kad bi se smijala. I šal, koji je na slici bio lagano zavezan oko vrata. Tek je poslije shvatio da ju je Thompson zadavio upravo tim šalom. Oh, Isuse!
Kada je četrdeset minuta kasnije vlak konačno ušao u Carley, Steve je prvi izletio kroz vrata. Jurio je po skliskim stubama perona, pohitao je na parkiralište i počeo čistiti snijeg s vjetrobranskog stakla svojeg automobila. Ali, staklo je prekrivao tanak sloj leda. Nestrpljivo je otvorio prtljažnik i izvadio sredstvo za odmrzavanje i strugač.
Ninu je posljednji put vidio kada ga je odvezla na vlak. Primijetio je da je na prednjem desnom kotaču guma bila jako izlizana. Priznala mu je da joj je dan prije pukla guma i da se vozi bez rezervne.
Bio je slabe volje i prasnuo je:
- Ne smiješ se voziti s tom lošom gumom! Draga, taj će te tvoj nemar stajati glave!
Stajat će te glave!
Obećala mu je da će odmah nabaviti novu gumu. Na postaji, počeo je izlaziti iz automobila bez uobičajenog poljupca za rastanak. Ali, Nina
NEZNANAC TE GLEDA
41
se nagnula k njemu i poljubila ga u obraz. Kroz prigušeni smijeh rekla mu je:
- Lijep ti dan želim, durko. Volim te.
Nije joj odgovorio i nije se osvrnuo. Pohitao je na vlak. U uredu je razmišljao o tome da je nazove. A onda je samome sebi rekao, neka misli da se stvarno ljuti na nju. Brinuo se za nju. Njezin je nemar katkada bio pretjeran. Nekoliko dana prije toga radio je dokasna, a kada je došao kući, vidio je da je otišla s Neilom na počinak ne zaključavši vrata.
I tako nije nazvao i nije se s njom pomirio. A kada je u pola šest te večeri sišao s vlaka, na postaji ga je čekao Roger Perry kako bi ga odvezao kući; rekao mu je da je Nina mrtva.
Slijedile su gotovo dvije godine duboke boli, sve do onoga prijepodneva prije šest mjeseci, kada su ga upoznali sa sugovornicom u emisiji Today, Sharon Martin.
Prednje je staklo bilo očišćeno. Steve je sjeo u automobil i okrenuo ključ. Čim se motor upalio, pritisnuo je gas. Želio je otići kući i naći sve u najboljem redu. Želio je da Neil ponovno bude sretan. Želio je zagrliti Sharon i držati je u naručju. Večeras je želio slušati Sharonin glas i njezine korake po sobi za goste i biti u njezinoj blizini. Moraju se dogovoriti. Ne smiju ničim dopustiti da pokvari njihov odnos.
Umjesto uobičajenih pet, vožnja se otegnula na petnaest minuta. Ceste su bile prekrivene ledom. Kod znaka za obavezno zaustavljanje pritisnuo je kočnicu, a automobil je jednostavno otklizao na raskrižje. Hvala Bogu da nitko nije dolazio.
Napokon je skrenuo na Driftwood Lane. Učinilo mu se da je neuobičajeno mračno. Pogledao je svoju kuću. Svjetla su bila pogašena! Ukočio se od straha. Zaboravio je na sklisku cestu i nagazio gas. Skrenuo je prema svojoj kući i stao tik iza Sharonina automobila. Potrčao je po stubama, gurnuo ključ u bravu i otvorio vrata.
- Sharon! Neile! - vikao je.
- Sharon... Neile...!
Iako je u predvorju bilo toplo, od tišine u kući prožela ga je studen.
- Sharon, Neile! - ponovno je povikao.
Pogledao je u dnevni boravak. Po podu su bili razasuti papiri. Neil je izrezivao slike, na otvorenoj stranici ležale su škare i papirići. Na stoliću pokraj kamina vidio je šalicu kakaa i čašicu sherryja. Pohitao je do šalice i popipao je. Kakao je bio hladan. Pojurio je u kuhinju, ugledao lončić u sudoperu, a onda kroz predsoblje otrčao u radnu sobu. Prožimao ga je osjećaj opasnosti i pritiskao mu srce. Ni u radnoj sobi nije bilo nikoga. U kaminu je tinjala vatra. Billa je zamolio da je zapali prije nego što ode.
Ne znajući što traži, Steve je otrčao natrag do predvorja i ugledao Sharoninu torbu s njezinim stvarima i njezinu torbicu. Otvorio je vrata garderobnog ormara. Njezina je pelerina bila ondje! Zašto bi otišla bez
NEZNANAC TE GLEDA
42
nje? Neil! Neil je zacijelo dobio jedan od onih teških napada, koji se javljaju nenadano i u kojima se gotovo uguši.

3 Re: Mary Higgins Clark - Neznanac te gleda taj Sre Feb 15, 2012 8:03 pm

Scarlet


Elite member
Elite member
Otrčao je do telefona na kuhinjskom zidu. Uz njega su stajali uredno ispisani brojevi - bolnica, policija, vatrogasci, kućni liječnik. Prvo je nazvao liječničku ordinaciju. Sestra je još bila ondje.
- Ne, gospodine Petersone, nitko nas nije zvao zbog Neila. Mogu li vam kako...
Prekinuo je vezu bez objašnjenja.
Nazvao je bolnicu, odjel za hitne slučajeve.
- Takve podatke nemamo...
Gdje su? Što je s njima? Disao je teško i isprekidano. Pogledao je na zidni sat. Devet i dvadeset. Gotovo dva sata otkako ih je pokušao dobiti telefonom. Nema ih najmanje toliko vremena. Perryjevi! Možda su otišli preko, k Perryjevima. Možda je Neilu bilo slabo i Sharon je zajedno s njim otišla tamo.
Steve je ponovno posegnuo za telefonom. Molim te, Bože, molim te neka budu kod Perryjevih. Neka sve bude dobro.
A onda ju je ugledao. Poruku na ploči za poruke. Napisanu kredom. Debela, nejednolika slova.
»Želite li da mali i cura ostanu živi, čekajte upute.« Sljedeće tri riječi bile su debelo podcrtane:
Ne zovite policiju. a Poruka je bila potpisana s »Foxy«.
U manhattanskom uredu FBI-a Hugh Taylor je uzdahnuo i zatvorio gornju ladicu svoga pisaćeg stola. Ah, bilo bi lijepo biti kod kuće, pomislio je. Gotovo je pola deset, promet neće biti previše gust. Ali zbog snježne oluje sigurno će biti teškoća na autocesti West Side. Most je vjerojatno već pod snijegom.
Ustao je i protegnuo se. Ramena i vrat bili su mu napeti i ukočeni. Ulazim u pedesetu; pomislio je, a osjećam se kao da mi je osamdeset. Dan je bio gadan. Još jedan pokušaj pljačke banke, ovaj put bila je to Chase Bank u Četrdeset osmoj kod Madisona. Blagajnik je uspio uključiti alarm i opkolili su pljačkaše. Ali, čuvar je bio ustrijeljen. Jadnik je u kritičnu stanju i vjerojatno se neće izvući.
Hughovo je lice otvrdnulo. Zločince koji su u stanju to učiniti, treba zatvoriti do kraja života.
Ali ne pogubiti. Hugh je uzeo svoj kaput. Zbog svega toga danas je bio potišten. Zbog toga maloga, Thompsona. Nikako mu nije izlazio iz glave. Slučaj Peterson od prije dvije godine. Hugh je bio zadužen za istragu. Sa svojom je ekipom pratio Thompsona do motela u Virginiji, gdje su ga uhvatili.
Momak je sve vrijeme uporno nijekao da je ubio Ninu Peterson. Poricao je umorstvo čak i kad je shvatio da je jedina mogućnost da spasi glavu
NEZNANAC TE GLEDA
43
prepustiti se na milost i nemilost sudu. Hugh je slegnuo ramenima. Sada na to više ne može utjecati. Sve je gotovo. A prekosutra će Thompsona pogubiti na električnoj stolici.
Hugh je otišao u hodnik i pritisnuo dugme za poziv dizala. Bio je mrtav umoran. Doista mrtav umoran.
Nakon nekoliko trenutaka dizalo se zaustavilo na njegovu katu. Vrata su se otvorila. Ušao je i pritisnuo tipku »P«.
Čuo je kako ga netko zove. Mehanički, iskoračio je kako se vrata ne bi zatvorila. Netko je trčao prema dizalu. Jedan od mladih agenata, Hank Lamont, zgrabio ga je za ruku.
- Hugh - rekao je sav uspuhan.
- Zove vas Steve Peterson... Znate, suprug Nine Peterson... Mali Thompson...
- Znam tko je tko - presjekao je Hugh.
- Što hoće?
- Njegov sin. Kaže da je njegova sina i onu novinarku, Sharon Martin, netko oteo.
-Tko je snimio te fotografije? - Sharon je slušala prizvuk straha u svojem glasu. Znala je da nije dobro što se boji. Srela je njegov pogled i vidjela da ga je njezin ton neugodno iznenadio. Usne su mu se stisnule, a udaranje bila na njegovoj sljepoočici postalo je brže. Nagonski je rekla:
- Hoću reći, tako su realistične.
Malo se opustio.
- Možda sam ih našao.
Sjetila se bljeskalice, koja ju je zaslijepila u automobilu.
- Ili ste ih možda vi snimili. - Pokušala je to reći tako da zvuči kao kompliment.
- Možda.
Osjetila je kako je dodirnuo njezinu kosu i prste spustio na njezino lice. Nemoj pokazati strah, grozničavo je razmišljala. Još je držala u naručju Neilovu glavu. Počeo se tresti. Među oštrim isprekidanim astmatičnim udasima čuli su se jecaji.
- Neile, ne plači - preklinjala ga je.
- Ugušit ćeš se. Podigla je pogled prema njihovu otmičaru.
- Tako je preplašen. Odvežite ga.
- Hoćeš li me voljeti ako to učinim? - Kleknuo je pokraj ležaja i nogom je pritisnuo u bok.
- Jasno da ću vas voljeti, ali molim vas, dajte. - Prstima je prešla po vlažnim, pješčano plavim uvojcima na dječakovu čelu.
- Ne diraj taj povez!
- Čvrsto je zgrabio njezinu ruku i odmaknuo je od Neilova lica.
NEZNANAC TE GLEDA
44
- Dobro, neću. - Glas joj je bio umirujući.
- U redu. Ali samo kratko. I samo ruke. Prvo ti lezi.
Ukočila se.
- Zašto?
- Ne možete oboje biti odvezani. Makni se od maloga. Nije joj preostalo drugo nego poslušati. Ovaj put svezao joj je noge od koljena do gležnjeva, a onda je povukao gore; u sjedeći položaj na ležaju.
- Dok ne odem, Sharon, neću ti svezati ruke. - Bio je to dar. Njezino je ime izgovorio nekako blago?.
Dok ne ode? Ostavit će ih same? Naginjao se nad Neila i prerezao čvor na njegovim zapešćima. Neil je raširio ruke. Mahnuo je po zraku. Disao je isprekidano i brzo. Pištanje je bilo neprekidno i ujednačeno.
Sharon ga je privukla k sebi i uzela ga u naručje. Još je bila u sivome kaputu. Stisnula ga je uza se i ogrnula ga. Neil se otimao, a tijelo mu se treslo.
- Neile, prestani! Umiri se! - Glas joj je bio čvrst.
- Sjeti se što ti je tata rekao. Kako se moraš ponašati kad te uhvati napad astme? Budi miran i diši veoma polako. - Pogledala je k muškarcu.
- Molim vas, hoćete li mu dati malo vode?
Na nejednoličnom, mutnom svjetlu njegova je sjena na betonskom zidu bila tamna i puna mrlja. Kimnuo je i otišao do hrđavoga sudopera. Umjesto kapanja, sada je iz pipe nejednoliko klokotalo. Kad joj je okrenuo leđa, Sharon je pogledala slike. Dvije od tih žena bile su mrtve ili su umirale. Treća je pokušavala bježati, od nečega ili nekoga. Je li im on to učinio? Kakve je vrste on luđaka? Zašto je oteo nju i Neila? Trebalo se usuditi proći kroz cijeli kolodvor s njima. Očito, sve je to pomnjivo isplanirao. Ali zašto?
Neil je prestao disati, gušio se. Počeo je kašljati, brzo i oštro.
Otmičar se okrenuo od sudopera, a u ruci je držao papirnatu čašu. Činilo se da ga je gušenje i kašljanje uznemirilo. Dodao joj je čašu i Sharon je vidjela da mu se ruka trese.
- Neka prestane s time - rekao je.
Sharon je prinijela čašu Neilovim usnama. -Neile, popij malo. Halapljivo je gutao vodu.
- Ne, Neile, polako. Sada se nasloni natrag. - Dječak je popio vodu i uzdahnuo. Osjetila je kako se slabašno tijelo malo opustilo.
- Tako je već bolje.
Otmičar se nagnuo nad nju.
-Ti si vrlo dobra cura, Sharon - rekao je. - I upravo sam se zato zaljubio u tebe. Zato jer me se ne bojiš. Zar ne da me se ne bojiš?
- Ne, naravno da ne. Znam da nam ne želite nauditi. Govorila je mirnim glasom.
NEZNANAC TE GLEDA
45
- Ali, zašto ste nas ovamo doveli? Ne odgovorivši, otišao je do crnoga kovčega, pažljivo ga podigao i spustio ga na pod korak od vrata. Čučnuo je i otvorio ga.
- Što je unutra? - upitala je Sharon.
-Nešto što moram još namjestiti prije odlaska. - A kamo idete?
- Ne ispituj me toliko, Sharon.
- Samo me zanima što namjeravate. - Gledala je njegove prste kako se miču u unutrašnjosti kovčega. Činilo se kao da rade neovisno o njemu. Spretno su namještali streljivo i upletali žice.
-Ne mogu razgovarati dok se bavim ovime. Čovjek mora biti pažljiv s nitroglicerinom. Čak i ja moram s njim biti pažljiv. Ruke su joj se ukočile. Taj luđak pripravlja eksploziv nekoliko koraka od njih. Pogriješi li, pomakne li što krivo... Sjetila se dogadaja u nekoj kući u Greenwich Villageu, koja je otišla u zrak. Toga je dana bila u New Yorku, jer nije bilo škole, i nešto je kupovala nekoliko ulica dalje. Čula se zaglušujuća eksplozija. Pomislila je na hrpu ruševina, na hrpe odlomljena kamena i rascijepljena drva. I ti su ljudi mislili da znaju s eksplozivom.
Ustrašena, gledala je kako radi, pribran i precizan. Krvotok joj je stao u nogama, vlaga joj je prodirala u kožu, a uši su počele razaznavati udaljeno klopotanje vlakova. Pištanje u Neilovu disanju postalo je jednoliko. Bilo je još brzo, isprekidano, ali ne više tako grčevito.
Muškarac se konačno uspravio.
- U redu je. - Zvučao je zadovoljno.
- Što namjeravate s time?
- To će vas čuvati.
- Kako to mislite?
-Do jutra vas moram ostaviti ovdje. Ne smijem si priuštiti da vas izgubim, zar ne?
-Kako nas možete izgubiti ako smo ovdje, sami i svezani? - Možda je jedan prema milijun, jedan prema deset milijuna da će netko htjeti ući unutra dok mene nema...
- Koliko ćete nas dugo ovdje držati?
- Do srijede. Sharon, ništa me ne pitaj. Reći ću ti ono što želim da znaš.
- Oprostite. Pitam samo zato što ne razumijem što se dogada.
- Ne smijem dopustiti da vas tko nađe. Ali, moram otići. Pa ako su vrata povezana s eksplozivom i ako bi tko htio unutra...
Ne, nije istina. Ona nije tu. Te riječi nisu istinite. To je nemoguće.
- Ništa ti ne brini, Sharon. Sutra navečer Steve Peterson će mi dati osamdeset dvije tisuće dolara i sve će biti gotovo.
- Osamdeset dvije tisuće dolara?
- Da. A u srijedu prije podne ti i ja ćemo otići, a ja ću ostaviti poruku gdje će naći dečka. - Negdje daleko čula se grmljavina, zatim tišina, pa opet grmljavina.
NEZNANAC TE GLEDA
46
Prišao je bliže.
- Žao mi je, Sharon. - Naglim pokretom povukao je Neila iz njezina naručja i gurnuo ga na ležaj. Prije no što se mogla pomaknuti, povukao joj je ruke na leđa. Kada je kaput skliznuo s nje, svezao joj je ruke.
Posegnuo je za Neilom. - Molim vas, nemojte mu zatvarati usta... -preklinjala je.
- Ako se uguši... možda nećete moći dobiti novac... Možda ćete morati dokazati da je živ. Molim vas... Ja... Ja vas volim. Zato što ste tako pametni.
Gledao ju je i razmišljao.
- Vi... znate moje ime, ali niste mi rekli kako se vi zovete. Voljela bih misliti na vas.
Okrenuo joj je lice prema sebi. Njegove su ruke bile hrapave, grube. Bilo je teško povjerovati da su mogle tako vješto baratati s osjetljivim žicama. Nagnuo se nad nju. Dah mu je bio težak i vruć. Otrpjela je njegov poljubac na usnama, grub i vlažan. Zatim ju je poljubio u vrat i uho.
- Zovem se Foxy rekao je promuklo. - Izgovori moje ime, Sharon.
- Foxy.
Svezao je Neilova zapešća i povukao ga prema njoj. Ležaj je bio uzan i jedva je bilo mjesta za oboje. Ležali su na boku jedno uz drugo. Sharonine su ruke bile stisnute uz grubi betonski zid. Pokrio ju je prljavim sivim kaputom, a onda stao iznad njih. Gledao je prema obloženoj stijeni za dizalo.
-Ne. - Izgledao je nezadovoljan, nesiguran. -Ne smijem riskirati da vas tko čuje.
Ponovno im je svezao usta, ovaj put ne onako čvrsto. Nije se više usudila prosvjedovati. Ponovno je postao živčan.
A onda je shvatila zašto. Polako, vrlo pažljivo, priključio je tanku žicu na kovčeg i povukao je k vratima. Žicu će pričvrstiti za vrata. Bude li tko htio ući, aktivirat će eksploziv!
Čula je škljocaj prekidača i prašnjave su se svjetiljke žmirkajući ugasile. Vrata su se nečujno otvorila i zatim se opet zatvorila. Na trenutak je vidjela njegovu sjenu u tami vani, a onda je otišao.
U prostoriji je sada vladao potpuni mrak, a tišinu je prekidalo jedino Neilovo teško disanje i povremeno prigušeno kloparanje vlaka koji ulazi u tunel.
Roger i Glenda Perry odlučili su vijesti u jedanaest sati gledati iz postelje. Ona se već okupala i ponudila mu, dok se tušira, pripraviti punč.
NEZNANAC TE GLEDA
47
- Bilo bi to lijepo, ali nemoj se previše mučiti. Provjerio je jesu li kuhinjska vrata zaključana i pošao na kat. Uživao je u vrućoj vodi, koja ga je bockala. Brzo je odjenuo modru prugastu pidžamu, odgurnuo teški prekrivač s bračne postelje i upalio svjetiljku za čitanje, koja je osvjetljavala oba jastuka.
Prije no što je legao, otišao je do prozora. Glenda i on voljeli su čak i po takvu vremenu osjetiti hladni noćni zrak u spavaonici. Automatski, pogledao je prema kući Petersonovih. Sada je bila osvijetljena, vani i unutra. Kroz krupne pahulje što su se gusto vrtjele po zraku vidio je da pred kućom stoje neki automobili.
Glenda je ušla u sobu i donijela šalicu iz koje se pušilo.
Što gledaš?
Zbunjen, okrenuo se.
- Ništa. Ali, sada se ne moraš brinuti zbog svjetla kod Stevea. Sada je kuća osvijetljena kao božićno drvce.
- Sigurno ima društvo. Ah, hvala Bogu da noćas ne moramo van. - Spustila je šalicu na njegov noćni ormarić, svukla haljetak i legla na postelju.
- Ah, umorna sam. - Izraz se na njezinu licu promijenio, njezino se tijelo umirilo.
- Boli te?
- Da.
- Lezi mirno. Donijet ću ti tabletu. - Nastojeći umiriti ruke, uzeo je bočicu nitroglicerinskih tableta, koja je uvijek bila pri ruci. Gledao je kako stavlja tabletu pod jezik i zatvara oči. Nekoliko trenutaka potom, uzdahnula je.
- Ah, ovo je bilo gadno. Ali, sada je u redu.
Oglasio se telefon. Roger se ljutito mašio za slušalicu.
Ako je za tebe, reći ću da spavaš -promrmljao je. -Neki ljudi... - Podignuo je slušalicu.
- Molim - otresito se javio.
U trenutku je promijenio ton, glas mu je postao zabrinut.
- Steve... Što je bilo? Ne. Ne. Ništa. Naravno. Oh, Bože moj! Evo me odmah.
Dok ga je Glenda gledala, odložio je slušalicu i primio je za ruke.
- Kod Stevea nešto nije u redu... - rekao je obazrivo. - Neil i Sharon... Nema ih. Idem onamo, ali ću se vratiti čim prije.
- Rogere...
- Molim te, Glendo. Meni za ljubav, miruj. Znaš kako se u posljednje vrijeme osjećaš. Molim te!
Preko pidžame navukao je debeli pulover i sportske hlače te obuo mokasine.
Upravo je zatvarao ulazna vrata, kada je ponovno čuo zvuk telefona. Znao je da će se Glenda javiti i požurio je u snježnu vijavicu. Prešao je preko svoje tratine, pohitao preko ceste i puteljkom došao do kuće.
NEZNANAC TE GLEDA
48
Hladnoću, koja mu je štipala gole gležnjeve i zbog koje je disao brzo i isprekidano, gotovo uopće nije osjećao.
Uspuhan i preznojen, potrčao je uza stube. Vrata je otvorio uredan muškarac markantnih crta lica i prosijede kose.
- Gospodine Perry, ja sam Hugh Taylor iz FBI-a. Upoznali smo se prije dvije godine.
Roger je pomislio na dan kada je Glendu srušio na tlo Ronald Thompson, koji je istrčavao iz ove kuće. Ona je zatim uletjela unutra i našla Ninino tijelo.
- Sjećam se. - Rukovali su se i otišao je u dnevnu sobu. Steve je sjedio pokraj kamina, grčevito stisnutih šaka. Na kauču je sjedila Dora Lufts, očiju crvenih od plača, i jecala. Pokraj nje bio je Bill Lufts, koji se nemoćno naginjao naprijed.
Roger je pošao ravno k Steveu i primio ga za rame.
Steve, Bože dragi, ne znam što bih rekao.
- Rogere, hvala vam što ste tako brzo došli.
- Koliko ih dugo nema?
-Nismo sigurni. To je bilo negdje između šest i pola osam. - Sharon i Neil su bili sami?
- Da. Bili su...
- Steveu je glas puknuo. - Bili su sami.
- Gospodine Perry - javio se Hugh Taylor.
- Možete li nam vi što reći? Jeste li u blizini vidjeli neku nepoznatu osobu, neobične automobile ili kombije... bilo što? Sjećate li se ičega neobičnog?
Roger je polako sjeo. Razmišljaj. Nešto jest bilo! Ali što? Da.
- Svjetla pred vašom kućom!
Steve se okrenuo prema njemu, napeta izraza lica.
- Bill je uvjeren da su bila upaljena kada su Dora i on izašli. Kada sam došao kući, bila su ugašena. Što ste primijetili?
Roger, rođeni analitičar, točno je izložio sve što je radio te večeri. S posla je otišao u pet i deset, u dvadeset do šest ušao je u garažu.
- Vaša su svjetla sigurno bila upaljena kada sam došao kući - rekao je Steveu. - Siguran sam da sam to primijetio. Glenda mi je natočila piće. Najviše petnaestak minuta poslije pogledali smo kroz prozor na ulicu i ona je primijetila da je kuća u mraku.
Namrštio se.
- Zapravo, zidni sat je neposredno prije toga zvonio, znači da je bilo oko šest i pet. - Zastao je. - Glenda je spomenula nešto o tome kako neki automobil odlazi s vašega puteljka.
- Automobil! Kakav automobil? - prekinuo ga je Hugh Taylor.
-Ne znam. Glenda mi ga je spomenula. Ja sam bio okrenut leđima prozoru.
- Jeste li sigurni o vremenu?
NEZNANAC TE GLEDA
49
Roger se zagledao u agenta FBI-a. - Siguran sam. -Činilo mu se da je sve što sluša nekako bez smisla. Je li Glenda doista vidjela automobil koji je odvezao Neila i Sharon? Da su Neil i Sharon oteti! Nisu li trebali imati kakav osjećaj da nešto nije u redu? Ali, bilo je tako. Sjetio se da se Glenda uznemirila dok je gledala kroz prozor i da mu je rekla neka ode do Steveove kuće. A on ju je upozorio neka ne pretjeruje.
Glenda! Kako će joj reći? Pogledao je Hugha Taylora.
- Moja će se žena strašno uzbuditi.
Hugh je kimnuo.
- Razumijem. A gospodin Peterson smatra da joj možemo reći cijelu istinu. Ali, jako je važno da ništa ne procuri u javnost. Otmičara ili otmičare ne želimo upozoriti na sebe.
- Razumijem.
- O tome koliko ćete se svi ponašati normalno, ovise dva života.
- Dva života... - Dora Lufts briznula je u grčevit, isprekidan plač.
- Moj mali Neil... I ta draga djevojka. Ja u to ne mogu povjerovati, sve to nakon tragedije gospođe Peterson...
- Šuti, Dora, molim te - rekao je Bill Lufts molećivo. Roger je gledao kako se Steveovo lice iskrivilo od boli.
- Gospodine Perry, vi dobro poznajete gospođicu Martin? - upitao je Hugh Taylor.
- Da. Sharon sam vidio nekoliko puta, ovdje i kod nas doma. Mogu li sada, molim vas, otići po ženu?
-Naravno. Htjeli bismo s njom porazgovarati o automobilu koji je vidjela. Sa mnom je još jedan kolega. Mogu ga poslati k njoj.
- Ne. Radije bih sam. Nije joj dobro, a Neil joj je jako drag.
Razgovaram, pomislio je Roger. Još ne vjerujem da se nešto takvo zaista dogodilo. Ne vjerujem. Steve! Kako Steve to može podnijeti? Sućutno je pogledao mlađeg muškarca. Steve je naizgled bio miran, ali lice mu je bilo mrtvački blijedo. Na njemu se počela odražavati patnja, koja je u posljednjim mjesecima bila tek počela blijedjeti. Na čelu i oko usta ponovno su mu se urezale duboke bore.
- Zašto ne popijete piće ili možda kavu, Steve? - predložio je.
- Izgledate vrlo potreseno.
- Kavu možda...
Dora je podigla pogled.
- Ja ću je skuhati, i sendviče ću napraviti. O, Bože, kad samo pomislim... Neil! Zašto sam večeras morala u kino? Ako se dečku što dogodi, ja to neću moći podnijeti. Neću moći!
Bill Lufts položio joj je dlan na usta. - Budi tiho bar jednom u životu! -zarežao je.
- Ušuti! -U njegovu su se glasu osjetile grubost i gorčina. Roger je opazio da Hugh Taylor pomnjivo proučava Luftsove.
Luftsovi? Možda su mu sumnjivi? Ne. Nikada. To je nemoguće.
NEZNANAC TE GLEDA
50
Bio je u predvorju kada se na vratima oglasilo zvono. Svi su se trgnuli kada je agent, koji je bio u kuhinji, projurio pokraj Rogera, došao do vrata i hitro ih otvorio.
Na pragu je stajala Glenda. Kosa i lice bili su joj mokri od snijega. Na nogama je imala otvorene satenske papuče. Od oštroga, mokrog vjetra štitila ju je jedino ružičasta kućna haljina. Lice joj je bilo bijelo kao kreč. Zjenice su joj bile raširene, gledala je uplašeno. U ruci je držala list papira. Sva se tresla.
Roger je dotrčao do nje i pridržao je da ne padne. Stisnuo ju je uza se.
- Rogere, poziv... telefonski poziv... - Zajecala je. Rekao mi je da sve zapišem. Onda sam mu morala pročitati. Rekao je, odmah ili... ili... Neil...
Hugh je istrgnuo papir iz njezine ruke i glasno pročitao: »Recite Stevenu Petersonu da, želi li natrag sina i curu, sutra ujutro u osam bude u telefonskoj govornici na benzinskoj crpki Exxon, na izlazu 22 kod Merritt Parkwaya. Dobit će upute za otkupninu.
Hugh se namrštio. Posljednja je riječ bila nečitljiva.
Gospođo Perry, što tu piše? - upitao je.
-Natjerao me da mu pročitam to što sam zapisala... Jedva sam stizala... bio je tako nestrpljiv... Piše »Foxy«, to mu je ime. Da, ponovio mi je.
- Glendin se glas povisio. Lice joj se bolno iskrivilo. Odmaknula se od Rogera i primila se za grudi. Pokušao je... promijeniti glas... Ali kada je ponovio to ime... Rogere, taj glas sam već čula. To je netko koga poznajem.
Prije odlaska iz Državnog zatvora Somers, Bob Kurner je još nazvao Kathy Moore i zamolio je za sastanak u njezinu uredu.
Kathy je bila pomoćnica javnoga tužitelja u Bridgeportu i radila je na sudu za maloljetnike. Upoznali su se kada je ondje radio kao javni branitelj. Hodali su tri mjeseca i Kathy se zdušno pridružila njegovoj borbi da spasi Rona Thompsona.
Čekala ga je na prijamu. Uz nju je bila tipkačica, za koju je bio zamolio. - Marge je rekla da će ostati cijelu noć bude li potrebno. Koliko je toga?
- Mnogo - rekao je Bob. - Natjerao sam ga da četiri puta ponovi cijelu priču. Sve skupa je za dobra dva sata.
Marge Evans je ispružila ruku.
- Samo vi meni dajte. Njezin je glas zvučao poslovno. Stavila je kasetofon na radni stol, posjela svoje pozamašno tijelo na daktilografski stolac, stavila kasetu s oznakom »1« i premotala je na početak. Ron Thompson počeo je govoriti tihim i neodlučnim glasom: »Toga poslijepodneva radio sam nakon škole u trgovini Thimberley...«
NEZNANAC TE GLEDA
51
Marge je zaustavila kasetofon i rekla:
- Dobro je. Vas dvoje radite svoj posao, a ja ću se pobrinuti za ovo.
- Hvala, Marge. - Bob se okrenuo prema Kathy.
- Jesi li donijela one spise?
- Da, unutra su. - Pošao je za njom u mali, pretrpani ured. Stol je bio prazan, na njemu su ležala samo četiri fascikla s oznakama »Carfolli«, »Weiss«, »Ambrose«, »Callahan«.
- Policijski su izvještaji na vrhu. Brooks se s tim ne bi složio, Bobe. Zapravo, kad bi saznao, vjerojatno bi me otpustio. Les Brooks je bio tužitelj. Bob je sjeo na stol i uzeo prvi spis. Prije nego što ga je otvorio, pogledao je u Kathy. Na sebi je imala tople hlače i debeli pulover. Tamna joj je kosa bila svezana gumicom u rep na zatiljku. Izgledala je prije kao osamnaestogodišnja školarka nego kao dvadesetpetogodišnja pravnica. Ali, nakon što se Bob prvi put suočio s njome u sudnici, naučio se da je ne smije podcjenjivati. Bila je izvrsna pravnica, oštroumna i strastveno privržena pravdi.
-Znam što riskiraš, Kathy. Ali samo kad bih mogao otkrili neku vezu između tih umorstava i umorstva Nine Peterson...
Jedina nada za Rona bio bi kakav nov dokaz.
Kathy je privukla stolac i uzela druga dva spisa.
- Ah, nadam se da će Les zaboraviti na kršenje pravila ako nađemo kakvu vezu među tim slučajevima. Novine ga stvarno ne puštaju na miru. Jutros opet pišu o »radijskim umorstvima«, tako su ih nazvali.
- Da?
- I Callahanova i gospođa Ambrose imale su radijske postaje i zvale su pomoć. Gospođa Ambrose se izgubila i ostala je gotovo bez goriva, a Barbara Callahan imala je problema s gumom. Prije dvije godine gospođa Weiss i Jean Carfolli ubijene su dok su same vozile noću, na pustoj cesti.
- Ali, to ne dokazuje da postoji neka veza. Kada su bile ubijene Jean i gospođa Weiss, novine su pisale o »ubojici s autoceste«. Zanimali su ih samo bombastični naslovi!
- Što ti misliš?
- Ne znam što da mislim. Otkako su za umorstvo Petersonove uhitili Rona, do prošloga mjeseca u okrugu Fairfield nije ubijena nijedna žena. A sada imamo dva neriješena umorstva. Ali, u okrugu je bilo još slučajeva povezanih s radijskim pozivima. Te su radiopostaje izvrsna stvar, ali je ludo da žena obavijesti sve i svakoga da je sama na praznoj cesti i da joj se pokvario automobil. To je otvoren poziv svakom luđaku u okolici. Bože, prošle su godine na Long Islandu imali slučaj nekog petnaestogodišnjaka, koji je slušao policijske kanale i išao na mjesta gdje je bilo teškoća. Na posljetku su ga uhvatili kada je izbo ženu, koja je zvala pomoć.
- Ja i dalje tvrdim da ova četiri slučaja nešto povezuje i da je i slučaj Nine Peterson nekako povezan s njima - rekao je Bob.
NEZNANAC TE GLEDA
52
- Nazovi to slutnjom ili hvatanjem za slamku, kako god hoćeš. Samo mi pomozi.
- Jasno da ću ti pomoći. S čime ćemo početi?
- Počnimo s popisom: vrijeme, mjesto, uzrok smrti, upotrijebljeno oružje, vremenski uvjeti, vrsta automobila, obiteljsko podrijetlo, izjave svjedoka, kamo su žrtve išle, gdje su bile te večeri. U posljednja dva slučaja mjerit ćemo koliko je vremena prošlo od poziva poslanog radijem i vremena kada su našli tijelo. Kad završimo, sve ćemo usporediti s okolnostima smrti gospođe Peterson. Ne nađemo li ništa, pokušat ćemo iz drugoga kuta.
Počeli su u osam i deset. U ponoć je ušla Marge s četiri svežnja papira. - Gotova sam - rekla je.
- Tipkala sam s trostrukim proredom kako biste lakše uočiti razlike u verzijama. Znate, čovjeku se srce slama dok sluša toga dečka. Već sam dvadeset godina u tom poslu i naslušala sam se nevjerojatno mnogo priča, tako da znam kad čovjek govori istinu. Taj mali govori istinu.
Bob se umorno nasmiješio.
- Ah, Marge, kamo sreće da si ti guvernerka - rekao je.
- Mnogo ti hvala.
- Kako vama ide?
Kathy je zavrtjela glavom. -Ništa. Baš ništa nismo našli.
- No dobro, možda ćete ovdje nešto naći. Donijet ću vam kavu. Sigurno ništa niste večerali.
Kada se nakon deset minuta vratila, Bob i Kathy sjedili su svak s po dva dokumenta pred sobom. Bob je glasno čitao. Zapise su uspoređivali redak po redak.
Marge je spustila pladanj s kavom i tiho otišla. Čuvar ju je pustio iz zgrade. Čvrsto se stisnula u svoj topli zimski kaput i krenula po snijegu kroz veliko parkiralište. Shvatila je da se moli. »Bože, molim te, ako postoji išta što bi pomoglo tomu dečku, neka to nađu.«
Bob i Kathy radili su do zore. Kathy je zatim rekla:
Morat ćemo prekinuti. Moram kući, otuširati se i presvući. U osam moram biti na sudu. Osim toga, ne želim da te tko vidi tu.
Bob je kimnuo. Riječi koje je čitao vrtjele su mu se u glavi. Stotinu puta usporedili su četiri različite Ronove pripovijesti o tome što je radio na dan umorstva. Usredotočili su se na vrijeme kada je Nina Peterson razgovarala s njime u trgovini Thimberley do trenutka kada je panično izletio iz njezine kuće. Nisu uočili ni jednu jedinu važniju razliku.
- Tu nečega mora biti rekao je Bob tvrdoglavo.
- Sve ću ponijeti sa sobom. Daj mi i bilješke koje si napravila o drugim slučajevima.
- Ne mogu ti dati spise.
- Znam. Ali, možda ti je što promaknulo dok si ih uspoređivala.
- Nije, Bobe, ništa mi nije promaknulo. -Kathyn je glas bio prijazan.
Ustao je.
NEZNANAC TE GLEDA
53
- Idem ravno u svoj ured i proći ću sve ponovno. Sada ću ih usporediti sa zapisnikom sa suđenja.
Kathy mu je pomogla staviti materijale u aktovku.
- Ne zaboravi kasetofon i kasete - rekla mu je.
- Neću. - Ispružio je ruku i zagrlio je. Za trenutak se privila uza nj.
- Ljubim te, Kath.
- Volim te.
- Samo kad bismo imali više vremena - zavapio je.
- Ta prokleta smrtna kazna. Kako je moguće da dvanaest ljudi odluči da dijete mora umrijeti! Kada i ako dobiju pravog ubojicu, za Rona će biti prekasno.
Kathy se počešala po čelu.
- Isprva mi je bilo drago kada su ponovno uveli smrtnu kaznu. Žao mi je žrtava, mnogo mi je više žao njih nego ubojica. Ali, jučer smo imali na maloljetničkom nekog dečka. Četrnaest mu je godina, a izgleda kao jedanaestogodišnjak. Mršav, sitan dečko. Oba roditelja nepopravljivi alkoholičari. Kad mu je bilo sedam godina, uložili su zahtjev za popravni dom. Sedam godina! Otad je stalno po domovima. Svako malo pobjegne. Ovaj je put majka potpisala zahtjev, a otac ga osporava. Razveli su se i želi da mali bude s njime.
- I što se dogodilo?
- Pobijedila sam, ako se tako može reći. Tražila sam da ga pošalju natrag u popravni dom za maloljetnike i sudac se složio. Otac je toliko propao od alkohola, da zapravo samo još vegetira. Dječak je pokušao pobjeći iz sudnice. Šerifov službenik morao ga je zgrabiti da bi ga zaustavio. Dobio je histerični napad i počeo je vikati:
»Sve vas mrzim! Zašto ja nemam dom kao druga djeca?«
Psihološki je vjerojatno već toliko oštećen, da je prekasno za spas. Za pet-šest godina nekog će ubiti, i što ćemo onda? Hoćemo li ga spržiti? Hoćemo li morati? - U njezinim su očima zasjale suze.
- Razumijem, Kath. Zašto smo uopće otišli na pravo? Možda smo trebali biti pametniji. Sve je to pravo mučenje. Sagnuo se i poljubio je u čelo.
- Poslije ćemo razgovarati.
U svojem uredu Bob je stavio kuhati vodu. Četiri šalice jake kave razbistrile su mu glavu. Ispljuskao je lice hladnom vodom i sjeo za dugački stol u svojem uredu. Pažljivo je složio papire. Pogledao je na sat iznad stola. Pola osam. Do smaknuća ostalo je još samo dvadeset osam sati. Srce mu je snažno zalupalo i grlo mu se počelo stezati.
Ne. Nije to samo osjećaj da je nešto hitno. Nešto kopka u njegovoj svijesti. Nešto smo previdjeli, razmišljao je.
Ovaj put to nije bio tek osjećaj. Sada je bio u to siguran.
NEZNANAC TE GLEDA
54
Otkako su Perryjevi otišli kući i Luftsovi se povukli, Steve i Hugh Taylor dugo su sjedili za stolom u blagovaonici.
Mirno i temeljito, drugi su policajci posipali prah po kući tražeći otiske prstiju. Sve su pretraživali ne bi li otkrili kakav znak koji bi govorio o otimaču. Ali, našvrljana je poruka bila jedino što je ostavio za sobom.
- Otisci na čaši i šalici vjerojatno će odgovarati onima na njezinoj torbici - rekao je Hugh.
Steve je kimnuo. U suhim ustima imao je gorak okus. Četiri šalice kave. Nebrojene cigarete. Kada je napunio tridesetu, prestao je pušiti. Nakon Ninine smrti, opet je počeo. Prvu mu je cigaretu dao upravo Hugh Taylor. Usne su mu se iskrivile u mračan, sumoran osmijeh.
- Vi ste mi pomogli da se opet naviknem na duhan - rekao je i zapalio.
Hugh je kimnuo. Taj je put Steveu Petersonu doista trebala cigareta. A sada njegovo dijete! Sjećao se kako je sa Steveom sjedio za tim stolom kada je nazvao neki luđak i rekao da Nina ima poruku za njega. Poruka je glasila: »Recite mojemu mužu da bude oprezan. Moj je sin u opasnosti.« Bilo je to u danu Ninina pokopa.
Hugh se stresao pri pomisli na taj dogadaj. Nadao se da Steve ne misli na to. Proučavao je svoje bilješke.
– Telefonska govornica nalazi se u stražnjem dijelu benzinske crpke Exxon - rekao je Steveu. - Stavit ćemo prislušni uređaj na nju, kao i na ovaj telefon i telefon Perryjevih. Kad budete razgovarali s Foxyjem, svakako ga nastojte što duže zadržati na vezi. Tako ćemo lakše otkriti odakle zove i snimiti njegov glas. Nadajmo se da će se gospođa Perry sjetiti tko je. Možda bi joj uspjelo kad bi ga ponovno čula.
- Doista mislite da je takvo što moguće? Da joj se nije ipak samo učinilo? Vidjeli ste da je bila sva izvan sebe.
- Sve je moguće. Ali, imam dojam da je razumna žena i tako je uvjerena. U svakom slučaju, nastojte poštivati naša pravila. Recite Foxyju da hoćete dokaz da su Sharon i Neil živi i zdravi. Tražite snimak njihovih glasova na kaseti ili na vrpci. Obećajte da ćete mu dati onoliko koliko zatraži, ali tek kada dobijete dokaz.
- To ga neće rasrditi? - upitao je Steve i pitao se kako je moguće da je tako razborit.
- Ne. Ali će pomoći da se ne uspaniči i... - Hugh je naglo zašutio. Ali, znao je da je Steve shvatio što je htio reći. Uzeo je svoju bilježnicu.
-Prođimo sve ispočetka. Koliko je ljudi znalo za to što se zbiva u kući - za to da Luftsovi izlaze i da dolazi Sharon?
- Ne znam.
- Perryjevi?
-Ne. Prošli tjedan nismo bili skupa. Samo bih im mahnuo.
- Znači, jedino Luftsovi, Sharon Martin i vi?
- I Neil.
NEZNANAC TE GLEDA
55
- Tako je. Je li moguće da je Neil pripovijedao o tome da dolazi Sharon, možda prijateljima ili nastavnicima u školi?
- Moguće je.
-Koliko je ozbiljna vaša veza sa Sharon? Oprostite, ali to vas moram pitati.
- Vrlo ozbiljna. Namjeravam je upitati da se uda za mene. –
Koliko znam, sa Sharon ste jutros gostovali u emisiji Today i oštro ste se prepirali o smrtnoj kazni. Ona je osobito bila uzrujana zbog Thompsonova smaknuća.
- Dobro radite.
- Moramo, gospodine Peterson. Koliko je to neslaganje utjecalo na vaš osobni odnos?
- Što bi to trebalo značiti?
- Samo to. Sharon Martin očajnički je pokušavala spasiti Thompsonov život. Kako znate, bila je kod Perryjevih i mogla je zapisati njihov telefonski broj. Ne zaboravite da nije u imeniku. Mislite li da bi otmica mogla biti trik, kojim nekako pokušava odgoditi smaknuće?
- Ne... ne... Ne! Hugh, razumijem da morate razmišljati i o tome, ali molim vas, za boga miloga, nemojte na to gubiti vrijeme. Telefonski broj Perryjevih mogao je zapisati čovjek koji je ostavio poruku. Nalazi se na ploči uz liječnikov broj. Sharon mi takvo što ne bi mogla učiniti. Ne, ne bi mogla.
Hugh nije izgledao uvjereno.
- Gospodine Petersone, u posljednjih deset godina mnogi su vrlo utjecajni ljudi u ime viših ciljeva prekršili zakon. Htio sam samo reći da je vaše dijete sigurno ako je to smislila sama gospođica Martin.
U Steveu se upalila iskrica nade. Toga prijepodneva Sharon mu je rekla: »Kako možeš biti tako siguran, tako nepopustljiv?« Ako je tako mislila o njemu, je li mogla...? Ali, nada se ugasila.
- Ne - rekao je kratko. - To nije moguće.
- U redu. Pustimo to sada. Što je s vašom poštom? Je li bilo kakva zastrašivanja, prijetećih pisama, bilo čega?
- Nekoliko pisama zbog mojeg uredničkog stajališta o smrtnoj kazni, osobito sada, kada je Thompsonovo smaknuće tako blizu. Ali, to nije ništa neobično.
- Izravnih prijetnji niste imali?
- Ne. - Steve se namrštio.
- O čemu razmišljate? - brzo je upitao Hugh.
- Sjetio sam se da me prošli tjedan zaustavila Thompsonova majka. Subotom prije podne vodim Neila na injekciju antihistamina. Kada smo izašli, bila je na parkiralištu pred bolnicom. Zamolila me da pokušam utjecati na guvernerku da pomiluje Thompsona.
- I što ste joj vi rekli?
- Rekao sam, da ništa ne mogu učiniti. Htio sam što prije odvesti Neila. Naravno, nisam htio da sazna što će se dogoditi u srijedu. Htio sam ga
NEZNANAC TE GLEDA
56
što prije smjestiti u auto kako ne bi čuo o čemu razgovaramo, pa sam joj okrenuo leđa. Ali, očito je mislila da ne želim razgovarati s njom. Rekla je nešto kao: »Kako bi vam bilo da je to vaš sin jedinac, kako bi vam bilo?« I potom je otišla.
Hugh je nešto pribilježio.
- Provjerit ćemo. - Ustao je i podigao ramena, pomislivši na to da se prije nekoliko sati radovao što će uskoro otići u postelju.
- Gospodine Petersone - rekao je - pokušajte ne zaboraviti na to da smo pri rješavanju slučajeva otmice vrlo uspješni. Učinit ćemo sve što je u našoj moći. A sada vam predlažem da pokušate nekoliko sati odspavati.
- Odspavati? - Steve ga je s nevjericom pogledao.
- Onda se barem odmorite. Pođite u svoju sobu i lezite. Mi ćemo biti ovdje, a bude li što nova, pozvat ćemo vas. Ako čujete telefon, javite se. Uređaj za snimanje već smo priključili. Iako mislim da se otmičar noćas više neće javiti.
- Dobro. - Steve je polako izašao iz blagovaonice. Ušao je u kuhinju popiti čašu vode, ali zbog toga mu je bilo žao. Na kuhinjskom su stolu stajale šalica s kakaom i pokraj nje čašica sherryija. Obje su bile posute prahom za otkrivanje otisaka prstiju.
Sharon.
Samo nekoliko sati prije bila je tu, u njegovoj kući, s Neilom. Tek je posljednjih nekoliko tjedana koliko je nije bilo i kad mu je toliko nedostajala, shvatio koliko želi da Neil vjeruje Sharon i da je zavoli.
Tiho je izašao iz kuhinje i stupio u predvorje. Pošao je stubama i kroz hodnik pokraj Neilove sobe, pokraj sobe za goste i u spavaonicu. Iznad glave čuo je korake. Luftsovi su hodali po gornjem katu. Očito, ni oni nisu mogli spavati.
Upalio je svjetlo i stao pokraj vrata. Promatrao je sobu. Nakon Ninine smrti, promijenio je namještaj. Iznio je antikno pokućstvo, koje je tako voljela. Bračni je krevet zamijenio širokim ležajem s okvirom od mjedi, a presvlaka je bila smeđa i bijela. U trgovini su mu rekli da je to prava muška soba.
Nije mu prirasla za srce. Bila je pusta, bezbojna i neosobna poput sobe u motelu. Cijela je kuća bila takva. Kupili su je zato što su htjeli kuću u luci. Nina je rekla: »Od te se kuće može napraviti čudo. Vidjet ćeš. Daj mi šest mjeseci.« Imala je još samo dva tjedna...
Kada je posljednji put bio kod Sharon, maštao je o preuređenju ove spavaonice i kuće zajedno s njome. Ona je u dom znala unijeti ugođaj, toplinu i udobnost. Znala je izabrati boje, rasporediti namještaj i predmete. U njezinu se stanu posvuda osjećala njezina prisutnost.
Izuo je cipele i umorno legao na postelju. U sobi je bilo hladno. Posegnuo je za prekrivačem i prebacio ga na sebe. Ugasio je svjetlo.
NEZNANAC TE GLEDA
57
Soba je sada bila u potpunom mraku. Vani je vjetar toliko njihao grane sviba, da su udarale u kuću. Snijeg je mekano šumio na prozorskim staklima.
Steve je utonuo u lagan, nemiran san, Počeo je sanjati. Sharon, Neil. Treba im njegova pomoć. Trčao je kroz gustu maglu, kroz dugi hodnik. Na kraju hodnika bila je neka prostorija. Pokušao je ući. Morao je ući u nju. Primio je kvaku i gurnuo vrata. Magla se razišla. Neil i Sharon ležali su na podu, oko vrata bili su im svezani šalovi, a obrisi njihovih tijela bili su nacrtani svijetlećim potezima krede.
Ako bi kasno navečer došao s prazne postaje Mount Vernon, bilo bi previše opasno. Čuvari na donjem peronu odmah bi ga opazili, takve su stvari odmah zapažali. Zato je Sharon i dječaka ostavio malo prije jedanaest. Točno u jedanaest vlak je stigao na postaju. Požurio je prema brklji i pridružio se skupini od osam ili deset ljudi koji su se iskrcali.
Pridružio se trojici putnika koji su pošli prema izlazu na Aveniju Vanderbilt. Znao je da izgleda kao jedan od četvorice putnika. Kada su skrenuli lijevo, udaljio se. Pošao je desno, pogledao preko ceste i stao. Ondje je stajao policijski šleper za automobile. Na stari hrđavi chevrolet upravo su prikapčali zvekećuće lance. Sada će odvesti automobil!
To ga je jako zabavilo i dobre volje krenuo je u središte grada. Namjeravao je nazvati iz govornice pred Bloomingdaleom. Dok je pješačio po Lexingtonskoj aveniji postalo mu je hladno i studen je umirila želju koja ga je preplavila kada je poljubio Sharon. I ona njega želi. Osjećao je to.
Da nije bilo dječaka, mogli su voditi ljubav. Iako, mali ima povez preko očiju. Možda ipak vidi nešto kroz njega? Na tu se pomisao stresao.
Snijeg je sada malo oslabio, ali nebo je još bilo mračno i teško. Namrštio se. Kada dobije novac, ceste bi morale biti čiste. Odlučio je telefonirati Perryjevima. Ne budu li kod kuće, nazvat će Petersona kući. Ali, to bi moglo biti opasno.
Imao je sreću. Gospođa Perry odmah se javila. Po njezinu je glasu zaključio da je silno napeta. Možda ih je Peterson nazvao kada je shvatio da Sharon i dječaka nema. Poruku je predao dubokim i hrapavim glasom, koji je uvježbavao. Uzrujao se i podigao glas samo kada nije razumjela njegovo ime. Kako neoprezno! Glupo! Ali, bila je vjerojatno previše uzrujana da bi opazila.
Lagano je spustio slušalicu i nasmiješio se. Ako su pozvali FBI, telefonsku će govornicu na benzinskoj crpki Exxon opremiti prislušnim uređajem. Zato će sutra nazvati Petersona i reći mu neka odmah ode
NEZNANAC TE GLEDA
58
na govornicu sljedeće benzinske crpke. Neće imati vremena staviti nov prislušni uređaj.
Iz govornice je izašao veseo, bio je sjajno raspoložen. Na vratima male trgovine s odjećom stajala je neka djevojka. Unatoč hladnoći, imala je na sebi kratku suknjicu. Nosila je bijele čizme i bijelu krznenu jaknu i učinila mu se vrlo privlačna. Nasmiješila mu se. Imala je gustu kovrčavu kosu. Bila je mlada, nije joj bilo više od osamnaest ili devetnaest godina. Sviđa joj se. To je bilo očito. Gledala ga je sa smiješkom u očima i pošao je prema njoj.
Ali, onda je stao. Očito je prostitutka. Unatoč tome, otvoreno je pokazivala da joj se sviđa. Što ako ih gleda policija? Mogli bi ih oboje uhititi. U strahu se ogledao oko sebe. Čitao je o velikim planovima, koji su propali zbog neznatne pogreške.
Ravnodušno je prošao mimo djevojke. Kada je bio blizu nje, uputio joj je kratak osmijeh, a onda je zbog ledenoga vjetra spustio glavu i požurio prema Biltmoreu.
Ključ mu je dao onaj isti sumnjičavi recepcionar. Nije večerao i bio je vrlo gladan. U sobu će naručiti dvije ili tri boce piva. U to doba uvijek zaželi pivo. Možda iz navike.
Naručio je dva hamburgera, krumpiriće i pitu od jabuka. Dok je čekao, namakao se u kadi. U onoj je sobici tako pljesnivo, hladno i prljavo. Obrisao se i odjenuo pidžamu, koju je bio kupio upravo za tu prigodu. Pomnjivo je pregledao odjeću. Ništa nije bilo prljavo.
Konobaru, koji mu je donio jelo, dao je bogatu napojnicu. U filmovima je uvijek bilo tako. Prvu je bocu piva ispio nadušak. Drugu je pio uz hamburgere, a treću je ispijao dok je slušao večernje vijesti. Opet su govorili o malom Thompsonu. »Posljednja mogućnost za odgodu smrtne kazne Ronalda Thompsona istekla je sinoć. U tijeku su pripreme za pogubljenje, koje će biti sutra u 11 i 30, kako je bilo odlučeno.« O Neilu i Sharon ni riječi. Bojao se da će procuriti u javnost. Jer, netko bi mogao početi povezivati sve to skupa.
One cure od prošloga mjeseca bile su pogreška. Jednostavno, bilo je to jače od njega. Nikada više neće otići na vožnju. Previše je opasno. Ali kada ih je čuo na radiju, nije mogao izdržati, nešto ga je vuklo da ode k njima.
Pomisao na djevojke uznemirila ga je. Živčano je ugasio prijamnik. Bolje ne, pomislio je... Moglo bi ga uzbuditi.
Ali, mora.
Iz džepa kaputa izvadio je skupi minijaturni kasetofon i kasete, koje je uvijek nosio sa sobom. Izabrao je jednu, stavio je u kasetofon, legao u postelju i ugasio svjetlo. Pokrio se i uživao u čistim, glatkim plahtama, pod toplom dekom i pokrivačem. On i Sharon odsjedat će u mnogim hotelima.
Stavio je slušalicu u desno uho i polako pritisnuo gumb. Nekoliko minuta čuo se samo zvuk automobilskog motora, zatim tiha škripa
NEZNANAC TE GLEDA
59
kočnica i otvaranje vrata. Potom se začuo njegov glas, koji je ljubazno ponudio pomoć.
Pustio je kasetu dok se nije odvrtjela do najboljega dijela. A onda ju je stalno vraćao na to mjesto. Konačno mu je bilo dovoljno. Isključio je kasetofon, izvadio slušalicu i utonuo u dubok san, dok su mu u ušima još odjekivali krici Jean Carfolli: »Nemojte... Molim vas, nemojte...«
Marian i Jim Vogler razgovarali su dugo u noć. Unatoč Jimovim nastojanjima da je utješi, u Marianinu se dušu uvukao očaj.
- Ne bi mi bilo toliko teško, da nismo potrošili sav taj novac! Četiristo dolara! Ako je auto morao biti ukraden, zašto ga nisu ukrali prošli tjedan, prije nego smo ga dali popraviti? A sve je tako dobro radilo. Arty je zbilja obavio posao. I kako ću sada doći do Perryjevih? Izgubit ću posao prije nego što ću početi raditi!
- Dušo, ne moraš odustati od posla. Zamolit ću nekog da mi posudi koju stotinu i sutra ću potražiti kakvu staru kantu.
- Ah, Jime, stvarno? - Marian je znala koliko Jim mrzi posuđivati od prijatelja, ali kad bi samo još ovaj put...
Bilo je mračno i nije joj vidio lice, ali osjetio je da se opustila.
- Slušaj, dušo -uvjeravao ju je- jednog ćemo se dana smijati tim glupim računima. Izvući ćemo se mi, vidjet ćeš.
-Valjda -složila se Marian. Odjednom ju je svladao silan umor. Oči su joj sklapale.
Upravo je počela tonuti u san, kada je zazvonio telefon. Trgnula se. Jim se okrenuo, upalio svjetlo na noćnom ormariću i podigao slušalicu.
- Halo? Da, ovdje Jim - James Vogler. Večeras. Tako je. Oh, pa to je sjajno! Gdje? Kada mogu doći po njega? Šalite se! Šalite se! Nije li to? Dobro... Trideset šesta ulica i Dvanaesta avenija. Znam. U redu. Hvala. - Spustio je slušalicu.
- Auto! - uskliknula je Marian.
- Našli su naš auto!
- Da. U New Yorku, u središtu grada. Bio je nepropisno parkiran i policija ga je odvukla. Možemo ga uzeti sutra ujutro. Policajac kaže da su ga vjerojatno uzeli neki klinci i malo se provozali.
- Oh, Jime, to je predivno!
- Da, ali ima jedna kvaka.
- Da?
Jim je pritvorio oči, a usnice su mu se trzale.
- Za ne vjerovati! Moramo platiti petnaest dolara za pogrešno parkiranje i još šezdeset za to što su ga odvukli.
Marian je uzdahnula.

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu