Benjamina Franklin, dvadesetsedmogodišnja novinarka losangeleskog časopisa Filly, autoritet je za ljubavna i životna pitanja, a u svojim tekstovima pruža savjete o svemu živome: od spašavanja veze do pravilnog čupanja obrva. Iako je stručnjakinja za ženska pitanja, pogotovo na temu muškaraca, Benjaminin se osobni život nalazi na nizbrdici otkako je prekinula svoju posljednju vezu. Povrh svega, tada stiže vijest iz vedra neba: njezina mlađa sestra se udaje! A po ženskoj hijerarhiji, postoji li veće poniženje od toga da se na vjenčanju mlađe sestre pojavite kao “usidjelica”?
Ali možda ipak nije sve izgubljeno, jer upravo tada Benjamina će upoznati Maxa – prekrasnog, uspješnog, zagrijanog za nju… ali, hm, ne baš onakvog kakvim se čini, odnosno onakvog kakvim se predstavlja… U procjepu neodlučnosti oko tema ljubavi, seksa, veza i pitanja zašto se cura nikada ne smije previše srediti za prvi spoj, uz pomoć podjednako očajne najbolje prijateljice i dobronamjernih savjeta majke i sestre, Benjamina pokušava kormilariti kroz podmukle vode današnjeg svijeta izlazaka i pritom sačuvati zdrav razum, vedar duh i uspješnu karijeru. Mjesecima izlaziš s nekim tipom i ne viđaš se s drugima, i on se ne viđa s drugima (barem ti misliš da se ne viđa s drugima), ali zapravo ga ne nazivaš svojim dečkom, jer on tebe zapravo ne naziva svojom curom. Onda se posvađate oko neke gluposti, na primjer, nije te zvao cijeli vikend sve do nedjelje, i kad mu kažeš da si uzrujana, on odgovori u stilu: – Otkad to nedjelja nije vikend?
Odjednom vodite onaj Mislim-da-trebamo-razgovarati razgovor (koji uvijek počinje s te poznate pogubne četiri riječi), i on prekine s tobom prije nego što si uopće bila sigurna da ste zajedno. I tako na kraju oplakuješ nešto što nisi niti znala da imaš, postavljajući si pitanja poput -Jesam li trebala reagirati drukčije? Ili to prešutjeti? – za koja uopće nisi znala da su bitna u da-nom trenutku. Cijela stvar se pretvara u poniruću spiralu žaljenja i preispitivanja koju Kiki i ja iznimno dobro poznajemo, ja naime pišem članke o tome kako muškarci mogu biti prevrtljivi, ona uređuje članke o tome kako muškarci mogu biti prevrtljivi, Filly – časopis za koji obje radimo – objavljuje članke o tome kako muškarci mogu biti prevrtljivi, a više od milijun žena čita naše članke o tome kako muškarci mogu biti prevrtljivi. I ipak smo svi iznenađeni činjenicom kako muškarci jasan primjer slijepca koji vodi slijepca.

PROLOG

Svi već znamo priču o Petru Panu. Sjećate se, Petar leta uokolo i gleda svoja posla, a onda postane opsjednut djevojčicom Wendy, pa se počne pojavljivati kod nje doma kad god mu padne na pamet i voditi je na fantastične pustolovine. Sve dok jednog dana Wendy od njega ne zatraži da se ponaša kao muško. Želi da on bude odgovoran. I što Petar Pan učini? Odleprša sa Zvoncicom kako bi nastavio svoj život neodgovornog muškarca, a Wendy ostavi u prašini. Naravno, priču o Petru Panu je prilično lako protumačiti: dečko upoznaje djevojku. Djevojka postaje žena. Žena želi da dečko odraste. On ne može podnijeti pritisak i daje petama vjetra. Sindrom Petra Pana – ima ga više-manje svaki tip kojeg sam upoznala. Ali ono što me živcira, što me kopkalo otkako sam prvi put čula tu stravičnu priču je sljedeće: Sto je Wendy mislila? Zašto je dopustila da je smete, zaokupi i zavede neki tamo lik u zelenim tajicama i s iskrom u očima? Zar nije vidjela da je on samo dječarac?

POGLAVLJE
1
– O ne! Izgledaš puno slađe od mene.
Kiki je upravo ušla u moj stan i zaletjela se u sićušnu kupaonicu gdje sam se šminkala. Gotovo me nasmrt prepala, jer je muzika bila preglasna i nisam čula kucanje. Baš dobro da nije izgubila svoj ključ, pomislila sam. Još.
– Nije istina, rekoh dok sam radila brzu procjenu. Kiki je bila utjelovljenje hodajućeg seksa, kao i obično. Raspuštena plava kosa, traper zategnut baš na pravim mjestima i tamno crveni ruž. Naravno, opet je nosila crni džemper koji je malo obuzdavao njezinu prirodnu putenost. (Kiki smatra da crni džemperi kamufliraju njezine grudi.) I, dobro, oči su joj bile malčice natečene, ali to sam primijetila samo zato što sam već znala što se događa. Sve u svemu, moram priznati, izgledala je super. Pogledala sam se u ogledalu usporedbe radi. Ne baš u rangu Kiki, ja sam ono što ljudi zovu – slatkica. U stilu, čak i da stavim kvačice za bradavice, gaćice s prorezom i držim bič, ljudi bi rekli: – To je tako slatko! – Trebat će mi još maškare.
– Ben, jasno ti je da izgledaš nevjerojatno, rekla je Kiki promatrajući me dok sam nanosila još jedan sloj.
– Stvarno ne izgledam.
– Bože mili, jebi se, izgledaš.' – Izjurila je iz kupaonice i ljutito krenula prema spavaćoj sobi.
Nekoliko dana prije Kiki je prekinula s dečkom, Edwardom. Zapravo, čitaj: prekinula je s Edwardom, svojom iznajmljenom jedinicom. Iznajmljivanje, za razliku od leasinga (ili ne daj bože, stvarnog vlasništva), uobičajena je boljka među nama iznad dvadeset i pet godina. Mjesecima izlaziš s nekim tipom i ne viđaš se s drugima, i on se ne vida s drugima (barem ti misliš da se ne viđa s drugima), ali zapravo ga ne nazivaš svojim dečkom, jer on tebe zapravo ne naziva svojom curom. Onda se posvađate oko neke gluposti, na primjer, nije te zvao cijeli vikend sve do nedjelje, i kad mu kažeš da si uzrujana, on odgovori u stilu: – Otkad to nedjelja nije vikend?
Odjednom vodite onaj Mislim-da-trebamo-razgovarati razgovor (koji uvijek počinje s te poznate pogubne četiri riječi), i on prekine s tobom prije nego što si uopće bila sigurna da ste zajedno. I tako na kraju oplakuješ nešto što nisi niti znala da imaš, pitajući se pitanja poput -Jesam li trebala reagirati drukčije? Ili to prešutjeti? – za koja uopće nisi znala da su bitna u danom trenutku. Cijela stvar se pretvara u poniruću spiralu žaljenja i preispitivanja koju Kiki i ja iznimno dobro poznajemo. Ja naime pišem članke o tome kako muškarci mogu biti prevrtljivi, ona uređuje članke o tome kako muškarci mogu biti prevrtljivi, Filly – časopis za koji obje radimo – objavljuje članke o tome kako muškarci mogu biti prevrtljivi, a više od milijun žena čita naše članke o tome kako muškarci mogu biti prevrtljivi. I ipak smo svi iznenađeni činjenicom kako muškarci mogu biti prevrtljivi. Jasan primjer slijepca koji vodi slijepca.
Uglavnom, nakon šest tjedana intenzivnog druženja, Kikina iznajmljena jedinica je pokrenula Razgovor. Proveli su zajednički vikend radeći stvari koje parovi rade (spremajući tunu za večeru, izabirući džempere u buticima i tako dalje). Rekao je da stvari postaju preozbiljne i otad se nije javio.
Čula sam lupu vrata ormara, nakon čega je slijedila premetačina. Vješalice su letjele uokolo; cipele su se potmulo odbijale od poda. Zamislila sam Kiki kako polugola stoji ispred mojeg velikog ogledala i vjerojatno isprobava neki moj top, po mogućnosti s dvjema različitim cipelama naguranima na njezina stopala veličine 39 da vidi koje joj bolje stoje.
– Izgledam debelo, rekla je nadglasavajući glazbu. – Aha, prava si kravetina, zaderala sam se.
Krenula sam u kuhinju složiti joj piće. Jako piće. Zgrabila sam jumbo bocu Absolut votke koju mi je Kiki donijela kad sam konačno prekinula s Jackom – ponešto je preostalo. (Znala bih potegnuti sama, priznajem.) Zavirila sam u hladnjak u potrazi za prikladnim dodatnim sastojkom, ali imala sam samo dijetalnu Colu. Odlučila sam da je i to u redu, miješajući napitak u čaši. Votka će ju dignuti, a kofein držati budnom.
Iz spavaće sobe je doprlo: – Izgledam kao totalni luzer! – Čuo se tresak plastike i stakla po podu, što je značilo da se dohvatila poklonjenih testera proizvoda kojima je moj toaletni stolić bio pretrpan.
– Kiki, ti si seks-bomba. Pomiri se s time. – Prezirem svoju odjeću!
Ušla sam u spavaću sobu. Svoj crni džemper je zamijenila jednim od mojih crnih džempera. Rastegnut će ga.
– E sad nosiš moju odjeću pa se smiri. – Dodala sam joj piće.
Uzdahnula je. – Pogledaj se. Da sam barem brineta. – Pa, brinete jesu nove plavuše. – Previsoka sam.
– Niske su nove bujne. – Radila sam piruete po sobi tražeći razne stvari koje će mi večeras biti potrebne i naguravajući ih u torbicu.
– Ozbiljno! – jadikovala je. – Ti imaš onaj fenomenalni look izgladnjele izbjeglice – a ja izgledam kao jebena žirafa.
Samo je Kiki mogla predočiti visinu od 172 centimetra i košarice broj pet kao noćnu moru. Gotovo me uspjela uvjeriti na nije loše biti nizak – uvjerena je da je sve privlačnije kad je manje, bilo da se radilo o mobitelu, večernjoj torbici, grickalicama ili Sari Jessici Parker.
– Glad je nova moda! – izjavila sam. – Izgovaramo je glad-iva.
Još se nije nasmiješila, pa rekoh: – Dobro, neka bude po tvom: pomalo vučeš na žirafu, ali imaš veće sise.
Kiki se napokon nasmijala. Iskapila piće u par gutljaja. Sa-žvakala kockicu leda. Napravila grimasu. U njezine se zelene oči uvukla odlučnost. Doimala se kao netko tko ima zadatak i tko će ga, dovraga, obaviti makar mu to bilo zadnje u životu.
Išli smo njezinom Jettom jer je bila parkirana bliže od moje Jette. Kako bih mogla sjesti, prvo sam morala maknuti hrpu njezinih starih izvoda iz bankovnog računa, ofucani grudnjak, nekoliko konzervi dijetalne Cole, zabavnu rubriku LA Timesa i polupraznu vrećicu pomfrita iz McDonald'sa koji je sada bio tvrd kao kamen.
Kiki me promatrala dok sam pokušavala srediti taj nered. – Ben, daj to pusti na miru, rekla je. – Dobro znaš da možeš sve to samo baciti otraga.
Svaki put isto.
* * *
FILLY KVIZ
JE LI ON TAJ ILI NIJE?
NAPISALA BENJAMINA FRANKLIN
Jeste li ikad čule frazu – Neće kupiti kravu ako mogu dobiti mlijeko badava"? Budimo iskrene: redovito dijelite mlijeko zabadava. Problem u prosvijećenom pristupu seksu jest to što najvjerojatnije spavate s tipom, a nemate pojma je li vam on dečko. Ne možete pitati, a on šuti. Tu je Filly kviz koji vam pomaže otkriti jeste li na putu prema vezi.


1. U njegovoj ste kući. Zvoni telefon. On:

a. Javlja se, objašnjava da provodi vrijeme s vama, pa poklopi i kaže: – Pozdravljaju te Spike i Sofia.
b. Pušta ga da zvoni. Već se pretplatio na govornu poštu kako vi ne biste čuli poruke drugih cura.
c. Zamoli vas da se javite. On je zauzet snimajući vam kompilaciju vaših omiljenih pjesama grupe Belle & Sebastian.


2. Povjeravate mu se kako mislite da vas jedna od vaših – prijateljica – smatra droljom. On kaže:

a. – Kako joj to uopće može pasti na pamet. Pa zajedno smo puna dva mjeseca.
b. – Zašto te ta malograđanska fufka jednostavno ne pusti da se zabavljaš?
c. – Pa sad kad si to spomenula, pitao sam se zašto si mi na našem prvom spoju dopustila da tvoje gaćice nosim kao kapu.


3. Na tulumu ste pokraj bazena u lokalnom mondenom hotelu. Kad priđe jedan od njegovih prijatelja, on:

a. Ne predstavlja vas mumljajući nešto o tome kako ide pogledati onaj moderni namještaj u predvorju. Sam.
b. Ne govori ništa jer vas njegovi prijatelji viđaju toliko često da ste dobili nadimak – stalna postava.
c. Predstavlja vas i dogovorite se da ćete sljedeću subotu zajedno ići na punk-karaoke.
H. Kad mu kažete da biste voljeli s njim otići nekamo za vikend, njegovo lice najviše nalikuje na: a. b. c.


5. Posljednji put kad vas je vidio bez šminke bilo je:

a. Prošle večeri. Ionako ste samo posudili filmove.
b. Kad ste se probudili jutro nakon vašeg prvog spoja. Da ste znali da ćete prespavati, ponijeli biste svoj neseser.
c. Malo sutra.


6. Kad idete u videoteku vi:

a. Započinjete koketirajuću kvazi-svađu o izboru filma koji ćete posuditi.
b. Primjećujete da je u odjelu s novim filmovima film koji ste pogledali s njim kad ste posljednji put bili na pravom spoju izvan kuće.
c. Zaputite se ravno prema odjelu s porno-filmovima.


FILLY KLJUČ S ODGOVORIMA…

... u kojem odbijamo pitati takozvane stručnjake koji pišu šarlatanske knjige za samopomoć, nego jednostavno dajemo svoje mišljenje. Zbrojite svoje bodove prema ključu:

a=2 b=1 c=3
a=3 b=2 c=1
a=i b=3 c=2
a=3 b=2 c=1
a=3 b=2 c=1
a=i b=3 c=2

6 do 9:
Nijevam dečko ni u kom slučaju. Vaša veza je plitka, a vi se uvijek pokušavate prikazati u najboljem svjetlu [to jest, licu, budući da ste uvijek našminkani kad se nalazite s njim]. Dobre vijesti su: u fazi ste zaljubljivanja, stoje najbolji dio svake veze – uređujete se, vodi vas na večere, puno se seksate. Loše vijesti: možda ste na putu prema stanju FZŠ [frendovi za ševu]. Naš (potencijalno loš) savjet: Nastavite izlaziti s drugima. On to vjerojatno čini.

10 do 14:
Vi ste u zoni sumraka. On će s vama provesti vikend izvan grada: možda ste upoznali jednog ili dva člana obitelji, ali hoće li vam on postati dečko ili ćete se susresti na nekom koncertu, a njemu će u krilu sjediti neka fufica i gurati mu jezik u uho? Naš (potencijalno loš) savjet: pokrenite Razgovor, ali čuvajte se: ako mu kažete da želite nešto ozbiljno, mogao bi pobjeći gla-vom bez obzira, preseliti se u Bocvanu i više ga nikad nećete vidjeti.

15 do 18:
Čestitamo. Imate dečka. Kako znamo? Jer više nema toliko romantike. Ponekad vam se jednostavno ne da obući seksi gaćice kad on dolazi kod vas; on će rijetko platiti račun. Istodobno, odreći se čari izlazaka nije strašna cijena za intimnost. Barem bi tako rekao vaš psihijatar. Naš (potencijalno loš) savjet: ne trebaju vam savjeti, vi ste zaljubljeni. Grozno je to, zar ne?


Svake jeseni Filly – modni časopis za žene koje preferiraju muškarce sociopate i kreditne kartice u minusu – priređuje veliki parti u čast svojeg modnog izdanja. Održavamo taj događaj kao neku vrstu zahvale našim oglašivačima. Naravno, zahvaljujući njima nitko zapravo ne čita modno izdanje – toliko je prepuno oglasa da nije moguće pronaći članke, a sam časopis teži oko 180 kila. Parti se obično održava u New Yorku. Prošle godine smo Kiki i ja dobile besplatni avionski prijevoz, smještaj u hotelu Mecer i mogle se častiti skupim večerama u Da Silvanu. Ali ove godine parti se održavao u motelu Farmer's Daughter na Fairfaxu. Izbor kičaste, jeftine jazbine trebao je navodno odavati počast staroj školi, ali dobro. Barem je bio bliže. Duplerica modnog izdanja Fillyja prostirala se na osam stranica, a za modele su korištene holivudske glumice. One su trebale doći na parti, pa će onda fotografije sa zabave osvanuti u drugim časopisima, pa će onda Filly biti još uspješniji nego što je sad. Ili tako nešto.
Vani je bila katastrofa. Fotografi su urlali pokušavajući snimiti Jennifer Aniston i Kate Hudson. Reporteri emisije Entertainment Tonight su izvlačili slavne iz gomile za uobičajene – Kako fenomenalna večer – razgovore. I tu su bili i svi oni ljudi koji zapravo nisu bili pozvani, ali su svejedno pokušavali ući. Kiki i ja smo se probijale kroz gužvu jer nikako nismo htjele da nas zamijene s takozvanim, kako ih je moja prijateljica publicistica iz New Yorka nazvala, ovconovčarima, što će reći, ljudima koji se uvlače na zabave i žele više nego što im pripada (/ ovce i novce).
– Ime? – upitao nas je izbacivač kad smo se progurali do ulaza. – Benjamina Franklin.
Kako priča kaže, moji roditelji su ga smislili dok su bili na-pušeni. Nije ni čudo što su se razveli – obiteljski život im baš i nije ležao.
– Nemam ja vremena za ovo, rekao je izbacivač. – Da, ali... moje ime/e stvarno Ben Franklin.
Pogledao je popis, rekao da nisam na njemu i okrenuo glavu kako bi mogao čuti hitan poziv na svojoj slušalici. ("Ponestaje nam piletine u satay sosu u zoni tri! Ponavljam, piletina u satay sosu potrebna u zoni tri!")
Zbunjeno sam pogledala Kiki.
– Nisi li mu rekla tko si? – upitala je.
– Ti si urednica za zapadnu obalu, ti mu reci tko si.
– Ne mogu. – Odmahnula je glavom. – Trenutačno ne mogu podnijeti nikakav oblik odbijanja.
Pokušala sam privući pozornost izbacivača zgrabivši besplatni primjerak časopisa i mašući mu njime pred licem. Ignorirao me iz petnih žila.
– Kako to mislite, nisam na popisu? – rekoh. – Vidite ovo? – Otvorila sam Filly i pokazala na svoj posljednji članak, Kako upoznati slatke dečke. – Ja sam to napisala.
Pogled mu se kratko zadržao na časopisu, a onda opet vratio u prazninu iznad moje glave. Osjetila sam nailaženje paničnog napadaja straha od vrata. Ozbiljno neću ući na vlastiti parti? pitala sam se. Jesam li ja luzer? Nepodobna za pristup? Da li me on mrzi? A tada je, kao smrtni udarac, izbacivač izgovorio: – Ako niste na popisu, ne možete ući, i nježno me, ali odlučno, gurnuo u stranu.
Selja. Čina.
Srećom, u tom trenutku je stigla Hilary Swank odjevena u prozirnu haljinu i paparazzi su podivljali. ("Nije li već to izvela na Oskarima? – promrmljala mi je Kiki u uho.) Svi su uhvatili priliku da nagrnu na vrata i ponio nas je val nezaustavljiva, fenomenalno odjevena mnoštva koje se guralo pokraj urlajućih čuvara. I isto tako brzo kao što smo izbačene... bile smo unutra.
Dok smo Kiki i ja hodale dvorištem prema šanku, podigla sam pogled prema stotinama ljudi koji su se penjali i silazili po vanjskim alejama motela. Bio je to – Put oko svijeta – parti – svaka motelska soba imala je svoju temu. Jednim pogledom sam obuhvatila salon za masažu, stu-dentski tulum i havajski bar. Zirkala sam u lica da vidim poznajem li ikoga, ali sam se našla kako zurim u strance poznatog izgleda koje uvijek vidim na ovakvim događajima. Bili su tu dobro podmazani, ležerno odjeveni boemi, hip-hoperi u second hand ruhu, klika agenata koji su doletjeli ravno s posla još uvijek u odijelima i kravatama. Publicisti su razgovarali na mobitele i upućivali zle poglede svima koji nisu bili potencijalni klijenti, uključujući novinare Fillyja poput mene – svi smo bili izloženi strijeljanju. Tu su naravno bili i glumci, koji su došli u nadi da će biti zapaženi, ali su se pravili da ne žele posebnu pozornost istog trenutka kad bi ih primijetili. I onda su tu bili... svi ostali. Tko god oni bili.
Mislim da smo svi imali onaj očajnički pogled. Onaj koji govori: Zabavi me. Pokaži mi. Zavedi me. Zaprepasti me. Učini nešto, bilo što, tako da ova noć ne ispadne samo još jedan izgovor za izlazak iz kuće. Ali predosjećala sam da će svi, uključujući mene, ostati razočarani. Ima toliko premijera, umjetničkih događaja, toliko otvorenja butika, otvorenja restorana, partija u povodu lansiranja albuma... mogli biste izlaziti svaku večer, ali duboko u sebi znate da zapravo ništa ne radite. Kad bih stala i počela o tome razmišljati, protiv čega sam se borila, bilo je dosta depresivno. Možda je Jack imao pravo. Svi ovi ljudi dolaze u L.A. jer se žele proslaviti. Ili ba-rem postati malo poznatiji. Žele dospjeti na listu. Ali unutar te liste postoji još jedna lista – A-lista. A unutar partija je još jedan parti – VIP soba. Pa onda ljudi pokušavaju dospjeti na tu listu, u tu sobu. A tamo pronalaze iste kretene koji umiru od dosade kao što su bili oni iznad kojih su se toliko očajnički htjeli izdignuti.
Pa ipak. Tu je taj trenutak. Idete na premijeru, hodate crvenim tepihom, vidite sve te ljude kako stoje s druge strane baršunastog užeta stiskajući svoje knjižice za autograme i mislite si, možda i jesam samo još jedna prišipetlja, onaj višak, ovconovcar, ali ovdje sam. A ovdje je uvijek bolje nego tamo.
Kad smo već kod toga, uočila sam Collina, prijatelja koji želi biti stilist zvijezda, koji se odijeva s ironičnim osvrtom na modu osamdesetih i smatra da su The Strokes drugo utjelovljenje Krista.
– Dame, kako vaš životni stil? – rekao je.
– Izvrsno, rekoh.
– Sranjski, rekla je Kiki.
– Poprilično dobar parti. – Kimnuo je dok je zvjerao pogledom. – Strogo A-lista.
(Totalna neistina – na ovom partiju bilo je više ljudi nego na Titanicu)
– O, jebote, – dodao je Collin, – eno Winone Ryder. – Kiki i ja nismo okrenule glavu.
– Kvragu, tako je seksi, rekao je. – Kvragu, kvragu, kvragu. Hej – mislite li da imam šanse?
– Nije li ona hodala s Bečkom? – Složila sam facu koja je implicirala da bi mogla biti zainteresirana kad ne bi preferirala rock zvijezde.
– Dakle, rekao je. – Upoznao sam Bečka jednom prilikom i on je poprilično sjajan tip.
– Ma da?
– Ručao je s mojim prijateljem u Ammu. Razgovarali smo, tako, deset minuta.
Collin se uvijek uzruja ako stavljate njegovo pravo na hvaljenje zvijezdama pod upitnik. Zabavno je. Pa rekoh: – I bio je krasan, je 1'?
– E, Ben? Umri. Ovdje ima mnogo ljudi koje želim upoznati, a vas dvije već znam, prema tome – vidimo se! – Collin je uronio u gužvu.
Kiki je bila spremna za još jedno piće, pa smo se probile do šanka. Souza je sponzorirala parti, što je značilo da su se,
nažalost, dijelili samo tekila martiniji. Sve je ostalo trebalo platiti što nije dolazilo u obzir budući da nismo imale gotovine. (U ovom gradu nitko ne nosi više od nekoliko novčanica od jednog dolara, koje su, razumije se, za lika koji vam parkira auto.)
Kiki i ja smo uzele dva besplatna pića i ona ga je strusila dok sam ja svoje pijuckala s naporom. Odlučile smo napraviti krug. Prvo smo otišle do sobe s masažom, gdje je Kiki dobila petominutnu masažu vrata. Zaobišle smo studio za tetovažu kojim se vrzmala Gwen Stefani/Orange County/ekipa s novčanikom na lancu i uputile se na sljedeći kat. Jedna dobra stvar na tom partiju je bila što je bio pun komada, komada i još komada. Nije da sam stvarno namjeravala razgovarati s nekim od njih. Potajno sam se nadala da će neki slatki komad pokušati razgovarati sa mnom.
Zgrabile smo još par tekila martinija kod obližnje konobarice i zaputile se prema sobi za gatanje. Obično izbjegavam gatare. Sto ako ti kažu da ćeš umrijeti u grozomornoj pomorskoj tragediji ili bankrotirati ili tako nešto? Ali zanimalo me misli li da ću ikad upoznati Onog Pravog. Onog kojeg tražim po ovakvim mjestima. E sad, jasno mi je da golemi, bezlični parti zapravo ne može biti pravo mjesto za pronalaženje prave ljubavi, ali usprkos tome, nastavljam odgovarati na pozivnice u nadi da ću jedne večeri, da, možda baš večeras, tako uletjeti u vatrenu romansu.
Stala sam u red. Jack bi mi toliko srao radi ovog, pomislila sam. On nije vjerovao u proricanje – a mrzio bi i ovu zabavu. Nije ni čudo, on se bavi financijskim planiranjem.
Još prije dva mjeseca Jack i ja smo živjeli zajedno. Bilo je to kao brak – samo što nije bio brak. Zato što nismo htjeli djecu (u svakom slučaju, ne još), i još smo voljeli tu i tamo s prijateljima otići u kafić i obliti se. Istodobno, opća je pretpostavka bila da ćemo se jednog dana vjenčati, a seks je imao predvidljiv ali ugodan štih. Na površini je sve bilo super. Jack je prilično dobro zarađivao; ja sam dala otkaz u lokalnom besplatnom časopisu za koji sam pisala i prebacila se na novi posao u Filly. Jack me pitao hoću li se useliti i uselila sam se. Ali svaki put kad sam htjela sama izaći s prijateljima, bacao bi te male, zajedljive primjedbe. Kao: – Zabavi se sa svojim fashionistima, koka.
– Sad radim u modnom časopisu, Jack, rekla bih. – Uostalom, to je samo parti, kao i bilo koji drugi. Ti si jedini koji to ozbiljno shvaća.
Ali onda bih se uvijek osjećala krivom i pozvala ga da ide sa mnom. On bi me odbio, govoreći: – Ne, samo ti idi. Fenomenalno se zabavi."
Napokon i jesam samo otišla. Iz njegova dupleksa u Santa Monici – gdje sam se ionako osjećala kao da živim u zemlji množećih bebi-kolica – skroz do Silver Lakea, koji je udaljen četr-deset i pet minuta i milijardu svjetlosnih godina. Za Jacka je to bila konačna izdaja. Pozvala sam ga da dođe pogledati moj novi stan u nadi da ćemo barem ostati prijatelji, ali je odbio. Kad sam mu dala svoju adresu kako bi mi mogao prosljeđivati poštu, rekao je: – Ma, tako si cool.
Jednosobni stan koji sam uzela bio je malen, ali je imao drvene podove i pogled na brda. Bacila sam smeće iz Potterv Barna za koje je Jack inzistirao da moramo podijeliti popola, kupila par Eames stolaca u trgovini rabljenim pokućstvom i stvorila zgodnu minimalističku vibru. Susjedstvo je bilo puno kafića do kojih si mogao prošetati, nezavisnih knjižara i osebujnih barova gotovo na svakom uglu. Imalo se što raditi.
Ali onda, tako, počeo mi se pomalo uvlačiti strah. Nisam mogla shvatiti što ljudi koji nisu u vezi rade u slobodno vrijeme. Gledanje televizije u samoći bilo je mučno iskustvo – počela sam skroz stišavati zvuk kako ga susjedi ne bi čuli i sažalijevali me. Sinulo mi je kako je Jack bio poput splavi – malene, kivne splavi – ali me držao iznad površine. Bez njega sam samo plutala, bacalo me amo-tamo, nisam tonula, ali nisam zapravo niti plivala.
Već sam gotovo došla na red kod gatare. Okrenula sam se prema Kiki želeći je upitati što misli o gatarama. Šarlatan-ke? Vidovnjakinje? Ali ona je bila zaokupljena promatranjem ljudi – pretraživanjem gomile u potrazi za Edwardom. Vjerojatno užasnuta mogućnošću da bi mogao biti ovdje, ali istodobno ražalošćena činjenicom da izgleda nije bio. Kiki me uhvatila kako zurim u nju i oblikovala riječi – Ubij me sad.
Netko me potapšao po ramenu.
– HEJ CURE BOŽE BAŠ VAS JE LIJEPO VIDJETI ŠTO IMA IMAŠ LI VATRE NE MOGU PRONAĆI SVOJ JEBENI UPALJAČ TI BISERI SU GENIJALNI! – Bila je to Steph, publicistica Fillyja, pripadnica elitnih društvenih krugova koja stalno organizira zabave i tanka je poput grančice. Većinu svojih večeri provodi na događajima gdje glazba dreči, a čavrljanje je neobuzdano, pa je razvila svoju specifičnu vrstu urlajućeg razgovora i nikad se ne
FILLY SAVJETI
IZBJEGNITE SPERMIĆE
Kako oblikovati savršene obrve u šest koraka otkriva nam najbolja specijalistica s Beverly Hillsa. – B.F.

• 1. Odredite koji oblik lica imate. Ako vam je faca veliki krug, ne želite predugačke obrve. Malom, šiljastom licu potrebni su tanki lukovi. Dugom, ovalnom licu pristaju duge, tanke obrve.
• 2. Uzmite olovku i stavite je uz nos, a zatim je poravnajte s unutarnjim kutom oka. Vaše obrve trebaju početi na mjestu gdje se olovka preklapa s linijom obrva. Sad je postavite od kraja nosa do kraja kapka. Tu obrve trebaju završavati.
• 3. Prekrijte korektorom dlačice koje želite iščupati, koristeći se četkicom za šminku.
• 4. Ako vas čupanje boli, prvo malo umrtvite to područje kockicom leda.
• 5. Počupajte sitne dlačice koje rastu ispod luka – zbog njih vam područje oko očiju izgleda naborano, a tko to želi?
• 6. Četkicom za zube očetkajte unutrašnje dlačice obrva prema gore i zatim ih podrežite škaricama kako bi bile ujednačene. U suprotnom bi mogle završiti s onim što profesionalni stilisti obrva nazivaju – spermić-obrve – koje sliče na... no znate već. U
može usredotočiti na jednu temu. Jack ju je zvao – Mušica Minnie.
– Bok, Steph. Dobro sam. Evo ti šibice. Hvala, rekoh.
– JESTE LI IMALE PROBLEMA NA VRATIMA POPIS JE TOTALNO SJEBAN MOŽETE LI VJEROVATI KOLIKO OVDJE IMA SLATKIH KOMADA BOŽE VIDJELA SAM TIPA U KOJEG SAM TOTALNO ZALJUBLJENA ON JE GLUMAC ALI PRIJATELJICA MI KAŽE I DA JE DILER I NE MOGU SE ODLUČITI JE LI TO LOŠE ŠTO VI MISLITE?
Prepustila sam riječ Kiki. – Bilo je naporno, ali smo upale, rekla je. – Ako ti se stvarno sviđa, onda je najvjerojatnije OK. – Uputila mi je munjeviti on-je-diler pogled. – Ali vjerojatno bi tre-bala istražiti je li, znaš, pravi tip za tebe.
– TOTALNO SI U PRAVU ČEKAJ BOŽE J'AI JE OVDJE ONA JE JEBENA GENIJALKA MORAM POPRIČATI S NJOM DA VIDIM MOGU LI SE NARUČITI OBRVE SU MI KATASTROFA BAJ-BAJ KOKE!
Gledale smo kako se Steph stručno probija niz stube i staje na put vizažistici za obrve koja je, zahvaljujući novinarkama poput mene, sada zvijezda kojoj ne treba prezime. Poput Madonne.
Došla sam na red. Ušetala sam u slabo osvijetljenu motelsku sobu. Trebao mi je trenutak da mi se oči prilagode na svjetlost svijeća. Nazrela sam gataru koja me je rukom upućivala prema tapeciranom stolcu. Sjela sam za stol prekriven svjetlucajućim šalovima, ali prisutnost dva bračna kreveta sa zelenim i plavim poplunima i jeftinog noćnog ormarića je pomalo odvlačila pozornost od ciganskog ambijenta. Da ne spominjemo kako je gatara, koja se predstavila kao Olivia, izgledala kao da će joj se turban smežurati od dosade. Rekla mi je da promiješam tarot karte, pa ih je raširila po stolu uz zveckanje pozlaćenih narukvica.
– Ova, rekla je Olivia, uzimajući gutljaj flaširane vode, – kaže da ste kreativna osoba s jačom stranom u umjetnosti.
Laskavo, ali ne baš ono što sam imala na umu.
– Ova kaže kako će vam netko blizak, možda član obitelji, proći veliku promjenu.
Teško – moja majka toliko često mijenja muškarce da se novi ne bi mogao nazvati velikom promjenom, a Audrey je u stabilnoj vezi s Komandosom.
– Ova, pokazala je na drugu kartu, – kaže kako vam je nedavno slomljeno srce, ali počinjete shvaćati da je tako bilo najbolje.
Ma šališ se.
– Želite li postaviti koje pitanje? – Olivia me pogledala i zijev-nula.
Iznenada mi je sinulo koliko je moje pitanje zapravo patetično: Hoću li se ikada ludo zaljubiti? Hoću li ikada poželjeti nekome dati sve što imam? Hoću li ikada poželjeti dijeliti sve, poželjeti da on dodiruje sve, poželjeti mu reći sve? Vjerojatno su to bila pitanja koja svi postavljaju. Gatara bi zapravo trebala početi zapisivati svačije telefonske brojeve i spajati ljude. Odmahnula sam glavom. – Ne, nemam pitanja. Ipak, hvala vam.
Olivia je bila preumorna za borbu, pa je samo slegnula ramenima i uputila mi optužujući nisam-ja-kriva-što-se-nisi--pripremila pogled. Osjećala sam kao da sam protratila njezinu vrijednu psihičku energiju, pa sam gurnula četiri dolara – moj novac za parkir-majstora – u staklenku za napojnice i pridružila se Kiki vani.
– Kako je bilo? – upitala je.
– Leži mi umjetnost, slomljeno mije srce, bla, bla, bla. Ideš li unutra?
Kiki je oklijevajući zavirila u tminu gdje je Olivia palila cigaretu na svijeći. – Ne, zaboravi. Ne mogu se suočiti s budućnošću, rekla je. – Idemo umjesto toga ubiti još jedno piće.
Kad smo uspostavile bazu kod šanka kako ne bismo trebale čekati u redu za repete, Kiki se napokon slomila. – Više nikad neću nikoga upoznati, rekla je.
– Naravno da hoćeš, rekoh.
– Mislim da neću. Ozbiljno. Više nemam snage ni pokušavati. Edward mi je uništio volju.
– Kiki, ne možeš se predati zbog gospođe Doubtfire.
Podigla je obrve, kao, Quoil
– Bio je toliko dlakav da je izgledao kao Robin Williams na lijekovima za ćelavost.
– Ovo je dobro, rekla je. Ali nije to bio izravan pogodak kojem sam se nadala.
– Gle, upoznavanje slatkih komada je lako. – Zakimala sam glavom poput jedne od onih malih klimajućih lutkica. – Samo trebaš pronaći nekoga tko bi ti se mogao svidjeti i stati mu na put. Ako se i ti njemu sviđaš, započet ćete razgovor.
– Mislim, stvarno. – Podigla je obrvu. – Citiramo vlastite članke, ha?
– Prvo, to je bila tvoja ideja. I drugo, ti si ga uredila, pa si se, prema tome, s njime i složila.
– Onda dobro. – Zaokružila je pogledom po dvorištu. – Pokaži mi.
– Što, sad?
– Aha! – Zaigrano me gurnula prema mnoštvu. – Pokaži mi sad!
– Šališ se.
– Ben, da te nešto pitam. – Kiki se zavalila u stolac i počela me proučavati. – Što misliš, zašto ti stalno dodjeljujem članke o spojevima?
– Predajem se. Zašto?
– Jer inače nikad ne bi išla na spojeve.
– Sereš.
– Ne serem. Prekinula si s Jackom, ali umjesto da uzmeš stvari u svoje ruke, ti samo ideš po partijima i gledaš kako i ja očijukamo sa svima. Pa sam zaključila, dobra si novinarka i ako ti dam zadatak, znam da ćeš ga obaviti. I obaviš ih. Ali onda sjediš doma i samo tipkaš li ga tipkaš. Nikad nemojte raditi ono; uvijek ovo...
Nisam vjerovala svojim ušima. Pljuvala je po mojem radu.
– Što je sad? – rekla je. – Ne govorim da mi se ne sviđaju tvoji članci. Gle, smatraj to provjerom podataka. Tvrdiš da tehnike iz tvojeg članka pale, prema tome, demonstriraj mi. Upoznaj nekog slatkog komada.
OK, ja sam sve to rekla samo da bi se ona osjećala bolje. I pomalo me ljutilo što me sad potegla za jezik... Ali, pomislih, ako doživim totalno poniženje, možda ću je razveseliti. A što se tiče manjka truda, ne znam. Pokupila sam ja tipova nakon Jacka. Na primjer, Ashtona. U neku ruku.
– Ben? – rekla je Kiki. – Ideš?
– Da, odbrusila sam. – Isuse, Kiki. Stvarno si naporna, znaš?
Ona se samo nasmiješila i mahnula mi da krenem.
Činilo se da baš i nemam izbora, pa sam inzistirala da napravimo još jedan krug. Trebalo mi je vremena za smišljanje strategije dok izabirem lovinu. Isprva nisam nikog uočila. Bio je tu jedan veličanstveno sladak tip koji je stajao postrance pokraj aparata za sodu. Ni najmanje nalik na Jacka. Jack je bio uvijek zakopčan, proćelav i konzervativnog stila. Ovaj tip je bio vrlo visok i vrlo vitak, čisti Hugo Boss. Malo sam se primaknula da bacim bolji pogled. Kosa mu je bila savršeno razbarušena i tek toliko odvažna da bude cool. Neke svjetlosmeđe boje. Imao je goleme smeđe oči koje su bile široko razmještene i izgledale nevino, ali također... samosvjesno, ako znate što hoću reći. I možda samo mrvicu rezervirano. Bio je poput onih seksi, hladnokrvnih maturanata za koje znate da vas ne bi smjeli privlačiti, ali vas ipak privlače. I imao je pune usne koje su bile baš... Uglavnom, mogla sam zamisliti mnogo stvarno zločestih stvari koje bi radila s tim usnama. Mislim, te usne su mogle biti roman same za sebe. Samo je tako stajao, sam, ali savršeno opušten. Kako mu to uspijeva? pitala sam se. Bio je prelijep.
Tada sam mu pogledala odjeću i ostala zgromljena. Mornarski plava najlonska jakna zakopčana do kraja, navještaj zasljepljujuce bijele majice ispod toga. Besprijekorne kaki hlače na crtu. Bijele Converse AllStars tenisice bez tragova habanja. Mogao bi biti skejter/fan Beastie Boysa/netko s Istočne obale, ali odisao mi je posve drukčijom vibrom.
– Što kažeš na onoga? – rekla sam Kiki s diskretnim trzajem glave u njegovu smjeru.
– Gej, rekla je.
K vragu, potvrdila je moje sumnje.
Učinile smo još jedan krug, ali situacija je bila beznadna. Vidjela sam jednog tipa koji je izgledao dobro – kosa: tretirana, starinska rokerska majica...
– Onaj? – rekoh.
Suzila je oči. – Nije za tebe.
– Zašto?
– Nosi traperice mrkva kroja.
– OK. – Imala je pravo.
Svi ostali bili su ili previše nalickani (mrzim nalickane tipove), ili su izgledali kao glumci {nikad nemojte izlaziti s glumcem), ili su bili s nekom curom. Tip s usnama je još uvijek bio u kutu i palio cigaretu.
– Idem na gej lika, objavila sam Kiki.
– Ženo! Ne možeš ići na gej lika. To uopće nije poanta.
Ali ja sam imala osjećaj.
Počela sam se prikradati postrance. Kao što sam objasnila u svom članku, to mora izgledati kao slučajan susret. Hoću reći, bilo koji tip na tulumu koji vidi kako se žena s namjerom
kreće prema njemu najvjerojatnije će pomisliti daje ili očajna ili luđakinja. Kad sam mu došla u blizinu pokušala sam se doimati izgubljeno. Mala izgubljena djevojčica, to je bio look koji sam pokušavala postići. Nisam neka glumica i najvjerojatnije sam izgledala smiješno. Ali upalilo je. Zapazio me i počeo pomalo promatrati. Tada sam krajičkom oka uhvatila kako pretražuje gomilu. Bila sam iznenađena, ali činilo se kao da se doista pita koga tražim. Duboko sam udah-nula i krenula u juriš. Ovlaš sam pogledala u njegovu smjeru, uhvatila mu pogled i rekla...
– Izgleda da sam izgubila prijatelje.
Namrštio se kao da nije siguran obraćam li se njemu. Kao da sam neka manijakalna luđakinja koja šeće tulumom izgledajući izgubljeno i mrmljajući si u bradu, što je zapravo i bio slučaj. Počela sam paničariti. Odustani! Odustani! urlao je moj mozak. Ovo je bio glupi plan!
Tada sam iznenada spašena.
– Pa, rekao je nagnuvši glavu na stranu i uputivši mi blagi osmijeh. – Kako tvoji prijatelji izgledaju?
E sad, mogla sam početi lagati sve u šesnaest, dati lažne opise i vidjeti hoće li se ponuditi da mi pomogne pronaći ih. Ili sam mogla reći nešto neodređeno poput: – Joj, ne znam. Možda su otišli, i pokušati održati razgovor. Ili sam mogla pokušati s nedvosmislenim flertom. Vrlo riskantno.
Ali onda sam pomislila, Znaš što? Mogu/a to.
– Zapravo, jako su slični tebi, rekla sam i složila grimasu koja je trebala biti očaravajući osmijeh. E sad, znam da je Zapravo su jako slični tebi totalni ulet. Ali improvizirala sam. I preko njegova ramena sam vidjela Kiki kako sve promatra, što me dekoncentriralo.
– Stvarno? – rekao je. – Onda izgleda da nam je suđeno da budemo prijatelji.
Uspjeh! Uspjeh! Uspjeh!
Razgovor se razvio od te točke. Rekao je da se zove Max. Da je vlasnik tvrtke Super Very Good koja proizvodi majice, pa da otuda proizlazi besprijekornost njegove odjeće, koja je iz nove kolekcije. (Nije imao blizak, topao odnos s daskom za glačanje, čega smo se Kiki i ja bojale.) Rekao je da puno putuje na relacijama L.A., New York, Pariz, Hong Kong, London i da sam dizajnira grafiku. Bila sam impresionirana, iako sam se, jasno, pokušavala praviti da nisam. Ipak, morala sam ga upitati zna li ekipu iz Radioheada, jer oni nose Super Very Good odjeću. Max je slegnuo ramenima i rekao: – Naravno, stalno se družimo.
– Stvarno?
– Ne. Ne baš. Ali jednom je Heather Graham došla isprobati odjeću za foto snimanje i vidio sam joj grudi.
OK. Kad ljudi pokušavaju biti ljubazni, onda mi kažu da sam proporcionalna, pa me ovo osupnulo. Ali onda se nagnuo prema meni i šapnuo mi u uho: – Nisu baš bile nešto.
– Stvarno. – Pokušala sam zvučati ožalošćeno radi jadne Heather Graham s lošim sisama. Bile su to uzbuđujuće informacije.
– Ne. – Ponovno se počeo smijati. – Ne baš.
Prekrasan je, pomislila sam. Ima samopouzdanja. Nasmijava me. Zaljubila sam se.
Kiki nam se napokon pridružila uz riječi: – A/m si! Tražila sam te posvuda! – (Obožavam Kiki.) Pomogla mi je koliko je mogla smijući se mojim šalama, ponašajući se kao da smo najbezbrižnije, najzabavnije cure na svijetu iako je u sebi patila za onim luzerom Edwardom. Pitale smo ga gdje stanuje. (Silver Lake.) On me pitao gdje ja stanujem. (Silver Lake. Ha!) Pitao me čime se bavim. ("Bavim se pisanjem. To jest, novinarstvom.") Ja sam ga pitala što radi u slobodno vrijeme. ("Ništa. Skupljam ploče, valjda.") On me pitao što ja radim u slobodno vrijeme. ("Družim se s Kiki.") Pitala sam ga kako to daje na ovom partiju. ("Nemam?) On me pitao što sam napisala u posljednje vrijeme, a Kiki je otvorila Filly i pokazala na jedan od mojih članaka. Na nesreću, bio je to Kako upoznati slatke dečke. (Mrzim Kiki.)
Članak je jasno izlagao moj cjelokupni plan napada, skupa s tematskim naslovima tiskanim velikim, masnim slovima – Krug, Prikradanje, Otvoreni flert, Ulet. Bila sam provaljena, ali sam uzaludno pokušala zvučati ležerno. Kao, nisam ja neka droljica kojoj je zanimacija kružiti partijima i kupiti tipove. Pa sam rekla: – Gle, nisam ja neka droljica kojoj je zanimacija kružiti partijima i kupiti tipove. – Mucajući sam pokušavala objasniti kako je, eto, Kiki moja urednica i kako mi je dodijelila zadatak pa, ha ha, zapravo nisam mogla odbiti i...
– Gospodo, vrijeme je za odlazak! Uputite se prema najbližem izlazu! Odmah!
Ma naravno. Taj neugodni trenutak morao se poklopiti s trenutkom kad su stigli vatrogasci da rastjeraju parti. Nije to bilo totalno loše – za Filly. Ako se pojave vatrogasci, onda je prostor prepunjen, što znači da je događaj bio uspješan. Ali tajming je bio katastrofalan. Iznad naših glava pojavio se helikopter s reflektorom usmjerenim na goste. Moja nova simpatija i ja smo se odjednom našli usred filma Olivera Stonea, a na zasljepljujućem svjetlu sam bila uvjerena da sam žrtva loših svjetlosnih efekata. Stajali smo tako, smrznuti, piljeći jedno u drugo, dok sam ja zvjerala uokolo tražeći prijateljsku sjenu i pitala se razlijeva li mi se maškara u panda efekt. Uniformirane osobe s megafonima su urlale – Zabava je gotova! Idite kući! – dok je ekipa posezala za svojim mobitelima kako bi nazvali ljude udaljene dva metra i dogovorili što će dalje.
Nisam znala što da učinim. Prema svojem vlastitom članku, trebala bih završiti lov. Uzeti njegov broj. Zapečatiti ugovor. Ali u stvarnom životu bilo je to teže nego isto savjetovati ljudima iza sigurnosti svojeg laptopa. – Pa, mogu li... – počela sam.
– Stvarno bih volio... – počeo je.
– O, prekinula sam te, rekla sam. – Samo reci.
– Ne, ti reci. – Hm. Ti prvi.
– Pa, ti si ta koja je pokušala izvesti Tražim-svoje-prijatelje strategiju, rekao je. – Što je doduše vrlo maštovito, pa pretpostavljam da je na meni red.
Nagnuo se prema meni i na djelić sekunde sam pomislila da će me poljubiti. Ludo je što sam mu namjeravala dopustiti. Blago sam podigla bradu, usne su mi zatreperile, a onda je on rekao: – Ben, daš mi svoj broj?
Ali nisam izgubila hladnokrvnost.
– Naravno! – rekoh, kopajući po torbici u potrazi za kemijskom. Nisam ju mogla pronaći. – Kiki – imaš kemijsku?
On ju je imao.
– O. Hvala, uzela sam je i nažvrljala – Je li upalilo? – zajedno sa svojim brojem na njegovu besplatnom primjerku članka Kako upoznati slatke dečke. Prije nego što sam uspjela bilo što drugo reći, murjak me zgrabio za nadlakticu i zajedno s Kiki otpratio do vrata, pokraj stampeda ljudi koji su se pokušavali domoći besplatnih Puma vrećica s darovima. Steph je stajala iza stola s darovima bacajući vrećice u mnoštvo i derući se punim plućima: – AKO NE STANETE U JEBENI RED NEĆETE DOBITI JEBENU VREĆICU VI JEBENI GREBATORI!
I ja sam u neku ruku htjela vrećicu, ali iskustvo mi je govorilo da će unutra biti samo nekoliko testera šampona, neukusna CD kompilacija neke diskografske kuće i besplatna Filly majica, pa sam odlučila odustati. Istegnula sam vrat gledajući mogu li barem mahnuti Maxu za pozdrav, ali više ga nije bilo. Nije ni bilo bitno. Dobila sam ono po što sam došla.
– Vidiš, rekla sam Kiki dok nas je murjak gurao na ulicu, gdje me je gotovo pokosila limuzina. Otplesala sam mali pobjednički ples s palčevima gore i tresući ramenima, i zaderala se: – Upoznati slatke dečke je lako!

POGLAVLJE
2
Probudila sam se očekujući da se moja izmaglica sreće ras-pline poput parfema preostala nakon ugodna sna. Ali, tada sam shvatila da se, umjesto još jednog propalog pokušaja upoznavanja, stvarno imam čemu veseliti. Izgovorila sam njegovo ime naglas u praznoj spavaćoj sobi: – Max. – Zvučalo je dobro.
– Max, uzdisala sam dok sam prala zube. – Max, dok sam se umivala. – Max Max Max Max Max, dok sam se borila s Nakazom koji se uz pomoć pandži pokušavao uspeti uz nogavicu moje pidžame.
Taj tjedan kad sam uselila, Nakaza je vodio Treći svjetski rat u uličici iza mojeg stana – lupa kontejnera, kriješteće borbe, mačje tuljenje koje je podsjećalo na majmune urlikavce. Susjeda je zaprijetila da će pozvati živodere, pa sam divlju zvijer namamila u stan uz pomoć nasjeckane pureće hrenovke. Smatrala sam da Nakaza, sa svojim izgriženim ušima, neujednačenim brkovima i krivim nogama, pruža određeni dojam autentičnosti – kad si već single djevojka koja živi sama u jednosobnom stanu, moraš imati mačku.
Nakaza je bio kao i svi drugi muškarci koje sam poznavala. Agresivan kad ti ne može privući pozornost, bahat kad i u najmanjoj mjeri pokažeš da imaš svoje potrebe. Ali Maxzasigurno neće biti takav, sanjarila sam dok sam pokušavala pomaziti Nakazu, a on šmugnuo u dnevnu sobu sa svojim izmrcvarenim repom u zraku. Max je zasigurno muško koje nema fobije od veze, niti kosture u ormaru, niti djevojku koju vara, niti prethodnu vezu koja ga je obilježila za cijeli život.
Max... Max... Max... Pijuckala sam svoju jutarnju dijetalnu Colu i sanjarila s nedjeljnim novinama raširenim na stoliću ispred sebe. U svojim maštarijama bila sam u zamišljenom zlatnom Mercedes kabrioletu i krstarila pacifičkom magistralom u Malibuu noseći goleme sunčane naočale kao nekakvo odavanje počasti Julie Christie sedamdesetih. Max je sjedio pokraj mene u svojoj najlonskoj jakni i smijala sam se nečemu što je upravo rekao. Sljedeća scena: trčim hodnikom u majici kratkih rukava i njegovim plavim boksericama umirući od smijeha, a Max me progoni s bocom sirupa jer sam bila mrzovoljna za doručkom. Sljedeća scena: plačem. Jednostavno pucam po šavovima na kišnom uličnom uglu u nekom totalno opravdanom napadaju bola i frustracije i bijesa na svijet, i, napokon jednom u životu, tip s kojim želim biti me obvija rukama i govori savršenu stvar dok me miluje po kosi.
Naravno, znala sam tako zamišljati scenarije i s Jackom. Prije nego što me potpuno ulovi, odlučila sam da mi treba više informacija. Ovo je doba interneta, pomislila sam. Moram biti odgovorna i istražiti svoju simpatiju u cyberspaceu. Pa sam pokrenula pretraživanje i pronašla link za stranicu tvrtke Super Very Good na kojoj je Max (Max!) nudio svoju odjeću. Bila je vrlo cool – hiperstilizirana i puna referenci na japansku pop kulturu. Do deset i trideset naručila sam dvije pidžame uz ponudu izrade monograma s mojim inicijalima, majicu s kapuljačom, pet pari sportskih čarapa sa Super Very Good logotipom (nisam imala pojma gdje ću ih nositi budući da mrzim vježbati), par vrućih ružičastih mrežastih čarapa (beskrajno praktičnije) i tri sićušne majice kratkih rukava. Tada sam odlučila da ludilo mora prestati i odlogirala se.
O ne, što ako je Max pokušavao nazvati? Provjerila sam sekretaricu, ali ništa. Pa, naravno. Niti jedan tip s imalo samo-poštovanja ne bi nazvao sljedeći dan. Kao niti jedna cura. Ionako nisam imala njegov telefonski broj. Imala sam samo njegovo ime, robu u vrijednosti 250 dolara koja mi je trebala stići FedExom i tešku ovisnost. Pitala sam se ne bi li se poslijepodne trebala provozati Silver Lakeom da vidim hoćemo li se susresti. Možda će, pomislila sam, pasti neki šoping na aveniji Vermont, kava na aveniji Hillhurst... Čekaj, počela sam se ponašati pomalo jezovito. I dok sam iskrena, pomislih, moglo bi mi biti od koristi da se pozabavim drugom krutom, hladnom istinom: Prilično sam glatko pokupila Maxa na partiju. Ali ja sam stravično nesretna u ljubavi.
* * *
SPOJEVA IZ PAKLA
Karte na stol: Otkako sam prekinula s dečkom, nikako ne mogu naći poštenog momka. Možda sam magnet za luzere ili imam niske standarde. Možda sam preizbirljiva; ili je to možda zato što živim u Los Angelesu gdje je slobodnih žena 127.000 više od slobodnih muškaraca. Mi u Fillyju odlučili smo istražiti uzrok problema. Moj zadatak je izaći na pet spojeva s pet slobodnih momaka i ogoliti te muškarce – i sebe – do srži.
SPOJ BROJ JEDAN: KENNETH BREEZE, GLUMAC
Kako smo se upoznali: Prišla sam mu za stolom s guacamole umakom na nekom tulumu i rekla mu da umoči svoju chalupu. Pozvao me van. Statistika: Glumio je u reklami za AmPm , a tekst mu je bio: – Hoću jumbo chilly dog! – Kad ima dobar dan, pomalo sliči Jaredu Letou.
Spoj: Stiže pred moju kuću odjeven u prljavobijeli džemper i hlače. Pružam mu čašu Merlota, a on silom želi isprobati moje novo računalo. Međutim, on voli PC, a ja volim Macintosh, pa on kreće
Dvolični, prevaranti, škrci i totalni gadovi – tko ih ne bi volio? Posebno izvješće s ljubavnog bojnog polja Los Angelesa.

NAPISALA BENJAMINA FRANKLIN

Zasipa me pitanjima o mojem G3, a u pokušaju da obranim svoj izbor, počinjem divlje gestikulirati u kojem trenutku, tako je, zalijem njegov džemper Merlotom.
Breeze mahnito strgne svoj džemper i počinje ga ribati u kuhinjskom sudoperu. – U kakvom je stanju? – pitam s dovratka.
– Najvjerojatnije je uništen, kaže on. – A to je Armani.
Ups.
Idemo na večeru u Mr. Crow, trendi restoran na Beverly Hillsu. Breeze se žali na svoju prethodnu audiciju i razbacuje imenima redatelja i agenata koje poznaje. Počinjem imati bolje mišljenje o sebi – lik je ovisnik o snobovskom razmetanju imenima. Međutim, na izlasku iz resto-rana događa mi se najveći fauxpas koji se može počiniti prigodom izlazaka sa suprotnim spolom: poskliznula sam se na potpeticama i pala na guzicu dok su mi noge odletjele u zrak, i to točno pred gomilom koja je čekala da im se dovezu auti. Breeze mi je ponudio ruku uz opasku: – Izgleda da ti koordinacija nije jača strana.
Postspojevski telefonski status: On ne zove mene, ja ne zovem njega. Rezultat smatram neriješenim, lako sam prolila vino i iako sam, budimo iskreni, pala na guzicu, koliko lije samo bilo neukusno što je spomenuo koje je marke džemper!

SPOJ BROJ DVA: EVAN KATZ, PRODUCENT

Kako smo se upoznali: Na roštilju za 4. srpnja u Beachwood Canyonu . Katz se predstavlja i kaže da želi znati sve o mom životu novinarke jer mu treba za scenarij u pripremi.
Statistika: Producirao je deset komedija za Universal. Gaji ljubav prema žicanim naočalama. Ima mačka kojeg je nazvao Robert Evans.
Spoj: Katz me vodi u lokalni talijanski restoran Ca'Brea gdje je s hostesom na ti.
Dok jedemo papa alpomodoro priča mi o svojoj kolekciji afričkih umjetnina i strasti prema crno-bijeloj fotografiji. Ja si mislim: Pametan je, ima ukusa, u čemu je kvaka? Nakon večere odlazimo na koktel parti. Katz je savršeni džentlmen – čak je otišao do šanka po salvetu kad sam slučajno prolila viski po njegovu Pradinom odijelu (Nespretnjakovićka sam. To mi je sad jasno.). Sve je savršeno dok nam ne prilazi zajednička prijateljica i šapne: – Oooo, sad kad si Evansov paravan, ići ćeš na sve najbolje zabave! – Postspojevski telefonski status: Katz je gej, ali to skriva, pa je sve završilo na prijateljstvu. Ponekad me povede na neki događaj kao svoju pratilju, a ja mu pomažem odabrati džempere u butiku.

SPOJ BROJ TRI: ELLIOT EILERMAN, GLAZBENIK

Kako smo se upoznali: Namještaljka. Išla sam se naći s prijateljicom na piću u Snug Baru u korejskoj četvrti, a Eilerman je sjedio u mojem stolcu. Statistika: Nisam bijesna. Pomalo nalikuje na Johna Lennona, svira gitaru u rock bendu čije se pjesme ponekad vrte na KROQ-u. Bijedan bend. Slatko momče. Spoj: Poklopili smo se. Kad me pitao želim li vidjeti njegovu privremenu jazbinu u OakWoodsu, stoje rezidencijalni hotel u četvrti Studio City (glumci koje tamo smješta studio Warner Brothers od milja ga zovu Koka-woods), kako sam ga mogla odbiti?
ON NE ZOVE MENE, JA NE ZOVEM NJEGA. REZULTAT NERIJEŠEN.

Nekoliko sati poslije on me zabavlja sviranjem gitare, a ja pokušavam učiniti ispravnu stvar i pitam ga koliko je sati, uz isprike da sutradan moram raditi. No, Eilerman odmahuje glavom. – Neću ti reći, kaže.
– Zato što?...
– Zato što ćeš otići ako ti kažem.
Pet minuta poslije se valjamo na njegovu krevetu. Ne, nismo se poseksali; ipak imam trunku samokontrole.
Postspojevski telefonski status: Jesam li spomenula da Filerman ima bivšu kojom je opsjednut? Ne? E pa, nitko nije rekao ni meni. Zamislite moje iznenađenje kad mi je rekao daje – upravo izašao iz ozbiljne veze.
Učinila sam ono što bi učinila svaka djevojka s imalo samopoštovanja: rekla sam da ga više nikad ne želim vidjeti, nakon čega smo izašli još nekoliko puta, nekoliko se puta poseksali i, nakon što sam bila izložena prepričavanju njihovih beskrajnih svađa ("A ja sam rekao: 'Kako to misliš: Ja nikad ne perem ručnike? Ti si ta koja je odlučila da se svaki od nas mora pobrinuti za svoj nered!'"), stvarno ga više nikad nisam vidjela.
– NE MOŽE SHVATITI PORUKU (NITI PLATITI RAČUN), PA JOŠ UVIJEK TU I TAMO NAZOVE.
SPOJ BROJ: ETHAN DAVIES , DIZAJNER

Kako smo se upoznali: Čekam svoj auto nakon večere u Itachu u Hollywoodu, a on započinje razgovor. Spominje da ima pit bulla Dixona koji ga svaki vikend prati na planinarenje u Runyon Canyon . Statistika: Sladak. Smeđa kosa, smeđe oči. Malo je gluplji od mene (Ethanovo pitanje: – I onda, je I' pratiš vijesti? – Benjaminin odgovor: – Pa, ja jesam novinarka... – Ethanov odgovor: – A, da, cool.").
Spoj: Našla sam se s Daviesom na dnu planinarske staze. Pas je nevjerojatan. Ne povlači uzicu, ne donosi stvari. Na licu mjesta zaključujem da je Davies genijalni dreser pasa i maštam o budućim ručkovima s njim i Dixonom, ali onda mi on kaže da je njegova prethodna djevojka, s kojom je bio tri mjeseca, prekinula s njim nakon što ju je zaprosio. Nakon toga je doznao da se cijelo vrijeme vidala s nekim drugim. – Čekaj, – kažem ja, – zašto bi nekog zaprosio nakon samo tri mjeseca poznanstva?
– Iz Australije je i imala je problema sa zelenom kartom, pa sam joj htio pomoći. Naravno, još mi duguje oko dva soma. – Postspojevski telefonski status: Nepostojeći. Davies je jedan od onih rijetkih tipova koji bi učinili apsolutno sve samo da budu u vezi, i baš zato nitko ne želi biti u vezi s njim.

SPOJ BROJ PET: DAVID JETTER, SCENARIST

Kako smo se upoznali: Upoznao nas je gore navedeni Evan Katz. On je producirao Jetterov prvi film, Napad šmokljana, koji je predstavljen kao – križanac Rushmorea i Puta do zrelosti. Statistika: Katz je kao glavnu preporuku istaknuo Jetterovu – golemu obdarenost. Optužila sam ga da isprobava robu, ali je on ustvrdio da je taj podatak čuo od bivše djevojke.
Spoj: Jetter me odveo u tajlandski restoran poznat po svojim pjevajućim Elvisima. Zabavno je, iako je Jetter strogi vegetarijanac, što znači da ne želimo jesti iste stvari, a to dovodi do napetih pregovora glede narudžbe. Još gore, počinjem uočavati uzorak. Na parkiralištu poslužitelj traži četiri dolara, a Jetter me pita imam li sitno. – Naravno, govorim, pružajući mu četiri dolara. Kad nakon večere stigne račun, on pita: – Imaš li štogod protiv da podijelimo račun? – zbraja moj dio, ali od toga ne oduzima svoj dio za parking. Do trenutka kad prilazimo pultu sa slatkišima pred kinom, a Jetter zausti: – Imaš li možda... – Prekinula sam ga: – Ne brini se, ja ću. – Na kraju večeri ja sam platila trideset i dva dolara više, a on je uštedio trinaest. Postspojevski telefonski status: Ne može shvatiti poruku (niti platiti račun), pa još uvijek tu i tamo nazove. Kad god me pozove na zabavu / u kino / na večeru izračunam trošak u glavi i zaključujem da mi je jeftinije ostati doma.

Pet spojeva, pet prilika, pet ćoraka. Nije ni čudo da počinjem razmišljati daje bolje zatvoriti se u kuću s mačkom i posljednjom epizodom Seksa i grada nego izaći u ratnu zonu. Istodobno, tip koji mi se najviše svidio bio je prevarantska svinja, a tip koji mi se najmanje svidio bio je materijal za ženidbu, pa je moguće da sam;« ta koja ima problem. U svakom slučaju jedno je sigurno: ovi bi momci mogli biti savršeni – za nekog drugog. U
Odlučila sam da je previše tragično sjediti i kršiti ruke zbog neuspješnog ljubavnog života, pa sam se spremila za ručak s Majkom. Dok sam bila u srednjoj školi, nalazile smo se svaki vikend. Naravno, moja mlada sestra Audrey je onda još živjela kod kuće. Sad živi u San Franciscu, u divljem braku (s tim da Audrey to nikada ne bi nazvala divlji brak).
Nabacila sam traperice, tenisice i majicu i odšetala nekoliko blokova do restorana Eat Well. Majka ga je mrzila jer su uvijek navijali punk rock, ali meni su se sviđali njihovi mliječni keksi.
Pograbila sam dva jelovnika i zauzela stol blizu kuhinje baš kad sam opazila Majku kako korača restoranom oblikujući riječi – Nema separea? – Izgledala je fenomenalno kao i obično. Čak se i u plavim trapericama Majka držala poput Sharon Stone – nakon što se glumica udala za multimilijunaša, dobila dovoljno kila da izgleda kao ljudsko biće i napravila šik dječačku frizuru. Svaki put kad nekog dečka upoznam s Majkom, osjećam kao da ovaj ispusti sićušni razočaranja jer nisam naslijedila njezino držanje i savršenu koštanu strukturu. Ali Audrey izgleda kao ona.
– Vidiš li slobodni separe? – rekla sam dok je negodujući sjedala. – Usput, bok i tebi.
Nasmiješila se. – A ti budi kuja. – Rekla sam da dijelim njezino stajalište.
– Oprosti, rekla je. – Bok!' Raširila je salvetu na krilu i pretvarala se da proučava jelovnik. Trebat će samo nekoliko minuta do...
– I, jesi imala spoj jučer? – Eto ga.
– Ne, rekla sam. – Ti? – S Juliom.
Nisam imala pojma tko je Julio, ali nisam pokretala temu. Majka se nije zavaravala glede mog životnog stila, a ja se nisam zavaravala glede njezina. Kad mi je bilo šest godina, činjenica da ju je moj otac prevario sa svojom instruktoricom racketballa ju je uvjerila da je vrijeme za razvod. Stoga je pokupila svoje 2,5 djece (uvijek sam smatrala da je Audrey jedno i pol više djeteta od mene), preselila nas u San Fernando Vallev gdje je našla stan i počela se baviti nekretninama. Dok je moj tata zapadao u surfersko, egzistencijalističke, jaši-na-valu-života postojanje, ona je pokrenula agresivnu kampanju spojeva. Tipovi su se izmjenjivali kao po traci, a Audrey i ja smo čamile kod kuće uz gospođu Britton-Baff, astmatičnu dadilju dijabetičarku koja mi nikad nije dopuštala da gledam Three's Company jer je smatrala da je previše – pohotna. Moja osobna misija bila je mučenje Britton-Butine, kako sam je zvala, povremenim ulaženjem u Audreynu sobu i vikanjem iz sveg glasa: – O Bože! Kamo to nosiš bebu! – To bi dadilju natjeralo u zajapuren let stubama, nakon čega bi me prekoravala dok joj ne bi ponestalo zraka.
Ipak nisam okrivljavala Majku – odgojena je kao katolkinja, udala se rano i rodila dvoje djece do svoje dvadeset i prve godine. Osim toga, postojala je i dobra strana: Majka je kupovala bolju nezdravu hranu od svih drugih mama, naučila me plesati disco u dnevnoj sobi uz pjesmu – Macarthur Park, a kad su me suspendirali zbog pušenja trave na srednjoškolskom parkiralištu, da, zabranila mi je izlaske. Ali znala je da sam je ukrala od nje i nije željela da kažem tati – koji je upravo planirao surfersko putovanje i bio pun grandioznih ideja o pravilnom odgoju djece (iako nikad nije bio u blizini da se sam pozabavi time) – pa mi je dopustila da preko vikenda pozovem prijatelje na pidžama parti.
Nakon što smo naručile, Majka se zavalila i prekrižila ruke na prsima. Brižljivo me proučavala, kao da me procjenjuje ili tako nešto.
– Što ima? – rekoh.
– Ništa posebno, rekla je. – Kod tebe?
Kultna serija koja je vladala televizijskim svijetom sedamdesetih.
– Ništa posebno.
A nije se još ni počela žaliti na moj izbor restorana.
– Zašto se tako smješkaš?
– Smješkam se?
– Znaš da se smješkaš.
– Pa, ne mogu ti reći. Nije red.
Podsjetila sam ju da se ona ionako nikad nije držala – reda, pa zašto bi trebala početi sad? Doimala se zamišljeno i rekla: – Znaš što? Imaš pravo. OK, velike vijesti su... spremna si?
Preokrenula sam očima i, prije nego što sam popila prvi gutljaj kave, rekla: – Rođena sam spremna.
– Onda dobro... Tvoja sestra se udaje.
Užasnuto sam dahnula. I kava je imala tisuću stupnjeva, a ja sam potegnula previše. Stvarno sam mogla osjetiti kako mi nepce cvrči. – Čekaj, rekoh grabeći kockicu leda iz čaše s vodom. – Molim? Sigurno se šališ.
– Zasad ne.
– Moja dvadesetjednogodišnja sestra.
– Jedina koju imaš.
– Se udaje.
– Da.
– Za koga?
– Kako to misliš 'za koga'? Za Jamieja.
– Za Jamieja, svojeg dečka komandosa.
– Prestani Ben. – Lupila je dlanom po stolu. – Prestani ovaj čas.
Majka se možda većinu vremena ponaša kao starija sestra, ali iz iskustva sam znala daje ne bi bilo mudro previše izazivati. A onda sam pomislilavkao što često i činim, A jebiga.
Rekoh: – On je republikanac iz Texasa koji vitla oružjem i želi postati član CIA-e.
– Kakve to veze ima s politikom? – rekla je, odmahujući na samu pomisao. – Tvoja sestra se udaje!
– Jesi li ikad bila u Teksasu? Tamo za zabavu pucaju u homoseksualce!
– No, sad si jednostavno smiješna. – Uostalom, ti ne vjeruješ u brak.
– Kako to možeš reći? – Doimala se uvrijeđenom. – Bila sam udana tri puta.
– Upravo tako.
– Molim te, nemoj mi ovo pokvariti. – Majka se nagnula naprijed. – Ushićena sam. Ushićena da će mi se barem jedna kći udati za pravog muškarca.
Podbadanje mi nije promaknulo, pa sam joj po stoti put rekla da Jack baš i nije bio pravi muškarac. Kimnula je, u stilu, Ako ti je tako lakše...
– Kad se to dogodilo? – pitala sam.
– Jučer. Namjeravala te je nazvati ali, pa znaš. U svakom slučaju, Jamie ju je zaprosio u Color me Mine gdje su se upoznali. Stavio je zaručnički prsten u keramičku šalicu koju je oslikavala. Nije li to preslatko?
Došlo mi je da povratim.
Tim riječima Majka je krenula u beskrajni monolog o planovima koje ona i Audrey već imaju za vjenčanje. Sjedila sam tamo, osupnuta. Audrey je premlada za udaju, pomislila sam. Nitko se više ne udaje tako mlad. Ja se ne želim udati. Zašto bi se ona željela udati?
Ali svaki put kad bi se Majčin glas podignuo na kraju rečenice, ja bih kimnula i nasmiješila se. Čula sam: – Nešto nešto nešto djevojačku večer jer ćeš biti kuma? – Kimnula i nasmiješila se. – Nešto nešto nešto vrlo u stilu Marthe Stewart? – Kimnula i nasmiješila se. A onda: – Nešto nešto nešto tko će te pratiti na vjenčanje?
Iznenada mije sinulo da ću postati klišej zahvaljujući prstenu na dnu šalice za kavu iz vlastite proizvodnje. Ja sam dvadesetsedmogodišnja sestra koja će na vjenčanje morati povesti najbolju prijateljicu jer nema dečka. Svi će me sažalijevati uvjereni daje prekid s Jackom bio kardinalna pogreška, a glasina da sam lezbijka (za koju sam znala daje širi moja baka katolkinja) napokon će dobiti djelić vjerodostojnosti. Međutim, mozgala sam, mala savršena gospođica obećaje provesti ostatak života s Nacistom i priređuje joj se zabava. To je sranje. Totalno sranje.
– I kad će to biti? – pitala sam.
– Drugi vikend u ožujku.
Imala sam šest mjeseci da pronađem dečka.
– Pa... – počela sam. – Zapravo sam upravo upoznala nekog novog. Mislim.
– Nekog novog. Misliš. Zvuči obećavajuće.
Konobarica je stavira našu hranu na stol – Majčin omlet od bjelanjka s piletinom i moju kajganu s američkim sirom i slaninom. Želeći je iznervirati, uperila sam prst u njezin tanjur i rekla: – Nije li to kao da jedeš mamu i dijete?
Ignorirala me.
Moj doručak je izgledao slasno – onako vruć i gnjecav samo je čekao da ga smažem – ali nisam mogla vjerovati da me nije upitala ništa o Maxu, pa sam mrzovoljno gurala hranu po tanju-ru dok Majka napokon nije postavila nekolicinu površnih pitanja.
Usprkos tome, ispričala sam joj sve pojedinosti. Kako smo se upoznali, da ima vlastitu tvrtku, da još nije nazvao, ali da će nazvati jer, znaš, trodnevno pravilo, i kako je rekao da bismo se mogli naći...
– Onda se nađite. – Odgrizla je komadić tosta, kao, To je to.
Pogledala sam je u stilu Je li to sve što namjeravaš reći!
– Što? Znaš, prvi put kad je Jamie ugledao Audrey pratio ju je do Color Me Mine s ulice. Pitao ju je za broj i nazvao taj dan. Izveo ju je u onaj slatki restoran s morskom hranom u luci...
– Da, mama, zato što nije normalan.
– Daj da pogodim, rekla je, uzimajući gutljaj vode. – Tog 'Maxa' si upoznala na nekom partiju gdje se vjerojatno vucarao tražeći ševu. Draga, kad ćeš si naći nekoga tko ti stvarno može pružiti što ti treba?
Željela sam upitati što je Max učinio da zasluži navodnike uz svoje ime, ali odlučila sam jednostavno odustati. Majka se vratila neprestanom pričanju o planovima za Audreyno vjenčanje. Ja sam kimala/smiješila se dok me nije uhvatio grč u vratu i, napokon, ručak s Majkom se priveo kraju.
Ozbiljno uznemirena, vratila sam se kući i durila. Onda se nađite, pomislila sam. Možda se ona ne sjeća kako je to bilo kad je bila mlađa, kad je kupila tipove jer su imali muške trajne i slušali Pink Floyd. Moja mama – koja je nekad bila cool – iznenada se ponašala kao da bih trebala izlaziti s galantnim pripadnicima studentskih udruga koji nose ispeglana odijela i pokrovitelji su lanca trgovina s keramikom. Bljak.
Zurila sam u strop i ispuhivala kolutiće dima. Možda me to ne bi toliko peklo da me od prvog dana odgajala za lov na muža. Ali prvi put kad sam majci povjerila da sam zaljubljena -u dečka koji je svirao u bendu imena Deus ex Machina, odijevao se kao kamiondžija i vozio Vespu – samo mi je rekla: – Počni uzimati pilule, ipak rabi kondome i nikad nemoj pomiješati seks s ljubavlju. – Seksualnu utrku u naoružanju sam počela naoružana do zuba.
Kako je poslijepodne odmicalo, stvari koje je rekla još su me kopkale. Stavila sam nešto preostale kineske hrane u mikrovalnu i smotala se u pidžami u pripremi za gledanje HBO-a u nedjelju navečer. Ali nakon prvih nekoliko minuta shvatila sam da je
Dva metra pod zemljom repriza. Pa sam tako sjedila, prebacivala programe, jela iz kutije i počinjala se osjećati sve patetičnije. Kao, ljudi šeću ispred mojeg stana, čuju TV i misle, Ta jadna, jadna djevojka. Još malo sam stišala TV.
Jack je bio pouzdan, pomislila sam. Ina ovakvu večer bi sjedio pokraj mene, što je barem dostojanstvenije. Dovršila sam kung pao piletinu i isključila TV. Ako Max nazove večeras, barem mogu vikend nazvati uspješnim.
Ali nije nazvao.

POGLAVLJE
3
– Pet dana, rekla sam zamahujući pićem prema Kiki i Nini. Provjeravala sam sekretaricu svaki dan, a također i ID pozivatelja – od Maksa ni spuštanje slušalice. – Pet dana je predugo. – (Izgovorila sam prefugo.)
– Možda je izgubio tvoj broj. – Kiki je pokušavala unijeti malo nade.
– Nije izgubio moj broj, rekoh uz pogled u stilu koga ti to muljaš? – To je kao da tvrdiš da telefon možda ne radi, kad duboko u sebi znaš da radi.
– Pa, možda telefon zbilja ne radi.
– Telefonska kompanija nikad ne spava! – Protresla sam piće naglašavajući, a ono se prolilo preko mojih prstiju na prljavi drveni stol. – Dečki ne gube brojeve cura koje namjeravaju nazvati!
– OK. OK. Smiri se. Prošlo je tek nekoliko dana otkako si ga upoznala, rekla je Kiki nervozno gledajući moj četvrti viski kao da bi sad bio pravi trenutak da ga makne. Iz moje hladne, mrtve ruke, pomislila sam.
Uostalom, to bi bilo totalno u suprotnosti s duhom Shortstopa – bili smo u mračnoj, vlažnoj, smrdljivoj rupčagi na istočnoj strani grada gdje su imitacije barske mušice izrazito poželjno ponašanje. Što sam upravo i radila. Ako ovako nastavim, mozgala sam, završit ću kao Isabella Rosellini u Plavom baršunu stojeći gola na ulici ispruženih ruku i jecajući: – Očarao me...
Upravo tada me prekinula konobarica govoreći da ću s cigaretom morati izaći van.
– Čak i ovdje? – bila sam užasnuta.
– Stalno dobivamo kazne od grada. – Slegnula je ramenima.
Ali izraz mog lica ju je otjerao. Nastavila sam uvlačiti, vičući za njom: – Ovo mi je zadnja, obećajem – – i zadovoljno se zavalila. Sad sam mogla u miru mučiti svoje dobronamjerne prijateljice. – Tako, vratimo se na temu, cure. – rekoh. – Pet dana. Dana. Ne tri. Ne četiri. – Ispružila sam prste i uprizorila malo odbrojavanje. – Jedan. Dva. Tri. Četiri. Pet
– Sigurno je grozno, kad moraš tako dugo čekati na njegov poziv, pogotovo kad se osjećaš ranjivo zbog sestrinih zaruka, rekla je suosjećajnim tonom.
Okrenula sam se prema njoj. – Imaš pravo, rekoh. – To je grozno. Misliš li da postoji razlog – nešto u mojem izgledu, nešto što sam rekla – zbog čega me ne bi htio nazvati?
– Misliš li ti da postoji razlog zašto te ne bi htio nazvati? – upitala je doimajući se zabrinuto.
– , ne znam postoji li razlog zašto me ne bi htio nazvati. Zato pitam tebe.
Ignorirala je posljednju rečenicu govoreći: – Sigurno je grozno osjećati kao da nešto s tobom nije u redu.
To bi bilo – reflektirajuće slušanje – koje je naučila prethodnog semestra.
Ogorčeno sam pogledala Kiki. – Malo pomoći? – OK, rekla je. – Samo mi daj minutu da razmislim. – Samo naprijed. – Odvratila sam pogled zabrinuta da netko sluša naš razgovor, pa će se otkriti da sam luzerica. No, upravo suprotno – neki ljigavi tip za barom s masnom kosom i bajkerskom jaknom me mjerkao. Pokazala sam mu prst. Nasmijao se i nastavio se upucavati šankerici, napaljeno zureći u njezin goli trbuh. Konobarice u Los Angelesu uvijek pokazuju trbuh kako bi dobile veće napojnice. Živa istina. Zamišljam ih u teretani kako rade na tim trbušnim mišićima. Najvjerojatnije zarađuju više od mene.
– Dobro, smislila sam, rekla je Kiki. – Ovako: ako ne namjerava nazvati, onda ga odjebi i nađi nekog drugog. Tko zna, možda je upravo prekinuo s nekim. Možda ima curu. Možda je kreten. – Odmahnula je glavom. – Ako je išta od gore navedenog istina, onda bi ti trebalo biti drago što te nije nazvao, OK? Znači da te je poštedio dosta muka. Prema tome, odjebi ga i nadi nekog drugog.
Osvrnula sam se barom. – Ovdje nema nikog prikladnog. – Pa, rekla je Kiki, – ono, pričekaj dan-dva.
– Dobro, što radimo ovaj vikend? – ubacila se , kojoj obično postane dosadno na polovici većine razgovora. (Nikad joj nije palo na pamet da bi joj manjak suosjećanja mogao odmagati u karijeri psihologa.) – Možda bismo mogle provesti lijep, dugi dan u Malibuu, dobiti malo boje.
– Ne mogu, rekla sam. – Idem s Audrey gledati vjenčanice. – Nedjelja?
– Ne mogu. Idem s Audrey gledati još vjenčanica ako ništa ne pronađe u subotu. – Spustila sam glavu na stol pokraj pića.
– Prokleta bila. – Kiki je toliko jako dlanom lupila u stol da me zabolio mozak. – Oprosti, ali ovo je posljednja stvar koja ti je trebala u životu. Helou? Imaš dvadeset i sedam godina. Nemaš dečka. A tvoja dvadesetjednogodišnja sestra, koja, kao što obje znamo, izgleda kao Barbika, udaje se prije tebe. To nije u redu.
je rekla: – Sigurno je grozno kad ti se mlada sestra udaje prije nego što si ti uopće našla poštenog dečka.
– Umukni, molim te, rekla sam samo napola u šali. – Sretna sam zbog Audrey.
je podigla obrve. Primijetila sam da ih je nedavno oblikovala u fine, malene lukove – u stilu Drew Barrymore, ali pune omalovažavanja i čuđenja.
– Mogla bi nekog ozlijediti s tim stvarima, rekla sam.
Uspravila sam se, uspostavila ravnotežu i rekla da moram do toaleta. Ali zapravo sam se odšuljala do govornice u stražnjem dijelu bara kako bih provjerila poruke na sekretarici. Bilo je to jadno, ali, kontala sam da dokle god znam da sam jadna, zapravo nisam jadna, je 1' da? Je V da?
Imala sam... Dvije... Poruke. Prva je poslana... danas... u... dvadeset sati... i... dvadeset i dvije... minute. Prokletstvo, bila je od Majke. – Jesi li razmišljala o zabavi za Audrey? Martha kaže da je rani početak planiranja ključan... – Pritisnula sam 3 i izbrisala poruku. Druga poruka je poslana... danas... u... dvadeset i jedan... sat... i... sedam... minuta. – Bok, ovdje Max.
Nema šanse.
– Što ima? Upravo idemo u neki klub... Hej, Stu? Kamo idemo? – Čula sam kako netko viče odgovor. – U Deluxe, rekao je Max.
Gdje je Deluxe? razmišljala sam. Sto je Deluxe? Zašto mi ne idemo u Deluxe?
– OK. To je to. Mogli bismo na večeru ili nešto jednu večer ovaj tjedan? Pokušat ću te nazvati sutra s posla.
– Nazvao je? – pitala je Kiki kad sam se vratila za stol s osmijehom od uha do uha. – Vidiš? – rekla je. – Znala sam da će nazvati. Jednostavno sam znala.
– Sigurno je dobro kad se procjenjuješ na temelju telefonskog poziva, rekla je uz kimanje glavom. Tada je pogledala na sat. – O Bože, već je prošlo jedanaest. – Ustala je i rekla: – Morat ćemo prekinuti.
Kao da sam kod nje na terapiji, a vrijeme nam je isteklo.
* * *
FILLY KVIZ
JESTE LI
UHODA ILI NISTE? Pitanje je sad.
NAPISALA BENJAMINA FRANKLIN

I tako, mislite da bi on mogao biti onaj pravi, ali onda kreću pitanja. Zašto nije nazvao? Možda biste se trebali provesti pokraj njegove kuće da vidite je li doma? Da ga nazovete s mobitela i pitate je li za ručak? Ako dobijete glasovnu poštu, da spustite slušalicu? Evo pravog pitanja koje biste trebali postaviti: Jeste li uhoda koja će ga otjerati jer ga stalno opsjedate? Ispunite naš kviz!


1. Na mjesečnom telefonskom računu plaćate:

a. 132 $ za ID pozivatelja, glasovnu poštu i međugradske pozive najboljoj prijateljici iz srednje škole koja u pravilu želi raspraviti zašto joj neki tip nije odgovorio na SMS.
b. 102 $ za glasovnu poštu, obvezni nedjeljni poziv mami i to je to. Ne žlabrate puno na telefon jer ste prezauzeti.
c. 167 $ za glasovnu poštu, ID pozivatelja (tako da znate je li ona poklopljena slušalica na glasovnoj pošti bio poziv od njega), ID pozivatelja na čekanju (za slučaj da je to on na drugoj liniji), blokiranje ID-a pozivatelja (tako da on ne zna kad ga zovete sedam puta zaredom) i pozive na brojeve 060 kad pitate vidovnjakinju hoće li se ili neće oženiti vama.


2. Kad zovete svoju najbolju prijateljicu:

a. Opet dobivate njezinu govornu poštu. Već ste joj se popeli navrh glave drobljenjem o njemu 24 sata na dan, ali to vas ne sprečava da ostavite poruku sadržaja: – S.O.S! S.O.S! Upravo sam se provozala pokraj njegove kuće i vidjela sam nepoznat auto u dvorištu. Misliš da bi to mogla biti druga žena?
b. Pitate ju kako je, a onda je molite za savjet jer se on nije javio 48 sati, pa vas zanima biste li trebali ostaviti još jednu poruku njegovu hašomanskom cimeru.
c. Kažete joj da ne možete s njom izaći u petak jer ste zaboravili da vas novi momak tu večer namjerava predstaviti roditeljima [što je čudno, jer ne čini se kao da vam je dečko].


3. Kad priređujete zabavu:

a. Pošaljete mail svojim prijateljima i tipu s kojim izlazite, i tipu koji se na vas pali, i bivšem koji će poslužiti u krajnjoj nuždi i spremate se na ludi provod.
b. Izmislite povod da priredite zabavu ("Naravno da mogu prirediti zabavu za useljenje iako ovdje živim već godinu dana."). Ležerno ga pitate hoće li doći, a onda zovete sve svoje prijatelje i naređujete im da dođu jer dolazi on. Dajete 950 $ na dizajnersku haljinu, a dan zabave pro-vodite očajnički pokušavajući spraviti spanakopitu i proljetne rolice s jastogom.
c. Šaljete internetsku pozivnicu svim svojim prijateljima, uključujući tipa koji vam se sviđa, s vremenom i mjestom događanja. Nakon toga kupujete hummus, pita kruh, pivo i vino i provjeravate imate li u WC-u dovoljno papira.


4. Jutro nakon prvog spoja najvjerojatnije čete:

a. Probuditi ga za još jedan seks nabrzaka, a zatim otići uz: – Nazvat ću te, iako u sebi sumnjate da ćete ga nazvati jer nije baš pomaknuo brda i doline.
b. Otići na rani ručak s curama i sretno razglabati o tome što je nosio, što je naručio i što je rekao kad vas je poljubio za laku noć.
c. Preskočiti ručak i ostati doma pokraj telefona za slučaj da nazove. Do 5 popodne toliko ćete se uzrujati da ćete ga nazvati i reći: – I što sad? Više nikad ne namjeravaš nazvati je I'?


5. Izlazite na večeru s njegovim prijateljima, a oni počnu pričati o rock koncertu na koji svi idu za vikend [a vi niste pozvani]. Vi:

a. Sutradan mahnito pokušavate nabaviti karte, a kad ih nabavite, na koncertu se pretvarate kao da ste se susreli posve slučajno.
b. Nije vas briga. Ionako te večeri imate spoj s nekim drugim.
c. Povrijeđeni ste, ali smatrate da je tako pošteno – i vi ponekad izađete s prijateljima, a ne pozovete njega.


KLJUČ S ODGOVORIMA.!
Zbrojite svoje bodove prema ključ

a=2 b=1 c=3
a=3 b=2 c=1
a=i b=3 c=2
a=1 b=2 c=3
a=3 b=1 c=2


12 do 15:
Totalna ste uhoda. Učinit ćete sve – otkazati izlazak s najboljom prijateljicom, organizirati zabavu iz čista mira – kako biste se približili tom momku, a on će vam najvjerojatnije na sudu ishoditi zabranu prilaska. Kako bi bilo da se usredotočite na razloge zašto ga toliko očajnički trebate, pogotovo zato što, ako ste uvijek ovako opsjednuti muškarcima, većinu vremena provodite sami.

9 do 11:
Nitko nije potpuno normalan, ali vi ste unutar granica. Ponekad vas obuzme luda zaljubljenost zbog koje kupite haljinu koju si ne možete priuštiti; ponekad upoznate momka koji ima potencijala, ali odlučujete da nije vrijedan truda. Vaše prijateljice barem ne misle da ste luđakinja – još imate vremena poslušati njihove probleme – a njihove tvrdnje da jednostavno još niste upoznali onog pravog su najvjerojatnije točne.

5 do 8:
Toliko ste nedostupni da vas vjerojatno svaki muškarac kojeg upoznate želi, ali samo zato što vas ne može imati. Vi njih iskorištavate za seks, zabavu i kako biste si ulili osjećaj moći. Zvuči dobro? Ne baš. Opustite se malo. Možda će vas povrijediti, ali barem ćete si dati šansu da budete sretni.

Sutradan sam Maxu uzvratila poziv, a on me pitao jesam li taj dan slobodna za večeru. E sad, trebala sam reći da sam zauzeta kako bi ispalo da sam popularna, ali nisam si mogla pomoći. (No dobro, promrmljala sam nešto kako sam imala dogovor za večeru, ali daje otkazan. Kao daje to popušio.) Pitao me na čemu radim. Smatrala sam kako mu ne mogu reći da sjedim na kauču i jedem čips dok n-ti put gledam Princezu nevjestu na DVD-u i liječim ubojiti mamurluk, pa sam rekla da dovršavan članak. Rekao je – Kakav članak? – pa sam ponovno slagala i rekla da radim na profilu, koji sam zapravo već predala, o glumici koja je poznata po nošenju bikinija u svim svojim filmovima.
Normalno, pitao me kakva je zapravo. Mrzim to pitanje. Ne zato što mi nije jasno zašto ga ljudi postavljaju – jasno mi je. Ali kad bih uistinu rekla svijetu koliko se njihovi ljubimci ponekad loše ponašaju, njihovi publicisti mi nikad više ne bi odobrili intervjue s njima. Što bi bilo loše. Zvijezda o kojoj se radilo bila je toliko uobražena – ponašala se kao da je moj intervju s njom nekakav napad na njezino dostojanstvo te mi odbijala reći zašto je prekinula sa svojim dečkom ("Ne pričam o svojem osobnom životu"), unatoč tome stoje ona spomenula tu temu... Rekla sam Kiki dačlanak želim nasloviti – Plivanje u plitkosti. Rekla je ne. Valjda je zato ona urednica. To se zove diplomatičnost.
Ali znate onaj grozan osjećaj kad shvatite da je jedini glas koji se čuo posljednjih, tako, deset do petnaest minuta, vaš? Nisam se mogla zaustaviti. Samo sam pričala i pričala, i pričala i pričala, [pričala ipričala, o toj glumici. A nikoga nije baš toliko briga, čak ni mene. Kad sam na-pokon morala udahnuti, Max se ubacio rekavši da mora natrag na posao.
– Da, rekla sam. – I ja!
* * *
Po meni, prvi spojevi su iznimno važni s modnog gledišta. Mora se uložiti puno truda. Ne smijete se previše urediti. Cilj je da izgledate najbolje što možete, ali najbolje u smislu da se čini kao da tako dobro izgledate svaki dan – kao da se uopće niste posebno potrudili. Htjela sam odjenuti nešto intrigantno, ali ne pretjerano. Seksi, ali ne droljasto. Stajala sam na vratima ormara punih petnaest minuta pitajući se Sto je to nešto? Kad sam se čula s Maxom, rekao je da ćemo – nešto prigristi. To je značilo da neće rezervirati, a to je značilo da ne znam kamo idemo. Morat ću improvizirati.
Probala sam haljinu. Prečedno. Probala sam hlače s oskudnim topom. Presamosvjesno. Iz ormara sam povadila sve što posjedujem, isprobala svaki par cipela i ipak nisam mogla pronaći ništa za odjenuti. Moja odjevna kriza bila je poput tsunamija – iz moje svijesti pomela je svaki osjećaj za stvarnost. Zbilja sam bila na rubu plača. Još uvijek neodlučna u pogledu odjeće odlučila sam da bih se barem trebala početi šminkati – mogu izabrati odjeću kad se smirim – ali ruke su mi se tresle pa sam sjenilom potegnula po cijelom licu, nakon čega sam se morala umiti i našminkati ponovno. Sve je trajalo predugo – trebala sam biti tamo za dvadeset minuta, a još nisam ni osušila kosu. Činilo se da neću imati dovoljno vremena za čupanje obrva. Bio mi je potreban kralj Salomon, reinkarniran kao urednik za ljepotu, kako bi mi pomogao odlučiti koji dio režima uljepšavanja trebam preskočiti. Čupanje ili sušenje? Razmišljala sam. Čupanje ili sušenje? ČUPANJE ILI SUŠENJE? Nisam depilirala noge, ali to je barem bilo namjerno – čvrsto vjerujem da depilacija nogu baca prokletstvo na spoj. U očajničkom pokušaju stizanja na vrijeme, na kraju sam zavezala kosu u rep i mahnito počupala obrve. Odjenula sam stari par Levisica s nadom da ističu pozitivne strane i skrivaju negativne. Nakon toga sam stavila majicu na bretele za koju je Kiki jednom izjavila da mi povećava sise i preko toga nabacila blejzer, pleteni šal, a na noge tenisice. Funky ležerno – takvom dojmu sam se nadala. Šteta što sam tek na pola večere s Maxom, kad sam otišla do toaleta, opazila da imam samo jednu naušnicu, a majica mi je naopačke.
No dobro. Kad sam bila gotova, luđački sam odjurila do auta. Odlučila sam previdjeti činjenicu da se Max nije ponudio doći po mene jer sam željela vidjeti gdje živi. Uostalom, stan mu je bio udaljen samo nekoliko minuta.
Nisam se razočarala. Bila je to velika, moderna kuća izgrađena sredinom pedesetih, obložena brodskim podom od sekvoje, ostakljena sa svih strana i s pogledom na zvjezdarnicu u Griffith Parku. Max nije samo kandidat za dečka, razmišljala sam dok sam parkirala auto ispred zgrade. Max bi mogao biti kandidat za zajednički život...
Pozdravio me na vratima i brzinski proveo stanom. Kuća je bila ispunjena mješavinom poslijeratnog pokućstva (Saarinen stolci, Nelson svjetiljke) i cool stvarima tipa ovo-sam-pronašao--na-ulici. Bila je savršena. Ali nisam puno komentirala – pokušavala sam kontrirati svojoj predstavi preko telefona.
– OK, rekao je Max, zastajući u spavaćoj sobi kako bi uzeo novčanik, cigarete i ključeve. – Trebali bismo krenuti.
Ponudio se da vozi. (Dobro.) I otvorio mi vrata. (Bolje.)
U autu me obavijestio da idemo na shabu shabu u Little Tokyj, a ja sam kimnula kao da znam o čemu priča. Kad smo stigli, restoran je djelomice odavao dojam zalogajnice – bijeli plastični laminat, poslovični metalni i vinilni stolci – osim što su na svakom stolu bili plinski plamenici s golemim loncima u kojima su mušterije same kuhale odreske i povrće. Max, koji je očito shvatio da nemam pojma što se događa, objasnio je da shabu shabu na japanskom znači – mješ mješ – i podučio me kako se to radi: rezanci govedine se miješaju u kipućoj vodi i zatim umaču u umak. Prilično sam se dobro zabavljala. Hrana je bila dobra, iako sam se zbog vrućeg lonca među nama osjećala kao u parnoj kupelji. Drugi je problem bio što iznenada nisam znala što bih rekla. Mozak mi se totalno zablokirao – zaustila bih i izgovorila... ništa. Samo sam tako sjedila, smješkala se svemu što bi rekao, kuhala svoje meso i kimala glavom kao maloumnik. Jednostavno je bio toliko sladak. Pokraj njega sam se osjećala kao trol. Svaki put kad bih ga pogledala, poželjela sam umrijeti. Zbilja jesam.
Na putu natrag do njegove kuće mislila sam, Uprskala si. Nije te čak ni pozvao na piće. Parkirao je auto ispred kuće i oboje smo izašli. Minutu sam mutavo stajala ne znajući što da uči-nim, ali onda je rekao: – Hoćeš ući nakratko? Mislim da mi nema cimera...
– Zbilja? – rekla sam. (Nadala sam se da nisam zvučala pregorljivo.)
– Aha, imam bocu vina negdje.
– Volim vino.
– Pa da, – nasmiješio se, – kao i većina ljudi.
Kad smo ušli, Max je upalio nekoliko svjetiljaka, ali, primijetila sam, ne sve. Možda večera ipak nije prošla tako loše, mislila sam. Kad bih se sad barem mogla opustiti.
– Imam Radiohead, rekao je mašući uvoznom pločom i izvodeći smiješan ples.
– Zgodan ples, rekoh. – Ajde ga ponovi.
– Nema šanse. – Stavio je ploču na gramofon. – Zapravo strašno loše plešem.
– Ma nije moguće, zadirkivala sam. Sjela sam na kauč i podvila noge pod sebe nadajući se da ostavljam dojam kokete.
– No, no. – Otišao je u kuhinju i čula sam kako premeće stvari. Vratio se s bocom vina i vadičepom. – Jesi li ti u ičemu loša, osim u uletavanju dečkima.
– I vidi samo koliko sam loša – zaglavila sam s tobom.
– Ha. Ha. – Balansirao je bocu na rubu kauča i petljao s vadičepom. – Ozbiljno. Što ti ne ide od ruke?
Pretvarala sam se da trenutak razmišljam o pitanju. Na pamet mije pao dug popis stvari. Ne ide mi: parkiranje, vožnja, briga o prehrani, prestajanje pušenja, održavanje veza, skrivanje osjećaja, pravopis, puštanje brige na veselje, prestajanje prčkanja po licu, držanje programa vježbanja, rano dizanje, vožnja unutar ograničenja brzine, razmišljanje prije nego što nešto blebnem, stizanje na liječničke preglede na vrijeme, pospremanje... ali smatrala sam da nije spreman za toliku količinu informacija, pa sam rekla: – Sigurno sam u nečemu loša, ali zapravo ne znam. Loša u smišljanju stvari u kojima sam loša?
– Zgodan pokušaj. – Čep je iskočio.
Natočio mi je čašu vina i sjeo do mene na kauč. Prevalio je ruku preko naslona i naslonio glavu na nju. Lica su nam bila blizu, ali ne superblizu. Pokušala sam ostati hladnokrvna. Morala sam se koncentrirati.
– Može UC? – rekla sam. – Može što?
– A, da, oprosti, UC. To je novinarska fraza. Kad još ne znaš neku činjenicu – na primjer, hm, Paklena naranča je snimljena 19-UC – to znači da ćeš podatak ubaciti kasnije. UC znači 'ubaci kasnije'.
– Zašto onda nije UK? – Kucnuo je moju čašu. – Živjeli. – Živjeli. Pa, ne znam. – Baš sam domišljata, pomislila sam. Max je zaboravio svoje pitanje. – Na primjer, uvod, kao prvi paragraf u priči, piše se u-vod. A naslov se piše na-.
– Pa, znaš, to je pomalo čudno Ben, jer, znaš, u mojem poslu se majica piše m-a-j-i-c-a.
– O bože, baš si zabavan.
Pitala sam se hoće li me ikad poljubiti.
– Dobro, a ima li nešto što ti se ne sviđa na tebi, rekao je. – Reci mi i zaboravljam temu.
– Mrzim svoj trbuh. – Izvalila sam to prije nego što sam stigla promisliti i ubrzo sam shvatila da je to informacija koju ne želim podijeliti u tako ranoj fazi.
– Zato što...
– Ne. Hoću reći. Ne. Zato što. Ne znam. Tako je... – Nije bilo izlaza, pa sam mu na kraju rekla istinu. – Zato što nikad nije ravan bez obzira koliko mršava bila. Znam da je to zastrašujuće, ali je istina. To je Budin trbuščić. Mrzim ga.
– Daj da vidim.
– Nema šanse.
– Daj da vidim.
– Nema šanse.
Počela je borba škakljanjem. Max me škakljao i derao se. – Hoću vidjeti tvoj Budin trbuščić! – Ja sam se histerično smijala i luđački se pokušavala oduprijeti.
Moram li vam zbilja reći kako je završilo?
* * *
– Da! Jebote! Kako je završilo?
Bila sam sklupčana u prastarom pletenom stolcu koji sam držala u dvorištu ispred stana. Nije se baš često događalo da sve prođe toliko dobro da mogu jednostavno uživati u trenutku i pustiti Kiki da se grize od iščekivanja. Premjestila sam telefon na drugo uho.
– OK, uglavnom, nastavio me škakljati dok ga slučajno nisam nogom šutnula u lice i raskrvarila mu nos.
– Nisi valjda. – Jesam. Zbilja jesam. – Koja si ti nespretnjakovićka.
– Ali bilo je OK. Mislim, nije bilo OK, ali stavio je led na nos i baš je bio cool u vezi svega toga. I onda sam ga, kao, poljubila u nos da mu bude bolje...
– I onda?
– I onda je on, kao, poljubio mene da meni bude bolje...
– I onda?
– I onda me, kao, pitao bi li htjela prespavati...
– Ne!
Da. Evo što je bilo: Nakon malo ljubakanja Max je postavio pitanje. Isprva sam se zabezeknula. Bio je toliko ljubazan da mi ponudi bokserice i majicu, i izjavio da mu uopće nije bitno hoće li ičega Liti. Ma nemoj, pomislila sam. Naravno da će nečega biti. A to će dovesti do onog groznog osjećaja kad znate da ste na prvom spoju otišli predaleko. Kao onaj put – bila sam s tim nekim likom, prvi spoj, i počeli smo tako motati. Sve je bilo u najboljem redu dok se on usred događanja nije prevrnuo, zgrabio tubu lubrikanta s noćnog ormarića i istisnuo golemu količinu na moj dlan. A to je bila već načeta tuba. Odlučila sam da takvi bljakavi trenuci neće imati veliku ulogu u mojem novom samačkom životu. Ali Max mi je uvalio najbolju foru (ako je
Bio je tako iskren. Rekao mi je to doista bila fora) koju sam ikad čula. Rekao je: – Samo želim provesti noć s tobom, slatka djevojko.
– Ugh! I to ti se svidjelo! – zavapila je Kiki praveći se da povraća.
– Ma znam, ali daj zamisli, kako misli da sam preslatka. I najbolje se ljubi...
– Droljo! – zaurlala je.
K vragu. Sto da kažem? Odjednom sam se našla u njegovim boksericama i Super Very Good majici. Zapalio je svijeće. Legli smo na njegov veliki krevet s grubim pokrivačem. (Kako to da većina muškaraca nikad nije čula za fino tkanje?) Ubrzo su bokserice bile na podu. Max mi je punih pet minuta ljubio trbuh. Ja sam njemu ljubila sve. Bio je obziran i pažljiv, a lubrikanta nigdje na vidiku. Bilo je to blaženstvo.
Max me, hvala Bogu, nazvao tri dana poslije, baš kad sam počinjala totalno šiziti. A posebno sam se ponosila činjenicom da sam se, prije nego stoje razgovor dosegnuo mrtvu točku, nazvala na faks liniju, rekla mu da se moram javiti i prva završila razgovor. To. Imala sam još jedan spoj
FYLLI SAVJETI
TAJNE TELEFONA!
Kad se radi o dečkima, dobro poznavanje tehnika telefoniranja može vas spasiti!
– B.F.

• Nikad nemojte prvi nazvati. Samo uzvratite poziv.
• Nikad nemojte odmah uzvratiti poziv.
• Ako u prva tri mjeseca prikupite njegov broj mobitela, broj na poslu i broj kod kuće, prečesto zovete.
• Kako se tijekom razgovora ne bi činilo da ste prezagrijani, istodobno radite nešto drugo što zahtijeva koncentraciju.
• Iz svog rječnika izbacite sve upitne zamjenice – tko, što, kada, kamo i kako. Ako pitate kada ćete se vidjeti, kako ćete tamo stići, kad će biti kod kuće, kamo ide i s kim, to za sobom povlači konotaciju da vam je stalo.
• Uvijek prvi prekinite razgovor.
• I najvažnije od svega, upamtite, samo budite svoji!

S Maxom u subotu navečer. Bila je srijeda. Bila sam sigurna da će me čekanje dokrajčiti.
– Ne misliš li kako je ona haljina ipak malo prebijela? – rekla sam.
– Ben, ona je mladenka, rekla je Majka. – I treba biti bijela.
– Da Mama, znam, ali ne kao iz reklame za pastu za zube.
Audrey se nećkala. – Ne znam...
– Sigurno se svidjeti ova sa perlice. Perlice na ovoj biti fantastična, ubacila se prodavačica sa svojim nemogućim, lažnim naglaskom. Bile smo u luksuznom salonu vjenčanica u Beverly Hillsu. Bio nam je to treći salon u koji smo ušle, a klima im nije radila. Audrey i prodavačica iz Pakla su otišle u garderobu isprobati milijarditu haljinu, Majka se dala u potragu za novim vjenčanicama, a ja sam šetkala uokolo. Od ružičastih i bebi plavih freski na zidu bilo mi je pomalo zlo. Doduše, bilo je tu nekoliko prihvatljivih haljina i pitala sam se koju bih nosila da se radi o meni. Prije nego što sam uspjela odlučiti, Audrey je izronila u haljini s perlicama koja je bila stravična.
– Pa... – rekla je.
– Možda nije tvoj stil, rekla je Majka. Rekoh: – To biti haljina koju moći nositi samo Sotonina mlada. – Nitko se nije nasmijao.
Noseći dva broja prevelike probne cipele, Audrey je odmarširala natrag iza teških, baršunastih zavjesa.
– Koji ti je vrag? – prosiktala je Majka, odvukavši me u kut. – Koji je tebi vrag? – Nisi baš neka podrška.
Zaključila sam da nema boljeg trenutka za iskušavanje Ninine tehnike reflektirajućeg slušanja, pa rekoh: – Sigurno ti je grozno osjećati kako nisam neka podrška.
Majka je napućila usne. – A da te odvedemo kući?
Mrzim kad mama sa mnom razgovara kao da mi je deset. – Ne. Želim pogledati još haljina. Da. Da.
Iznenađujuće, ali na neki način sam se veselila vjenčanju. Zamišljala sam kako će biti stvarno zabavno i sjajno i cmoljavo. Kako ćemo pronaći savršenu vjenčanicu za Aud, zatim sjesti u restoran na pitu od jaja i koktele (tako ja zamišljam jelovnik dama-koje-ručaju). Ali vjenčanice su bile grozne. Uzroci su bili puni švrakotina i znojnih mrlja od prijašnjih nervoznih budućih mladenki i činilo se kao da je sve kreirano po uzoru na najniži mogući zajednički nazivnik. Do-datno tome, moj drugi spoj s Maxom bio je te večeri – za razliku od prošlog puta, željela sam na vrijeme isplanirati odjevnu kombinaciju. (Vodio me na rock koncert, što je uvijek modni izazov.)
Bez obzira na to, Majka je ipak ponašanjem pomalo naginjala graničnom poremećaju, pa u sljedećoj trgovini nisam ni zucnula kad je Audrey nakratko razmatrala golemu sladoledastu stvar s krinolinom i puf rukavima. To me podsjetilo na vremena kad smo se igrale prerusavanja. Audrey je voljela biti ili princeza ili mamica. Ja bih napala mamin ormar i odjenula se kako mi je palo na pamet – kao prva dama, odvjetnica, Superwoman. Jednog dana sam dočekala Majku u njezinoj spavaćoj sobi odjevena u crvene cipele na visoku petu, negliže koji sam pronašla u njezinoj posebnoj ladici i našminkana ružičastim ružem.
– A tko si ti? – pitala je.
– Kurva! – rekoh. Bilo mije šest godina.
I četvrti salon je ispao ćorak. Audrey je imala još jedan dogovoreni sastanak, a svaki put kad bih otvorila usta Majka bi navukla izraz lica kao da je osjetila smrad kanalizacije. Srećom, dobila je poruku od klijenta kojemu je trebalo pokazati kuću u Hancock Parku. Nakon što smo se vratile do prvog salona vjenčanica po moj auto, zajedljivo je rekla: – Dalje možeš sama?
Bez problema.
– Možeš li vjerovati da se udajem? – Upitala je Audrey kad smo bile na sigurnom u mojem autu, a Majka vozila u suprotnom smjeru.
Rekoh da sam valjda pomalo iznenađena.
– Pod tolikom sam pritiskom, rekla je. – Mama mi stalno uručuje časopise s post-it ceduljicama o tome kako ona zamišlja cvijeće, kako ona zamišlja tortu...
– Pa, ti si prva kći koja se udaje. S tobom probija led.
Zastala sam potrubiti osobi koja mi je oduzela prednost. – Misliš li da će naša rodbina misliti da sam lezbijka ako povedem Kiki na vjenčanje?
Audrey je zaobišla to pitanje.
– Misliš li da griješim? – upitala je.
– Tko sam ja da govorim griješiš li ili ne?
– Ja mislim da ti misliš da griješim.
– Voliš Jamieja, zar ne?
– Više od svega.
– Onda ne griješiš.
Nekoliko minuta smo se vozile u tišini. Baš kad sam se počela ufuravati u pjesmu koju sam prepoznala na radiju, Audrey je opalila: – Misliš li da je Jamie sladak?
– Mislim da je Jamie jako sladak, rekoh. – Ima one velike oči. I... dobru kondiciju.
– Bi li se seksala s njim?
– Ne znam koji bi bio ispravan odgovor na to pitanje.
– Hoću reći, kad ne bismo bile sestre. Kad bi ga neke večeri upoznala vani.
– Ti si se s njim seksala, je V da?
– Naravno.
– I svidjelo ti se, ne?
– Da. – Eto vidiš.
– Ali... hm. Iskreno govoreći, hm, on ne radi... – gurnula je ispali pramen kose iza uha.
– Ne radi što?
– Nemoj me tjerati da to izgovorim! – Počela je upirati prstom prema sjedalu. – Znaš...
– Ne liže te?
– Be-nja-mj-na. – (Što je uobičajena reakcija kad Audrey i ja razgovaramo o seksu.)
– Sto? Što si se šokirala? Ti si pokrenula temu.
Ponovno je pročistila grlo. – Pa, mislim, možda bi htio. Kad bih ga zamolila. Što nisam. – Proučila je savršeno manikirani nokat i svila ruke natrag u krilo. Stajale smo na crvenom. Njezin zaručnički prsten iz Tiffany'sa je mrko svjetlucao. Primijetila sam da joj je ten nevjerojatno čist, oči bistre, a ispeglane sive hlače savršeno u skladu s crnim džemperom. Mogla bih se cijeli život truditi, ali nikad ne bih izgledala poput Audrey. Moj život je prezbrkan. Izgledala je mlado.
– Je 1' dopuštaš ljudima... da ti to rade? – pitala je. – Svakome tko se ponudi.
– Hnja, frknula je. Mislim da joj je to bio prvi osmijeh toga dana.
Ušle smo u parkiralište iza salona Cupid's Garden. Dok smo ulazile, Audrey je prodavačicama rekla da sam ja mladenka.
– Audrey, – zaustila sam, – što?
Ali prije nego što sam se uspjela pobuniti, prodavačica me odvukla u garderobu gdje mi je svukla košulju preko glave i počela mjeriti ispitujući me o zaručniku. Pa sam lagala. Vlasnik je modne tvrtke, rekoh. A također je i grafički dizajner, dodala sam. – Visok je i vitak. Ima modernu kuću u brdima. Za medeni mjesec idemo u Afriku i imat ćemo dvoje djece, Kurta i... ovaj... Courtnev. Nije li to slatko? Zbilja, nije li?
Audrey je kroz vrata počela bacati vjenčanicu za vjenčanicom. Probala sam pet haljina Vere Wang prije nego što smo pronašle Onu Pravu. Bila je to upadljiva vjenčanica Christiana Diora krem boje, bez naramenica i s golemom, golemom suknjom. Preko leđa su se slijevale divovske blijedoružičaste svilene ruže. Bila je smjela. Bila je dramatična. Bila je beznadno romantična. Prodavačica me izvela iz garderobe i postavila na mali pijedestal ispred ogledala. Pogledala sam svoj odraz i briznula u plač. – Obožavam je! – urliknula sam svojoj sestri koja je također počela plakati i oduševljeno pljeskati rukama. – Skroz je obožavam!
Prodavačica mi je dodala rupčić. – Molim vas draga, rekla je. – Ne po haljini.
Kasnije te večeri Max me je došao pokupiti. Kad sam otvorila vrata, uručio mi je buket karanfila i vrećicu s otisnutim slovima SUPER VERY GOOD uz riječi: – Ovo je za tebe, draga moja.
Otkuda li samo vadi te izraze? pomislila sam uzimajući vrećicu i uvodeći ga u dnevni boravak. Draga moja, slatka djevojčice. Ako me nazove curice rastopit ću se u lokvicu sretne sladunjave ženskosti. Našalila sam se da više nitko ne poklanja karanfile, a Max je slegnuo ramenima. Rekao je: – Provincijalac može doći u grad, ali...
Otvorila sam vrećicu. U njoj je bila mornarsko plava majica, a na njoj velik, debeo, nasmiješen kineski Buda ispod kojeg je azijski stiliziranim slovima pisalo ZA SREĆU, PROTRLJAJ ME PO TRBUHU.
– Obožavam je, rekla sam. – Ali, podignula sam ju, – na što ciljaš?
Max se nasmiješio i lagano me potapšao po trbuhu. – Za sreću. Idemo. Zakasnit ćemo.
Išli smo u Spaceland poslušati bend The New Year za koji nikad prije nisam čula. Dok smo se vozili, Max je objasnio da su to više-manje intelektualni indie rock tipovi, od kojih su dvojica prije bila u bendu Bedhead, a svi su svoju glazbu doživljavali jednako ozbiljno kao i studenti Julliarda . Izgleda daje bubnjar prijatelj koji bi znao ponekad svratiti u skladište po besplatnu Super Very Good odjeću. Bila sam znatiželjna, pa sam pitala Maxa kako je uopće uspio pokre-nuti vlastitu tvrtku. Rekao mi je da je pohađao školu dizajna u Rhode Islandu, ali nije baš bio zainteresiran za studiranje pa je prekinuo školovanje. Tvrtku je osnovao s dvadeset tisuća dolara koje je većinom posudio od frendova koji su se profesionalno bavili skejtboardingom. Smatrala sam da Super Very Good sada vrijedi puno više. No, njegova kuća je bila iznajmljena. Max je rekao da se ne osjeća spremnim za kupnju vlastitog doma i da sav novac ulaže natrag u tvrtku. Time su objašnjeni cimeri, Seth i Stuart (Max ih je zvao Fred i Barnev) čiju sam prisutnost os-jetila one noći kad sam prespavala (kutije od pizze i fotografija Britnev Spears zalijepljena na hladnjak bili su nepobitni dokazi), ali koje zapravo nikad nisam upoznala. Bila sam impresionirana Maxom, njegovim poslom, svakom plavom vlasi na njegovoj glavi...
– A zašto nemaš djevojku? – pitala sam.
– Hm. Bože. Nisam imao djevojku od srednje škole. – Nasmijao se. – Nije strašno. Iako, znaš, mrzim spavati sam.
Uputila sam mu poprijeki pogled. – Nemoj ni pokušavati. – Parkirali smo i Max me je primio za ruku dok smo hodali
prema klubu. Pokazala sam osobnu izbacivaču. Ali onda sam
zapazila nešto bizarno – Maxova je bila lažna.
E, sad, u životu sam se nagledala krivotvorenih osobnih iskaznica. Dok sam studirala, platila sam školarinu za četvrtu godinu radeći noćima za šankom. Išlo mi je na živce čistiti bljuvotine klinaca, pa sam znala razrezivati lažne osobne škarama s velikom crvenom mašnom koje su visjele na zidu. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u mom životu kad sam posjedovala stvarnu moć, i šankerski pomoćnici bi se smijali svaki put kad bih je upotrebljavala. Ali ovaj izbacivač nije čak ni primijetio da je Maxova – aljaška – vozačka dozvola plastificirana, iako se na Aljasci više ne plastificiraju. Pogledala sam Maxa u stilu Što se događa? Lice mu je ostalo bezizražajno.
Na šanku sam naručila uobičajeni viski sa sodom. Max je uzeo Sprite.
– Dobro, rekoh odmjeravajući ga. – Ti si bivši robijaš ili tako nešto?
– Kako to misliš? – pitao je.
– U bijegu? Skrivaš se? Zaštićeni svjedok?
– Ne. Ne. I ne. Zašto?
– Pa, snizila sam glas do šaptaja, – imaš krivotvorenu osobnu.
– Pa? I ti si je imala donedavno.
Gledao me sa zadjenutom slamkom od Spritea među usnama kao da se stvarno čudno ponašam. Ja sam njega gledala kao da se stvarno čudno ponaša, a kapljice vode s viskija su mi se kondenzirale u dlanu. Zašto bih šest godina imala lažnu osobnu? Pitala sam se posežući za sal-vetom. Zašto bih imala lažnu osobnu kad sam dovoljno stara za... I onda mi je sinulo.
– Max, koliko ti imaš godina? – Ben, koliko ti imaš godina?
Stanka. Suzila sam oči i rekla: – Što misliš, koliko imam godina?
– Ne znam. Nisam zapravo uopće o tome razmišljao. Što, imaš kao dvadeset i tri?
Odmahnula sam glavom. Ovo je bilo loše.
– OK... dvadeset i dvije... dvadeset ijednu? – smiješio se.
Nije bilo dobro. Nije bilo dobro. Nije bilo dobro. Predložila sam da oboje u isto vrijeme kažemo svoje godine. – Može, rekao je. Počeo se doimati pomalo zabrinuto. – Dobro. Ti brojiš.
Max je podignuo tri prsta. Jedan se spustio. Dva su se spustila. Treći se spustio i ja sam povikala: – Dvadeset i sedam!
Max je šutio.
– Dvadeset i sedam! – viknula sam ponovno, pokušavajući zadržati svoj smisao za humor. – Max... na tebe je red.
Slabašno se nasmiješio. – OK, rekao je. – Nemoj pošiziti, nije katastrofa.
– Nastavi.
– Dvadeset.
Trebalo mi je minutu da odlijepim vilicu od šanka.
– Šališ se.
– Ne bih se s tim šalio.
– Imaš dvadeset?
– Da.
– Dvadeset.
– Da.
Dvadeset.
– Hm, hoćeš li me ispričati na minutu? – Nisam znala kamo bih, pa sam pojurila prema toaletu. Usput sam nekom tipu prevrnula pivo i nisam čak ni stala da se ispričam. Željela sam poškropiti lice hladnom vodom. A onda sam, kad sam ušla u toalet, shvatila da ne mogu jer sam našminkana. Umjesto toga sam poskrivečki popušila cigaretu u kabini. Pitala sam se misle li svi što i ja: And here's to you, Mrs. Robinson, Jesus loves you more than you will know...
Kad sam se vratila, Max je bio pomalo zelen. – Nisam te htio zavarati, rekao je. – Mislio sam da si možda malo starija od mene, zbog novinarskog posla i svega, ali samo za nekoliko godina. Izgledaš mlado, B.
Ignorirala sam činjenicu da mi je skratio ime na jedno slovo, što je, moram priznati, bilo prilično ljupko.
– Je li to stvarno toliko važno? – upitao je.
Možda. Da. Možda. U svakom slučaju se činilo važnim. Prvo sam željela znati je li mi lagao. Tvrtka, kuća, sve u vezi s time. Ali Maxov odgovor je imao smisla. Rekao je daje osnovao tvrtku na prvoj godini faksa. Prekinuo je faks prije kraja prve godine i to onda odgovara onome što se poslije događalo. Upravo treba navršiti dvadeset i jednu, rekao je. Za dva tjedna.
– Dakle, ja sam grabežljivica, zavapila sam stavljajući glavu u ruke.
– Što?
– Starija žena koja hvata mlađe muškarce. – I to zovu grabežljivicom? Baš smiješno. – Nije smiješno.
– Ma daj, pa što? – Poklopio mi je dlan svojim. – Gle, ja sam još uvijek ista osoba. I, da budem iskren, zbilja me nije briga koliko imaš godina. Previše si divna da bih to propustio. – Počela sam se topiti. Osjetio je to. – Moja mala grabežljivice, rekao je i bocnuo me u rebra. – Grrr.
Poslije, trenutak prije nego što mi je opet svukao bokserice (ha, kao da bi vi otišli kući), pretvorili smo to u igru. Upozorila sam ga na činjenicu da je, dok sam ja gubila nevinost, on učio voziti svoj BMX bicikl. On je napomenuo daje, dok sam ja učila voziti, on bio zaljubljen u svoju bejbisitericu, koja je mojih godina i danas udana s dvoje djece. Dok sam ja studirala, on je skupljao
Power Rangerse. Max me počeo ljubiti. Otvorila sam oči i laknulo mi je kad sam vidjela da su njegove zatvorene. Tako sam imala priliku uistinu proučiti njegovo lice ili barem njegovu gornju polovicu. Njegove su se duge trepavice uvijale mrvicu iznad obraza. Kod ušiju su se presijavale sićušne paperjaste dlačice. Vani je počelo kišiti. Padale su velike kapi koje su pljuskale po asfaltu kao da nebo zemlji daje zaslužene batine. Kroz otvoren prozor svijet je mirisao drukčije, na zemlju i čisto lišće. Kliznula sam rukom niz Maxov savršen trbuh, dasku bez truda, kao što je većina dvadesetogodišnjih trbuha, i osjetila sam kako me pritišće tik ispod pupka. Nije to bilo navaljivanje, nego traženje dopuštenja, pa sam odmaknula bokove, govoreći ne. Za sad.
– Prerano, šapnula sam.
– Mmmm, rekao je Max ne gubeći kontakt s mojim usnama. Nastavila sam gledati kako me ljubi, fascinirana. Pitala sam se izgleda li svaki tip, dok ljubi djevojku, kao da bi se tako lako mogao zaljubiti.
No, ujutro, kada sam izašla iz Maxova toplog kreveta, a sunce je optužujuće blistalo na svježe opranom pločniku, svari nisu izgledale tako jednostavno. Ja imam dvadeset i sedam godina, pomislila sam. Plačem kad odjenem vjenčanicu. Dok sam otključavala auto, pitala sam se je li Max, dok je stajao na trijemu i ljubio me za rastanak, vidio bore oko mojih očiju. Nikad prije nisam pomislila da bih mogla imati bore, ali što ako ih imam? Možda ne izgledam tako dobro kao posljednja djevojka koja je izašla iz njegove kuće. Najvjerojatnije je to bila studentica če-tvrte godine. Ili konobarica iz pekarnice niz ulicu. Ulazeći u Silver Lake bulevar s mobitela sam nazvala Kiki. Javila se na treće zvono.
– Kiki? – rekoh. Glas mije bio isprekidan. – Ben? Je li sve u redu?
Shvatila sam koliko je moje stanje grozno onog trenutka kad sam čula zabrinutost koja je digitalno jurila zrakom. – Kad sam prvi put pogledala Ratove zvijezda, Max... – Hoću li se rasplakati? – Max... je bio embrio.
Dok mi je njezina zapanjena tišina radila društvo, počela sam vožnju kući.

POGLAVLJE
4
Kiki je stigla oboružana nenačetom kutijom cigareta, šest Amstela i mlijekom za sunčanje te posložila zalihe na oronulom stoliću koji je poput napuštene olupine počivao ispred mojeg stana. Provjerila sam zaštitni faktor paleći upaljač.
– Baš dobro, rekoh. – Ovo se neće oprati dok se bavimo sportom.
Kiki se nasmiješila. – I, koliko je star? – upitala je dodajući mi pivo.
– Dvadeset godina, jedanaest mjeseci i dva tjedna, rekoh.
Kiki mi je sjela nasuprot i zapalila cigaretu jednom od onih dugih šibica koje moji susjedi rabe za roštilj kojeg se bojim jer je plinski, pa stalno mislim kako ću odletjeti u zrak. Osušeni tip obavijen vonjem mirisnih štapića koji mi je bio prvi susjed je ponekad na njemu pekao vegetarijanske hamburgere, ali isključivo kad mi je prozor bio otvoren, pa bi mi na kraju cijeli stan smrdio kao zapaljeni travnjak. Ja sam ga rabila kao pepeljaru.
– Jesi li pitala mamu hoće li te odvesti na njegovu rođendansku zabavu? – upitala je.
– Ide kući za to.
– Savršeno. – Kiki se protegnula i prekrižila duge noge kod gležnjeva. – Ne moraš se brinuti kako ćeš mu kupiti dar koji mu govori da ti se sviđa, ali ne previše, i uskoro će biti dovoljno star za izlaske.
– Ako namjeravaš brbljati, naručujem pizzu.
Otišla sam gore po telefon, donijela ga sa sobom i birala memorirani broj. Trebala mi je velika pizza sa šunkom i gljivama za manje od pola sata.
– Želite li besplatnu salatu s tim? – rekao je lik. – To je samo dva dolara više.
– Onda baš i nije besplatna, rekla sam okrećući očima prema Kiki.
– Ha?
– Dva dolara nije besplatno. – Molim vas, pričekajte.
Čekala sam nevjerojatno dugo, što mi je omogućilo promišljanje o mogućim posljedicama. Kao, možda bih trebala uzeti salatu i preskočiti pizzu jer se viđam s četverogodišnjakom koji najvjerojatnije ne želi gledati moje debelo, izmoždeno dvadesetsedmogodišnje tijelo... vratio se na liniju.
– Dakle, želite li besplatnu salatu ili ne? – Pa, dobro, da. Salatu i pizzu onda. – Pojest ću samo salatu, pomislila sam.
– Što, sad ideš na dijetu? – rekla je Kiki kad sam poklopila. – Gle, sve će biti u redu. Ne, čak i bolje. Pazi sad. On je malo mladi nego što smo mislile. To nije tako loše. Stvar je u društvu.
– Daj, molim te. – Naginjala sam glavu sa strane na stranu pokušavajući opustiti mišiće i kralježnica mi je naglo zapucketala. – Nećeš to valjda pretvoriti u politički problem.
– Ne, slušaj, da si potpredsjednik Sonvja, a on neka fufica, nikoga ne bi bilo briga. Dobila bi jebeno promaknuće. Gledaj, ja sam uvijek vjerovala da je onaj pravi jednostavno onaj pravi. Na primjer, kad bi radio u mesnici, ali ti se stvarno sviđao, njegova krvava pregača ne bi bila bitna. Ili kad ne bi dobro zarađivao i živio u straćari, jednostavno bih to prihvatila. Znaš da uvijek postoji nešto što moramo zanemariti. Dlakava leda, loš roditeljski odgoj, problemi s drogom, čudni madeži, pasivna agresija, loš ukus u odijevanju, kolekcija poštanskih maraka... Mislim da bi se trebala usredotočiti na dobre strane. Max je sladak, OK? Ima dobar posao. Ima lijepu kosu. Možda je mlađi, ali stoje sa Sušan Sarandon i Goldie Hawn? One izlaze s mladim muškarcima, a zvijezde su. Ostaje činjenica da bi Max mogao biti savršen za tebe. Ili ne. Mislim da to nije pitanje godina. Pitanje je, je li on ili nije pogodan materijal za dečka.
Pokušala sam utisnuti Kikine riječi u mozak. A onda sam pomislila, Kad Maxu bude trideset i tri, ja ću imati četrdeset.
– Jesi li razgovarala s Dobro jutro Vijetname? – upitala sam otvarajući još jedno pivo i nadajući se da ću profitirati od promjene teme.
– Edwardom? Neee. Ali, u trenutku slabosti sam ga nazvala. – Nisi valjda.
– Možeš li vjerovati? I ostavila sam mu totalno ponižavajuću poruku – da imam njegovu majicu i da me zanima želi li je natrag. Totalni pakao.
– Totalni pakao. I?
– Nije me nazvao. Zapravo, zastala je radi dramskog efekta, – dižem ruke.
– Ma daj. Ne misliš tako.
Rekla je da misli. Nema više muškaraca, nema više spojeva. Bilo mi je to teško za povjerovati – Kiki je izlazila više od Majke, što samo po sebi dosta govori. Tvrdila je da žudi za samoćom.
– Nitko ne želi samoću, rekla sam. – Ja želim, rekla je. – Sanjam o njoj.
– Znajući da ćeš, ako pretjeraš s njom, propustiti svoje najbolje godine i skončati bez djece?
– Ma, ne vjerujem da će mi se odbiti o glavu. – Kiki je mah-nula rukom ispred lica. – Od sad pa nadalje tu je samo posao i kuća. Pa posao, pa kuća. Upravo sam kupila novi DVD player i naručila milijardu filmova s Amazona... tako da je to to. Ako mi je suđeno da nekog upoznam, upoznat ću ga. Iskreno, mislim da će me svemir nagraditi za suzdržavanje.
– Ne možeš izigravati nedodirljivu kako bi se svemir zainteresirao, rekoh. – Svemir nije muškarac. – Zastala sam. – Tko će onda izlaziti sa mnom i upoznavati slatke komade?
– Nitko. – Nasmiješila se. – Zato što već imaš slatkog komada.
Kad je Kiki otišla, motala sam se po stanu praveći se da čistim. Ta ideja da više nikad neće napustiti kuću – zvučala je kao da bi stvarno mogla misliti ozbiljno. Doduše, prije nekoliko mje-seci je izjavila da namjerava dati otkaz, prijeći na budizam i odreći se materijalnih stvari kako bi postigla višu razinu duhovne svijesti. Počela mi se pojavljivati pred vratima s vrećama za smeće punim nakita, crnih kašmirskih džempera i cipela s potpisom, robom koja se činila previše pomodnom za njezino hodočašće k nirvani. Spremila sam sve u ormar i vratila Siddaharthi kad je došla k pameti nekoliko tjedana poslije. Pomogla sam Kiki prenijeti mikrovalnu u smeće kad se pridružila pokretu za konzumaciju sirove hrane i pomogla sam joj odabrati novu mikrovalnu kad je pojela toliko mrkava da su joj oči ponarančastile. Kad god si Kiki zabije nešto u glavu, prihvatim igru i nadam se da mi se najbolja prijateljica neće pretvoriti u budističku socijalnu radnicu vegetarijanku koja jede samo sirovo.
No dobro. Kiki me nekako uspjela uvjeriti da će sve biti u redu. Ali kad je otišla, spopala me nekakva opća tjeskoba. Pregledala sam svoje lice u ogledalu i pitala se dobivam li od sunca bore. Zapalila sam cigaretu i počela se brinuti kako utječe na elastičnost moje kože. Stavila sam masku od blata nadajući se djelomično poništiti štetu, a dok se sušila, pomislila sam na one – Koliko ste uistinu stari – upitnike iz Cosma. Stavila sam kvačicu pokraj više-manje svakog rizičnog faktora i otkrila da imam, kao,pedeset. Dok sam prala zube, brinula sam se kako je Max statistički u rizičnijoj skupini što se tiče bolesti. Još se nismo poseksali, ali smo radili druge stvari – koliko su druge stvari rizične, zapravo? Ali nije me zabrinjavala samo smrt. Preživjela sam dvadesete bez ijedne prehlade, pomislila sam, zureći u svoj odraz u ogledalu. Isuse dragi, što ako je dobijem sada?
Rano sam legla i sanjala ludi san u kojem sam pokušavala pronaći Maxa u mračnoj močvari. Držala sam dah i zaranjala u smrdljivu zelenu vodu. Napokon sam ga uočila. Utapao se. Zgrabila sam ga za kosu i povukla na površinu, ali kad sam ga pokušala poljubiti, u rukama sam imala samo odsječenu glavu. Probudila sam se uz mahnito trzanje i vrišteći: – Neeee lizi! Neeee lizi!
Deset ujutro. Telefon zvoni. Ja spavam. Ja navlačim jastuk preko glave. Telefon zvoni. Kvragu.
Javila sam se. – Tko zove prije jedanaest?
– Hej! Gdje si jučer navečer bila?
Jesam li zaboravila spomenuti Ashtona?
– Vani.
– Išla si kamo?
Ashtona, koji rečenice završava prijedlogom?
– Uhh... – Zamislila sam napadaj panike koji me uhvatio nakon što je Kiki otišla i počela prčkati po pedikuri koju sam obavila usred noći nakon što me probudio onaj san. Nisam pričekala da se lak osuši do kraja, pa sam sad na svakom nožnom prstu imala rebrasti uzorak od plahte. – Van, lagala sam. – Rock koncert.
– Tko je svirao?
– Ne znaš ih. Nije bilo sintesajzera, prevelikih kargo-hlača ili extasyja. To su bili ljudi koji stvarno znaju svirati gitaru. – Zapalila sam cigaretu i protrljala oči.
– Grozno. Nazvao sam te u pola jedan, ali se nitko nije javljao. A i u subotu navečer sam te zvao.
OK, ja sam zla osoba. Dobro? Zla, zla osoba. Ali Ashton je bio Kikina ideja. Upoznale smo ga na otvorenju galerije. Pitao me je sviđaju li mi se izlošci; rekla sam ne. Pitao me za broj; dala sam mu ga. Činio se OK. Ali kad mi je počeo ostavljati poruke, to nekako nije bilo to. Nazvala sam Kiki u ured i rekla joj da ga namjeravam otkantati.
– Ne, ne, ne, ne, ne, rekla je. – Sad izlaziš, OK. Moraš ljudima dati više šanse.
– Ali ti si rekla da su većina tipova u Los Angelesu govnari, rekla sam.
– I zato moraš biti sasvim sigurna da ne napucavaš jedinog lika koji nije govnar. Istražuj. Neka se stvari malo slegnu. Ozbiljno ti govorim – ne bi se smjela riješiti potencijalnog partnera prije nego što se poseksate.
Pa sam počela izlaziti s njim, ali nije bio ni nevjerojatan niti govnar. Najbolja je stvar u cijeloj priči bila da u nekim ključnim trenucima nisam morala biti sama.
Ustala sam iz kreveta i pokušala se probuditi.
– Idemo van večeras, rekao je Ashton. Sad je pitanje, mislila sam dok sam navlačila kućni ogrtač preko pidžame, je li jadno izaći s drugim likom jer se Max nije javio? Ili je jadno ne izaći




GUY LEKSIKON Sigurnosni momak im.

1: Osoba muškog spola s kojom imate seksualne odnose, ali koja od vas nikad ne traži ozbiljnu vezu i to vas nikad ne zasmeta.
2: ljubavnik kojeg na zabavama predstavljate kao – hm, prijatelja.
3: uvijek dostupan muškarac za sve događaje nevezane uz obitelj, poslovne domjenke i usamljene noći.
K-BUDDY -B.F.

– Ben – jesi tu? – Tu sam.
Nisam se mogla odlučiti. Sto ako Max nazove, a ja imam dogovor? Bilo je beznadno. – Ash, – rekla sam, – nazvat ću te kad se probudim.
– Može.
Nahranila sam Nakazu. Popila jutarnju dijetalnu Colu. Pročitala e-mailove koji su većinom bili od obavijesti od Biča, glavne urednice Fillyja, koja je smatrala da ton mojeg posljednjeg članka nije kako treba. Provjerila sam ima li pošte od Maxa, ali nije bilo ni jedne poruke. A da, sjetila sam se. Rekao je da ćemo, ako izmijenimo e-mail adrese, postati kao oni ljudi koji se cijelo vrijeme mejlaju, ali nikad ne pričaju. U tom trenutku sam mislila kako je to romantično. Sad mislim da sam trebala inzistirati. Zato što možeš neobavezno poslati mail. Ali nikad, nikad ne možeš neobavezno nazvati. Skuže te.
Do dva još nije bilo poziva. Možda bih trebala reći Ashtonu da sam slobodna... Znam što bi Majka rekla. ("Daj idi. Zašto se povlačiš po kući? Izvadi nos iz te knjige. Izludit ćeš me.") Ona bi išla na spoj i da ima dječju paralizu.
Na kraju sam Ashtonu poslala neobavezni e-mail: – Može.
Ostatak poslijepodneva provela sam žudeći za pravim poslom. Trebala sam se pripremiti za intervju sa zvijezdom, ali zbog sjedenja za računalom čitajući biografije na upcomingmovies.com i nabadanja tipki u pokušaju smišljanja pitanja zanimljivijih od – Kako je zaista bilo raditi s [ubaci ime redatelja ovdje]? – sam se osjećala kao da tratim život. Htjela sam biti vani. Vidjeti svijet. Pomislila sam na odlazak na kavu, ali sjedenje ispred Coffee Bean & Tea Leaf cafeom , zajedno sa svim onim ljudima koji zaokružuju oglase za posao u časopisu Varietyn uvijek me deprimira. Vježbanje nije dolazilo u obzir. Pa sam na pranje stavila turu rublja na koje sam poslije zaboravila i ostavila ga u perilici pola dana. (Kad sam ga napokon izvukla, mirisalo je na plijesan i morala sam se dati u lov na kovanice kako bih ga ponovno oprala.) Tada sam pokušala Nakazu zainteresirati za igračku naziva – Mačji plesač – koju sam kupila u dućanu s namirnicama
- pet dolara za žicu s komadićem kartona na kraju. Samo me gledao u stilu, Zašto skakućeš uokolo s tom žicom koja na kraju ima komadić kartona? Počela sam čitati knjigu o Orsonu Wellesu jer sam se željela intelektualno uzdizati, a ne provesti cijeli život kako totalni idiot, ali mi je dosadilo dok sam čitala Truffautov uvod i shvatila sam da me nije briga. U očajničkom pokušaju da si začinim dan otišla sam u butik Rona Hermana do Allegre koja je odabrala gotovo svaki komadić odjeće koji posjedujem i trudila se da izgledam slatko iako nisam bila raspoložena za šoping. No, radila je na proviziju, pa sam kupila dvije uske vunene suknje koje nikad neću nositi jer ne radim u uredu, ekstravagantni top koji mi je bio preuzak i u kojem sam se osjećala samosvjesno i – tko zna zašto – narukvicu. Kad sam s vrećicama prošla ulazna vrata, zapekla me savjest zbog potrošena novca.
Možda ću večeras nositi majicu za pokus, pomislila sam izvlačeći top i pregledavajući etiketu. Ovo vjerojatno mogu sakriti u grudnjak...
– Hejjj, vidi tebe! – rekao je Ashton kad sam otvorila vrata. Divio se mojem novom topu.
– O. – Samosvjesno sam ga potegnula, pokušavajući spriječiti da mi se lijeva dojka neočekivano ukaže. – Hvala.
– Etiketa ti viri sa strane.
Prešao je dnevnu sobu kako bi pomazio mačku, što sam mu milijardu puta rekla da ne čini. Nakaza je sretno utonuo pandžom u njegov palac.
– Au! – Ashton mi je uputio patetičan Mamice-pomozi-mi pogled, pa sam otišla u kupaonicu potražiti flaster. Tamo sam usput prekopala ladicu sa šminkom tražeći škarice za nokte kojima bih skinula uvredljivu etiketu. Shvatila sam da ću morati zadržati top, a u isto vrijeme sam odlučila da ga mrzim.
Zamotala sam Ashtonov palac. Nagnuo se kako bi provjerio moje djelo.
– Nema puse da prestane boljeti? – rekao je.
– Odrasti, odgovorila sam.
– Nikad. – Nasmiješio se. Ima savršene zube.
– Dakle, rekao je. – Što kažeš na falafel?
To me je uvijek smetalo kod Asha. Radio je u diskografskoj kući u razvoju, specijaliziranoj za elektroničku glazbu i nije si mogao priuštiti otmjena mjesta. Shvaćala sam to. Ali taj manjak romantike... Činilo se kao da je večera samo pokoravanje društvenim konvencijama prije izmjene tjelesnih tekućina.
– Bismo li ovaj put mogli otići u pravi restoran? – upitala sam. – O čemu ti pričaš? Falafel je najnoviji krik. – Da, krik užasa.
Moja opaska je bila neugodna – iznenadila sam se što sam tako odbrusila – ali ipak. Zgrabila sam torbicu i unutra nagurala ključeve, sjajilo i dvadeset dolara. – Žao mi je, rekla sam. – Samo, zašto ne možemo barem jedanput, znaš, napraviti stvaran plan. Čak i kad bismo oboje platili, možemo otići negdje...
Ashton se činio zbiljski povrijeđen. Čak mu je i tamna kosa, koja je inače stršala ravno u zrak, nekako klonula. Rekao je da bi sa mnom sjedio i u kontejneru za smeće ako ja to želim. Osjećala sam se toliko krivom da sam željela vrištati.
Tako sam završila sjedeći u Falafel Kingu, pokušavajući se doimati oduševljeno što jedem pita kruh napunjen prženim okruglicama i utopljen u majonezasti umak. Nije bilo konobara pa sam se stalno morala dizati. Uzela sam salvetu, sjela i otkrila da nemam vilicu. Uzela sam vilicu, sjela i otkrila da mi je dijetalna Cola pri kraju. Uzela sam dijetalnu Colu, sjela i otkrila da mije salveta pala na pod. Ambijentu dizanja i sjedanja pridonosila je obližnja kanta za smeće do vrha ispunjena ostacima tuđih večera. Smeće je imalo isti miris kao moja hrana. I nisam propustila zaključiti kako se brinem da je Max premlad za mene, a tu je Ashton, čovjek mojih godina, koji još uvijek više voli restorane gdje se hrana poslužuje na papirnatim tanjurima.
Nesvjestan svega toga, Ashton je krenuo u priču o nekom partiju na kojem je bio sa svojim prijateljem Dezijem koji radi kao DJ u klubu na bulevaru Sunset. Dezi mi se nije sviđao jer se nikad nije sjećao tko sam ja i sve je oslovljavao s – buraz.
Pravila sam se da slušam. Kad sam se posljednji put vidjela s Ashtonom, bila sam pričljiva i zavodljiva i rumenih obraza. Da, bilo je to zbog mogućnosti neobaveznog seksa, ali je ipak bilo tako. Sad mi je jedino Max bio na pameti. Zabrinjavalo me je da je do sada odlučio da sam prestara za njega i više me nikad neće nazvati. Možda trebam pravu ljubav, razmišljala sam. I sve uzbuđenje, nesigurnost i gnušanje same sebe koje samo prava ljubav može donijeti.
Ashton je rekao: – Imaš li frendice koje možeš upoznati s Dezijem?
– Što? – vratila sam se na planet Zemlju.
– Dezi.
– Ne! Hoću reći, mislim da ne.
Završili smo kod mene na kauču gdje sam se pretvarala da me zabavlja još jedna Ashtonova priča o ludom izlasku s Dezijem. Kad je završio, kliznuo mi je rukom uz bedro. Uzmaknula sam.
– Mislim da me boli glava, rekla sam. Nisam mogla vjerovati da mi je ta jadna izlika prešla preko usta.
– Popij aspirin. – Sad mi je ljubio vrat.
– Preumorna sam da bih ustala.
– Ja ću ti ga donijeti. – Ruka mu se vratila na moju nogu.
– Znaš što, odgurnula sam mu ruku malo snažnije nego što sam namjeravala, – Samo želim otići u krevet. Sama.
Mogla sam mu u očima pročitati zbunjenost i, možda, negdje duboko unutra, blagu povrijeđenost. Zna da ga varam, pomislila sam, što nije imalo smisla jer nismo bili zajedno. Ali osjećala sam se i kao da varam Maxa, što isto tako nije imalo smisla jer nisam imala pojma hoću li ga ikad više vidjeti. – Gle, žao mije, rekla sam. – Danas jednostavno nisam u elementu. OK?
– Dobro, razumijem.
Ashton je ustao i poravnao hlače. Odvratila sam pogled – erekcija je bila inkriminirajuća. – Zavući se u krevet, odspavaj i čujemo se uskoro. – Poljubio me u obraz i razbarušio kosu. Zatim je sam izašao.
Onog trenutka kad sam čula njegove korake na stubama pojurila sam prema sekretarici. Postupila sam časno, razmišljala sam. Sigurno će na glasovnoj pošti biti poruka od Masa, za nagradu što sam tako vjerna buduća djevojka. Ali poruke nije bilo.
Skinula sam svoju novu majicu, majicu koju sam prezirala, i priupitala se ima li načina da ponovno pričvrstim etiketu. Naravno da nema. Pitala sam se ima li načina da ponovno prilijepim Ashtona na usne, jer ako sam prije bila usamljena, sad sam upala u ponor očaja. Možda još mogu nazvati Asha na mobitel i reći da sam popila tabletu i osjećam se puno bolje, pomislila sam. Ili bih mu možda mogla reći istinu, a on bi došao tješiti me.
A možda i ne.
– Što ja to radim? – upitala sam Nakazu koji je sneno otvorio oči na vrhu televizora, gdje spava jer je tamo uvijek toplo, i utonuo natrag u svoje snove.
– Pa. Kako je bilo raditi s Wesom Andersonom?
Sjedila sam u dvorištu obloženom kamenom u Orsu, mjestu za poslovne ručkove agenata iz agencije William Morris i direktora iz kuće New Line, pokušavajući voditi zanimljiv intervju s Chandom Mclnerney, zvijezdom filmova Čekajući Godarda i Minitrgovina. Moj diktafon je zujao na stolu između nas, notes mi je bio u ruci, ali išlo mi je mizerno. Prošao je gotovo tjedan od noći kad smo Max i ja doznali koliko imamo godina i još mi se nije javio. Bila sam rastresena do bola. U međuvremenu, Chandra Mclnerney nije baš bila osoba pred kojom bi bilo poželjno doimati se ranjivo. Imala je ugovor za nekoliko filmova s Miramaxom, usput je dizajnirala liniju odjeće zvanu Gummy, i diplomirala je na Brownu . Pričala je poput Missy Elliot iako je bila pjegava plavuša s tanašnim rukama, prćastim nosom i djevojačkim razmakom između dva prednja zuba koji je filmske kritičare dovodio u napadaje ekstaze. Tu i tamo sam je viđala na partijima – u pravilu bi bila okružena nevjerojatno cool ekipom koja je izgledala kao da je reg-rutirana u modnoj agenciji – i činilo se kao da bi bila popularna i uređena čak i da nije slavna. Naravno, u Los Angelesu se slinjenje po slavnima smatra društvenim gafom. Kad ih cijelo vrijeme susrećete – u supermarketu, na planinarenju po Runyon Canyonu, u šopingu duž Sunset Plaze – njegujete ideju da su oni duboko u sebi baš kao i mi. Ali onda dođete u blizinu nekog poput Chandre i shvatite da oni uopće nisu poput nas. Totalno sam je se užasavala.
Chandra je ignorirala moje pitanje. Odmjerila me od glave do pete i rekla: – Curo, jesi li primijetila da ti se tresu ruke?
– Zbilja?
– Treba ti proteina, kujo. – Pucnula je prstima i konobar, koji je ignorirao moje opetovane zahtjeve za čašom vode, čudesno se pojavio. Rezonirajući da proteini ne mogu naškoditi, poslušala sam Chandrin savjet i naručila piletinu. Ona je naručila salatu i bocu mineralne.
– Dvije čaše? – ciljano je upitao konobar. Uvidjela sam da mi nije donio vodu jer nisam zatražila flaširanu. Krotko sam kimnula glavom.
– Možda ćeš se razboljeti. – Chandra je suzila oči. – A da ti samo izrecitiram, mkej?
Toliko mi je laskala njezina pažnja. Bacila sam novinarski integritet kroz prozor i doista se čula kako izgovaram – Okej.
– Okej. O ovome je stvar, kompa. Želim i dalje snimati male filmove, jer je to jedini način kako možeš ostati na vrhu, rekla je. – Sviđa mi se virusni marketing. Ja sam virus. Trebam se proširiti polagano. Ne želim prebrzo eksplodirati. U suprotnom će me publika odbaciti baš kao što su odbacili P. Diddyja, mkej? – Zastala je zbog konobara, koji se u rekordnom vremenu vra-tio s njezinom salatom, i nastavila. – Što se tiče mojeg ljubavnog života: jebeš moj ljubavni život. Moj posljednji dečko je bio spaljen – alkoholičar i jebena vucibatina. Momče je bilo dobro u krevetu, kontaš? Ali gotovo sam se prijavila u jebenu bolnicu kad sam saznala da jebe moju najbolju prijateljicu. – Zastala je, nabola salatu, zagrizla i nastavila. – Što se tiče mojih parnica: da, tužim. Tužite me. Jebete me? Imam cijelu odvjetničku tvrtku na raspolaganju, pa ja jebem vas. – Zastala, nabola, žvakala. – Što se tiče moje modne linije: ne pričam o tome. To nema nikakve veze sa sranjem o moći zvijezda, nego se totalno radi o čvrstom stajanju na zemlji, mkej? – Zavalila se u stolac. – Je 1' to dosta za petsto riječi?
– Hm, da. Zapravo bi to bilo to. – Pogledala sam u bilješke. – A Wes Anderson?
– On je jebeni genije, a što misliš? Curo, zeleniš. – Chandra je prekopala svoju torbicu, izvukla tvorničko pakiranje smrdljivih žutih vitamina i gurnula mi tablete. – Uzmi ove, rekla je paleći cigaretu i uvlačeći duboko. – Organske su.
Ali prije nego što sam imala priliku progutati pilule ili zagristi u piletinu koja je upravo stigla, počela je ustajati. – Franklin, imam poremećaj pomanjkanja pozornosti, kontaš? Pokret.
Chandra se već pozdravljala sa skupinom direktora dva stola dalje kad sam shvatila da Pokret znači – Intervju je gotov. Platila sam račun (sedamdeset i pet dolara za ručak koji nisam okusila) i ispratila je van, napola uvjerena da se neću imati prilike ni pozdraviti. Ali Chandra mi je mahala da uđem u njezin po narudžbi izrađen Range Rover. Skliznula sam u suvozačko sjedalo, a ona je rekla: – Plati čovjeku. Nemam kesa.
Filmske zvijezde nikad ne nose novac.
Dala sam poslužitelju petaka, a Chandra se izvezla i krenula ulicom Beverly. Između mobitelskih poziva ispričala mije priču o vremenu kad je mislila da ima pogubnu bolest. Uši su mi zatitrale jer nam Bič uvijek govori da čitatelji obožavaju anegdote o bolestima slavnih. Ali ispostavilo se da se radilo samo o čiru. Vrlo ozbiljnom čiru, naglasila je Chandra, koji, kako je rekla: – mog'o je jebeno razjebati moj cijeli probavni sustav.
– Imaš zdravstvenih problema? – upitala sam. – Curo, rekla je. – Ni ne znaš kol'ko.
Nisam ni shvatila da idemo u Yellow dok se nije parkirala ispred.
Kad je Chandra ušetala kroz vrata butika, svi su na gotovo neprimjetan trenutak zastali kako bi pogledali. Tada su se očito počeli truditi da je ne primjećuju. Chandra je zauzvrat poprimila izraz tolerantnog zaborava. Bilo je to poput promatranja interakcije dviju životinjskih vrsta na Animal Planetu. Chandra me predstavila vlasnici butika kao svoju – najdražu novu jebenu osobu na cijelom svijetu, i bila sam oduševljena.
Dok su prodavačice birale raznu odjeću Chandri za probu, ona me odvukla u garderobu kako bismo mogle pričati. Nisam mogla vjerovati da stojim tamo i gledam Chandru Mclnernev u njezinu Cosabella donjem rublju! Sjetila sam se da je onaj put Max dobio letimičan uvid u grudi Heather Graham i jedva sam čekala da mu kažem za svoju novu najbolju prijateljicu. To jest, ako ikad dobijem priliku.
Chandra je probala razne kombinacije, a ja sam je svjesno pokušavala gledati u oči, kako se ne bi činilo da mi je zbog njezine golotinje neugodno. U zamagljenoj periferiji vidnog polja mogla sam vidjeti da je mršava poput manekenke – ključna kost iskače, rebra se mogu prebrojiti – ali bila je još niža od mene, kao da se usukala. Većina glumica je usukana – mumije koje možete vidjeti u prirodoslovnom muzeju. Ponekad jedu toliko malo da im se glave doimaju prevelike za tijelo (Kiki se ježi od toga), podlaktice im odlakave zbog viška testosterona u or-ganizmu, a zubi im omekšaju. Ali odjeća na njima izgleda tako dobro. Dok se presvlačila, Chandra je vlasnici podvikivala o nekom – jebeno opakom – modnom dizajneru kojeg su obje poznavale. Željela sam se ubaciti u razgovor, ali prije nego što sam uspjela, ona je rekla: – Curo, moram ić', ali neka od ovih cura te može odvesti natrag, mkej? Imam sastanak u Paunu.
Mislila je na NBC.
Uz superbrzo mahanje rukama zbog kojeg se doimala kao lik iz Matrixa Chandra se obukla i pojurila prema izlazu prije nego što sam uopće uspjela uzeti torbicu. Već napola vani podviknula je: – Peace, kompa.
Obećano mi je da će me neka od pomoćnica odvesti natrag do restorana po auto. Dotična djevojka nije ni pokušala povesti razgovor, očito misleći da sam samo neko potrkalo. Valjda nije vidjela kad je Chandra spremila moj broj u mobitel.
Upravo sam transkribirala traku intervjua s Chandrom kad je zazvonio telefon. – Halo? – rekla sam.
Glas je rekao: – Hej, hoćeš ići na Jona Bridona u petak? – S kim to pričam?
Znala sam s kim. Ali bila sam pasivno agresivna jer je to jedino što možeš učiniti nakon što ti se tip s kojim bi, da je po tvome, provela svaku minutu svakog dana, nije tjedan dana javio.
– Maxje.
– A. Hej. – Rekla sam to kao da sam se bavila s puno više stvari od nazivanja Kiki u svako doba dana govoreći nešto poput: – Za slučaj da si se pitala, dan peti, sat stodvadeseti. Nema poziva. – (Ona bi rekla: – Ponovi si ovo pet puta: 'Ja sam privlačna žena koja se druži sa zvijezdama i ima puno zanimljivije stvari kojima se treba baviti', i nazovi me poslije.")
– Hej, rekao je.
– Hej, rekla sam samo zato da budem neugodna.
Rekao je: – Hej.
Stanka se počela produljivati. Tada se udomaćila i zasjela. Tada je počela prelistavati časopis. Čekala sam da ispuni tišinu isprikom što nije zvao ili, po mogućnosti, nužnim izgovorom kako je bio zauzet. Ali Max je šutio. Na trenutak sam pomislila da u pozadini čujem kako nešto tipka. Da li ovaj lik zbilja drka po računalu dok priča sa mnom? pomislila sam odjednom toliko bijesna da sam poželjela baciti telefon u zid. Ali je onda glasić u mojoj glavi prošaptao, Nemoj ovo zeznuti. Nisi spremna da to zezneš.
– Znaš koji mi je stav prema Jonu Brionu... – počela sam, pokušavajući promijeniti ton.
– O... – tipkanje je prestalo. – Sviđa ti se?
– Pa, da. Način na koji svira klavir? I gitaru? I bubnjeve? Sve odjednom? Njegova verzija '99 Luftballons'? Tako je dobra? – (Zašto? Pričam? Ovako?)
Dogovorili smo detalje. Kad završava s poslom i kad bih trebala doći do njega. Pokušala sam se sjetiti neke dražesne teme za razgovor i...
– Slušaj, moram ići, ubacio se Max, baš kad sam započinjala, prema mojem mišljenju, impresivno izlaganje o tome zašto je Brionov lo-fi rock zaista najveće dostignuće postmoderne za umjetnika.
– O! I ja! Rad, radi – Bolno.
Prva stvar koju je Max izgovorio kad je otvorio vrata bila je: – Čovječe, mislim da ne bih dobro izgledao u toj jakni. Ispala je stvarno golema i paše samo gromadama.
– Što? – zaustila sam. Max je podignuo kažiprst. O. Pričao je na telefon. Mahnuo mi je da uđem i nastavio razgovarati.
– Je 1'? Moraš snimiti taj parti? Ne. Mislim da ću ići na onaj koncert...
Max me ignorirao dok sam vrludala njegovom spavaćom sobom tražeći neko mjesto za sjesti gdje bih se doimala kao da pripadam. Krevet, koji je, kako sam primijetila, savršeno pospremio – bez nabora na pokrivaču, hvala lijepa – činio mi se prekoketnim, pa sam se nasadila na stolac u kutu pokraj bubnjeva. Povukla sam prstom preko činele gledajući ima li prašine. Ništa. Vježbao je.
– Da? – rekao je Max. – Pa to ima smisla jer je žena, ono, totalna luđakinja. Prije je izlazila s onim likom koji radi na recepciji, Eddiejem. Aha. Aha.
Gledala sam kako šetka sobom. Provjerio je jesu li mu cigarete u džepovima, pronašao ih na komodi, pokupio upaljač sa stolića.
JE LI VAM SUĐENO?
Začetak romanse može biti krasan ili vas može navesti da naoštrite nokte i same sebi iskopate oči. Ovdje možete iscrtati smjer svoje nove romanse.
– B.F.

Kosa mu je bila raščupana, kao da se upravo probudio. Odjeća mu je bila isključivo Super Very Good. Visjela je s njega kao s vješalice. Stalno sam očekivala da završi razgovor i kaže svom prijatelju da sam ovdje, ali on je neprestano jednu za drugom uvodio nove teme. Nisam dobila pusu.
– Hej, stoje s onim pločama koje si mi trebao naručiti? – rekao je. – Ne, okej je. Hvala kompa. Ne previše. Posao me ubija. E pa, nije bitno vodim li tvrtku. Heh, heh. Ozbiljno. Hej, pogodi koga sam sreo prije neki dan? – Pregledavao je ploče, možda tražeći nešto što bi pustio na gra-mofonu. Da, to je bilo to. Stavio je ploču. Badly Drawn Boy. Dobar izbor. Ali sigurno se šalio. Kad god sam ja s Maxom pokušavala razgovarati na telefon, ponašao se kao da to mrzi, kao da ima milijardu drugih stvari za obaviti, sad je čavrljao do mile volje.
– Ona je dobro.
Naćulila sam uši.
– Moja mama te obožava. Znaš to. Heh, heh...
Lažna uzbuna.
Napokon sam čula naznake završetka razgovora: – Okej. Onda se vidimo u četvrtak. Da, u Fred Sixty-Two. Dobar francuski tost. Cool.
Poklopio je, a ja sam ga pogledala u stilu, Je li ti jasno da ovdje sjedim već četiri tisuće godina?
Rekao je: – Ma, baš izgledaš lijepo. – Nisam se mogla ne nasmiješiti.
Kasnije te večeri, opet sam bila u Maxovu naručju. Koncert je bio nevjerojatan – ispalo je da poznaje pjevača pa smo imali priliku otići iza pozornice. A onda, nakon što smo se vratili kod Maxa, i nakon što sam stavila njegove bokserice (opet), i nakon što ih je on svukao (opet), rekla sam da.
Jednostavno više nisam mogla čekati. I bila sam prilično sigurna da je pravi trenutak. Proveli smo krasnu večer – bez neugodnih šutnji i čudnovatih šala o onom izlasku. Biti uz njega je bilo tako dobro. Bio je nježan, ali ne na jeftin način. I strastven, ali ne na usiljen način. Dok me držao, osjećala sam da bih tako mogla ostati zauvijek. Kao da bih tako mogla ležati, umrijeti od gladi, pustiti da mi gavranovi kljucaju kosti, a meni bi to potpuno odgovaralo.
Poslije je Max rekao: – Razmišljao sam, B. – Ježio me njegov dah na uhu.
– Reci. – Pokušala sam se još bliže ugnijezditi. – Razmišljao sam...
Prestala sam disati. Reći će mi da će sve biti okej, pomislila sam. Da mu ne smeta razlika u godinama. Mazio mi je ruku, povlačeći prste gore-dolje...
– Razmišljao si, rekla sam.
– Da, razmišljao sam kako bismo, budući da se tulum u petak neće razmahati do jedanaest, mogli svratiti do Koreatowna i odigrati par videoigrica.
– Molim?
– Usput nam je. – Zastao je i izvio vrat kako bi me pogledao. – Ne voliš igrice?
Imala sam sve kućne sustave znane ljudskom rodu, od Atarija preko Šege do Playstationa. Ali ovo je trebao biti trenutak kad će mi reći kako stvari stoje. Kad će se naša veza iskristalizirati. Kad ću dobiti neku naznaku što mogu očekivati. Možda bih to trebala potegnuti sama? pomislila sam. Istaknuti da, budući daje upravo bio u meni, možda i nije najsretnije vrijeme za razgovor o arkadnim igricama? Ali onda, Nemoj ovo zeznuti. Nisi spremna da to zezneš.
Nasmiješila sam se u tami.
– Reći ću ti ovako, Max, rekla sam. – Posebno volim House ofthe Dead, da ne spominjem Time Crisis Two, ali mi je također draga stara škola. Mogu igrati Tron, mogu igrati Mario Bros. A ako zbilja želiš spektakl, onda me stavi za stol sa zračnim hokej em.
– Onda ću ja tebi reći ovako, B. – Max je sjeo u krevetu i preko mene posegnuo za čašom vode. Dlačice s njegovih prsa su mi škakljale ruku. – Imam tu pet dolara koji kažu da ću te uništiti u zračnom hokeju.
Frknula sam. – Možeš mi ih komotno odmah dati.
– A zašto?
– Bila sam međudržavni prvak u zračnom hokeju petnaest godina zaredom.
– Pac Ten, ha? – rekao je i nasmijao se.
Iz nekog razloga željela sam čuti kako spava. Ležala sam savršeno mirno i čekala dok mu se disanje usporilo i produbilo, a kad se to dogodilo, beskrajno me usrećilo. Imalo je to neke veze s tim kako je izgledao toliko opušten. Toliko moj. Toliko prisutan. Tu ima toliko potencijala, pomislila sam. I to mi je imalo smisla. Stvarno je.

POGLAVLJE
5
Obožavam Duran Duran. Toliko su u duhu osamdesetih i nakaradni i da Max'dozna umrla bih. Ali jednostavno sam se morala voziti, razmišljati o Maxu i gromoglasno puštati onu pjesmu Save a Prayer sto puta zaredom. Spomenula sam to Kiki, a ona mi je rekla: – Neki ljudi to zovu seks za jednu noć, a mi to zovemo raj.
Kad sam se pomirila s tim koliko Max ima godina – to jest, koliko godina nema – tješila sam se činjenicom da ja barem imam glavnu riječ u vezi. Sljedećih godina ću pričati Priču o Maxu i bit će kao da mi je bio posljednja lovina. Pričat ću kako nisam više bila u cvijetu mladosti, a svi likovi mojih godina pa naviše su počeli razvijati škembe i pričati o Viagri u – rekreacijske svrhe. Ili, još gore, kupili bi BMW, cool se ošišali i počeli opsesivno posjećivati teretanu. Kiki je svojedobno izlazila s dvadesetdevetogodišnjim televizijskim direktorom koji je za doručak jeo isključivo kuhanu piletinu (s dobrano natrpanom zdjelicom marihuane kao prilogom) jer je bio na visokoproteinskoj dijeti. I sad, to je bilo prihvatljivo samo zato što je bio bogat i držao piletinu i žižu u svojem hladnjaku od nehrđajućeg čelika? Onda će Max biti moj nepileći momak. Moj fantastični mladi dečko koji se može seksati satima i koji se neće udebljati. Bilo je tu i drugih predviđenih dobrobiti...
– On je mladi od tebe, prema tome, obožavat će te, rekla je Kiki dok smo ispijale pivo u The Shortstopu. Poskrivečki smo pušile i pokušavale postići da dim ne ide u Ninu koja je prestala i sad izigravala sveticu.
se razmahala oko glave kao da tjera komarce i dodala: – A ipak je socijalno izdresiran, ima svoju firmu, i trebao bi ponešto znati o pravilima ponašanja na partijima.
– Potpuno podržavam, ubacio se Collin, preko ramena gledajući djevojku u topiću na mornarske pruge i kaputiću s kineskim okovratnikom. – Je li slavna?
Ja, Kiki, : – Nije.
– Još, dodala je Kiki, vraćajući se na temu. – Budući da je tako mlad, sigurno ne može biti iskusniji od tebe...
– Ali to je dobro, dodala je , – utoliko što žene s kojima je izlazio sigurno nisu bile pametnije ili uspješnije od tebe. Ili tako dobre u krevetu.
– Zapanjit ćeš ga svojim fenomenalnim poznanstvima i količinom partija gdje je tvoje ime na popisu, napomenuo je Collin. – Kad smo već kod toga, možeš me ubaciti na parti u Playboy palači drugi tjedan?
– Ne može povesti tebe, rekla je Kiki. – Mora povesti Maxa. Umrijet će kad se ova pozdravi s Hefom, pokaže mu Grotto... to je stvarna prilika.
Maxove su godine u meni izazivale nesigurnost, ali dok sam slušala svoje prijatelje kako spletkare, iznenada me preplavilo samopouzdanje. Da, da! pomislila sam. Mogla bih povesti Maxa u Playboyevu palaču i upoznati ga s Hefom, jer Steph za njega planira događaje – bio bi tako impresioniran. A kad je Kiki s pravom istaknula da ću morati prekinuti s njim kad upoznam Onog Pravog, shvatila sam da je najbolja stvar u svemu tome što me nitko ne može okrivljavati. Velikodušno ću mu objasniti da sam, iako ga obožavam, ipak starija, te stoga imam neodgodive potrebe vezane uz biološki sat koje jednostavno ne mogu zanemariti. Tugovao bi neko vrijeme. Najvjerojatnije cijelu godinu. Ali onda bi shvatio da se moj odlazak uklapa u prirodni poredak stvari. Godine bi prolazile i jednog bi dana Max i ja otišli na ručak te bi mi on gotovo rekao da me još voli, ali ja mu ne bih dopustila. Graciozno bih promijenila temu na novi film svojeg sup-ruga ili kako mi se malac snalazi u vrtiću, i iskreno rečeno, volio bi me i zbog toga, jer bih mu pokazala što je to biti dostojanstven. I ja bih bila dostojanstvena.
To je moja budućnost – naravno, pod uvjetom da svoju romansu s Maxom ne uzmem preozbiljno. Kiki je ustrajala da je strategija jednostavna. Kontroliranjem svojih osjećaja, rekla je, neću se izložiti mogućoj duševnoj boli izazvanoj mlađim muškarcem kojem se moje srce ne može povjeriti. Ali moja će staloženost također zaintrigirati Maxa, što povećava vjerojatnost da se na kraju ipak pokaže kao pun pogodak. Pobjeda je zajamčena. Čak je i Chandra, koja me sljedeće jutro nazvala i posvetila mi točno tri minute svojeg vremena – dok nije morala ići izderavati se na svoju pomoćnicu jer joj je – dodala pogrešnu kemijsku – – bila za to. – Sjebi ga, Franklin, rekla je nakon što sam je uputila kako sam se uhvatila ukoštac s nekim tko je tek postao punoljetan. – Sje. Bi. Ga.
Max i ja smo upali u divnu rutinu. Planirali smo nešto isplanirati dva dana u tjednu. Radnim danom otišli bismo na neki veliki parti ili bi me Max odveo na rock koncert. Uvijek je znao koji su najbolji bendovi i u pravilu bismo dobili propusnice za backstage jer je Max očito znao dosta glazbenika. Vikendima smo izbjegavali gomilu koja bi preplavila naša najdraža mjesta i naručivali dostavu. Većinom tajlandsku hranu. Posudili bismo film koji nikad ne bi pogledali do kraja jer bi se nasred filma uvijek nekako počeli seksati, a budući da bi njegovi cimeri bili vani u potrazi za ženama, imali smo kuću samo za sebe, što je značilo da možemo bučiti do mile volje. Bilo je savršeno.
Osim što. Prije neku večer smo trebali ići na večeru s nekolicinom mojih otmjenijih prijatelja. Jedan od njih je obećao dovesti – Novog Coppolu – (još jednog u nizu rođaka Francisa Forda koji je nedavno pušten u optjecaj). Ali budući da je Novi Coppola otpao – nešto vezano uz skakanje obiteljskim mlažnjakom do Pariza, znate kako je – Max i ja smo opet završili na nekom ekskluzivnom partiju. Radilo se o promociji novog modela Motorolinih mobitela. Uglavnom. Tanqueray je bio sponzor i dok sam pijuckala svoj džin daiquiri, Max je izjavio: – Znaš što mi se sviđa kod tebe, B?
Pretvarala sam se da razmišljam. – Moje alergije? – rekoh.
– Zbog njih se budim noću.
– Bubuljica nasred čela?
– Tvoje treće oko? Jedva se primjećuje.
– Činjenica da namjerno ističem svoje mane u nadi da ti neće biti odvratne, nego dražesne?
– Mislio sam na nešto drugo.
– Predajem se.
– Sviđa mi se što se nikad ne moram brinuti zbog tebe. – Slegnuo je ramenima.
– Nikad se ne brineš o...?
– Brinuo sam se one večeri kad ti se razbolio mačak, pa si ga morala voditi veterinaru. Bojao sam se da će ta grozna mala stvar umrijeti, pa ćeš biti neutješna. Ali, osim taj put, mislim, ne brinem se zbog tebe. Jednostavno mogu... – Ponovno je slegnuo ramenima i nasmiješio se. – Ne znam, B. Jednostavno se ne brinem zbog tebe.
Nasmiješila sam se i potapšala ga po ruci. Ali u sebi sam ponovila njegove riječi. Ne brinem se zbog tebe. Mozgala sam. Sto ga to ne zabrinjava kod mene? Na koji se to način ne brine zbog mene? Bi li se trebao zabrinjavati oko mene? Pogledala sam ga. Pijuckao je Sprite – prezirao je alkohol, što mi je osobno bilo nevjerojatno slatko – i pušio pet tisućitu cigaretu. Doimao se tako bezazleno. Ranjivo. Čak slatko. Ne, dobro je, pomislila sam. Dobro je što Maxu ne uzrokujem nikakve brige. Što se sa mnom ugodno osjeća. Odlučila sam biti ona zbog koje se Max neće brinuti. Ja ću ga usrećiti.
Moji najluđi snovi su se obistinili kad sam tjedan poslije povela Maxa na onaj parti u Playboyevoj plači. Istraživali smo Grotto, podzemni labirint toplih bazenčića gdje se zečice navodno druže gole, a Max se rastužio – vidjeli smo samo jednog transseksualca u toplesu. Zato sam ga poslala u lov na silikone, ja sam se pridružila Steph koja je ispalila monolog približno sljedećeg sadržaja: – NE VJERUJEM DA JE ONAJ KOMAD TVOJ DEČKO TOTALNO SAM ŽIVČANA JER JE SITUACIJA S PARKINGOM KATASTROFA ŠTO ONE ČAŠE ZA ŠAMPANJAC RADE U GROTTU NETKO BI SE MOGAO OZLIJEDITI ČEKAJ ENO MILLE JOVOVICH MILLA! MILLA!... – Upravo se tada Max ponovno pojavio, oduševljen jer je pronašao trojke u tangama, i obgrlio me rukom. – Najbolja si, B, šapnuo mije na uho. – Sad kad sam vidio gole cure u Playboyevoj palači – a ipak mogu otići doma s tobom – mogu umrijeti sretan.
Samo sam se nasmiješila misleći, Ova cijela stvar s mlađim tipom bi stvarno mogla upaliti!
Sutradan sam zaključila da se napokon bez brige mogu riješiti Ashtona. Nisam ništa izmišljala. Jednostavno sam mu tijekom večere u još jednom osrednjem restoranu rekla da postajemo previše ovisni jedno o drugome za osobe koje se ne žele ozbiljno vezati. Da bi, zapravo, najbolje rješenje bilo da se usredotočimo na naše prijateljstvo. Rastali smo se prijateljski, međusobno se uvjeravajući da ćemo se – uskoro vidjeti, iako smo oboje znali da to nije istina. Palo mije na pamet da se Ashton vjerojatno vida s nekim sa strane – prilično je brzo odustao. Ali koga briga. Bila sam previše sretna da bi me to pogodilo. Pomislila sam, Iskreno se nadam da je sretan s tom osobom, tko god ona bila.
Probudio me zvuk kosilice negdje niz ulicu, beskrajno vuaa-aaaaaaaaaaaa koje me istodobno živciralo i s nostalgijom podsjećalo na djetinjstvo koje sam provela zarobljena u predgrađu. Otvorila sam oči i odmah osjetila da je Maxova kuća prazna – ni jedno drugo živo biće nije remetilo zrak. Protrljala sam još snenu glavu i sjela. Večer prije me Max odveo na koncert Ryana Adamsa i bend je bio toliko ušlagiran da su odsvirali najduži koncert koji sam ikad čula. Onda smo se morali pozdraviti s pjevačem kojeg je Max znao. Tu sam se malo zapitala. Otkad to Max poznaje sve cool ljude? Kao da mi čita misli, objasnio mi je da je Super Very Good jako popularna marka na glazbenoj sceni. Uglavnom, Adams nas je zadržao punih sat vremena, pričajući nam anegdote o odrastanju na Jugu i ocu koji se iz hobija bavio prepariranjem životinja – prepariranim rakunima obješenima iznad kreveta kojih se užasavao dok je bio klinac. Kući smo stigli tek nakon tri.
Još se pokušavajući probuditi, pogledala sam na sat – 11:30, sranje. Ali pokraj sata sam uočila veliku čašu punu soka od ananasa i jednu savršenu čokoladom prekrivenu trešnju koju je Max ostavio samo za mene.
Pomislila sam, Mislim da sam zaljubljena u njega.
Zatim, Nadam se da neće saznati.
Zgnječila sam obje misli kao kukce.
Maxov alarm se, kao i obično, bio oglasio u sedam i petnaest – uvijek se dizao prije mene jer je imao stvaran posao. Nejasno sam se prisjetila otvaranja očiju i prizora Maxa kako sjedi na stolcu ispred bubnjeva potpuno gol. (Za razliku od mene, činilo se da njemu nikad nije neugodno kad je gol.) Poslije, mislim nakon tuširanja, poljubio me u obraz i osjetila sam miris cigareta i paste za zube u njegovu dahu. Max je pušio dvije kutije na dan. Nikad nisam vidjela nekoga da toliko puši. Kad sam ga pitala razmišlja li ikad o prestajanju, nasmijao se i rekao: – Aha, sigurno – ne bi mi trebali nikotinski flasteri nego nikotinska majica.
Voljela sam radne dane kad bi se mogla probuditi u njegovoj kući sama. Otuširala bi se u Maxovu tušu. Nasapunala Maxovim sapunom. Složila mu krevet. Savršeno – bez nabora, baš kako voli. Šetala sam se i gledala njegove stvari. Nisam njuškala, jer njuškanje podrazumijeva otvaranje ladica i čitanje dnevnika, takve stvari. Njegove ploče i CD-i, stotine njih, bili su uredno abecedno poredani u nekoliko polica na jednom zidu. Htjela sam vidjeti koje od njih imam i ja, ali njegova kolekcija bila je toliko golema da sam shvatila kako ima sve za što sam ja ikad čula, plus još barem petsto komada više. Zagledala sam se u postere obješene na zidovima njegove spavaće sobe. Neizbježni Andre the Giant me natjerao na smiješak. Njegova kolekcija japanskih manga figurica – seksi djevojčice u mini suknjicama i s velikim dječjim očima zamrznute u onom savršenom trenutku između djetinjstva i zrelosti – malo me osupnula. Na polici je bila kolekcija satova – kutija za cipele do vrha ispunjena, koliko sam mogla vidjeti, sato-vima od kojih su neki bili čak iz pedesetih godina. Nisam znala da Max skuplja satove. Na kraju sam mu, kao iznenađenje, na jastuku ostavila CD koji sam mu snimila. Pronašla sam Post-it na stolu, nacrtala velikog smajlića i zalijepila ga na CD. Max mi je uvijek poklanjao sitnice. Zado-voljna, popila sam sok i stavila čokoladu u torbicu. (Htjela sam je sačuvati.) Onda sam nazvala Kiki i nagovorila je da izađe iz ureda i ode sa mnom na ručak u Madame Matisse.
* * *
Pjevala sam cijelim putem. – Neki to zovu seks za jednu noć, ali menije to raaaaaj!
Kiki me čekala vani. Samo me pogledala i sažela moje osjećaje. – Cvjetaš, rekla je.
– Zbilja?
– Totalno cvjetaš. – Kimnula je glavom. – Pogledaj se. Odlično izgledaš, iako osobno mislim da si premršava.
– Napušila si se. Je 1' ti vidiš moj trbuh? – O Bože, ti si najluđa osoba na svijetu. Trbuh ti je gotovo konkavan.
Dok smo čekale da se oslobodi stol na terasi, nastavile smo naš ritual – onaj u kojem veličamo naše vrline kako bi suspregnule paralizirajuće napadaje panike uz sveukupno podizanje sa-mopouzdanja.
– Ti si ta koja ima petsto metara, rekla sam. –, usput budi rečeno, tijelo za koje bih ja davila male mačiće.
– Daj, molim te. – Kiki je uhvatila svoje grudi. – Vidi ih – odvratne su. Uostalom, ti si jedina koja misli da nisi dobro građena. Plus, kosa ti je prekrasna. Nemaš prištića. Al imaš novog dečka koji je opsjednut samim tvojim postojanjem. Totalno cvjetaš. Potpuno si realizirana. Potpuno ostvarena.
Nekoliko vojnički odjevenih emo-core klinaca dignulo se od stola u odjeljku za pušače. Kad je stol bio spreman, Kiki je pričekala da odaberem gdje želim sjesti. Uvijek mi prepušta najbolje mjesto. Ne znam zašto – valjda iz čiste velikodušnosti. I zato što zna da sam izbirljiva što se tiče mjesta za sjedenje. Ne mogu podnijeti biti leđima okrenuta vratima i mrzim sjediti nasuprot ogledalima jer se onda stalno proučavam i muče me negativne misli. – Hvala, draga, rekoh sje-dajući na mjesto s najboljim pogledom na brda. Dok sam sjedala, palo mi je na pamet da ne uzimam najbolje mjesto jedino kad sam s Maxom.
– Nije mi on dečko, rekoh otvarajući meni. – Totalno ti je dečko. – Kiki je okrenula očima.
Konobar je došao po našu narudžbu i Kiki se uvjerila – suprotno mojem savjetu – da će cijeli dan izdržati samo na tričavoj zelenoj salati. Ja sam naručila jaja, slaninu, rajčice i voće, znajući da će ona pojesti većinu mojeg ručka.
– Samo ti još nije rekao da ti je dečko, rekla je Kiki. – Uzela si slaninu, ne?
– Aha.
– Znaš da ne mogu odoljeti slanini.
– Pa to ti je bijelo meso.
– Točno. Slušaj, Max će te vrlo uskoro nekome predstaviti kao svoju djevojku, ali, uozbiljila se i počela u mene upirati prstom, – nemoj to pokušati isforsirati, čuješ? Ben, ostani pribrana. Pričekaj. Zapamti, muškarci žele nešto učiniti samo kad misle da je to njihova ideja. Neka se zapita viđaš li se možda s nekim drugim. Obećavam da će ga to izluditi i nakon nekog vremena će te htjeti zarobiti. Tako je to uvijek.
Sjetila sam se vremena kad sam počela izlaziti s Jackom. Da – malo sam pošašavila. Ne na jeziv način, ali recimo samo da je dobro što je izmišljena identifikacija broja pozivatelja jer me zaustavila od upuštanja u telefonsku rutinu tipa nazovem-da-vidim-je-li-tamo/spustim-slušalicu/nazovem-ponovno. Ovaj put je Kiki imala pravo. Max će se morati potruditi osvojiti moje srce. Imalo je smisla jer sam bila potpuno realizirana kao cjelovita i sposobna osoba.
Te večeri sam išla na zaruke svoje sestre i njezina zaručnika i osjećala sam se sjajno. Nisam bila deprimirana, mrzovoljna ili turobna. Bilo je to nekako osvježavajuće.
* * *
Oni u carstvu pop kulture koji su odlučili da je ironija mrtva nikad nisu upoznali Audrey jer je to za nju sasvim novi koncept. Njezina zaručnička zabava održavala se u kičastoj dvorani za rolanje u Glendaleu koja nije preuređena od 1980. Imala je klupe pokrivene izlizanim tepisima, metalne ormariće i neonske natpise na zidovima koji su ispisivali stvari poput ROLANJE ZAUVIJEK ili KOTURAJ SE S VREMENIMA! Kako bi se stopila s ugođajem, odjenula sam traper mini-suknju i majicu s koncerta Joan Jett. Ništa mi nije smetalo – Kiki i ja smo sakrile pljosku Jim Beama u ormarić kao nekakvo odavanje počasti srednjoškolskim danima. Ipak mi je nedostajao Max. Morao je raditi, jadničak. Mogla sam ga lako zamisliti kako rinta u svojem... Čekaj. Nikad nisam vidjela njegov ured. Je li imao odjeljak? Vrata koja se zatvaraju? No dobro. Ovo nije bila naša večer, a još nismo probili granicu od dvije večeri zaredom, što mi je potpuno odgovaralo. Uostalom, računala sam da je još prerano upoznati ga s Majkom – to bi previše na-likovalo na vezu. Rekla sam Kiki i bila je jako ponosna.
– Bok! – Audrey, ozarena. Nosila je traperice s podvrnutim nogavicama i majušni džemper. Zbog njezina kompleta sam se osjećala kao da sam se odjenula za maškare. Pogledala je moju minicu i rekla: – Hoćeš li se moći rolati u tome? – Nisam nasjela.
– Zapravo, rekoh, – namjeravam se u tome rolati natraške.
Audrey je slegnula ramenima i odvukla me da upoznam djeveruše. Nisam ih mogla razaznati – Anna, Diana, Tracey i Casey. Sve iz njezina sestrinstva. Sve plavuše. Sve s pretjerano oduševljenim izrazima lica zbog kojih su se doimale kao da su neprestano iznenađene.
– Imamo šljo-ki-ce! – reče Diana – ili Anna? – razmazujući šljokasti gel duž moje ruke. Uručila mi je majicu na kojoj je okruženo šljokastim srcima bojom bilo ispisano
DJEVERUŠA ZAUVIJEK... AUDREY & JAMIE SU ZARUČENI!
Zapazila sam da tri od Anne, Diane, Tracey i Casey nose zaručničke prstenove, a jedna vjenčani. No, podsjetila sam se da odlučno želim biti ležerna starija sestra s novim skoro-pa-dečkom koja je sva izvan sebe od oduševljenja što joj se mlađa sestra uskoro udaje.
– Genijalne su, lagala sam navlačeći majicu preko svoje.
I tako sam plovila dvoranom vrteći guzom na Whoa, Here She Comes Halla & Oatesa. Svako malo bih mahnula Kiki koja je odbijala rolati se tvrdeći da je iznad propisane visine. Sve je teklo u najboljem redu dok Anna, Diana, Tracey i Casey nisu projurile držeći se za ruke, a jedna me od njih zgrabila za zapešće urlajući – Djeveruše koje zajedno rolaju, zajedno ostaju! – U slje-dećem trenu sam letjela sumanutom brzinom. Lica su munjevito promicala i učinilo mi se da sam vidjela... O ne. Ne ne ne. Vidjela sam Davida Factora, tipa koji me totalno otpirio neposredno prije nego što sam upoznala Jacka, kako stoji ispred ormarića i razgovara s Jamiejem. Potpuno sam zaboravila na njega.
Dakle, inače se ne natežem s prijateljima dečka moje sestre, ali prije nekoliko godina sam za Novu godinu posjetila Audrey i Jamieja u San Franciscu. Priredili su golemu zabavu na koju je ušetao David Factor u bijeloj košulji, najvjerojatnije s CD-om Davea Matthewsa negdje u autu, noseći nesretnu J. Crew jaknu. Nekoć davno – od srednje škole do ranih dvadesetih – ne bih takvog lika dvaput pogledala. Proučila bih njegove kulturalne reference, po brzom postupku ga proglasila govnarom i krenula dalje. Te sam godine pokušavala biti manje oštra u procjenjivanju ljudi. I mogu iskreno izjaviti – nakon Davida Factora, nakon Jacka – kad pokušaš biti dobra osoba, cijeli svijet te posere.
Uglavnom, David Factor i ja smo završili u Jamiejevoj sobi za rekreaciju žvaljakajući se na stolu za ping-pong. (Moja sestra mi je prije spavanja uputila ponešto optužujući pogled, ali bila sam dovoljno pripita da me nije bilo briga.) Imala sam sićušnu koktel haljinu i nadala se da u njoj izgledam kao Heidi Klum (nisam), a San Francisco u siječnju je jezovito hladan. Zato sam zamolila Davida mogu li posuditi njegovu jaknu. Dao mi ju je drage volje. Ljubili smo se do sitnih noćnih sati. Kad sam ga napokon otpratila do vrata, rekao je da će me nazvati, pa ćemo isplanirati ostatak mojeg vikenda u gradu.
Onesvijestila sam se u jakni.
Ujutro sam sestri i Jamieju rekla za planirano druženje i na kraju se činilo da su stvarno sretni zbog mene. Ali David nikad nije nazvao. Bila sam ponižena. A Audrey je bila ponižena po obiteljskoj liniji.
I evo nam sada Davida Factora koji bi trebao biti u San Franciscu gdje sam ga i ostavila, a budući da sam odlučila doći bez Maxa, moram se s njim suočiti bez pratioca. Odjednom je minica, koja mi se stalno podizala do gaćica dok sam rolala, postala iznimno loša ideja. Pokušala sam se osloboditi iz klinča Anne, Diane, Tracey i Casey tako da se mogu sabrati prije nego što me David primijeti.
– Pustite me! – povikala sam pokušavajući nadglasati glazbu.
Nisu me čule.
– PUSTITE ME!
I još uvijek ništa.
Stoga sam brzo okrenula zapešće baš kad smo dolazile do zavoja i oslobodila se. Odletjela sam prema tepihu koji me, kad su ga kotačići zahvatili, zaustavio na mjestu, pa sam se spotaknula i licem opalila u igricu Space Invaders.
– Jebemu sve! – složila sam se na tlo držeći koljeno. David i Jamie su vidjeli cijeli spektakl.
– O Bože, Ben, jesi dobro? – Jamie je dojurio s nepodnošljivim smiješkom na licu. – Daj da ti pomognem...
– Sve je u redu! Hvala! Samo...
– Ma ne, daj. Jednostavno si pala. Nije to ništa.
– Makni se, molim te. – Pokazala sam mu dlan. Kao ono,pričaj u dlan. Gdje sam pokupila tu blesavu gestu i zašto se manifestirala baš sad, nisam imala pojma. Jamie mi je uputio pogled u stilu Koji ti je kurac? i odrolao. Ma super.
Odšepesala sam do prazne klupe i sjela pokušavajući obuzdati plač.
– Ben? Jesi to ti? – David Factor, stojeći ravno ispred mene.
– O BOK! – izvalih, kao da sam oduševljena. – Nisam mislila da ćeš i ti doći. – (Zvučalo je kao laž, iako je bila istina.)
– Doselio sam se natrag nakon diplome. – (Instant proračun: to bi bilo prošlog lipnja, sad je listopad. Već mi skoro dvije godine duguje poziv.) – Razmišljao sam o selidbi u New York, zapravo, ali, uputio mi je folirantski, samokritični pogled, – sad imam glavnu ulogu u predstavi glumačke trupe Tima Robbinsona, pa...
– Ma da? – pomislila sam, Kad bih sad mogla uzeti ove role, svezati ih zajedno i gurnuti ga niz stube, učinila bih to.
– Da, i Spielberg je došao na jednu od mojih predstava i priča se da želi razgovarati o nekom svom projektu.
Priča se.
– Aha. Pa ja... – Prekopavala sam mozak u potrazi za sljedećom rečenicom. Stigla je: Reci kako ti je drago da ste se sreli, reci kako ti je drago da ste se sreli, reci kako ti je drago da ste se sreli i kreni – ne, odrolaj – dalje. Osim što sam rekla: – Nisi me nazvao. – Sranje.
– Pa, ja... – Oči su mu srljale amo-tamo tražeći izlaz. A meni je sinulo. Jebeš njega, pomislila sam. Ja sam potpuno realizirana i imam slatkog skoro-pa-dečka – koji nije ovdje – ali ipak. Zašto ne bih uzela situaciju u svoje ruke i nasmijala se Davidu u facu?
– Zašto nisi nazvao? – upitala sam podižući obrvu.
– Ne želiš znati.
– Želim.
– Vjeruj mi, ne želiš.
– Ti si glumac. Glumi odraslu osobu. – Nasmiješila sam se, zamišljala sam, poput mačke kojoj se miš batrga u zubima.
David je zadržavao dah. Ispustio ga je uz snažan hhuuhhhh i nasmiješio se. – Znaš što? Imaš pravo. OK... Pa, namjeravao sam te nazvati, ali onda... Nešto mi je zasmetalo.
Možda i nisam željela znati.
– Ona jakna. – Pustio je da te riječi ostanu visjeti u zraku čekajući da pohvatam konce.
– Jakna koju sam posudila?
– Da. Dobro smo se zabavljali, ali onda si baš morala 'posuditi' moju jaknu, tu je u zraku pokazao navodne znakove, – kao da ti je tako hladno, pa da ću je morati ostaviti, a onda ćemo se morati ponovno vidjeti kad ću je htjeti natrag. Sad kad smo iskreni, to me ohladilo.
Objasnila sam mu o sićušnoj koktel haljini i zimskim vremenskim uvjetima u San Franciscu.
– Joj, daj nemojl – rekao je. – Hoćeš mi reći da nisi imala nikakvu jaknu ili pulover po koji si mogla odlepršati i staviti na sebe?
Odlepršati? Ovaj lik mije govorio s visoka i počela sam sumnjati da je neki ludi ženomrzac. Iznenada sam bila bolno svjesna činjenice da nosim majicu s natpisom DJEVERUŠA ZAUVIJEK... Pogledom sam potražila Kiki, koja bi ga s lakoćom izrezala u komadiće, ali nisam je mogla pronaći. Pa sam rekla: – Bilo. Mi. Je. Hladno. OK? To je sve. Samo mi je bilo malo hladno.
– Ako ti tako kažeš. – David Factor mi je položio ruku na rame i taj dodir je pekao. Zatim je rekao: – Baš mi je drago da smo se sreli. – I odrolao.
Pokušala sam se pretvarati još pola sata, uz sladoled od trešnje koji mi je mama donijela da si stavim na koljeno. ("Što te sad muči? – rekla je dajući mi ga. Zanemarila sam pitanje i uputila joj veliki, lažni smiješak. Izgledala je prestrašeno i udaljila se.) Na krnju mi je, zahvaljujući minici, sladoledu i nanesenoj sramoti, postalo užasno hladno pa sam se ispričala i otišla kući. Naravno da nisam namjeravala posuditi jaknu od nekog Jamiejeva prijatelja. Što se dogodilo s kavalirima? pitala sam se, šepesajući po kuhinji, spravljajući si smrznutu pizzu i pokušavajući ne udariti koljenom. I koliko je uostalom izlaženje s ljudima pogibeljno? Kako bi netko uopće mogao izbjeći toliko skrivenih klopki bez pogreške? Ako sam s Davidom Factorom zabrljala zbog tako nevina razloga, zašto mi se onda isto to ne bi dogodilo s Maxom? Kad sam posljednji put prespavala kod Maxa, slučajno sam ostavila sjajilo za usne na noćnom ormariću. Gleda li ga kod kuće i razmišlja koji sam ja luzer? Zovem li ga prečesto? Prečesto ga držim za ruku u javnosti? Stojim mu preblizu kad posuđujemo filmove u Blockbusteru? Mozgala sam, Činim li se možda, samo zato što sam takva kakva jesam, očajnom? Jesam li ja očajna?
Onda me je strefilo. O Bože. O Bože. O ne. CD.
ZA ZABAVU, SLOBODU I ISTRAŽIVANJA, OHLADITE IH!
BENJAMINA FRANKLIN
Odlazi na teren istražujući može li postići daje muškarci zamrze.
Zašto se neki muškarci zapale, a onda iznenada ohlade? Ne tako davno, naizgled zainteresirano muško biće me pitalo za broj i onda nikad nije nazvalo. To me potaknulo na razmišljanje – što najviše odbija muškarce? Moj zadatak je doznati. Neću naći mir dok me svaki muškarac kojeg upoznam ne bude smatrao nevjerojatno nepoželjnom, samo zato da biste vi mogle čitati, učiti i učiniti suprotno.
IZIGRAVANJE GLENN CLOSE
Nakon ispitivanja svojih muških prijatelja, otkrila sam kako svi većinom smatraju da su žene prezahtjevne. Ali sigurno postoje momci koji bi učinili sve za damu u nevolji...


Situacija: Kao zahtjevna djevojka, vodim se na piće uz bazen u hollywoodskom hotelu Mondrian.
Slatki dečko br. 1: [Prilazi komad plave kose s dobrim tijelom, ali razočaravajućim opeklinama od sunca.] Trebaš vatre?
Ja: Hvala. [Pokušavam izgledati seksi po uzoru na Marlene Dietrich.] Želiš sjesti?
SD 1: Naravno! I... čime se baviš?
Ja: [Izgledam pokošeno.] Zapravo, bila sam pomoćnica, ali me je šef otpustio jer sam rekla da mu neću donositi kavu kad dolazim na posao.
SD 1: Koje sranje! Isuse, i što ćeš sad?
Ja: Ne znam... [Gušim jecaj.] 0 Bože, znaš li možda nekoga tko traži pomoćnicu?
SD 1: Ne baš. [Doima se kao da mu je pomalo neugodno, ali još je u igri.] I, jesi ovdje s nekim?
Ja: Nisam ovdje s dečkom, ako me to pitaš. Nisam bila na spoju već... o... [Posežem u torbicu po rupčić, pušem nos.] Tebi se sviđam, je I' da?
SD 1: Činiš se prilično OK.
Ja: Imaš curu? Mogu prespavati kod tebe?
SD 1: Hm, zapravo... [Slatki dečko važe opcije; treba li ustrajati ili sam ja luđakinja?] Znaš što? Mislim da mi prijatelji odlaze.
Ja: Mogu s vama?
SD 1: Idemo kući. [Ustaje, a ja ga grabim za ruku.]
Ja: Nemoj ići! Molim te! Možeš li me odvesti kući?
SD 1: Viđam se s nekim, OK? [Držim ga kao da mio tome ovisi život] Pusti mi ruku. Ozbiljno. [Počinje se užasavati dok mu jecam s čelom na ruci i napokon se uspijeva otrgnuti.] Onda bok. Čuvaj se...
Počinje se oprezno udaljavati, kao od divlje zvijeri. Odlazi do prijatelja i čujem kako govori: – Čovječe, ona treba je totalna frikuša.
NJEGOVE OČI SU GOVORILE NE, ALI JE NJEGOVO TIJELO GOVORILO... MOŽDA
– Mislim da neke cure prejako nastupaju, rekao je moj prijatelj Dan Shapiro koji piše za Details dok smo jedan dan bili na ručku. – Ponekad se osjećam kao da samo žele iskoristiti moju alatku.
Smijala sam se toliko jako da mi je pizza koju sam jela izašla na nos i rekla mu kako bi većina muškaraca ubila za neobavezni seks. On se ne slaže. Kladili smo se u cenera.
Situacija: U ulozi totalne drolje u vrijeme ručka opsjedam pult sa sendvičima u trgovini Wild Oats, šik mjestu koje drži zdravu hranu.
Slatki dečko br. 2: [Nosi odijelo s od-vezanom kravatom i priča s čovjekom iza pulta.] Ja ću sendvič s tunom. Kakav kruh imate? [Raženi, kukuruzni ili pšenični.] Kukuruzni. Može to u toster? [Može.] Odlično.
Ja: Jednostavno obožavam topli sendvič s tunom, a ti?
SD 2: Molim?
Ja: Kažem, jednostavno obožavam topli sendvič s tunom, a ti?
SD 2: Hm, da. Dolaziš ovamo često? [Iznenada je svjestan kako to zvuči kao jeftini ulet...] Hoću reći, radiš u blizini?
Ja: Živim u blizini – zapravo iza ugla.
SD 2: [Izgleda zbunjeno.] Radiš kod kuće?
Ja: Gdje si namjeravao pojesti taj sendvič?
SD 2: U uredu. Ja sam odvjetnik, zapravo, i imam dosta predmeta...
Ja: Možda bih ti mogla pomoći riješiti se stresa. [Počinjem mu masirati ramena.]
SD 2: Čekaj malo... [Udaljava se tako da ga ne mogu dodirnuti.] Zezaš me?
Ja: [Upućujem mu čeznutljiv pogled.] Hoću vruć, nevažan seks.
SD 2: Opa. Hm, možda neki drugi put. Ali doista sam polaskan. [Uzima svoj sendvič.] Moram se sada vratiti na posao. Ali... mogu dobiti tvoj broj? [Našvrljam ga na salvetu ispod riječi
– Anastasia. Bilo kad. Bilo gdje, a on ga sprema u džep.] OK, pa, drago mi je da smo se upoznali, Anika.
Naziva – Aniku – sljedeći dan i ostavlja upute kako doći do Beautv Bara gdje će biti u 00:30 u subotu navečer, ako se želi naći na piću. Dan mi duguje deset dolara.
ŽELIM LOVU, SAMO LOVU
U Los Angelesu možete u trendi klubovima vidjeti gomile djevojaka u razgovoru s naizgled bogatim muškarcima koji im kupuju pića i prave se kao da im se sviđa njihov jeftin nastup. U međuvremenu, kad ja izađem na spoj, mahom se brinem hoće li on misliti da samo hvatam njegovu lovu ako ga prečesto pustim da plati. U čemu je stvar? Da li ih gramzive kuje pale ili hlade?
Situacija: Les Deux Cafes, gdje se tijekom izlaska s momkom s kojim se doista viđam ponašam kao gramziva kuja. Zato što se želim nastaviti s njim
– NAKON ISPITIVANJA SVOJIH MUŠKIH PRIJATELJA, OTKRILA SAM DA SVI VEĆINOM SMATRAJU DA SU ŽENE PREZAHTJEVNE.
viđati, identificirat ćemo ga kao Slatkog dečka br. 3.
Slatki dečko br. 3: [Nakon čitanja jelovnika u kojem je salata 14 $, a piletina, najjeftinije jelo, 30 $.] Ovo je fini restoran.
Ja: Nije li? Razmišljala sam da bismo češće trebali ići na fine večere.
SD 3: Da, ako je posebna prigoda... Je li ovo posebna prigoda?
Ja: Samo najobičniji izlazak.
Pita me želim li da podijelimo salatu, a ja mu odgovaram da ću uzeti guščja jetrica, a zatim odrezak.
Ja: Razmišljala sam. Trebao bi me odvesti na Havaje. Tamo je hotel koji bih htjela posjetiti, a koji je navodno fenomenalan. [Ljupko se smiješim.]
SD 3: [Smije se.] Kako to misliš – odvesti te"?
Ja: Ne želiš me odvesti na odmor? [Izvodim svoju najbolju imitaciju durenja.]
SD 3: Ti ne želiš mene odvesti na odmor?
Ja: Ti si muško. Razumije se da ćeš htjeti platiti. Častiš me večerom, ne?
SD 3: Nisi li rekla da ti mene vodiš na večeru? [Uznemireno pali cigaretu.]
Ja: [Slatko se smiješim i sliježem ramenima na način na koji pretpostavljam da to čine gramzive djevojke.] Zaboravila sam novčanik.
SD 3: Ljutiš se na mene zbog nečeg?
U strahu da me više nikad neće htjeti vidjeti ako nastavim, obilato se ispričavam i objašnjavam da radim istraživanje za članak i mogu staviti račun pod trošak. Pitam ga je li se zbog moje gramzivosti osjećao kao veći muškarac. Uvjerava me da nije. Zatim ga pitam bi li se nastavio viđati sa mnom kad bih se cijelo vrijeme ovako ponašala, a on odgovara: – Obožavam te, B, ali mislim da si to ne bih mogao priuštiti.
IZGLEDAM LI DEBELO? OZBILJNO, IZGLEDAM LI KAO KRAVA?
– Mrzim kad me prelijepe djevojke uvijek pitaju kako izgledaju, povjerava mi se Art Ablang, marketinški direktor jednog proizvođača cipela. – Žale se na svoj izgled ali zapravo iznuđuju komplimente. – Ovo je težak teren – koja se cura ne brine izgleda li joj guza preveliko u tim hlačama? Osim toga, samokritičnost može biti šarmantna...
Situacija: Kao samosvjesna Suzie šećem bulevarom Melrose u subotu navečer noseći majicu na kojoj piše IZGLEDAM LI DEBELO U OVOJ MAJICI?
Ja: [Prilazim Slatkom dečku br. 4 koji gleda izloge i nalikuje na Johnnyja Deppa.] Izgledam li debelo u ovoj majici?
Slatki dečko br. 4: [Upućuje mi optužujući pogled.] Zašto?
Ja: Samo me zanima sviđa li ti se.
SD 4: [Iznimno neprijateljski.] Makni se! Ne želim razgovarati!
Ponižena nastavljam do obližnjeg Starbucksa i Slatkog dečka br. 5 koji pije ledenu kavu i čita novine.
Ja: Izgledam li debelo u ovoj majici?
Slatki dečko br. 5: Ne baš.
Ja: Sviđa ti se?
SD 5: Nekako je ironična. Mislim da je duhovita.
Ja: Izgleda li mi guza debelo u ovim hlačama?
SD 5: Ne baš. [Smije se.] Zvučiš kao moja bivša.
Ja: Je liti išla na živce?
SD 5: Pa, prekinuli smo. [Nastavlja čitati novine.]
Sada hodam niz ulicu, a ususret mi dolazi Slatki dečko br. 6 ošišan na nule-ricu. Izdaleka mi čita majicu zureći dok se približavam. Prije nego što uspijevam bilo što reći, upire prst u moje grudi i kaže: – Da.
Čini se da je ono što je nekim muškarcima noćna mora, drugima potencijalni zgoditak. Kad sam bila zahtjevna. Slatki dečko br. 1 nije odustao dok se nisam počela ponašati kao luđakinja iz pakla, a Slatki dečko br. 2 je nazvao totalnu drolju i pozvao je na piće. Istodobno, dečko s kojim se trenutačno viđam vjerojatno bi prestao odgovarati na moje pozive da nisam imala dobro objašnjenje zašto se ponašam kao gramziva kuja. Što se tiče svih momaka koji su vidjeli moju DEBELU majicu, mislim da možemo sa sigurnošću reći da ih je propitkivanje kako izgledam odbilo preko svake mjere. Usprkos tome, budući da toliko vremena provodim pokušavajući sakriti sve svoje iritantne i nezgodne mane, puštanje unutarnje sumanutosti s lanca bilo je oslobađajuće. Stoga, zašto ne biste otvoreno pokazale sve svoje mane i držale se onog tipa koji vas usprkos tome može podnijeti? Jer, iskreno rečeno, sve mi u sebi nosimo ponešto od zahtjevne djevojke, totalne drolje, gramzive kuje i samosvjesne Suzie. Dame, kažem ja vama, neka se vaše skrivene kuje i drolje oslobode.

POGLAVLJE
6
Kad sam se probudila, još sam bila opsjednuta CD-om. Stajala sam u blagovaonici i s dubokom kivnosti zurila u CD-e koje sam snimila, još uvijek bez omota i poslagane (najvjerojatnije će se izgrebati) na stolu. Postojalo je pet ozbiljno problematičnih točaka:
1. Venus as a Boy, Bjork. Milozvučna, romantična meditacija o tome kako je momak u kojeg je zaljubljena toliko lijep da se može usporediti s Da Vincijevom Venerom Milonskom. Sranje.
2. Gigantic, The Pixies. Neki kažu da je Kim Deahl spjevala rapsodiju o veličini penisa svojeg dečka; drugi tvrde daje pjevala o veličini svojih osjećaja. Iznimno problematično kako god okrenem...
3. There Is a Light That Never Goes Out, The Smiths. Jednostavni stihovi: – Umrijeti uz tebe je nebeska smrt. – Posebno loš izbor.
4. God OnlyKnows, The Beach Boys. Možda se tu provučena jer sam posljednji put kad sam prespavala kod njega snimila biografiju Briana Wilsona na noćnom ormariću.
5. Posljednje, ali ne i najbenignije, Answering Machine, The Replacements. Jednostavni stihovi: – Kako reći volim te telefonskoj sekretarici? – Još bolje pitanje: – Koji mi je vrag bio?
Isto tako sam se mogla popeti na stolić, razgrliti prsa, lupnuti po njima kao pomamljeni gorila i vrisnuti – VOLIM TE MAX! – pet puta. Isto tako sam mogla iznajmiti avion i dati ispisati tu poruku na nebu 1500 metara iznad njegove kuće. Isto tako sam mogla organizirati da mu Casey Kasem glavom i bradom upadne u ured i objavi ljubav u moje ime. Nesvjesno sam prekršila vlastito pravilo. Moje vlastito pravilo. Nikad ne reci volim te! Nikad!
Mogući sljedeći koraci... Mogla bih ga ovlaš pitati kako mu se svidio CD i procijeniti njegovu reakciju. Mogla bih pokušati s obrnutom psihologijom i početi neprestano rabiti riječ na V u Maxovoj prisutnosti (Volim ovu pjesmu na radiju, volim pizzu, volim vatne štapiće) kako bih je demistificirala i riješila moći. Ili bih se mogla pretvarati da CD ne postoji.
Nazvala sam Kiki u ured, ali ona je nestala u akciji. Gdje bi mogla biti? Uhvatila me panika, pa sam nazvala Ninu na mobitel. Rekla je da ima taman vremena za jednu kavu između predavanja, pa smo se našle na terasi Starbucksa blizu sveučilišta UCLA. Okružena studentima sa zanimljivo obraslim licima, koji su sumorno tipkali po svojim laptopima, je slušala dok sam ja mahnitala.
– The Pixies će me sjebati, rekla sam s glavom na rukama. – Sjebat će me.
– Ne znam tu grupu, rekla je . Gucnula je rashlađeni indijski čaj. – No, mislim da izbjegavaš glavno pitanje.
– Koje glavno pitanje?
– Činjenicu da si poklonila dokaz ljubavi i sad nisi sigurna kako će to biti primljeno. – Izvadila je slamku i počela odsutno grickati kraj. Još nije pušila, što me živciralo do bola.
– I, što da radim?
– Savjetovala bih ti da se s tim problemom suočiš izravno. Reci Maxu da se, iako gajiš osjećaje za njega, nadaš da iz CD-a nije iščitao više nego stoje bilo namjeravano, jer si o tome razmišljala i shvatila da bi mogao.
– Ali, nije li to onda kao da govorim Znaš, u slučaju da se pitaš volim li te, ne volim te zapravo, i onda će to tek zvučati kao da ga volim?
– Ne pratim te, Ben. – se nagnula prema meni, a glas joj je poprimio smirujuću intonaciju koja mi je lomila živce. – Reci koje osjećaje ovaj razgovor budi u tebi.
Duboko sam udahnula. – Što je s mojom idejom da se pretvaram kao da CD ne postoji? Što tome fali?
– Mislim da će ti to biti teško, jer to nije ono što tvoja psiha želi. – Zavalila se u stolac.
– A što moja psiha želi?
– Što ti misliš da tvoja psiha želi?
– Molim te, nemoj počinjati s time. Znaš da to mrzim.
– Slušaj Ben, jako si nekooperativna, a ja imam predavanje za par minuta, pa ćemo morati ovo privesti kraju. Sve što želim reći jest da si se, na nekoj razini, ti htjela suočiti s tim pitanjem. Ti si stvorila ovu situaciju, namjerno, čak i ako je bilo nesvjesno.
Iz nekog me razloga to naljutilo. Pa sam rekla: – , namjeravaš uskoro početi eksperimentirati na ljudima ili ćeš ostati pri štakorima? Jer mislim da su u ovom trenutku štakori sigurnija opcija.
– Je li tvoja pasivna agresivnost izraz bijesa na mene i bijesa na sebe? – Ponovno se nagnula prema meni. – Ili možda na tvoju sestru?
– Na čemu si ti?
Nabrojala mi je razloge na prste. – Ona se udaje, a ti ne. Na nekoj višoj razini se ljutiš na nju jer se zbog nje osjećaš neprikladno. Zbog toga mislim da možda pretvaraš svoj odnos s Maxom u neku vrstu natjecanja. Ili ga možda pokušavaš navesti da kompenzira tvoj osjećaj manje vrijednosti. A kad ti sve to kažem, onda se otresaš na mene. To se zove projiciranje, Ben, i mislim da je vrlo zanimljivo.
– Ništa ja ne projiciram!
je podigla obrve i zavalila se prekriženih ruku. Odlučila sam da ću početi vrištati ako mi kaže da sam učinila proboj. A onda sam shvatila da sam povrijedila Ninu.
– OK, OK, rekla sam. – Bit ću voljan pacijent, dobar pacijent, i usrdno te pitam... Zašto bih namjerno stvorila ovu situaciju s Maxom?
Nije odgovorila.
– Zemlja zove Ninu?
Pogledala je preko mojeg ramena na ulicu.
– Dakle, ti možeš biti pasivno agresivna, ali ja ne mogu projicirati, ili kako li se to već zove? – To je upalilo.
– Sve što hoću reći jest da ne bi snimila cijeli devedestminutni CD pun jebenih ljubavnih pjesama da mu nisi htjela dati do znanja da ga voliš tako da možeš doznati voli li on tebe! Isuse Kriste, jebemu!
Stol pun pripadnika bratstva Delta Gamma u majicama s monogramima se okrenuo i počeo zuriti. je trljala sljepoočnice pokušavajući vratiti profesionalnost. Duboko je udahnula i poravnala svoju smeđu kosu u niskom repu. – Gle, ovo je povod koji ti je trebao da otvoriš raspravu koja ti može pružiti rezultate koje želiš, rekla je kad se sabrala. – Ili nije. Ali ako pričaš s njim o tome, barem ćeš znati gdje stojiš. Što ti je, vjerojatno, i bio cilj.
– Ne znam...
– Znam da to ne želiš čuti, Ben, ali cigara nikad nije samo cigara. – Ustala je, uzela mi cigaretu iz usta, ugasila je u pepeljari i rekla: – Trebala bi otići po recept za Zyban. Dodatna pogodnost je što bi ti mogao djelomično pomoći s tvojom generalnom anksioznošću.
– Oprosti, , rekla sam.
Nasmiješila se. – Opraštam ti. – Pogledala je na sat. – O jebemu. Kasnim.
Tada je spremila svoju pohabanu kopiju Freudeove knjige Civilization and Its Discontents, svoj čaj, mobitel i otišla. Gledala sam kako kreće prema kampusu. Bilo je smiješno za gledati – kako je prolazila nogostupom, svi su joj se prolaznici užurbano micali s puta.
* * *
ONA DRUGA PROSTA RIJEČ
Trodijelna lekcija iz ljubavi
NAPISALA BENJAMINA FRANKUN

Ne možeš ti prva izjaviti ljubav. Svaka cura to zna.
Kako to znamo?
Iz iskustva.
Kad sam imala četrnaest, moj prvi dečko bio je kazališni frik. Obožavala sam ga. On je bio savršen dodatak za moju nejednako podšišanu kosu (bile su to osamdesete, pa je i moja kosa
bila iz osamdesetih). Upoznali smo se u kazališnom kampu i provodili svaki dan zajedno puna tri tjedna. Ali onda je stigao krah i Tina Totino zvana – Sisulja – – koja je sazrela nevjerojatnom brzinom – ponovno se pojavila u školi kao anđeo osvetnik s najvećim sisama koja sam u životu vidjela. Dečko me obavijestio da želi Totinovu pozvati
na ples za malu maturu. Rekao je da – mora švrljati dok još može. [Bilo je to melodramatično, uobraženo trkeljanje upotrijebljeno od četrnaestogodišnjeg dječaka koji doživljava neugodan, ali ipak uzbuđujući, osjećaj slamanja prvog srca.] A ja sam, u trenutku očaja i naivnosti, zavapila: – Kako možeš? Zar ne vidiš da te volim?

LEKCIJA BR. 1: Vapaj Zar ne vidiš da te volim? kod muškaraca budi osjećaj zarobljenosti. Kao da ga se drži protiv njegove volje. Kao da ga se emocionalno ucjenjuje. I tako odlaze na ples sa Sisuljom.
Kad sam imala dvadeset, upoznala samsnowbordera/pankera/računalnog programera koji bi izvodio najromantičnije geste, na primjer, pojavio bi mi se pred zgradom u limuzini, odjeven u smoking i odveo me u McDonald's na Happy Meal. Seks je bio fenomenalan – bio je ovoliki. I znao je svirati Nirvanu na gitari. Šest mjeseci sam čekala da mi kaže kako me voli. Ali nakon šest mjeseci ekskluzivnog viđanja (!) više nisam mogla čekati. Preuzela sam inicijativu, rekla: – Volim te, i čekala da mi odgovori istom mjerom.

LEKCIJA BR. 2: Još uvijek čekam.
Kad sam imala dvadeset i pet, upoznala sam čovjeka za kojeg sam mislila da ću se udati. Imala sam krivo, lako je imao stabilan posao, odlične kuharske sposobnosti i zbilja zgodan stan, došao je trenutak kad se više jednostavno nismo mogli podnijeti. I da, golemu mrlju na našoj na papiru savršenoj vezi činila je činjenica da sam se jednog dana, nakon godine dana zajedničkog života, okrenula prema njemu i spomenula Ono Što Se Ne Smije Izgovoriti Naglas. Ovog puta sam lukavo izbjegla davanje izjave i umjesto toga postavila pitanje: – Voliš li me?"

– POSTAVILA SAM PITANJE: VOLIŠ LI ME?

LEKCIJA BR. 3: Ne, ne, ne, ne, NE! Ne možete misliti daje postavljanje pitanja – Voliš li me? – na bilo koji način drukčije od izjavljivanja ljubavi. Jer zašto biste to nekoga pitale ako ih vi same ne volite? E pa, ne biste. Nitko ne bi. I ne samo to, nego muški ne odgovaraju sa – Ma, volim te! – nego kažu: – Zašto pitaš?
Čekajte mjesecima. Čekajte godinama. Čekajte zauvijek. On nikad, nikad, nikad neće govoriti – Volim te – s bilo kojom učestalošću ili uvjerenjem osim ako ne bude mislio da je to njegovo vlastito otkriće, njegova vlastita deklaracija, čak njegov vlastiti koncept. Izbrišite riječ volim iz svojeg vokabulara na isti način na koji biste izbrisale nevjerojatno prostu žargonsku riječ prije odlaska na ručak s bakom katolkinjom. Upamtite: Ljubav, kad se radi o vezama, najgora je od svih psovki. U
Nakon kave s Ninom vratila sam se do auta, maknula najnoviju kaznu za parkiranje s vjetrobrana, ugurala je u pretinac zajedno s ostalima i uputila se prema Beverlv Hillsu gdje sam imala sastanak s Majkom i Audrey povodom još jedne probe. Umjesto uobičajenog slušanja radija, ovaj put sam ga ostavila isključenog i mozgala o Nininu savjetu. Činio se pomalo drastičnim. Hoću reći, ona se uvijek ponaša kao da se sa svime treba suočiti izravno, ali to zapravo sama nikad ne radi. Naravno, se suprotstavlja svojim prijateljima. Čak se suprotstavlja svojim nadređenima. Ali kad su u pitanju muški, pretvara se u oklop. Svaki put kad se vidim s Ninom, ona izlazi s nekim drugim. S kolegom s kolegija Psihobiologija emocija i stresa. S profesorom koji joj je – briljantan. S tipom koji radi iza pulta sa pšeničnim sokom u trgovini zdrave hrane. S televizijskim producentom kojeg je upoznala... zapravo, nemam pojma gdje je upoznala TV producenta. A, da. Na tečaju Hatha joge. Sa svima spava odmah, to traje tjedan dana, možda dva, i najvjerojatnije baš u vrijeme kad tip počinje razmišljati kako će se izvući, ona potpuno izgubi interes.
Student s kojim se viđala joj je jedno jutro donio sok od mrkve na predavanje. Profesor joj je dao minus 5 za radnju koja je prema njezinu mišljenju zaslužila najviše plus 4. Tip koji je radio iza pulta u trgovini zdrave hrane se jednostavno činio malčice preuzbuđenim što je vidi kad je na brzinu skoknula kupiti smrznute vegetarijanske burgere, a TV producent ju je pozvao na dodjelu nagrada Emmy. Na temelju tih prekršaja, je zaključila da je svaki od njih malo previše zahtjevan. A mrzi zahtjevnost. Iskreno rečeno, pitam se kako me onda uspijeva podnijeti kao prijateljicu. U svakom slučaju, ona onda postane nedostupna na sve moguće načine, što njih beskrajno zaintrigira. Zovu, šalju mailove i pojavljuju joj se pred kućom usred noći objavljujući svoju ljubav i pitajući zašto im, o zašto ne želi pružiti još jednu priliku? To potvrđuje njezine sumnje o zahtjevnosti i uvijek osjeća olakšanje što je uočila problem na vrijeme. Ja možda srljam u intimnost, ali od nje bježi kao vegan od roštilja.
Parkirala sam u području gdje se plaća i šiznula kad sam otkrila da se za dvadeset i pet centi na Beverly Hillsu dobiva samo sedam minuta. Imala sam dosta samo za pola sata. Za svaki slučaj sam vratila novu kaznu na vjetrobran i ušla u salon gdje me je Majka obavijestila točno koliko kasnim dok sam sjedila promatrajući kako na Audrey pribadačama prilagođavaju haljinu. Nisam bila sasvim sigurna zašto je moja prisutnost potrebna – što je zapravo moja dužnost dok se nekome prepravlja haljina? Pokušavala sam biti oduševljena dok smo raspravljale kako pada tkanina na Audreynoj haljini, ali moj pakao s CD-om – i činjenica da sam neprestano vrtjela pjesme u glavi – činili su koncentriranje na Audrey kompliciranim poput pokušaja gledanja televizije s upaljenim radijem. Prošlo je dvadeset minuta i počelo me zabrinjavati da ću dobiti još jednu kaznu. – Imate štogod sitnog? – upitala sam švelju. Žustro je odmahnula glavom i nasta-vila skupljati i špendlati, skupljati i špendlati.
Barem je Majka sve nadoknađivala. Kružila je oko Audrey koja je stvarno stajala na pijedestalu i oduševljavala se grozomornim satenom obojenim u nijansu lakiranih cipela na Audreynim nogama. Nisam mogla vjerovati kako njih dvije ne shvaćaju da su te cipele iste onakve stravične, satenske, obojene cipele kakve srednjoškolke kupuju za maturalnu večer. I vidjela sam Majku kako proučava i isprobava biserima posut veo kad je mislila daje nitko ne gleda. I to sve od žene koja se zaklela da će se sljedeći put vjenčati (što se doista može dogoditi svakog časa) u gradskoj vijećnici baš kao i prethodna tri puta.
Nakon toga smo otišle na ručak (usput, ipak sam dobila još jednu kaznu), a Audrey je donijela fascikl – pravi fascikl – pun ideja za vjenčanja iz glave Marthe Stewart. Relevantni članci bili su zalijepljeni na pastelni karton, s posebnom bojom za svako područje. Zelena je bila za – Cvjetne aranžmane, ružičasta za – Popis zadataka mladenke, plava za – Popis zadataka mladoženje, i tako dalje. Prelistala sam ih čitajući bilješke na marginama pažljivo ispisane Audreynim zaobljenim rukopisom. Za – neočekivani miris i teksturu – mogla bi u svoj buket uključiti svježe bilje poput ružmarina, majčine dušice ili kadulje. Umjesto klasičnih zahvalnica koje bi bile preformalne, Aud je razmišljala o individualnim – zahvalnicama u obliku svitaka – koje bi moja malenkost podijelila tijekom pira. Bila je tu i stranica sa sićušnim – srcima za bacanje – koje je Aud željela naručiti, a koja, kako je pisalo u isječku, daju dozu romantike, te imaju dodatnu pogodnost zato što od njih pticama ne eksplodira trbuh.
– Martha, Martha, Martha, rekla sam prevrćući očima. – Ma daj, znaš da to sve obožavaš, rekla je Audrey. – Nije istina, rekla je Majka, – zato što je kuja! – Jesi li ti to upravo rekla 'ku-ja'? – upitala sam.
– To sam čula na radiju! – Ona i Audrey su se pretopile u hihotanje. Ručala sam s Gilmoreicama.
– Dakle, rekla je Audrey, premećući žlicom hladnu juhu od šparoga – Audrey je jedina osoba koja zaista jede rashlađenu juhu, – je P dovodiš tog Maxa na vjenčanje?
– A valjda.
– Ali još ga nisi pitala.
– Ne.
– Trebala bi. Silno ga želim upoznati. – Stanka. – Čujem da je mladi?
Prostrijelila sam Majku pogledom. – Ponešto.
– To je OK.
Rekla sam kako mi je drago da se uspjela s time pomiriti.
– I...? – Audrey me gledala puna očekivanja.
– I...?
– Mama mi veli da si sva puna planova za djevojačku. Umirem od znatiželje.
– Aha...
Majka je nabacila mali okrutan smiješak.
Nisam učinila ama baš ništa. No dobro, nije to sasvim točno. Kod kuće, na mojem stolu, bila je bilježnica koju sam kupila u trgovini s umjetničkim priborom koju sam namjeravala ispuniti popisima stvari koje moram obaviti za vjenčanje. Četrdeset i pet minuta sam se nećkala koju bih bilježnicu kupila. Što je korisnije, da mi stane u torbicu ili da je velika, pa da imam više prostora za pisanje? Je li bolje da papir bude perforiran, pa da mogu uredno istrgnuti bilješke ili bih tako pogubila važne informacije? Naposlijetku sam odabrala bilježnicu obloženu tkaninom boje lavande koja niti mije stala u torbicu, niti je bila velika. Odabrala sam ju jer mi se svidjela boja i osjećaj skupog mekanog papira pod prstima. Odnijela sam bilježnicu kući i na prvu stranicu napisala – Vjenčani popis za Audrey – crnom kemijskom koju sam kupila posebno za tu bilježnicu. Osjećala sam se uzbuđeno i zrelo.
Odonda je nisam taknula.
Audrey je još zurila u mene. Dobila sam kratak predah kad je konobar donio njezinu salatu, moj gurmanski cheeseburger (to znači muensterski sir umjesto američkog sira) i Majčinu pečenicu sa žara. Sinulo mi je da je sve što je Audrey naručila hladno i zeleno.
– OK, rekla je. – Spremna sam.
– Ja zamišljam... ukusi – Mahnula sam rukama poput magičara koji izgovara Abrakadabral Audreyne oči su zasvijetlile. Ohrabrena, nastavila sam.
– Klasiku! Profinjenost! Uglađenost! Ne... pretjeranu dotjeranost... ne. Ne... afektaciju. To nikako. Ali... eleganciju. Elegancija je sve. Prestrašila sam staricu koja je sjedila u blizini
ručajući s prijateljicom s kojom se u posljednjih dvadeset minuta došaptavala o Bog zna čemu.
– Zvuči krasno! – rekla je Audrey, kao da je iznenađena. – Mama, ne zvuči li to krasno?
– Krasno. – Majka je zarežala odrezak.
– Audrey, prekinula sam se, – zašto to radiš? – Pažljivo je vilicom i nožem izdvajala grah i slagala ga u uredan niz na rubu tanjura.
Zavjerenički se nagnula prema meni i rekla: – Ugljikohidrati.
– Jasno.
– I? – rekla je. – Što još?
– Zamišljam... krem boju. I... lavandu.
– Ooooo, obožavam lavanadu. Jedno vrijeme sam je mislila uvrstiti u boje vjenčanja, ali onda sam odlučila da je možda previše ženskasta.
– Pa, za vjenčanje lavanda nikako ne odgovara. – Počela sam se zabavljati. – Mislim, moraš uzeti u obzir može li se boja kombinirati, a lavanda je, kad malo razmisliš, dosta nepristupačna nijansa, pogotovo kad uključiš mladoženju. Nema onu muževnu praktičnost... ali za djevojačku večer lavanda je savršena. Ženstvena je i daje cijelom događaju određenu svježinu.
– Potpuno se slažem, rekla je. – Hoće li i pozivnice biti boje lavande?
– Pozivnice? – Uzela sam gutljaj sode kako bih dobila na vremenu. – Da, one će pratiti shemu boja djevojačke. Kao neka vrsta... uvoda.
– Ne želiš šokirati ljude, uključila se Majka. Bila je sarkastična, ali se nisam obazirala.
– Upravo tako. A sad, položila sam ruku na Audreynu kao da joj je spremam priopćiti najuzbudljiviju tajnu. – Ne želim ulaziti u izgled pozivnica jer je to iznenađenje, ali... u koje vrijeme ćemo se naći? Možda se pitaš 'Kada?'... I trebala bi se pitati jer... – Majka je izgledala kao da se iznimno zabavlja. – Bit će to rani ručak. Da! Rani ručak za dame! U maminoj kući! I imat ćemo pite od jaja! Pojedinačne pite od jaja za svakoga! I koktele! Točno? Majko?
– O, rekla je. – Naravno. I reci Audrey tko će spremiti sve te pite.
Dobar pokušaj mama. Nasmiješila sam se i rekla: – Ja. – Rekle su to u glas: – Ti
– Opustite se. Skinula sam recept – s MarthaStewart.com? – Pogodila sam jer me Audrey nije ispravila.
– Totalno znam što radim. Upamtite, tema djevojačke je, ponovno sam zamahnula rukama, – elegancija je sve.
Izgledala je kao da će roditi od sreće. Ja sam genije! pomislila sam.
Ta večer bila je filmska večer. Ležali smo na njegovu krevetu, a Max je bio potpuno udubljen u Zaljubljenog Shakespearea. Gwyneth Paltrow je vjerojatno izgledala veće nego u stvarnom životu jer je Max prethodne nedjelje otišao u Circuit City i kupio najveći televizor s ravnim ekranom koji su imali. Bio je toliko velik da je morao kompletno preurediti spavaću sobu – sve je bilo na drugome mjestu. Također je kupio novi poplun jer sam prošli vikend spomenula da mi je noću malo hladno kod njega.
– Ne želim da ti ikad bude hladno, B, rekao je tapšajući mjesto do sebe i grleći me oko ramena.
I tako je Gwyneth imala dan loše frizure i skakutala uokolo izgovarajući – Gospo ovo – i – Gospo ono. U međuvremenu je onaj glumac – onaj s tamnom kosom – ubacivao puno emocija u pogled dok ju je gledao kako paradira pozornicom. Sve je to bilo vrlo romantično. Na televizoru. Ali u Maxovoj sobi baš i nije bila takva atmosfera. Znate onu crnu rupu ubojite tišine koju muški ponekad uvedu? Onu kad vi stalno gledate u njega želeći da nešto kaže, ali on uporno zuri ravno pred sebe u televizor? A vi znate da on zna da gledate u njega, ali kad biste ga pitale zašto je tako tih, zvučale biste kao kućanica iz pedesetih, pa ga ne pitate? To je bila ta crna rupa ubojite tišine. Prije nego što smo pustili film pokušala sam ga navesti na razgovor. Prepričala sam mu prepravljenu verziju sestrine zaručničke zabave – i cijelo vrijeme sam pokušavala otkriti pita li se zašto ga nisam pozvala – ali nije reagirao na mamac. Samo je rekao: – Zvuči kao da je bilo zabavno. – (Umetnuti crnu rupu ubojite tišine ovdje.)
– Max? – podbočila sam se na jednom laktu. – Nešto nije u redu? – (Šifra za: – Je li te onaj CD užasnuo?")
Odvojio je pogled od televizora. – Gledam film, rekao je. (Prijevod: – Ne želim pričati o tome.")
Ponovno se smjestio i nježno me povukao na krevet. No, nije me ponovno zagrlio.
Jednostavno sam to primijetila. To je sve što kažem. Ponovno sam sjela.
– Samo mi se čini kao da nešto nije u redu... – Uzela sam daljinski s noćnog stolića kako bih zaustavila film, ali na njemu je bila milijarda tipki budući da je to sad bio zajednički daljinski za TV, videorekorder, DVD i liniju. Pritisnula sam tipku i film se ugasio, kabelska upalila i pojavio se Howard Stern koji je intervjuirao porno zvijezdu u toplesu.
– Daj, ostavi to, ovo je Analni milijarder! – rekao je Max, istežući vrat kako bi vidio preko mene i zureći u gotovo golu ženu. – Ako tip točno odgovori na sva pitanja, može s njom otići u sobu i poševiti je u...
U tom trenutku tip u majici na kojoj je pisalo RIJEŠI SE ŠTREBERA – DRŽI SE ŠTEMERA nije uspio odgovoriti na pitanje: – Imenuj predsjednika koji je optužen za Watergate?
– Ovo je odurno, rekla sam. – Taj tip je toliko glup da mu ni jedna ne bi dala u stvarnom životu, pa se prijavio na ovaj šou.
– U tom i jest poanta. – Max je umirao od smijeha. Zaderao se na televizor: – Nixon, idiote jedan!
– Max, hoću razgovarati s tobom...
Pogledala sam daljinski i barem je tipka za isključivanje, koja je bila crvena, bila očita, pa sam isključila televizor.
Nešto je zabljesnulo u njegovu pogledu. Iznerviranost? Rekao je: – Moramo razgovarati?
– Ne želim ozbiljno razgovarati, rekla sam. – Samo želim znati što se događa.
– Provodimo savršeno ugodnu večer gledajući film. – Ali nikad zapravo ne gledamo film. – To je prešutio.
Pokušala sam promijeniti taktiku. – Ne želiš da se skinem i plešem uokolo gola ili tako nešto? – rekla sam. – Želim. – Dakle shvatio je šalu. Ali nije se smiješio.
– No onda mi reci što se događa, a zatim ću početi plesati. O čemu razmišljaš?
– Razmišljam kako... – zastao je, a zatim promrmljao, – kako nam je išlo tako dobro. – Tada se zavalio na krevet.
I ja sam rekla da stvari idu dobro, ali da samo...
– Ali samo što? – zurio je u strop. Nije me čak ni gledao.
– Samo sam s tobom željela razgovarati o... – Iznenada nisam bila sigurna o čemu sam to zapravo htjela s njim razgovarati.
Sad je ponovno gledao u mene, a njegovo je lice ostavljalo dojam strpljive osobe, baš stvarno do temelja pristojnog čovjeka. Ali njegove oči – oči koje su se inače smiješile – one su se činile zatvorenima. Ograđenima. Usta su mu zauzela osmišljeno bezizražajan položaj. Bilo je nemoguće pročitati njegov izraz lica.
– Gle, ako ne želiš razgovarati...
– O čemu, zapravo, razgovaramo?
Sad se činilo kao da se stvarno razbjesnio, što mi se činilo pomalo nefer.
– Možda bih jednostavno trebala otići doma, rekla sam.
Sva smetena, ustala sam i počela tražiti cipele. Ne moram ja ovo trpjeti, rekla sam si. Mogu ovog časa odšetati kroz vrata pa ćemo vidjeti kako će se onda osjećati.
– Ideš, rekao je Max.
To nije bilo pitanje. Bila je to izjava.
– Čini se. – Pokušala sam oponašati njegov ujednačen ton glasa, ali su moje riječi imale odsječan prizvuk. Obula sam jednu cipelu, pa drugu. Krajičkom oka mogla sam vidjeti da ponovno zuri u strop. Počela sam tražiti ključeve, i na jedan me trenutak uhvatila panika jer ih nisam mogla pronaći. Cijela jebena soba je ispremještana što je značilo da ih nisam stavila na komodu kao inače. Nije rekao ništa i ignorirao je komediju kad sam se saplela o rub tepiha i udarila laktom – glasno – u jednu od činela na bubnjevima. Napokon sam pronašla ključeve na stolu koji je prije bio pokraj prozora, ali je sad bio pokraj vrata gdje je prije bila komoda. Iz nekog nepoznatog razloga dobila sam nagon vokalizirati tu činjenicu.
– Komoda više nije na istome mjestu, rekla sam.
Bez odgovora.
– Za slučaj da si se pitao, rekla sam.
Sad sam bila spremna za odlazak. Stajala sam usred sobe masirajući lakat i osjećala sam se poput idiota. Max nije čak niti sjeo.
– Ben, – prozborio je u strop, – ako odeš kroz ta vrata, ja te neću pratiti.
Nisam znala što to znači. Da bi to bilo ispod njegove razine? Ili možda da se ponašam toliko manijakalno da ne bi imalo smisla jer tko želi noću ganjati neku luđakinju koja trči ulicom s rukama na kukovima blebećući o položaju pokućstva?
Pa rekoh: – Želiš da ostanem?
– Nisam ti uopće rekao da odeš. – Protrljao je oči. – Gle. Umoran sam. Imao sam naporan dan. Želim gledati film. S tobom. A onda želim zaspati. – Naposljetku je dodao: – S tobom. Ali ako odeš kroz ta vrata, Ja. Te. Neću. Pratiti.
U tom trenutku mi je došlo do mozga da je ta izjava u svojoj naravi izazov. Odmjeravanje hrabrosti. Nije to baš bilo lijepo od Maxa, ali ja imam osobnu filozofiju: nikad ne odmjeravaj hrabrost ako nisi sigurna da ćeš pobijediti. Ovo se uopće nije razvijalo u smjeru koji sam zacrtala za večeras. Sjetila sam se Nininih riječi – da želim znati voli li me Max. Pogledala sam liniju, ali CD nije bio umetnut. Pomislila sam, Najvjerojatnije ga nije ni poslušao.
Sjela sam natrag na krevet. U sobi se nije čula ni muha. Njegovi cimeri Fred i Barnev su kao i obično bili na nekom tulumu. Hvala Bogu, jer bih umrla od srama da su vidjeli kako se svađamo. Doduše, nije da sam ih ikad upoznala. Naposljetku je Max rekao: – Hoćemo li pogledati ostatak?
Rekla sam OK.
Ponovno je uključio TV, a ja sam legla i namjestila jastuk tako da mu ne budem na putu. Pogledala sam ga. – Oprosti, rekla sam. – Ne znam. Izgleda da sam danas možda malo pod stresom.
– Sve je u redu, rekao je. – Samo gledaj.
Zaspao je prije nego što je film uopće došao do dijela kad lik otkrije da je Gwyneth Paltrow zapravo žena. Ostatak sam pogledala sama, iako sam ga već gledala, a zatim sam se cijelu noć okretala po krevetu. Max je spavao leđima okrenut prema meni, što inače nikad ne radi. Kad sam se probudila, već je otišao na posao. Kad sam otvorila oči, prvo sam pogledala je li mi ostavio nešto pokraj budilice. Ali nije bilo slatkiša. I nije bilo soka.

POGLAVLJE
7
Nisam mislila da je stvarno moguće umrijeti od srama. Međutim, tako sam ja ležala čitajući stranice za korekturu sljedećeg izdanja Fillyja, pitajući se je li uistinu moguće ugušiti se vlastitim jezikom. A ako se ne ugušim vlastitim jezikom, pomislila sam, onda ću ubiti Kiki oštrim odvijačem. Ili ću nas možda obje koknuti let-lampom, a zatim Majka, naša nova kolumnistica sa savjetima, može o tome pisati u sljedećem izdanju. Jedna poznanica, malo sutra. Majčino pisanje kolumne za Filly bila je Kikina ideja. A da nisam bila toliko pijana kad je došla na nju na djevojačkoj večeri – i toliko općenito izvan sebe zbog prve svađe s Maxom – sasjekla bih je u korijenu. Ali sad je, budući daje prva kolumna – Pitaj Benjamininu mamu – već napisana, vje-rojatno prekasno.
* * *
FILLY POSTA
PITAJ BENINU MAMU
Nakon slušanja beskrajnih jadikovki svoje kćeri (da ne govorimo o njezinim prijateljicama), stvarno mislim da bi moja najstarija kći, Benjamina Franklin, morala slušati što joj govorim. Nitko ne zna bolje od majke kako se nositi s romansama, seksom, financijama... Naravno, mnoge djevojke (poput jedne moje poznanice) su pretvrdoglave da bi pitale svoje majke za savjet. Od sada možete pitati mene.


Draga Benina mama,
Što to danas ne valja sa ženama?
Već mi je zlo u časopisima čitati o muškarcima, muškarcima, muškarcima. Ne mogu više pogledati niti jednu epizodu Seksa i grada jer ih je samo briga za muškarce, muškarce, muškarce. I najvjerojatnije više nikad neću otići na večeru s prijateljicama jer samo razgovaraju o prokletim muškarcima, muškarcima, MUŠKARCIMA! Zar se ženska emancipacija nikad nije dogodila?
Od,
Zaista Zasićene
P.S. Čitala sam članke vaše kćeri
u Fillyju. Okrivljavate li sebe?


Draga Zasićena, razumijem tvoju frustraciju. Jedna moja poznanica pridaje više pažnje svojem dečku (i tu doista mislim dečku) nego ispravnoj prehrani i napredovanju u karijeri – čak joj je važniji od pranja rublja! Budi novi uzor. Neka čisto donje rublje bude tvoj prioritet. Osveti se muškarcima koji se prema tebi vladaju loše, a nagradi one koji se vladaju dobro. Usredotoči se na sebe i karijeru. Tuci pljačkaše. Mogla bi pokrenuti vlastiti ženski pokret. S ljubavlju, Mama
P.S. Ne, ona je odgovorna za svoje postupke, koliko god bili sumanuti.
NEMA POJMA
GDJE Ml JE
G-TOČKA


Draga Benina mama,
kako da uklonim mrlju od crvenog vina sa svoje najdraže bijele košulje?
Hvala,
Totalna Nespretnjakovićka

Draga Nespretnjakovićko, 1. Ako je mrlja svježa, prekrij je sodom bikarbonom ili solju, a zatim je sastruži. 2. Natopi mrlju mineralnom vodom. 3. Isperi medicinskim alkoholom. Ako je mrlja jednako stara kao i ja, upotrijebi korake 2 i 3.
S ljubavlju, Mama


Draga Benina majko, kako da momku s kojim se viđam objasnim da nema pojma gdje mi je G-točka? Puno pusa,
Željna Akcije


Draga Željna,
vrijeme je da naučiš važnu doskočicu koju sam primijenila na posljednja dva muža: nemoj mu reći, pokaži mu. Doslovno. On će uživati u pogledu, a ti možeš raditi ono u čemu si dobra. S ljubavlju,
Mama U


Vratimo vrijeme za otprilike tjedan dana. U danima nakon svađe s Maxom nisam se baš najbolje osjećala (nije iznenađujuće), a on baš nije bio od pomoći. Bilo je to uobičajeno čistilište u vezi. Nismo razgovarali o tome što se dogodilo – Max se činio kao da čeka da se tjeskoba koju smo odjednom osjetili jedno s drugim jednostavno raspline sama od sebe. A ja sam valjda mis-lila da će se stvari vratiti na staro. Ali nisu.
Ma zvao je on. I ja sam odgovarala na pozive. Čavrljali bismo neko vrijeme i ja bih čekala da me Max pozove van. Ali on me ne bi pozvao. Napokon mi se smučilo čekati i pitala sam ga vidimo li se u subotu kao i obično. (Naježila sam se kad su riječi kao i obično izašle iz mojih usta.) Rekao je da mora do Las Vegasa u petak zbog nekog sajma odjeće i da ga neće biti tjedan dana, i da prije toga nema ni sekunde vremena. Upotrijebio je baš te riječi: – Žalim slatkice, ali nemam ni sekunde vremena. – To je bilo prvi put da spominje to putovanje. Zašto mi ga nije spomenuo ranije? pitala sam se. Rekla sam si da je Max najvjerojatnije rastresen i da mi zato nije rekao ranije, ali tjeskoba mi je okovala srce poput leda. Jesam li upropastila stvar svojim zahtijevanjem prošli put kad smo se vidjeli? Ako je tako, zašto mi ovaj jedan put ne može dati bon za prolaz? Nisam ga to mogla pitati. Kao što će vam reći sve žene koje su se ikad viđale s nekim, definicija ludila je s muškarcem pokušati razgovarati o istoj stvari dva puta i očekivati drukčiji ishod.
Pa sam opsesivno razmišljala. Hoćemo li Max i ja uspjeti? Je li gotovo? Morala sam živjeti sa začaranim krugom sumnje – kad je otišao, nisam ni na koji način mogla procijeniti hoće li se stvari poboljšati ili pogoršati. Kontala sam kako si barem trebam pokušati odvući pozornost, pa sam ostavila poruke više-manje svima koje znam u nadi da će se dogoditi društveni život. Prilično iznenađujuće, pojavio se. Chandra je nazvala i pitala bih li voljela – visjeti – pokraj njezina bazena sljedeći dan. Zamalo sam izvela verbalni salto koliko sam željno prihvatila. ("Bilo bi mi IZNIMNO drago! Hvala najljepšal Bit će toliko zabavno!")
Sljedećeg sam jutra krenula u potragu za Chandrinom mediteranskom vilom visoko u brdima kanjona Laurel. Pokucala sam na vrata, koja je otvorio Krantz, muškarac neodređene seksualne orijentacije, bezdlakih izdefiniranih prsa i odjeven u Burberrv karirane kupaće gaćice.
– O, rekao je, blokirajući mi prolaz. – Vi ste pomoćnica iz Team Todda?
– Ne, rekla sam. – Ja sam Chandrina prijateljica.
Kao da se nisam oglasila, on je nastavio: – Dostavljate scenarij?
– Ne. Ja sam prijateljica? Chandrina?
– Tko ste vi?
To se nastavilo dok se nije pojavila osoba imenom Kate koja je imala savršeno tijelo i lanac oko struka. – Jebemu, Krantz, pusti je na miru, rekla je. – Chandra mi je rekla da je pozvala neku novinarku.
Krantz me odmjerio od glave do pete. – Dakle ti si novinarka, zarežao je. – Ja sam zadužen za sav publicitet gospođice Mclne-rey, koraknuo je ustranu, – stoga pazi što radiš.
Slijedila sam Kate do dvorišta pokušavajući pohvatati tko je tko. Ispalo je da je Kate Chandrin Kato – osoba koja nije slavna, a koja besplatno živi u kući slavne osobe, obavlja svakojake poslove i služi kao osoba od povjerenja iako nije baš prijateljica. Chandra je, čini se, završavala konzultacije sa svojim guruom, pa je Kate-o izigravala domaćicu i upoznala me s Laurom, crvenokosom ženom u kratkim hlačama koje su otkrivale njezine gotovo albino noge, a koja je rekla da je – potpredsjednica za razvoj u studiju – i cijeli dan sjedila u hladu iako je stavljala mlijeko za sunčanje.
Kad se Chandra – centrirala, pridružila nam se uz bazen koji je imao crno dno. Njezina banda je očito željela njezinu pažnju i nije joj se sviđala nova konkurencija.
– Obožavam ovaj jebeni pita kruh, izjavila je Laura iz svog kuta, umačući ga u kašasti kavijar s patlidžanom koji je Kate ponudila. – I, Chandra, trbuh ti izgleda toliko fenomenalno da sam... bez riječi.
– Artuuuurrrro, zaprela je Chandra, tapšajući svoje trbušne mišiće.
– Tko je Arturo? – upitala sam. Brčkala sam se na splavi dok su me svi više-manje ignorirali.
– Privatni trener, rekla je Laura. – Zaboravi – nema šanse da ugovoriš termin.
Zaustila sam namjeravajući objasniti kako ne želim termin i zapitala se je li sad povoljan trenutak da Chandru zamolim za savjet što se tiče Maxa, kad me prekinuo Krantz.
– No, zini, rekao je Chandri. – Što ima novoga?
– Bila sam. Pod tolikom stresom, rekla je. – Kao, svi me napadaju zbog ovog novog filma i rekla sam Jamesu, kao, jebeno ću ti pošiziti k'o Ed Norton, preuzeti sobu za montažu i sama popraviti jebenu stvar, kontaš?
– Onda film nije baš? – rekao je Krantz.
– Kako to misliš? – Chandra je spustila sunčane naočale i opako ga pogledala. Osamljena na svojoj splavi pomislila sam, Ovo bi moglo postati zanimljivo. – Što govoriš, da mislim kako nisam dobra u svojem vlastitom kurčevom filmu? – rekla je. – To je cool, kompa. – Chandra je ustala, stuštila se u kuću i vratila s bocom mineralne vode, galameći na Krantza cijelim putem tamo i natrag. – Ti tu sjediš? – urlala je, a glas joj se odbijao od crvenih španjolskih pločica, – i govoriš da će ovaj film naštetiti mojoj karijeri? I ti si moj jebeni publicist? Koji KURAC? – Odvrnula je čep na boci kao da piletu zavrće vratom.
– To uopće nije ono što sam mislio McC, zakreštao je Krantz. – Film je nevjerojatan – ti si u njemu, mislim, razumije se!
– Nemoj mi proturječiti, Krantz, rekla je Chandra smještajući se natrag na svoju ležaljku.
– Ozbiljno, duguješ Chandri, kao njezin publicist, kao njezin prijatelj, reći istinu, rekla je Kate-o.
Laura je uskočila s riječima: – Krantz, jebeno si otpušten!
Bilo je to kao da gledate jato morskih pasa koji se međusobno napadaju.
– Govorim istinu. – Krantz se počeo preznojavati.
– Dobro, skulirajte se. Zanemarit ću to. – Chandra je posegnula za bočicom ulja za sunčanje. – Ali Krantz, moraš naučiti birati riječi, kontaš? – Probola je zrak nauljenim prstom. – Moraš misliti na moje interese svaki put kad otvoriš svoja jebena velika debela pederska usta
Nisam mogla vjerovati da je to rekla. Ali svi drugi su se pravili kao da nisu čuli.
A onda: – Što ti misliš, Franklin?
Evo moje šanse da me samelju. – Pa, film je umjetnost, ne? – rekla sam. – Umjetnost je subjektivna...
Laura je frknula nosom.
Kate je rekla: – Umjetnost? Prihvatila je ulogu jer joj je studio ponudio osam milja!
– Ej, i zato što se drpam s kolegom glavnim glumcem, rekla je Chandra, dodajući, – na ekranu, naravno.
– Da, novinar na vidiku, zasmijuljila se Laura.
– Nisam ovdje zato da – zaustila sam.
– Sve što je ovdje danas rečeno je neslužbeno, ubacio se Krantz, pljujući komadiće patlidžana u mojem smjeru. Okrenuo se Chandri kimajući glavom. – Sad ne može ništa objaviti čak i da hoće.
To me ušutkalo ostatak poslijepodneva. Shvatila sam da uopće neću imati prilike s Chandrom popričati o Maxu, ali kontala sam da je sigurnije ako me ignoriraju. No, najčudnija stvar se dogodila kad sam bila na odlasku. Chandra se ponašala kao da je to glavni događaj dana. – Hvala ti najljepša što si došla, rekla je prateći me do vrata. – Trenutačno trebam svoje prijatelje oko sebe. Znaš koliko mi je sve ovo teško.
– Što ti je teško?
– Ma sve. – Mahnula je rukom obuhvaćajući krasno namještenu sobu, u stilu, Vidi koliko toga imam; vidi koliko to može biti teško. – Pogledaj ovo. – Pružila je ruku i počešala ju. – Mislim da mi izbija osip.
Rekla sam joj da ništa ne vidim.
– Ništa ne vidiš, rekla je i zatvorila vrata. Dok sam hodala do auta, čula sam kako viče: – Kate! Zovi doktora Johna!
Stigla sam kući, provjerila glasovne poruke da vidim je li me zvao Max (nije), a zatim sam provjerila elektroničku poštu da vidim ima li bilo kakvih poruka. Bila je tu pozivnica za porno stranicu s nazivom – Mlade i uske, (Jebeni Collin. U posljednje vrijeme mi prosljeđuje porno linkove jer misli da je to vrhunac komedije.) Bila je tu i kratka poruka od mojeg tate s digitalnom slikom njega i njegove surf daske na nekoj plaži u Kostariki. (Bila je potpisana – S ljubavlju od velike ribe.") Na kraju je tu bilo pasivno agresivno podbadanje od Majke u vezi s djevojačkom – ona je – samo provjeravala – treba li mi pomoć budući da sam – tako kasno započela organizaciju.
Odugovlačila sam dovoljno dugo opirući joj se, pa sam večer provela pokušavajući pronaći Marthin recept za pitu od jaja. (Normalno da gaje bilo.) Zatim sam u svoju prekrasnu bilježnicu zapisala popis potrebnih stvari za djevojačku. Naručila sam cvijeće u najjeftinijoj šminkerskoj cvjećarnici koju sam uspjela pronaći. (Aranžmani su bili krem i lavanda boje, naravno.) Djevojačka se praktički brinula sama za sebe, pa sam odlučila da zaslužujem večer predaha. Naručila sam pizzu s kobasicom, feferonima i gljivama i pakiranje od šest dijetalnih Cola, te konzumirala oboje uz gledanje The Goodbye Girl na AMC-u dok sam se čudila kako je Richard Drevfuss opako dobar u tom filmu iako je užasno nizak.
Tek sam čekajući u redu u trgovini s gurmanskim namirnicama sljedećeg dana shvatila da sam strašno pogriješila. Kupnja je trajala dulje nego što sam računala, trgovina je bila nevjerojatno pretrpana ljudima, a još me čekalo podizanje cvijeća i cjelokupno kuhanje. Zazvonio mije mobitel i doslovce sam poludjela pokušavajući ga pronaći u slučaju da zove Max. Sa sadržajem svoje torbice pobacanim po podu pogledala sam broj pozivatelja, ali bila je to samo Majka. Ima sadistički osjećaj za telefoniranje.
Prekinula sam poziv i primijetila kako me žena ispred mene promatra sa zbunjenim izrazom lica. Znatiželjno sam pregledala što kupuje dok sam istovarivala svoja kolica na pokretnu traku. Spazila sam paket gurmanskih kolačića, paket purećih hot dogova, četiri smrznute pizze i pakiranje od šest dijetalnih Cola. Napokon! pomislila sam. Suosjećajno uho.
– Nije on, rekla sam, držeći mobitel s osmijehom u stilu joj-kvragu-uhvatila-si-me.
– Molim? – rekla je.
– Znate kako je. Zove, pa ne zove. Ti misliš da želi nešto ozbiljno, a on se počne ponašati kao da ne želi. Ponekad mislim da muškarci neće biti zadovoljni dok se ne počnemo ponašati manijakalno, pa nas budu mogli privezati za zid u nekoj mentalnoj ustanovi i dati nam papirnate šlape, znate?
Žena je podignula svoju torbicu iz kolica i privila je na prsa. – Zapravo, ne znam, frknula je nosom. – Udala sam se za svojeg prvog udvarača. I traje već petnaest godina.
Okrenula se prema izlazu iz trgovine, a ja sam morala stajati u redu iza nje sljedećih deset minuta praveći se da nismo progovorile ni riječi.
* * *
Bile su potrebne tri ture od mojeg auta uz stube do stana kako bih sve prenijela unutra. Između tura bih provjerila, ali nije bilo poruka od Maxa. Mislila sam kao će mi napuštanje kuće promijeniti telefonsku karmu. Kao kad ste u restoranu i umirete od gladi čekajući hranu – ako odete u toalet, hrana će vas u pravilu čekati na stolu kad se vratite. Ali ova tehnika ne funkcionira baš dobro s telefonima.
– Ne razumijem zašto ne zaslužujem pozdrav s puta. Barem to, rekla sam Majci premještajući telefon na drugo rame kako bih mogla prosijati brašno za pitu lakšu od samog zraka.
– Ne zaslužuješ što?
Razgovarale smo manje od dvije minute i već se ljutila.
– To je, kao, sveti gral telefonskih poziva. On je u Vegasu, u potpuno novoj okolini, ali čak i uz te dodatne stimulanse naziva samo da se čujemo. Samo me to držalo na životu.
– Ben. – Uzdahnula je. – Usne ti se pomiču, ali iz njih ne izlazi ništa razgovijetno.
– Totalno sam razgovijetna. Govorim da mi veza nije u dobrom stanju, Majko.
– A zastoje onda neprekineš, Kćeri?
Rekla sam da to i nije koristan prijedlog budući da nemam nikakve namjere prekinuti s Maxom. Doduše, nije da se viđamo. Plus, dodala sam, to samo po sebi nije suosjećajno.
– E, pa, ne znam što bih ti drugo predložila, ozlovoljila se. – Što si očekivala? Ovakvo ponašanje je jednostavno ono što se događa kad izlaziš s momkom upola mlađim od sebe.
– On nije upola mlađi od mene, prepirala sam se. – On je upola mlađi od tebe.
– Još uvijek je premlad za ozbiljnu vezu.
Duboko sam udahnula, izbrojala do pet i počela razbijati jaja u zdjelu za miješanje. – Mislim da njegove godine nemaju s tim veze, ako baš želiš znati.
– Dobro.
– Znaš, možda bi mi samo trebala reći da će sve biti u redu, rekla sam bijesno mlateći jaja. – To je stvarno sve što želim čuti.
– Pa naravno da će sve biti u redu, rekla je. – Nećeš umrijeti samo zato što će ti veza propasti. Daj, molim te. – Čula sam kucanje na vratima. – Samo trenutak! – zazvala je. – Ben, moram ići.
– Kamo ideš?
– Čovjek s kojim izlazim je stigao. – Imaš spoj?
– Sa svojim instruktorom pilatesa. – Ideš na pilates? – Vidimo se sutra.
Očito sam se izlegla iz nekakve čahure. Nema apsolutno nikakve šanse da je ta žena ikad rodila.
* * *

Dan kad je trebala biti djevojačka bio je noćna mora. Trebale su mi četiri ture do auta da utrpam sve unutra. Između svake ture bih provjerila jesam li dobila poruku na glasovnoj pošti. Nisam bila te sreće. U međuvremenu sam dobila nadahnutu ideju za desert koja je uključivala minijaturne teglice od pečene gline koje sam kupila u rasadniku. Zamislila sam sićušan, jestivi ružičnjak i pomislila da će se zbog toga Audrey doista usrati u gaće od sreće. No, zaboravila sam isprati teglice koje su bile glinene i trebale su se osušiti preko noći, pa sam molila Boga da nitko neće primijetiti da uz umjetnu zemlju u sladoledu ima i prave. Tada sam požurila u trgovinu kupiti svježe ruže, ali imali su samo one skupe grmolike što mi se nije uklapalo u plan. Ipak sam ih kupila (šezdeset zelembaća za dvadeset i četiri, a trebalo mi je samo šesnaest). A zatim sam sve to oteglila u mamin stan u Calabasasu koji je udaljen samo četiri milijarde kilometara.
Majka je, u skladu sa sobom, otvorila vrata izgledajući prekrasno. Mornarskoplavo odijelo, zgodna košulja koja je virila na zatiljku. Njezin savršeni stan – bijeli dlakavi tepih, pokućstvo s bež navlakama, detalji od španjolske trske – mirisao je svježe i čisto.
– Nosiš trenirku? – rekla je stojeći na vratima i odmjeravajući me pogledom.
– Bok, odjebi, daj primi neku vrećicu.
– Baš lijepo razgovaraš sa svojom majkom. – Uzela mi je dio vrećica iz ruku i uputila mi smiješak. – Jebi se i ti, draga.
Objasnila sam da ću se presvući nakon što podgrijem pite u pećnici, dodam začine divljoj zelenoj salati, aranžiram voćnu salatu na tanjure, složim desert u teglice, otvorim šampanjac, smiješam koktele i skuham kavu – sve u sljedećih četrdeset minuta. Majka je, doimajući se kao da se dobro zabavlja, rekla da će pripremiti kavu, pića i preljev za salatu te mi iščupala recept iz ruke. Tada me gurnula prema kupaonici i natjerala da se uredim. Jedva sam se uspjela otuširati i ručnikom osušiti kosu kad su počeli pristizati gosti.
– Oooooo! – rekla je Audrey razgledavajući banket koji sam aranžirala. – Pite izgledaju fenomenalno. Cvijeće me oduševilo... Čemu služe one teglice za cvijeće?
Zagrlila sam je jer me iznenada obuzela sreća i prve dvije čaše šampanjca. (Majka spravlja opake koktele.) Baka je stigla i odabrala mjesto u kutu gdje je svima koji su htjeli slušati ispričala o svojoj biopsiji madeža i upućivala mi čudne poglede. Djeveruše kojima sam dala tajni nadimak – Sestre tako – oduševljavale su se djevojačkim detaljima. ("O Bože, ove pite su tako slatke! – O Bože, ova salata je tako fina! – O Bože, ovo cvijeće je tako prelijepo!") Došla je čak i Jamiejeva mama. Velika dama čije ime nikako ne mogu zapamtiti. Cupkala je svoje St. John odijelo i doimala se ozbiljno uznemireno kad sam Aud darovala obavezni vibrator uz ceduljicu koja je jamčila doživotnu zalihu baterija.
Cijeli dan sam skakutala oko Audrey kao savršena kuma donoseći koktele, jedan za nju i jedan za mene. I jedan za nju i jedan za mene. Aud je otvorila golem dar koji je sadržavao ultrasnažni kuhinjski mikser – Rolls Royce darova za djevojačku – i uskliknula od oduševljenja, pa sam ja uskliknula s njom. – Zakon! – povikala sam skačući gore-dolje dok sam šakom parala zrak. – Dobila si ga!"
Između darova i deserta sam se našla u kuhinji gledajući kako Majka kuha kavu. Bila sam toliko zahvalna (bila sam toliko mortus) da sam počela oduševljeno opisivati Kiki koliko volim ženu koja mi je dala život.
– Ona daje najbolje savjete! – rekla sam. – Jebeno najbolje] Je 1' da mama?
– Drago mi je da to počinješ uviđati, rekla je.
– Znaš što Majka uvijek govori? Kreni dalje. Kreni dalje! Nema pozdrava s puta? Kome to treba? – Pucnula sam prstima u zraku: – Samo kreni dalje!
– Sviđa mi se! – rekla je Kiki plješćući rukama (pratila me, piće po piće, baš kao što sam ja pratila Audrey). – Genijalno. – Okrenula se Majci. – Vi ste totalni genije.
– Samo kad biste vi, djevojke, poslušate moje savjete. – Majka je svaku riječ naglasila kuckajući zglobovima prstiju o pult.
– Mmmm... – rekla je Kiki. – Ali mislim, meni moja mama daje savjete, a ja ne slušam. Jednostavno ne slušam. Ne znam zašto. – Odmahnula je glavom i zagrebala po tijestu koje se nekako zalijepilo za koljeno njezinih Prada hlača.
– Pa, ja ti nisam majka, pa ćeš možda mene poslušati, rekla je Majka. – Ben mije spomenula tvoj problem s onim producentom i ti trebaš krenuti dalje. Imaj avanturu za jednu noć ili pronađi muža poput Audrey. Muškarci suposvuda. Sve što trebaš učiniti jest izaći iz kuće. Prošetaj se i pronaći ćeš nekog.
– Stvarno tako mislite? – upitala je Kiki. A onda... kad bih samo mogla vratiti vrijeme, kako kaže Cher... je rekla: – Vi biste trebali pisati kolumnu za Filly\ Kolumnu sa savjetima! Umjesto da pitaju svoje vlastite majke, koje naše čitateljice ionako neće poslušati, mogle bi pitati vas. Ben, ne bi li to bilo sjajno?
– Ne-v/e-ro-ja-tno. – Uzdahnula sam veselo gurajući ružine pupoljke u lažnu Oreo zemlju. – Bnljantno. Sviiiiđa mi se.
I tako se to dogodilo. Iako sam bila iznervirana do bola, nisam imala srca reći Majci da zapravo ne želim da piše kolumnu. Mogla sam reći Kiki, ali sumnjala sam da bi išta mogla učiniti; navodno je Bič držao da je Majka kombinacija Candace Bushnell i Ann Landers. To mi je posao, podsjetila sam se stavljajući stranice za korekturu na stranu i zavaljujući se na krevet, da se žrtvujem drugima za zabavu.
A zatim je tu bilo pitanje stvarnog – kretanja dalje, te briljantne ideje moje Majke-opasno-utjecajne-kolumnistice-za-savjete. (Već mi je poslala elektroničku poštu s pitanjem poznajem li kojeg dobrog izdavača.) Nije šljakalo. Provela sam jutro pitajući se je li Max, koji se do sada sigurno vratio uz Vegasa, naručio ples u krilu dok je bio tamo i koliko će dugo čekati dok me ne nazove. Telefon je zazvonio i ja sam skočila. Bila je to samo , koja mi je htjela pričati o nekom liku kojeg je pokupila na seminaru o Jungu večer prije. Nakon raspravljanja o njegovim dobrim točkama, zajedno s mogućim slabostima (bilo joj je sumnjivo što ju je pitao i za broj mobitela i za fiksni broj, a ne samo za jedan ili drugi), vratile smo se na moju omiljenu temu.
– Imam pitanje, rekla sam. – Misliš da je Max u Las Vegasu naručio ples u krilu?
– Ne vidim zašto ne bi, rekla je . Čula sam kako melje kavu u pozadini. – Sigurna sam da Max, kao i svaki drugi muškarac, uživa u maštariji koju pružaju striptizete.
– A koja je to?
– Misao da lijepa, gola žena postoji samo da bi zadovoljila njegove najdublje želje i da joj se potajno sviđa više od svih drugih muškaraca u klubu.
– Misliš, muškarci ne samo da žele ženu, nego vjeruju da ona želi baš njih?
– Upravo tako.
Nekako je ovo bilo još gore od scenarija koji sam osmislila sama.
– Ali zašto bi želio biti poželjan nekome koga plaća, upitala sam, – kad je meni poželjan besplatno?
– Zato. S profesionalkom može dobiti par golemih umjetnih sisa u facu bez ikakve obaveze, što s tobom ne može. Za većinu muškaraca je striptizeta savršen protuotrov za stvarnu curu.
Stvar se pogoršavala.
– ?
– Da?
– Misliš da je veličina grudi važna?
– Misliš li ti da je veličina grudi važna?
Bila sam premamurna za takve rasprave, pa sam rekla: – Misliš li ti da ja mislim da ti misliš da je veličina grudi važna? – Ne znam, Ben, rekla je. – Misliš li? – Spustila sam joj slušalicu.
Telefon je ponovno zazvonio i odmah sam se javila. – Znam, oprosti, požurila sam prije nego što mi odgrize glavu. – Danas mi je usrani dan, moja mama vidi više akcije od mene / više zadataka.
– Zar me nije bilo toliko dugo? – Max! – rekla sam.
– Hej.
– Mislila sam da je . – Kakve su to priče o tvojoj mami? – Nemoj ni pitati. Pa... kako si?
– Dobro, rekao je. – Kako si ti?
– Ne znam. Čekaj, jesi naručio ples u krilu?
– Što?
– U Vegasu. Ples u krilu. Jesi ga naručio?
– Dovraga, B. – Nasmijao se. – Nemoj okolišati.
– Ozbiljno te pitam, jesi li?
– Ne volim plesanje u krilu.
– Ma daj.
– Ne, stvarno. Te cure imaju previše šminke, njihova kosa ti dođe u usta. Tvoji prijatelji gledaju kako ti se diže, što je jednostavno prečudno. Previše sam opsjednut kontrolom za takve stvari. A ti?
– Jesam ga dobila ili ga dajem? – Da li ih daješ.
– Mislim da da. – Bio je to povoljan rasplet događaja. – Definitivno.
Nasmijao se. Dubokim, grlenim, zločestim smijehom. Još uvijek mu se sviđam! Još uvijek mu se sviđam! Zgrabila sam jastuk i čvrsto ga zagrlila. Max mi je nastavio pričati kako mu je bilo na putu, koliko je novca izgubio na kocki i kako su ga njegovi prijatelji odvukli u Olvmpic Garden striptiz klub u kojem, zaklinjao se, nema plesanja u krilu. Odlučila sam mu povjerovati (barem je bio dovoljno pristojan da uvjerljivo laže) i ispričala mu o djevojačkoj koja je prijetila biti katastrofa, ali je na kraju ispala odlično. Ipak sam prešutjela užas o kolumni u časopisu. Nisam
Maxa htjela upozoriti da mi mama savjetuje da ga nogiram. A zatim je, čudo nad čudima, rekao: – Imam ideju.
– Ima li neke veze s tangama? – Ovisi o tome što želiš spakirati. – Je li on to upravo rekao – spakirati"?
Postoji samo jedna stvar bolja od pozdrava s puta (osim poziva na zajedničko useljenje). Putovanje za vikend.

POGLAVLJE
8
Palm Springs bio je Maxova ideja. Ne zato što je Palm Springs tako sjajan nego zato što u Los Angelesu nemamo ekvivalent Martha's Vinevarda. Mi samo imamo kilometre prazne pustinje pune serijskih ubojica. Mjesto gdje je svojedobno živio Charles Manson i gdje se održavao Dinah shore turnir u golfu. Bio je to gradić prepun partijanera na proljetnim praznicima koji dolaze jezditi uzduž i poprijeko pet blokova punih kičastih poklon-galerija odjeveni u HARD ROCK CAFE majice. Drugim riječima, scena predoziranja u Manje od Nule nije se bez razloga događala u Palm Springsu.
Usprkos tome, napustila sam svoj dom sanjareći o tenu po uzoru na Boba Hopea, martinijima i Neutra kućama . Max će me obasipati pažnjom puna dva dana zaredom. Nečuveno.
Bio je jako sladak. Došao je po mene držeći bočicu mlijeka za sunčanje omotanu vrpcom i ponio je hrpu CD-a za koje je mislio da bih voljela slušati tijekom vožnje. Čak me ni prometna gužva na autocesti i lik u Nissanu do nas koji je kopao nos dobra tri kilometra nisu oneraspoložili. Niti su me oneraspoložile one zastrašujuće čelične vjetrenjače pokraj kojih smo morali proći. Ti visoki stupovi s dva nožolika propelera stvaraju struju. Ali meni nalikuju na opasne ostatke izvanzemaljske civilizacije koje vlada pokušava zataškati.
Napokon smo stigli u hotel – čudo iz pedesetih godina s tirkiznim bazenom, bijelim Eames stolcem koji se pržio na suncu i zgodnim kaktusima posađenima uokolo poput ravnodušnih izvanzemaljaca. Na recepciji mi je srce poskočilo kad je iznimno preplanuo recepcionar rekao: – Apartman dva-nula-četiri, Max i Ben.
– Jupi! – rekla sam.
– Jesi li to upravo rekla 'Jupi'? – upitao je Max.
Slegnula sam ramenima, ali sam u sebi ispustila orgazmični Jupi! Jupi! Jupi!
Recepcionar nam je pokazao put do naše sobe gdje se Max odmah ispružio na golemom krevetu i počeo tražiti daljinski. Odnijela sam kovčeg do ormara i nakon otpakiravanja četiri suknje, tri lagane haljine, dva para traperica i četiri para cipela koje sam spakirala da bih bila spremna za sve, otišla sam izvidjeti stanje u kupaonici. Nadala sam se kako će imati bučni ventilator ili radio koji bi kamuflirao sve ne tako damske aktivnosti. Nisam bila te sreće.
– Vidiš li tamo daljinski? – povikao je Max. – U kadi? – povikala sam i ja. – Nema ga tu.
Izašla sam i pogledala uokolo. – Čekaj. – Rekla sam. – Vidiš li uopće TV? Stani malo, tu je neka poruka.
Podignula sam tiskanu karticu koja je ležala na komodi na mjestu gdje je trebao biti televizor i pročitala naglas: – Dragi gosti. Dobrodošli u hotel Utočište u pustinji. Želimo da uživate u svemu što Vam naš umirujući ambijent može pružiti, pa su sve sobe bez televizora. Također vas molimo da budete politički korektni i ne pušite u svojim sobama. Kazna za pušenje iznosi 200 dolara.
Max je problijedio. – Politički korektni? – upitao je. – Zbog činjenice što pušim izjednačuju me, na primjer, s homofobnim rasistom?
– Puši na terasi, o zla jedinko, i uživaj u umirujućem ambijentu.
– Hm.
S tim riječima je Max izašao van s plastičnom čašom napunjenom vodom koja je služila kao pepeljara. Nije izgledao zadovoljno. Nisam ni ja bila oduševljena – odabrala sam ovaj hotel jer je Filly jednom ovdje organizirao snimanje za časopis i svi su rekli da je fenomenalan, što je značilo da ću, ako išta pođe po zlu, ja biti kriva.
Nakon umivanja i pažljivog ponovnog nanošenja sjajila izašla sam van gdje je Max zlovoljno pušio na 50 stupnjeva.
– Vidi ovo, B, rekao je pokazujući mi čašu vode. Bila je gotovo prazna. – Prolila se? – Ne. – Odmahnuo je glavom i izdahnuo. – Isparava.
Max je legao i zadrijemao dok sam ja čitala brošuru s informacijama te otkrila da hotel nema ni poslugu u sobu. Odlučila sam tu činjenicu zadržati za sebe što je duže moguće. Kad se Max napokon probudio, odvezli smo se do grada i večerali u gurmanskom meksičkom restoranu koji nam je preporučio recepcionar. Bio je to vrlo popularan i samosvjesno trendi restoran dekoriran mat smeđosivim tkaninama, koji je posluživao tamalese punjene ručno smljevenim kukuruzom; imali su plinski kamin koji je radio zajedno s klimom. Max je izgledao umorno, pa sam mu pokušala privući pozornost brbljanjem o besmislici koju sam izvela dok je on drijemao.
– I tako odem ti ja van, rekla sam zastajući kako bih gucnula svoju margaritu. – A u hotelu se pokraj bazena održavao neki, kao, dobrodošli-u-pustinju koktel parti gdje se imaš priliku priš-majhlati vlasnicima.
– Aha. – Gurkao je tamalese po tanjuru s mrzovoljnim izrazom lica.
– Lik koji je bio za recepcijom, a ispada daje on vlasnik, bio je tamo sa svojom ženom, a ona je nalikovala na onu jet-setericu Jocelyne Wildenstein iz New Yorka.
– Na koga?
– Na onu koja se toliko izoperirala da izgleda kao mačka?
– Aha.
– I tako sam ja tamo stajala i primijetila sam da ostali parovi izgledaju kao da su stariji od nas barem petnaest godina. Zapravo, hoću reći, stariji od mene. Od tebe su stariji dvadeset i dvije godine.
Max se nije nasmijao. Ustrajala sam u svojim naporima.
– Znaš, to su oni ljudi koji nose zlatni nakit uz badiće. I oblokavali su se besplatnim koktelima na suncu. I tako me vlasnik, koji se predstavio kao 'Stephen, sa ph', pitao gdje si. A ja sam rekla, 'Ma, on je u sobi i spava k'o vampir koji će umrijeti ako izađe na danje svjetlo.'
– Zgodno.
– Hvala. A nakon toga mi je Stephen ispričao priču o nekoj ženi koja se prijavila u hotel prošlog ljeta. Imala je crne sunčane naočale i crnu odjeću od glave do pete i bila je u svojoj sobi dva tjedna s uključenim grijanjem.
– To je sumanuto.
– Upravo tako. I kad je znak NE OMETAJTE danima visio na vratima, a nitko je nije vidio, napokon su ušli u njezinu sobu i pronašli je mrtvu od prevelike doze heroina. Totalni bed, nije li?
– Ogavno.
– Znam, ali to još nije sve. I tako dok je Stephen saph pričao priču, ja sam se počela osjećati malo ošamućeno od posljedica martinija koji se u kombinaciji sa suncem pretvorio u otrovnu tvar koja zgrušava mozak. – Nasmijala sam se. – I tako velim ja 'Pa dobro, ne morate se brinuti za mene i Maxa. Nismo na žutom, samo smo hašomani.'
– To nije bilo smiješno.
– Znam. Koji mi je bio vrag? Čekaj, stvar postaje još gora. Stephen me je onda pogledao i rekao, 'Jeste li svjesni da je gospodin koji sjedi do vas' – pokazao je na suncem opaljenog, brkatog lika s reflektirajućim sunčanim naočalama – 'pripadnik odjela za poroke u središtu Los Angelesa.'
Zakolutala sam očima. – Bilo mi je tako neugodno. I nitko se nije nasmijao. Mislim da će nas onaj murjak pratiti.
– Odlično, B, rekao je Max.
– Čekaj, ljutiš se?
– Ne.
– Obično ti je smiješno kad ja od sebe napravim budalu.
– Jednostavno nisam baš raspoložen.
Barem se nakon večere Max pokazao kao dorastao situaciji. Vratili smo se u sobu, a on je prekopao svoj ruksak i izvadio vrećicu ispunjenu lučicama. Porazmjestio ih je po sobi doimajući se pomalo plaho.
– Preotrcano? – rekao je paleći ih svojim Zippo upaljačem.
– Volim otrcano. – Ispružila sam se na krevetu i gledala kako plamenovi stvaraju treperave sjene na stropu.
– Pa, budući da nema televizora... – rekao je. – I nema pušenja... – rekla sam ja. – Ben, što ćemo sad?
Pronašli smo aktivnosti koje su mi se činile najpogodnijima i Max se naizgled napokon opustio. Poslije, dok sam mu ležala u naručju, rekao je: – Rekao sam svojima na poslu za izlet i da ćemo ići na masaže i cijeli dan se namakati u jacuzziju i sve su cure rekle 'Joj, da sam ti barem ja cura.'
Pokušala sam ostati pri sebi. Kao iz vedra neba, izgovorio je tu riječ. Baš kao stoje Kiki predvidjela. Iako mije srce poskakivalo od sreće, zadržala sam smirenost. Rekla sam: – Izgleda da će morati stati u red.
Slijedila je duga stanka, a zatim je Max rekao: – Izgleda. – Odjednom više nije bio toliko opušten.
– Pa, ja... – Namjeravala sam reći Ja jesam tvoja djevojka, ali možda još nisam bila na sigurnom, pa sam umjesto toga rekla: – Možda i ja želim biti tvoja cura.
– O, B. – privukao me bliže i brzo zagrlio. – To je jako ozbiljna tema.
– Znam, rekla sam. Osim što nisam znala. Pa sam rekla: – Čekaj... oprosti, koja je bila poanta tvoje priče?
– Poanta? – povukao se i pogledao me. – Čuj, B, ne viđam se ni s kim drugim ako me to pitaš.
– Ne pitam te. Samo – pa valjda te samo pitam jesmo li na istoj valnoj dužini.
– Mislim da je i tebi i meni jasno kamo ovo vodi. – Rekao je to toliko samouvjereno da sam na trenutak zani-jemila. Nisam htjela forsirati. Ne viđa se ni s jednom drugom, pomislila sam. To je dobro. Ali iz nekog razloga nisam mogla pustiti temu. Htjela sam čuti riječ cura. Morala sam je čuti.
– A što kad bih se ja viđala s nekim drugim? – rekla sam. – Što bi ti učinio?
– Zaključio bih da ne želiš biti sa mnom. Ne bih baš bio zadovoljan, ali činjenica je da nikoga ne možeš natjerati da radi nešto što ne želi.
– I to je sve?
– A što bi ti htjela? Ne namjeravam nekog tamo lika izazivati na dvoboj. – Blago se nasmijao i piknuo me prstom u rame. – En garde.
– Ali, bi li bio nesretan? Bi li želio umrijeti?
– Ne znam baš da bih htio umrijeti. Gle, rekao je igrajući se mojom kosom, – ako želiš biti s nekim, onda nadeš vremena. Ali ako se želiš viđati s drugim ljudima, mislim da trebaš, kužiš?
Sad me zbunio. Željela sam biti njegova cura, a umjesto toga sam dobivala dozvolu za izlaženje s drugim muškarcima. Odmaknula sam glavu i pogledala ga.
– Ali ne želim se viđati ni s kim drugim, rekla sam. – Onda smo na istoj valnoj dužini. – Max mi je dao poljubac u čelo i zaspao kao klada.
Nakon jednosatnog zurenja u sat napokon sam počela drijemati kadli...
– Nije mi dobro.
Začuo se Maxov glas iz neprobojnog crnila. – Hoćeš da ti donesem vode? – Nalaktila sam se i posegnula za njegovim ramenom.
– Ne. – Glas je bio prigušen.
– Aspirin? Boli te glava?
– A-a.
– Trbuh?
– Ne.
– Što onda?
– Mislim da ću se razboliti.
Nisam si mogla pomoći i sebično sam pomislila, Za naš vikend?
A onda je rekao: – Trebam sok.
Morala sam priznati za poslugu u sobu. I ne, nije bilo ni mini bara. No, iako sam bila izmorena, ponudila sam se da ga odvezem u trgovinu pićem. Ustali smo, obukli se i krenuli na to malo morbidno hodočašće u središtu Palm Springsa, pokraj studentskih tuluma, pokraj pijanih tatica i njihovih trofejnih supruga, sve dok nismo na rubu grada naišli na benzinsku postaju s automatom s pićima. Max je kupio Sprite i popio ga u tišini na putu natrag u hotel.
– Sigurno si OK? – upitala sam.
A on je rekao: – Nemojmo raditi od muhe slona.
Bilo je to zbog razgovora o statusu dečko/cura. Sigurno. Mili Bože, pomislila sam kroz prozor gledajući tiho promicanje drveća, zašto sam pokrenula Razgovor?
– Ovo nije vrhnje, Ben.
Bilo je sutradan ujutro, a ja sam prelistavala besplatan Palm Springs magazin prepun oglasa za raznorazne golf terene koji su bili toliko zeleni da su izgledali naslikano. Max je zurio u posudu za vrhnje pogledom tragično izdanog čovjeka. Rekao je: – Ovo je bezmasno mlijeko.
Ako hotel nije osjećao potrebu za pružanjem ni jedne usluge, pokušali su se na poluiskren i pasivno-agresivan način iskupiti tako što su nam ujutro ispred sobe ostavili pladanj s mlakom kavom i tvrdim nemasnim muffinima od mekinja. Nisam baš ljubitelj muffina od mekinja, no pokušala sam se uživjeti, pa sam zagrizla nekoliko puta, ali ne previše jer me Max još nije vidio u bikiniju i nisam htjela izgledati napuhnuto.
– To nije dobro, rekla sam.
– Ne mogu ne popiti kavu, izrekao je s potpunim uvjerenjem.
– Ali, imaš kavu.
– S nemasnim mlijekom. U mom svijetu to nije kava.
– OK, čekaj da nazovem, rekla sam vedro, birajući recepciju. Javio se Stephen sph, najvjerojatnije očekujući da ću zatražiti novi bong, lulu za crack ili špricu...
– Dobro jutro, zovem iz sobe dva-nula-četiri, rekla sam. – Imate li možda pravo vrhnje za kavu? Zbilja? Uopće nemate vrhnja? – Pogledala sam Maxa koji je radio kružne pokrete rukom. – A punomasno mlijeko. Imate li to?
Max je odmahivao glavom.
– O, OK, nema veze, treba nam baš vrhnje.
Stephen je rekao da osam kilometara dalje ima trgovina. – Gdje je to? – Potražila sam kemijsku. – Skrenem desno. Da. Dva semafora. Lijevo. Aha. Desno. Desno. Lijevo. Čekajte, koliko je to daleko? Aha. Desno. Sljedeći semafor. OK, hvala.
Spustila sam slušalicu. Max je izgledao kao da je upravo progutao svu mizeriju svijeta.
– Idem ja, rekla sam.
– Ne, idem ja, zastenjao je lijegajući natrag na krevet. Zaključila sam da to znači da se još ne osjeća dobro.
– Ma daj, sve je u redu. Samo ću skočiti po to. Trgovina je na pet minuta odavde.
Obukla sam se i zgrabila ključeve od auta. Vani se činilo kao da je još toplije nego što je bilo dan prije, a volan mi je palio dlanove dok sam vozila. Prošla sam pokraj banke ispred koje je bio golemi termometar, a crvena crta se bližila 45 stupnjeva. Pokušavajući čitati imena ulica shvatila sam da sam se totalno izgubila. Bila sam luda jer je cijeli Palm Springs zapravo mreža ulica, a sve imaju ista imena poput Rio Noches i Rio Dios, a zgrade u španjolskom stilu sve nalikuju jedna na drugu. Napokon sam pronašla trgovinu, baš kad mi je znoj počeo natapati malu seksi ljetnu haljinicu koju sam kupila posebno za ovu prigodu. U trgovini sam shvatila da nikad u životu nisam kupila vrhnje za kavu jer pijem crnu. Što je pola-pola vrhnje? pitala sam se. Je li to kao pola vrhnje, a pola nešto drugo što u Maxovu svijetu nije vrhnje? Nisam vidjela ništa na čemu bi pisalo samo VRHNJE i počela sam paničariti. Njegov cijeli dan i moja sreća do kraja života ovisili su o mojoj kupnji ispravnog proizvoda. Stoga sam kupila pola-pola, vrhnje za tučenje i stvarno tučeno vrhnje, u nadi da će nešto od toga biti OK.
Vratila sam se znojna i spaljenih dlanova te prostrla kupljeno pred Maxa objašnjavajući kako nisam bila sigurna koje bih kupila.
– To je tako slatko, rekao je.
Tada je uzeo pola-pola i dotočio oko 2 centimetra u šalicu s kavom. Odahnula sam kad sam vidjela da izgleda polusretno.
Počela sam sumnjati da su izleti za vikend namijenjeni ljudima koji su u međusobnom društvu puno opušteniji od Maxa i mene. Stvari su jednostavno bile čudne. Osjećala sam se blesavo perući zube pokraj njega, šminkajući se ispred njega, pokušavajući odlučiti što da obučem s njim u sobi. Nakon debakla s vrhnjem Max se opet nije osjećao dobro, pa je odlučio još malo odrijemati. Ja sam rekla da ću biti kod bazena kad on bude spreman suočiti se sa svijetom. Temperatura je bila par stupnjeva niža nego u paklu, ali meni je bilo ugodno dok sam stajala u vodi i prelistavala hrpu časopisa koje sam naslonila na pločice od nepečene opeke uz rub bazena. Max će se uskoro pojaviti, govorila sam si listajući Elle. Onda sam prolistala InStyle. Pa Vogue, Glamour, Cosmo, Allure i Filly, za koji mislim da je važno čitati s obzirom na to da mi plaća stanarinu. Do tada sam već počela osjećati kako mi ramena i vrat crvene. Nisam htjela završiti kao gospodin detektiv u odjelu za poroke koji je izašao iz svoje sobe kako bi piljio u mene dok mu crvena trbušina visi preko Speedo gaćica, pa sam se uputila provjeriti kako je Maxu.
Spavao je kao klada. Dotaknula sam mu čelo, ali bilo je hladno. Oklijevala sam, pokušavajući ga ne probuditi, ali nisam znala što bih sama sa sobom. Obavila sam plivanje, obavila sam časopise. Bilo je pretopio za saunu. Mogla sam nazvati Kiki, ali to bi bilo poražavajuće, pa sam lunjala po sobi pospremajući iako sam sve svoje stvari već uredno posložila. Sve sam jače i jače željela da se Max probudi. Bila sam nemirna, pa sam se prošetala po hotelu i zavirila u poklon-galeriju gdje su prodavali zelene ogrtače s monogramom hotela. Stephen, koji je radio na bla-gajni – uz to što je bio recepcionar, šanker i poslužitelj uz bazen – sumnjičavo me odmjerio. – Nisam vidio mladog gospodina cijeli dan, rekao je.
– Ne osjeća se dobro.
Zbog Stephena sam postajala nervozna – tip je bio posvuda i bojala sam se da će pozvati murjaka da provjeri moje tjelesne šupljine u potrazi za ukradenim ručnicima – pa sam se vratila u sobu. Pokušala sam proizvoditi male, nevine zvukove u nadi da ću probuditi Maxa, pa sam slučajno prevrnula posudu za led koja je napravila puno veću buku nego što sam mislila. Ali nije upalilo.
– Prevalila sam posudu za led, izjavila sam. Nije se pomaknuo.
– Murjak je tu i namjerava me golu pretražiti s baterijom tako da mi može zaviriti u tjelesne šupljine.
Još uvijek ništa.
– A onda će i tebe.
Max je još spavao.
– Mislim da te volim, rekla sam pomišljajući da će ga to sigurno trgnuti iz sna.
Nije.
Naravno, bila je to glupost s obzirom na okolnosti. – Šalim se, dodala sam. Svalila sam se u stolac i otvorila knjigu Philipa Rotha koju sam kupila u još jednom uzaludnom pokušaju da postanem član kulturne elite. Knjiga se urnebesno teško čitala. Bila su četiri sata.
U sedam sam pokušala probuditi Maxa. – Još pet minuta, promrmljao je.
Pokušala sam ponovno u sedam i trideset, kad je rekao: – Mislim da mi treba još pola sata.
U osam i trideset sam umirala od gladi, pa sam tonom, za koji sam se nadala da zvuči kao da me sve ovo zabavlja, rekla: – Hej Max, ja tu pomalo umirem od gladi.
Pridignuo se i u polusnu koji me podsjetio na zombije u spotu – Thriller – Michaela Jacksona, navukao na sebe istu majicu i traperice koje je imao jučer. Bilo je jasno da neće biti ništa pose-bno. Vozili smo se uokolo tražeći neko mjesto koje bi na jelovniku imalo pileću juhu (kao da itko ima pileću juhu u Palm Springsu). Napokon sam ga uvjerila da stane kod pizzerije.
Max očito nije bio raspoložen za razgovor, pa sam se, dok sam jela svoj komad pizze, pravila kao da gledam televiziju koja je treštala u kutu. – Gle! – rekla sam Maxu, – TV! – Nije se nasmijao. Kad smo se vratili u sobu, Max je rekao: – Oprosti, zbilja mi nije dobro, B. Osjećam se grozno. – I onda se zavukao natrag u krevet.
Grozno jer je uništio naš izlet? pitala sam se. Grozno, u smislu, bolesno? Grozno jer ne želi da mu budem cura?
Krenuli smo rano ujutro, vozeći se pokraj svih onih primamljivih outleta na autocesti za koje smo rekli da ćemo ih posjetiti kad smo dolazili. To je bilo prije manje od četrdeset i osam sati. Kad sam bila sretna.ASTROFILLY
HORORSKOP
Tako je sladak, zar ne? Te oči, ta kosa, ta zbrkana osobnost. Da, dobro ste me čule. Većina stvari naiđe na svoj kraj i bolje ga je znati unaprijed. Donosimo ljubavna upozorenja zvijezda.
NAPISALA BENJAMINA FRANKLIN

OVAN
On je šovinist, što vas ; pali jer ste donedavno hodali s tipom koji je pio i aromatiziranu kavu s i okusom.
Pričekajte dok ne počne pitati gdje mu je večera.
Mala, najbolja si, ali on još nije ni približno gotov s osvajanjima.
Pametan je, sramežljiv, potajni perverznjak.
Učinit čete nesretnom ako se vaša veza ne bude razvijala onako kako on želi.

BIK
Oprečni signali – ostavit će te, pa se vratiti, otići, vratiti se. Kad ti napokon bude dosta, budi spremna da sama obaviš sav prljavi posao.
Voli lizati tepih više i od tvojeg najboljeg \ prijatelja.
Sva ta priča ničemu ne vodi.
Toliko je rastresen da će najvjerojatnije zaboraviti obaviti – razgovor za prekid.

BLIZANCI
Osjetljiv, opsjednut seksom, savršena prevara.
Totalno je ukočen i bezgranično nesiguran.
Ako ga na pucaš, postat ćeš mu opsesija. Ako ga ne napucaš, očekuj da će te zagušiti.

RAK
Ponaša se kao da je već ; slavan.
Prema tebi se odnosi kao prema još jednoj obožavateljici.
Zamisli da odmjeravaš snage s Madonnom – vatrenom lavicom – samo dodaj penis.

LAV
DJEVICA
On je snob, samokritičan i praktičan.
Psihoterapija pet puta na tjedan samo bi zagrebala površinu.
Osjeća se ugroženo, pa napada. Spremite se za jezičavost (i to ne onu dobru).
ASTROFILLY
DOBRO – LOŠE – KRAJ
VAGA
Nije li presladak? Pažljiv, ljubazan, slatkorječiv... štoje samo varka kojom prikriva svoje sumanuto kritiziranje.
Detaljna disertacija o tome što : ste vi točno učinili krivo, što je on točno učinio krivo, što ste točno oboje učinili krivo, zbog koje ćete se poželjeti ubiti.
On je karizmatičan i dovoljno tajnovit da vam zagolica maštu.
Pozdravite se s psihopatom! Škorpioni imaju demonski temperament.

ŠKORPION
Potaknite ga da izrazi svoj : bijes putem maila, a zatim i ugasite svoj mail na Hotmailu, promijenite broj telefona i odselite se jako, jako daleko.
Sve ga druge cure žele, ali : on je odabrao vas.
To vi samo mislite –vara vas.

STRIJELAC
Nemojte očekivati da će prolaziti kroz razdoblje oplakivanja-već će imati nekog novog prije nego što se vrata zatvore za vama.

JARAC
On je momak za odijelo i samosvjestan, i inteligentan, ima ciljeve.
Misli daje penetracija straga zločesta i traži ženu za pokazivanje.
Ako ne zadovoljite njegova ! očekivanja, dogodit će vam j se stari, poznati razgovor na i javnom mjestu ili putem faksa.

RIBE
SVAKU CURU S KOJOM IZAĐU
PITAJU: – JESI LI TI MOJA MAMICA?'

VODENJAK
Superkul hipi vibra.
On je dvoličnjak koji točno zna kako se ljudi trebaju ponašati, primjenjuje na sebe.
Ako nemate puno toga zajedničkog, bježite glavom bez obzira.
Nikad vas neće izluditi komplimentima.
Obožavate onog s kojim ste.
Sladak, sanjiv, pršti .
Nitko drugi toliko drag. Očekujte najbolji bonton za stolom.

POGLAVLJE
9
Čudno je to. Možete otputovati, vratiti se za dva dana, i svijet se u međuvremenu okrene naopako. Ušla sam u stan u izmaglici depresije nakon katastrofalnog vikenda, i sve što sam željela je da Kiki dođe s pivom, cigaretama i pizzom tako da možemo detaljno analizirati sve što se dogodilo dok ono neobjašnjivo ne postane objašnjivo.
Ali kad sam ju nazvala, javila se sekretarica.
– Čekaj, rekoh, – gdje si? Nazovi me. Ovaj... Doma sam. Zvučim li sjebano? Oprosti. Vani si? OK, onda, nazovi me. Baj.
Onda sam razmotrila koliko moja poruka zvuči očajnički pa sam nazvala ponovno.
– Opet ja. Ne uhodim te. Samo sam ti htjela reći da sam dobro i da se ne brineš. Nitko me neće naći u jarku pokraj ceste. Dobro sam. Zapravo, nisam skroz dobro, ali sam dobrogfizičkog zdravlja. OK. Zbogom.
Sad će joj biti apsolutno jasno da imam slom živaca. Nije mi bilo druge do prepustiti se čemeru, pa sam se prepustila čemeru, plačući dok nisam suzama natopila jastuk.
Samo sam mogla razmišljati o tome kako ne želim da ova veza završi. Ako je uopće bila na izdahu. U što nisam bila sigurna. Pokušala sam načeti tu čitavu dečko/cura zbrku u autu, ali sve što je Max rekao samo me još više zbunilo. Čak i kad smo stali pred mojom zgradom nisam znala što mu je na pameti. Samo me je dovezao, poljubio u obraz i rekao da će me nazvati – rela-tivno uskoro.
Napokon sam zaspala pitajući se koliko je dugo to – relativno uskoro.
Probudila sam se sljedeće jutro uz zvonjavu telefona na jastuku.
– Gdje si ti? – rekla sam isti čas. – Pokušavala sam te—
– Iza ugla sam! – Kiki je galamila u telefon. Morala sam držati slušalicu pola metra od uha dok sam sumanuto tražila tipku za jačinu zvuka. – Nađemo se u Back Door Bakery! – urlala je. – Moramo razgovarati!
To je prava prijateljica.
Brzo sam se odjenula, stavljajući na sebe što god sam našla na podu, i zdimila u kafić. Kiki je već bila tamo. Sjedila je pred restoranom obojenim u kričavo ljubičasto i proždirala pecivo s medom veličine vlastite glave. Izgledala je fenomenalno u crnim hlačama i Mare Jacobs blejzeru. Čekaj malo, pomislila sam, to je odjeća za večernji izlazak. – Draga, rekla sam, – pa ti jedeš? Koji se vrag događa?
– Upoznala sam ga! – rekla je grabeći me za ruku i gurajući me u krivi stolac (pokraj odlagališta prljavog posuda, što je auditivna noćna mora).
– Koga? – upitala sam, meškoljeći se nelagodno dok je konobar bacao hrpu posuđa u plastičnu kantu samo nekoliko centimetara od moje glave.
– Koga? Ben, upoznala sam Onog Pravog!
Takvoj priči sam se najmanje nadala.
Prošli petak, dok sam se ja spremala za kišu govana u Palm Springsu, Kiki je puknula takva depresija daje stvarno odlučila poslušati savjet moje majke i prošetati se. Kontala je da će se barem nadisati svježeg zraka i vratiti malo boje u obraze. Zato se prvi put u nekoliko dana otuširala, počešljala kosu, odjenula najdraže traperice i obožavani crni pulover i krenula u šetnju susjedstvom.
Kad je izašla, bilo joj je toliko ugodno da je odlučila hodati do glazbene trgovine Aron's Records. To nije baš blizu njezina stana, ali novi plan bio je kupiti koliko je god živahne pop glazbe potrebno da je trgne iz tuposti. I tako je Kiki hodala duž ulice Highland kad je iznenada čula glasnu lomljavu. Podigla je pogled i vidjela kako ljudsko biće pada s drveta. Putem je zahvatio dosta grana, prilično se izudarao i sletio ravno njoj pod noge.
– Jebote led! – uzviknula je Kiki. Mjesto nesreće je nalikovalo na ulični štand – naočale su mu odletjele u jednom smjeru, a novčanik, ključevi i jedna cipela u drugom. – Jesi dobro?
A on je zavapio: – Uhvati mačku!
Kiki je podignula pogled i ugledala ofucanu žutu tigrastu mačku koja je jurila među aute na cesti. E sad, zaustila je reći da mrzi mačke, ali onda je primijetila frajerove savršene šminkerske hlače iz Searsa, njegovu brižno iznošenu bijelu majicu s kratkim rukavima, neodoljivo zamršenu kosu (s nekoliko vlati trave). Stoga je pohitala među jureće aute ganjajući izludenu mačku, i uspjela je uhvatiti netom prije nego što bi skončala pod kamionom.
Donijela je ošamućenu životinju slatkom dečku koji se u međuvremenu osovio na noge i pokušavao vratiti napuklo staklo u okvir naočala. Predala mu je divlju zvijer, a on je rekao: – To je bilo blizu, ha?
Kiki je na trenutak prestala pričati kako bi u usta ugurala još jedan komad peciva s kojeg je kapao med.
– Štoje njegova mačka tražila na drvetu? – rekla sam promatrajući kako se sirup cijedi na njezin crni top.
– Čekaj... – rekla je Kiki osmjehujući se od uha do uha, dok je prstom pokupila i polizala sirup. – Mačka nije bila njegova!
Ispalo je da on živi u blizini i da je kroz prozor čuo kako se mačka dere. Kad je krenuo istražiti, odmah je po prožvakanim ušima i prljavom trbuhu zaključio da je mačka lutalica, da je zapela na drvetu, a budući da je svetac, odlučio ju je spasiti. Popeo se, pa se ispostavilo da je prilično jadan penjač, zbog čega je gotovo ubio moju najbolju prijateljicu.
Držeći mačku u naručju, nazvao ju je Hroptalo, iako je bila žensko. Tada je pitao Kiki želi li dijeliti mačku s njim budući da je pomogla u spašavanju njezina života. Kiki je pristala i na licu mjesta odlučila da obožava mačke (pogotovo malu Hroptalo). Odnijeli su mačku do njegova stana, gdje je on Kiki ponudio ni više ni manje nego dijetalnu Colu, čime je zapečaćen njegov status savršenog muškarca. Nakon određene količine vještog ispitivanja, tip, koji se zove Curtis, rekao joj je da radi kao skaut za malu indie izdavačku kuću. Također u slobodno vrijeme volontira u društvu za zaštitu životinja. I da, ide na Columbiju gdje studira pravo i svira u nekom garažnom bendu za koji bismo čule da smo kojim slučajem pohađale Columbiju. Bila je to prava ljubavna munja i bili su zajedno od tog trenutka. Išli su na rani ručak u Roscoe's House of Chicken 'n' Wafles, gledali Građanina Kanea na njegovu DVD playeru, seksali se svakih pet minuta i povremeno odšetali do Kikina stana kad bi njoj
zatrebalo čisto donje rublje. Već su se koristili istom četkicom za zube, a to je značilo da je ovo ozbiljno.
– On je tako... – Kiki nije mogla pronaći riječi. – Cijeli život sam čekala tog čovjeka, a on se pojavio samo – pucnula je prstima – – tako!
– Muškarci u pravilu ne bi trebali rasti na drveću, rekla sam.
– Znam! Ali rastu! Uistinu rastu!
Sljedećih sat vremena smo analizirale svaki detalj, ali napokon, nakon što smo po treći put pretresle taj iznenadan preokret, Kiki je zastala u pola rečenice: – O Bože... kako je bilo za vikend? Nevjerojatno?
Nisam se više mogla suzdržati, pa sam joj ispričala cijelu priču – kako je Max zapravo prespavao cijeli izlet, kako mi je na putu kući rekao da želi da se – viđamo, ali ne da – izlazimo, kako misli da me – najvjerojatnije voli, ali kako ne zna je li ikad bio – zaljubljen. Kako mu se ne sviđaju riječi cura i dečko jer su – besmislene.
– Ako su tako besmislene, onda kakve ima veze da li se 'viđate' ili 'izlazite'? – rekla je Kiki.
– Pogodak.
– Ama, koji onda kurac? Poveo te na vikend zbog... čega točno? Da te jebeno ubije u pojam.
– I onda shvaćaš zašto plačem bez prestanka.
– Hm, naravno. I kakve su to gluposti o tome da mu je bilo loše? – Postajala je krvoločna u moje ime. – Kao da mu je stvarno bilo loše? Kao da nije zapravo dobio neki sumanuti napad straha od vezivanja?
– Točno, rekla sam. – Samo što sam ja tolika kukavica da sam provela cijelo vrijeme ispunjavajući mu svaki hir, vozeći kroz sedmi krug pakla da mu pronađem jebeno vrhnje za kavu
i pokušavajući ne preglasno plakati u kupaonici. Osjećala sam se kao takav luzer.
– Pa naravno da si htjela plakati. Kozo. On ti veli da se ne vida ni s kim drugim, ali ga živo zaboli ako se ti viđaš? To nije ono što želiš čuti. To nijedna žena ne želi čuti od lika s kojim provodi vikend. Ben, gle, oprosti, ali taj tip je... On je totalni…
– Stani. – Morala sam ju prekinuti. – Nemoj to izgovoriti, molim te. – Prema izrazu Kikina lica vidjela sam da ću morati objasniti.
– Vjerujem... – počela sam. – Ne. OK. Znam da će ovo zvučati ludo, ali mislim da me Max možda zbilja voli. – Zastala sam pokušavajući odgonetnuti kako je to primljeno. Suzdržavala se od komentara jer je odlučila saslušati me do kraja, iako bi najradije progovorila na uši.
– Mislim da se samo uspaničio jer je ovo ozbiljno, rekla sam. – I mislim, kad bih samo otišla jer postaje teško, da samo okrenem leđa, zbog čega? – Duboko sam udahnula. Pokušavala sam ne izgubiti kontrolu na javnom mjestu, pred cool klincima iz Silver Lakea koji su došli na kavu prije odlaska u park. – Ako me voli... želim ovo pregrmiti.
– Zašto? – upitala je.
Zar to nije očito? Spustila sam glavu na stol i zatvorila oči. Zbog načina na koji bi se Maxovo lice ozarilo kad god bih ušla kroz vrata (naravno, pod uvjetom da nije na telefonu). Zbog soka pokraj kreveta ujutro. Zbog toga stoje znao da su mi Tater Tots najdraža hrana, pa mi ih je ponekad spravljao i nikad nisu bili polusirovi, što zna biti najtužnija stvar na svijetu. Jer si ne mogu pomoći, pa uvijek zurim u njega. Uvijek sam se osjećala sretnom jer je želio biti sa mnom. Sve to mora nešto značiti, pomislila sam. Jednostavno mora. Ne mogu prihvatiti da ne znači ništa.
– Komplicirano je, rekla sam konačno. – On je jednostavno zbunjen, OK? Nikad prema meni nije bio gad. Nikad. Donosi mi sok, sjećaš se? To nije nešto što bi radio za curu s kojom ne želi biti, za curu s kojom se ne vidi, znaš, za curu...
– Za nekoga tko mu nije buduća djevojka? – pitala je Kiki.
Kimnula sam. – Mislim da ne želi da odem. Ja ne želim. Ne želim, ne želim, ne želim.
– Pa, zapravo i jest ostavio stvari nedorečenima, rekla je. – I onda ne misliš da će prekinuti sa mnom? – Ne, rekla je. – Barem ne još.
Kiki je uzdahnula, odgurnula ostatke svojeg peciva s medom i zapalila cigaretu.
– Gle, iskreno rečeno, u neku ruku želim da odmah prekine s tobom ako to ničemu ne vodi, rekla je. – Znam da ti to tako ne vidiš, ali zašto taj lik trati tvoje vrijeme? Mislim, da, možda te voli, ali što ti imaš od toga? Ako se ne može posvetiti, ako je jednostavno premlad…
Uputila sam joj pogled. Koji je govorio: Nemoj završiti tu rečenicu.
– Gle, većinu vremena se čini kao da je lud za tobom, rekla je, – što je u ovom trenutku jedino dobro što mogu reći za njega. Stoga, ako ga ne želiš napucati, onda nemoj. Ako nisi spremna, onda nisi spremna. Mislim, ima smisla u onom što govoriš. Nikad nije bio totalni govnar do sada.
Potegnula je dim. Uzela sam joj cigaretu jer mi je trebao šut, ali kad sam ju krenula vratiti, odmahnula je rukom. Mogla sam je zadržati. – I što da sad radim? – upitala sam.
– Želiš da ti pomognem smisliti taktiku kako da ga zadržiš? – Bila je užasnuta.
– Da.
– Sranje. Stvarno?
– Daj. Budi okrutna. Reci mi što stvarno misliš i kako da to popravim.
Razmišljala je o tome nekoliko trenutaka. – OK, rekla je. – Onda mislim da se osjeća ugroženo.
Ajoj.
– Nema to veze s tobom, rekla je. – Zato me to toliko i ljuti. Ali to se događa. Pogodio ga je Strah. Prema tome, mislim da je vrijeme za Ispunjeni Život.
– Već sam primijenila ispunjeni život.
– Ne, rekla je. – Nisi.
Razmislila sam. Max je upoznao sve moje prijatelje, a ja nikad nisam upoznala njegove cimere. Viđali bismo se dvaput u tjednu, ali bih ja uvijek pokrenula planiranje. I, iz nekog razloga, ja sam uvijek spavala u njegovoj kući, a on nikad nije dolazio k meni. O Bože. Iznenada sam uvidjela istinu: sve sam odigrala potpuno krivo.
ISPUNJENI -ŽIVOT
benjamina franklin uzima stvar u svoje ruke i postaje guru za samopomoć

Kad bi muškarci uvijek radili ono što mi želimo, ptice bi cvrkutale, Amori bi pjevali serenade, a vi nikad ne biste završile sjedeći za stolom s nekim tipom silno želeći da ste stavile vodoo-tpornu maškaru jer on upravo prekida s vama na javnom mjestu, što mu je taktika tako da ne možete napraviti scenu.
Takav je život. Ne možemo ga promijeniti. No, još važnije pitanje jest: Kako ste točno završili za stolom s očima pande? I tko ste, dovraga, uopće vi? Što se dogodilo s djevojkom koja je bila prezauzeta da bi se javila na telefon, koja je kosila sve pred sobom na poslu i kojoj su muškarci padali pred noge kad bi ušla u kafić? Gdje je vaša J.Lo? Vaša divljakuša? To je bila djevojka koja je privukla njegovu pozornost, ali ona je nestala i umjesto nje se pojavilo ovo čudovište puno sumnje i gnušanja nad samom sobom.
Zaboravile ste da imate ispunjen život. Da imate prijatelje. Odgovornost na poslu. Obitelj. Kućne ljubimce. Hobije. Zanima vas pisanje poezije u prozi i strastveno uzgajate avokado. Bilo što. Poanta je, postojale su stvari koje su vas veselile prije nego što ste upoznale njega. Nakon toga počinje druga priča. Bacile ste svoj život kroz prozor i njega stavile na pijedestal kao najvažniju stvar na svijetu. A on je, kao pravi pećinski čovjek, izgubio zanimanje.
Ispunjeni Život je način izbjegavanja ovog fenomena, ali to nije još jedno veselo govno od mantre, ni dvanaest koraka do sreće u vezi. Ne postoji jezivi tečaj koji će vam u tome pomoći i obećajem da o tome neću napisati knjigu. Međutim, Ispunjeni Život djeluje. Ako želite izbjeći neugodan bijeg od stola do toaleta gdje ćete se rasplakati toliko jako da se nećete sjetiti prije sjedanja dasku obložiti papirom, onda ga morate napasti Ispunjenim Životom.
Stoje Ispunjeni Život? To je ideja – ne, to je potpuna i čvrsta vjera – da imate sve što vam je potrebno sa ili bez njega. On se, razumije se, može pridružiti vašoj zabavi, ali zabava će se nastaviti pojavio se on ili ne.
Kako bi imala Ispunjeni Život, osoba mora pratiti određena pravila. I ne, ovo nisu – Pravila. Ta pravila se odnose na ugađanje i pobuđivanje njegova zanimanja. Ne, Ispunjeni Život nema veze s njim. Nego s vama.

PRAVILO br. 1: Osoba s ispunjenim životom ne ostavlja rupe u svojem rasporedu – za svaki slučaj.
Pa što ako je četvrtak, a on se nije javio. Trebate li se dogovoriti za subotu navečer? Ako imate ispunjen život, onda trebate. To vam je kao kad dresirate psa. Ako to učinite dovoljno puta, on će s vremenom shvatiti da se mora javiti unaprijed ako vas želi vidjeti.

PRAVILO br. 2: Osoba s ispunjenim životom zna sama riješiti svoje probleme. Ponekad, kad se upoznajete s dečkom, ispričate mu svoje probleme. Podijelite ih s njim jer želite izgraditi povjerenje. Međutim, iako je to temelj za dobru vezu, možda to radite prije nego što ste zapravo u vezi.

PRAVILO br. 3 Osoba s ispunjenim životom se nikome ne obvezuje dok se ta osoba ne obveze njoj. Ne znate na čemu ste – ali se ponašate kao da znate – odbijate pozive, izbjegavate poglede. Nemojte to raditi! Na kraju ćete razviti očekivanja na koja, ako budete iskrene same sa sobom, zapravo nemate pravo.

PRAVILO br, 4: Osoba s ispunjenim životom nije dostupna taj čas.
Zovete li sve one sekunde kad su vas nazvali? Recimo da letite kroz vrata i zazvoni telefon. Hoćete li naskočiti na njega? Prekinite ludilo. I napokon...

OSOBA S ISPUNJENIM ŽIVOTOM NE OSTAVLJA RUPE U SVOJEM RASPOREDU...
OSOBA S ISPUNJENIM ŽIVOTOM JE NEVJEROJATNA.


PRAVILO br. 5: Osoba s ispunjenim životom je nevjerojatna. Bez
obzira na to želite li naučiti heklati ili voziti kombi za lokalni Crveni križ, samo naprijed. Pozovite cure kod sebe na manikuru, upišite se na tečaj fizike, koketirajte. Nemojte zbog njega promijeniti svoj život dok ne budete sigurni da on želi biti dio njega.
VRIJEME JE ZA SVJEDOČANSTVA,
Ne vjerujete mi? Evo što momci imaju za reći:

Aaron, 28, fizikalni terapeut s ispunjenim životom: – Većinu vremena bih izašao s djevojkom i govorio sve što treba, ali bih u sebi mislio, Koliko ću još morati slušati prije nego što joj mogu vidjeti gaćice? A onda sam upoznao Ninu. Bila je zanimljiva i, iskreno, kad bi me nazvala, izašao bih s njom taj tren.

Miles, 26, odvjetnik u zabavnoj industriji koji je naletio na zid: – Da, kad sam upoznao Jeanne na fakultetu, znao sam da sam ja glavni. Ali onda, bilo je to čudno. Preselila se u L.A., sprijateljila s nekoliko ljudi... Mislim da mi je jednom čak rekla da je ne mogu odvesti na večeru jer mora srediti kurje oči. Nedavno sam je zaprosio.

Gabriel, 30, glumac: – Čuješ li se još uvijek sa svojom prijateljicom Jen? Možeš je jako, jako usrdno zamoliti da me nazove?

Jasno vam je.
Jamstvo koje dobivate:
Nema ga. Život – pogotovo kad je ljubav u pitanju – ne izdaje jamstva. Ali ono što vam Ispunjeni Život može zajamčiti jest da ćete, ako vas ipak odvede na onu groznu prekidam-s-tobom večeru, barem imati nešto u planu za subotu navečer.

OSOBA S PUNIM
ŽIVOTOM SE NIKOME
NE OBVEZUJE DOK
SE TA OSOBA NE
OBVEZE NJOJ.

POGLAVLJE
10
Odlučila sam si ispuniti život makar svisnula.
Uz Kikinu pomoć sam osmislila neku vrstu mentalnog popisa – sve stavke koje trebam ispuniti prije nego što završim kao strvina na autocesti veza.
Prvo, planirala sam dogovoriti izlaske sa svim prijateljima kako bih si ispunila raspored.
Drugo, nabavit ću si pričuvnog momka za punjenje ega koketiranjem i – ovisno o tome koliko mi stanje bude očajno – za mogući fizički kontakt.
Treće, moram stalno ponavljati sljedeću mantru: – Ja nisam lovac, ja sam lovina.
I četvrto, odavat ću dojam bezbrižne samodostatnosti i potpunog manjka potreba.
Prvo, drugo i treće se činilo prilično lakim. Posljednje će biti malo teže.
* * *
Birala sam broj. Rekao je halo.
Rekla sam: – Bok, komad, pokušavajući djelovati jednako samodostatno i neovisno kao što sam vjerojatno zvučala prije nego što sam upoznala Maxa.
– Tko je to?
– Budalo. Ashtone, ovdje Ben.
– Ben? Vau. Gdje si?
Objasnila sam da ulazim na parkiralište ispred robne kuće Fred Segal . Rezonirala sam da zvanje bivšeg nakon dva mjeseca bez komunikacije može izgledati očajnički, pa sam nazvala s mobitela usred kamuflažne aktivnosti.
– I Ash, – rekoh, – imam samo minutu, ali dobila sam brdo pozivnica za božične partije, pa sam samo htjela provjeriti želiš li sa mnom na... čekaj, samo malo…
Tu sam se prekinula (uvijek dobra taktika) kako bih mogla izmijeniti krnje gestikulacije s čuvarom parkirališta koji me upućivao u red pun terenaca. Nisam vidjela slobodno mjesto. A, eno ga. Uvukla sam auto između Ford Explorera i Lincoln Navigatora.
– Evo me, rekla sam stišavajući radio.
Ashton je upitao: – Koji parti?
– Kao da je to bitno. – Nasmijala sam se. – Hej, što kažeš na tulum New Linea u White Lotusu ovu subotu?
– Ovu subotu?
– Da, ovu subotu.
– Ovaj... OK.
– Nemoj umrijeti od uzbuđenja. Čekaj… Gdje mi je, dovraga, novčanik? Aha, evo ga. – Evo me.
– Ne, uzbuđen sam, rekao je Ashton. – Samo se nismo dugo vidjeli. Zapravo ti imam puno toga za reći—
– Dobro, ali slušaj, žurim se pa me samo pokupi u devet. Možemo prvo otići nekamo jesti tako da ne dođemo prerano. – Ashton je rekao nešto u smislu da ne bi trebalo biti problema. – Super. Moram gibat.
Odlično, pomislila sam dok sam sklapala mobitel. Sad sam službeno bila zauzeta u petak navečer jer sam se dogovorila s Chandrom, i u subotu navečer koju ću provesti koketirajući s Ashtonom. Time je onemogućeno uobičajeno viđanje Maxa za vikend. Planirala sam te večeri spomenuti Maxu svoj heretički raspored dok ženska droga imenica 1: aktivnosti koje iznimno razvijaju ovisnost – kupnja odjeće, skupi tretmani za uljepšavanje, www.Sephora.com – koje dovode do bolnih simptoma odvikavanja i prekoračenih limita na karticama. Povezani: ŽENSKA PORNJAVA (modni časopisi, časopisi o venčanjima i tako dalje). B.f.
Gledamo film, kao da to nije ništa posebno. Eto ti na!
Osjećajući se nevjerojatno, prehodala sam parkiralište i kratko se zaustavila kod izloga – lutka odjevena u Chloe odijelo sa zrcalnom kuglom umjesto glave. Uklapalo se. Ron Herman više nalikuje na disko nego na butik. Tu su imidž i poznavanje prave osobe jednako važni kao i mo-da. Nisam se iznenadila kad sam otvorila vrata pa me zapuhnula funky glazba koja je drečala iz skrivenih zvučnika (Jamiroquai, razumije se).
Žmirnula sam u rasvjetu i probila se unutra pokraj stilistice koja je balansirala između naručja punog koktel haljina Katavone Adeli i mobitela.
– Curo, gdje si ti bila? – rekla je Allegra sa svojeg počasnog mjesta malo ulijevo od kase.
– U paklu. – Opalila sam kreditnom karticom po pultu. – Ali vratila sam se. Trebaju mi fantastični kompleti u roku odmah.
– I trebaju jer baš držimo najslađe modele. – Allegra je spremila karticu u džep i povela me za ruku kroz butik. U slobodno vrijeme je bila stilistica, pa je imala besprijekoran ukus. Vjerovala sam joj, pa sam se vukla za njom dok je ona skidala stvari s vješalica, ali bih tu i tamo dodala vlastiti izbor na sve veću hrpu. – I kako je momak? – upitala je.
– Argh. – Odobravajući sam kimnula prema topu koji mi je pokazala. – Izgleda da ga je uhvatio Strah.
– Aha.
Uvela me u garderobu i kroz vrata rekla: – Moraš mi pokazati sve, OK? Čak i stvari za koje nisi sigurna da ti dobro stoje.
– Obećajem.
Brzo sam se skinula, preko glave navukla bijelu mrežastu haljinu – njezin izbor – i mučila se navući je prema dolje a da je ne poderem.
– Dovrši priču, rekla je.
– A, da. – Očajnički sam se migoljila – haljina je bila užasno uska. Glava mi je iskočila kroz otvor na vratu. – Dakle, ovo je samo jedan primjer, OK? – rekla sam. – Namjerno sam se ovaj tjedan prestala javljati na telefon da vidim što će se dogoditi -a on uopće nije nazvao.
Kad bih sad samo mogla prokljuviti kako se haljina kopča.
– Koliko dugo?
– Četiri dana.
– Halo? Trebaš ga napucali.
Izgledala sam kao da na sebi imam omot za tampon. Otvorila sam vrata tako da me Allegra može vidjeti. Brzo me odmjerila pogledom.
– Grozno. Skidaj.
Odhrvala sam se nagonu da se ispričam i vratila se u garderobu usput objašnjavajući da ga još ne namjeravam napucati – da imam bolji plan.
Nastavila sam probavati stvari – Allegra je neke proglasila slatkima, a na neke je frknula nosom i samo mahnula rukom – dok smo raspravljale o detaljima mojeg plana za Maxa. Kako je – da – gomilica rasla, raslo je i moje samopouzdanje. Dapače, Max nema nikakvih izgleda u okršaju s Ispunjenim Životom, rekoh. Kad ja završim s njim, bit će drhtureća šačica pudinga, rekoh. Mislim, stvarno, on jednostavno ne shvaća, rekoh. A cijelo to vrijeme je Allegra, moja modna dilerica, govorila – Kužim te, i – Dabome.
Njezin entuzijazam me pomalo oraspoložio kad je sve zbrojila i rekla mi da šteta iznosi jednu tisuću pet stotina sedamdeset i pet dolara i tridesetšest centi. Bilo bi previše ponižavajuće da se sad predomislim, pa sam joj uručila još jednu kreditnu karticu i zamolila je može li staviti po pola iznosa na svaku.
Allegra se nasmiješila i rekla: – Nema problema.
Dok sam došla kući, kupovinska groznica je splasnula, ali nisam si mogla priuštiti još jedan šut. Ne, morat ću izdržati detoksifikaciju bez ikakvih pomagala, čak i bez kataloga Banana Republic za kritične trenutke. Nisam mogla vjerovati da sam potrošila toliko love – više od stanarine i rate za auto zajedno. Zašto? Proučavala sam svoju novu bluzu koja je bila u meksičkom stilu i koja bi me, daju nije dizajnirala Stella McCartney, stajala oko 10 dolara, a ne 250.
To me podsjetilo na top koji sam nedavno vidjela na jednoj curi. Prije nekoliko tjedana odvela sam Maxa na večeru u povodu Collinova rođendana. Tamo je bila Kaitlyn koja izlazi s jednim od Collinovih prijatelja. Ona je od one vrste cura – ten iz bočice, kratka razbarušena kosa, konstantni podsmijeh – koje Kiki i ja zovemo – ružne iznutra – jer je jako zgodna, ali nevjerojatno opaka prema svakoj curi koju upozna (naravno, Kaitlyn je sa svim našim dečkima slatka kao med). A ja sam, glupača, pitala
Maxa je li mu lijepa. On je odgovorio da je – preslatka. Smoždio me. Nisam se mogla sjetiti kad je to zadnji put rekao za mene, a skroz nova suknja koju sam nosila – suknja koja je stajala 150 zelembaća – prošla je totalno nezapaženo.
Vješala sam svoju novu bluzu u ormar kad mi je sinulo: grozničavo sam nesigurna uz 21,99 posto kamata.
Te večeri sam stigla kod Maxa u dogovoreno vrijeme, kao i uvijek. Nazvao je kasno poslijepodne kako bi provjerio dolazim li, a ja sam čekala do zadnjeg mogućeg trenutka da mu uzvratim poziv. Bit će to prvi put da se vidimo od Palm Springsa i bila sam nervozna.
– Hey, B, rekao je kad sam ušla. Za promjenu je ustao i poljubio me u usta. Pokušala sam prikriti iznenađenje.
– I, što je ono tamo? – Pokazao je prstom na suprotnu stranu sobe.
– Što je gdje tamo?
– Smeđa kutija na podu.
– Za mene?
– Nije za mene. Otvori je.
Razdvojila sam karton, a unutra je bila hrpa odjeće.
– Što je ovo?
– Super Very Good proljetna ženska kolekcija, rekao je paleći cigaretu.
Bilo je to kao da sam sletjela na matični brod, a moji su me došli odvesti kući. Bilo je tu hlača, bluza, suknji... Ajme, zašto sam otišla u šoping? pomislila sam. Ja sam trošila lovu zato ' da bih se svidjela Maxu, a on mi je spakirao kutiju punu nove odjeće jer mu se već sviđam. Zahvalila sam mu, ali iako sam prštala od ljubavi, zahvalnosti i olakšanja, rekla sam to sasvim ležerno. Kao, nisam izvan sebe. Bacila sam robu u stranu kao da je samo po sebi razumljivo da ću je dobiti.
Max se nasmiješio i počeo prčkati po stereu.
– I, dobacio je preko ramena. – Da naručimo dostavu?
– Može, rekla sam nonšalantno. – Kako hoćeš.
Naručio je tajlandsku hranu, kao i uvijek. Izbor filma bio je Alien 2 koji je Max kupio na DVD-u jer ga nikad nije pogledao. Doduše, nismo stigli do dijela gdje Ripley kaže: – Makni se od nje, kujo. – Hvala Bogu. Seks je bio savršen – kao da se prošli vikend nikad nije dogodio.
Kasnije je Max rekao: – Čuj, što se tiče subote... – a meni je srce pobjeglo u pete. Možda bih mu trebala oprostiti, pomislila sam. Budući da je sad bio tako drag, stvarno sam ga htjela vidjeti za vikend. Međutim, sjetila sam se što mi je rekla Kiki – prelagano sve dobiva. Radi nas oboje, morala sam mu reći da sam zauzeta. Upravo sam zaustila kad je on rekao: – Dolaze nam japanski kupci i moram im pokazati grad.
Pogledala sam ga u stilu: Molim?
– Bit će ludnica, B. Oni, kao, žele vidjeti sve, a baš ne pričaju engleski. I jasno je da ovdje ne mogu voziti. – Nasmijao se. – Morat ću ih voditi na večere i najvjerojatnije u Disneyland. U šo-ping. Bit će ludnica.
Nisam mogla vjerovati da se ovo događa.
Ali možda bih trebala ponuditi svoju pomoć. Nasmiješila sam se. – Znaš, ja obožavam šoping. Disneyland...
– Ne. Sve je OK.
Zašto? Zašto? Zašto?
– I tako, rekao je, – japanski kupci su totalno ludi za onim suknjama koje sam ti dao—
Prekinula sam ga: – I ja sam zauzeta. Imam planove. Za cijeli vikend.
– O. Super. – Prešao mi je prstom niz ruku. – Onda sve štima.
* * *



SAMO NAPRIJED, SKOČITE
NAPISALA BENJAMINA FRANKLIN

Na rubu ste metaforičkog ponora i niste sigurni što biste, a kad se obratite prijateljici, daje li vam ona doista dobre savjete? Riješite Filly upitnik i saznajte imate li doista pravu prijateljicu – ili ljutu protivnicu.
FILLY KVIZ
1. Svađate se s dečkom. U zadnje vrijeme vi uvijek dolazite po njega, a vi mislite da bi i on trebao voziti s vremena na vrijeme. Vaša prijateljica kaže:

a. – Nogiraj ga. Ako popustiš još jedanput, onda si samo slabić koji traži nevolje.
b. – Ti barem imaš dečka.
c. – Znam kako ti je. Prije neki dan, kad smo moj dečko i ja išli na jogu, on je htio posuditi moju ležaljku, a ja rekoh, 'Zašto nisi ponio svoju?' A on veli kao, 'Zaboravio sam'. A ja sam mu na to rekla...
d. – Možda te uzima zdravo za gotovo – razgovaraj s njim i predloži mu da podijelite vožnju pola-pola.


2. Vaša šefica je neprilagođena fuksa i radije ćete se zatući adresarom nego ponovo pretrpjeti njezine promjene raspoloženja. Istodobno čini vam se da vam slijedi promaknuće i imate 172 dolara na računu. Vaša prijateljica kaže:

a. – Ne možeš si priuštiti otkaz. Trošiš novac kao da raste na grani. Osim toga, tržište rada je užasno, a iskreno rečeno, nevjerojatno je da si uspjela ovoliko dugo zadržati posao.
b. – Vidihoče li to promaknuče upaliti. Ako neće, diskretno počni tražiti bolji posao i nemoj joj ništa spominjati dok ne osiguraš nešto drugo.
c. – Uleti kravi u ured, reci joj daje napuhano govno i da si može ovaj posao zabiti znaš već gdje.
d. – Sjećaš se kad mije moja šefica rekla da reorganiziram arhiv nekih pet minuta nakon što sam si izmanikirala nokte? Bila sam bijesna k'o pas, a njoj se živo fućkalo..."


3. Vaša sestrična zna biti totalno čudna. Posljednja tri puta kad ste se s njom nešto dogovarali, otkazala je dogovor, ali je to ne sprječava da vas pijana nazove usred tjedna i zahtijeva da je vozite doma. Vaša prijateljica kaže:

a. – Pošalji joj mail u kojem ćeš joj objasniti kako se osjećaš, ali joj daj do znanja da želiš čuti i njezinu stranu priče i da stvarno želiš da poboljšate vaš odnos.
b. – Barem nemaš braću. Ja ih imam četiri, a oni imaju svoj mali klub. Recimo, onaj put kad...
c. – Ja bih je pustila da se sama odveze doma. A ako se negdje skrši, sama si je kriva.
d. – Ne mogu vjerovati da se na taj način odnosiš prema svojoj obitelji! Ona te volil A što bi ti? Da vozi doma pijana?


4. U trenutku modne rastrojenosti kupili ste novu haljinu koja je uska, šljokasta i iznimno skupa. Ona kaže:

a. – O moj Bože, izgleda baš kao moja!
b. – O moj Bože, u tome izgledaš kao prostitutka!
c. – O moj Bože, nisam imala pojma da imaš tako loš ukus!
d. – O moj Bože, molim te reci mi da si sačuvala račun!


KLJUČ S ODGOVORIMA...

Usporedite svoje odgovore s ovom tablicom:

a=M b=N c=S d=NFZ
a=M b=NFZ c=N d=S
a=NFZ b=S c=N d=M
a=S b=M c=N d=NFZ

Većinom M: Majka Volite svoju mamu, ali treba li vam zaista prijateljica koja je ista ona? Dosta vam je stalnog osjećaja krivnje – ta cura se treba opustiti i dopustiti vam da riskirate, čak i ako to znači da ćete tu i tamo pogriješiti. I morate se zapitati zašto vam je potrebno da se prema vama odnosi kao prema djetetu (u smislu, ponašate li se kao dijete?).

Većinom N: Nacistica Prepoznajemo ovaj tip. Toliko je ogorčena da može muškarca jednim poljupcem pretvoriti u suhu šljivu. Zapitajte se: Koliko je prijateljica otuđila od sebe? Koliko je momaka pobjeglo vrišteći? I još strasnije, mogla bi vam na vrat navući plaćenike ako prekinete prijateljstvo – time ćete potvrditi njezine halucinacije da se cijeli svijet urotio protiv nje. Nježno priopćite ovoj paranoidnoj frikuši da je volite, a onda je nagovorite na grupnu terapiju.

Većinom S: Samodopadna Prije sam imala takvu prijateljicu i bila je strašno naporna. Jednog dana smo zajedno šopingirale, a ona mi se totalno ubacila u stil i kupila isti remen kao ja. Ja sam je pitala: – Čekaj, ako ćeš ti nositi taj remen, kad ću ga ja nositi? – Osim toga, meni je puno bolje stajao... Zvuči poznato? Nemojte svojoj narcisoidnoj prijateljici dopustiti da vaš život koristi kao odskočnu dasku za beskrajno raspravljanje o svom životu. Dakle, kao što sam pričala za sebe...

Većinom NFZ: Najbolja frendica zauvijek Za Božić joj kupite jednu od onih kičastih ogrlica sa srcem. Znate one kod kojih je srce prelomljeno napola, a na polovicama su ispisana vaša imena? Ova cura je prava. Zna slušati, pokušava pomoći. Misli na vaše osjećaje i uvijek uzima u obzir situaciju u kojoj se nalazite, ali također zna kad treba reći dosta i da prestanete glumatati. Ono što je stvarno cool jest to što ste i vi valjda dobra prijateljica – zašto bi se inače tako sjajna cura htjela družiti s vama.
Iako je Max bio zauzet, ipak sam morala provesti svoj strateški plan, koliko god je sad bio besmislen.
U petak navečer povela sam Chandru na roštilj kod Collina. Očekivala sam opušteni tulum – ali kad smo stigle, tu su bile nakupine OUC-ova (Osoba u crnom) nagurane na terasi. Doista nisam bila raspoložena za razgovor o zaradi na kinoblagajnama i o tome što je koji redatelj kome učinio – da ne spominjemo činjenicu da OUC-ovi, koji uvijek tvrde da su nedavno prestali pušiti, bez zadrške uzimaju moje cigarete. Izgledalo bi previše luđački da sam vrišteći pobjegla tako da sam sjela u kut i ispričala Chandri sve o mom osobnom Max-paklu, gledajući Collina kako leprša uokolo miješajući sangriju i roštiljajući lososa.
Rekla sam Chandri za pokušaj uvjeravanja Maxa da sam superpopularna zbog čega nemam vremena za njega za vikend i kako mi se plan izjalovio. Nadala sam se sućuti i možda ponekom strateškom savjetu. Ali dobila sam samo Chandrino blebetanje o tome kako bismo trebale zagurati mog pseudo-dečka u stroj za mljevenje drva.
– Moraš jebeno nogirati njegovu bijelu guzicu, Franklin, inzistirala je nakon treće sangrije, povlačeći naizmjence iz čaše i svog novog inhalatora. (Sad ima alergije, objasnila je, – ozbiljne – su i nikad više neće pušiti jer ako ne prestane, završit će kao skoro-emflzemična Christv Turlingoton. Što će se, dodala je, sasvim sigurno dogoditi meni.)
Dok je Chandra buncala, prelazila sam pogledom preko Beachwood Canvona posutog brdima, dolinama i milijune dolara vrijednim vilama. Eukaliptusi su isparavali drvenasti miris. Ovo je, pomislila sam duboko udišući, miris novca. Ne Collinova novca, naravno. Kuća – i pogled – pripadali su njegovu cimeru, slavnom nikogoviću koji se probio u realitv TV showu u kojem je živ zakopan s četrdeset žena u podzemnu kuću i morao se oženiti onom koju je na kraju sezone najmanje želio ubiti. Budući da je tip stalno bio na promotivnoj turneji svoje knjige – četiri tjedna na listi bestselera New York Timesa – Collin se odlučio pretvarati da je ovo njegova kuća i napraviti tulum.
Ipak, cuga je bila besplatna i pogled dobar. Bilo bi sve dobro da mi Chandra nije stalno graktala u uho.
– Momče ima akne, nastavila je.
– Ma daj, odgovorila sam, vraćajući se u stvarnost. – Max je imao jedan prištić one večeri kad si ga upoznala.
– Izgledalo je kao bakterijska upala.
– Rekla si da ti je sladak.
– Tko je sladak? – Collin se čitavu večer lomio u pokušajima ubacivanja u naš razgovor. Ovaj put mu je izgovor bio donošenje pladnja s pečenim rajčicama.
– Ne onaj beskoristan gad za kojeg se Ben zakačila, rekla je Chandra.
Collin je kimnuo glavom, a ja sam primijetila da je sad, kad je dobila publiku, Chandrin glas dobio prizvuk može-je-se-čuti--sve-do-jeftinih-sjedala. OUC-ovi su počeli buljiti. – Taj jebeni gad se prema njoj ponaša kao prema jebenom smeću, a ona je tako upapčena da sve to trpi! – zatulila je Chandra. – Čega se toliko bojiš, Franklin? Da će otići s nekom drugom kurvetinom umjesto s tobom?
– Pa, tehnički još nismo prekinuli, odgovorila sam, – tako da se o tome još ne moram brinuti.
– Aha, ali vi tehnički još niste ni skupa, pa bi se možda mogla brinuti o tome.
Pogledom sam potražila pomoć od Collina, ali on je samo rekao: – Trebala bi poslušati svoju frendicu.
Ostatak večeri me Collin izbacio iz igre. Uguzio se u razgovor s Chandrom – koja je tehnički bila moja frendica – zasipajući je komplimentima i generalno joj se ulizujući. Dok smo se vozile doma, Chandra je stalno pričala kako je Collin – fantastičan.
– Zabavan je, rekla sam, – ali čuvaj ga se.
– Zašto?
– Toliko je opsesivan u puštanju pipaka da pokušava biti pozvan i na prave pogrebe.
– Curo, ti si ur-ne-be-sna! – podviknula je Chandra. – Daj mi njegov broj, želim ga spremiti u mobitel.
U subotu ujutro me probudila Audrey koja nije vidjela razloga zašto me ne bi nazvala sa svoje – Nokijice – kako bismo raspravile dramu od vjenčanja dok se nije mogla pomaknuti u prometu.
– Aud, – izgovorila sam usred njezina monologa, – zapravo sam danas jako zauzeta.
Rekla je: – A čime?
Rekla sam da pišem članak za Filly, ali zapravo nisam imala nikakva posla. Kad sam prethodnu noć došla kući s Collinova roštilja, zatekla sam Ashtonovu poruku da se ne osjeća dobro i da ipak neće moći sa mnom na parti. Nisam mogla vjerovati da me Ash otpilio. U svakom slučaju, rekao je da bismo mogli nešto raditi sljedeći vikend, što mi je također odgovaralo jer sam očito morala izložiti Maxa ispunjenom životu duže nego što sam očekivala.
Tako sam na večer za izlaske ostala doma i gledala reprizu Dodira anđela pišući duhovite božične čestitke svojim urednicima, nadajući se da će ih potaknuti da obnove moj ugovor za sljedeću godinu.
Drugim riječima, ustrajala sam na svom novom, ispunjenijem životu.
Sljedećeg jutra mi se činilo kao da mije unutrašnjost prepuna oštrog kamenja pa sam odlučila pridružiti se Nini na njezinu nedjeljnom tečaju joge za pomlađivanje. Tečaj se održavao u trendi studiju u zapadnom Hollywoodu gdje su puštali pjesme Sare McLahlan u svlačionici i palili tamjan s mirisom vanilije.
– Stalno ti zaboravljam reći da sam sinoć srela Ashtona, šapnula je , razvlačeći se u spuštajućeg psa.
– Stvarno? – u glavi sam prevrtila ispričavajuću poruku koju sam dobila u petak – nije mu dobro, strašno mu je žao, misli da je gripa... – Čekaj malo, – disala sam u svoje kukove, – gdje?
– Neka glupa zabava u Hancock Parku kamo sam otišla s Producentom. Bilo je užasno dosadno.
– I? – Pokušala sam opustiti ramena.
– Rekla sam ti, bilo je dosadno.
– Ne, što je bilo s Ashtonom?
Prebacile smo se u lotus.
– Kako to misliš? – je zatvorila oči.
– Je li ti izgledao bolesno? – Povukla sam noge u perec. – Je li izgledao umorno ili blijedo na bilo koji način?
– Ne bih rekla.
Pitala sam se je li Ashton možda lagao o bolesti jer me još nije prebolio – možda bi mu nalaženje sa mnom bilo prebolno – pa sam upitala Ninu je li izgledao tužno ili potišteno. Je li možda pitao za mene...
– Ni jednom, odgovorila je. – Bio je s prijateljima i dobro se zabavljao.
– Hvala, procijedila sam.
je duboko udahnula i izdahnula. – Što bi htjela da ti kažem? Možda je večer prije sjedio sam u baru i plakao u svoje pivo, a ja ga nisam srela. Znam samo da je sinoć izgledao kao da se zabavlja.
Pokušala sam ispružiti prste prema suncu, premišljajući se hoću li reći Nini da mi je Ahton rekao kako je bolestan. Odlučila sam da neću i samo joj rekla: – Uopće nisi od pomoći.
– Jer se ponašaš kao dijete. – je otvorila jedno oko i pogledala me. Imala je škiljavi izgled potpuno ozlojeđene osobe. – Ti si prekinula s njim, sjećaš se?
Valjala sam glavu s jedne strane na drugu. – Ne želim razgovarati o tome, rekla sam zatvarajući oči i izravnavajući kralježnicu, koja je bila čvrsta koliko i gumena traka razvučena od L.A.-a do Vancouvera.
– Što te muči? – šapnula je.
Nastavila sam žmiriti. – Tiho, pokušavam uravnotežiti svoje čakre.
Osjećala sam kako me dr. pregledava u potrazi za slabom točkom. Zato sam lagano podignula kutove usana, opustila namrštene obrve i pokušala izgledati pomlađeno. Bila je to najnapornija stvar koju sam učinila cijeloga vikenda.

POGLAVLJE
11
Jednom, kad sam imala nekih šesnaest, morala sam ići u školu sa sumnjom da dečko želi prekinuti sa mnom. Bio je tako cool – imao je svoj aparat za laminaciju, što je značilo da nam je mogao raditi lažne iskaznice pa smo mogli otići iz škole za ručak i bio je odličan skejtborder. Ali odjednom se počeo izmicati. Stalno je govorio: – Što radiš za ručak u četvrtak! Možemo skupa ručati u četvrtak – – kao da nismo ručali u Dan's Super Subs blizu škole svakoga dana u tjednu. Rekla sam mami što mislim da će se dogoditi na Crni Četvrtak, a ona je samo rekla: – Na tvom mjestu, ne bih stavila maškaru.
To bi trebalo objasniti zašto sam se, umjesto razgovora s Majkom, odvezla do Kiki, nadajući se da će za promjenu biti kod kuće. U posljednje vrijeme je propadala u vrtlog Curtis – praktički svaki put kad bih je nazvala, dobivala sam govornu poštu. Moram priznati da nisam mogla vje-rovati koliko vremena provode zajedno. Dane i dane. Zaredom. A opet, činilo se da
nikamo ne idu, zbog čega nisam znala kako Curtis izgleda sve dok jednom nije kod nje otvorio vrata. Stojeći pred ulazom odjednom sam shvatila da nosim nesparenu majicu preko pidžame, kosa mi je spletena u neravne pletenice i držim paket cigareta u svakoj ruci. Dok je Curtis zurio u mene, na trenutak sam zastala kako bih ga temeljito pregledala. Kikin opis je bio više-manje u dlaku točan: imao je smeđu kosu, plave oči, naočale kosih okvira i vibru osnovnoškolac-indie roker.
– Ti si sigurno Ben, rekao je Curtis, odmičući se kako bih mogla ući. Unutra su svjetla bila prigušena i uokolo je bilo nekoliko upaljenih svijeća. Sve je izgledalo kao da su se mazili na trosjedu i gledali Zaljubljenog Shakespearea – zašto svi parovi gledaju taj film? – i imala sam osjećaj da u svemu tome uživaju. Bilo mi je krivo što ih prekidam, ali između mojih mucajućih isprika Curtis se samo strpljivo smješkao dok je obuvao cipele i tražio ključeve auta. Nije uputio ni jedan prigovor prije nego što je otišao tako da Kiki može pružiti krajnje potrebnu prvu pomoć za moje slomljeno srce, pa sam zaključila da je prilično pristojan momak. Bio je sladak. Tih, ali sladak.
Nisam vidjela Maxa niti razgovarala izravno s Maxom više od dva tjedna. Nakon onog groznog vikenda kad sam ga pokušala napasti ispunjenim životom, nadajući se da će mu to privući pozornost, ostavio mi je poruku da će Japanci ostati par dana duže i da je – totalno zauzet.
Nisam mu uzvratila poziv.
Ali to ga nije potaknulo da nazove opet.
Gdje je bio? Što se događalo? Što je to značilo? Svaki dan sam se osjećala kako me se polako gnječi do smrti. Nisam mogla disati. Nisam mogla jesti. Nisam mogla spavati.
Razmišljala sam o tome ga da nazovem i izravno ga upitam o čemu se radi, ali nekako sam znala da bi to bila pogreška. Bilo je to kao da Max treba prostora, ali što ga je više imao, to mu je više trebalo. Stalno sam se vraćala na onu večer – večer
kad smo mi gledali Zaljubljenog Shakespearea, a on nije želio razgovarati – i onaj odvratni vikend u Palm Springsu, koji smo Kiki i ja sad zvale – Debakl. Kako razgovarati s nekim tko nikad ne želi razgovarati?
– Što ćeš učiniti? – upitala je Kiki zatvarajući vrata za Curtisom uz sjetan mali uzdah.
– Jebeno ću ga ubiti, odgovorila sam, sjedajući nasred pretrpana poda, pokraj starih novina i pola vrećice pijeska za mačke. – Znam da Max puno radi s Japancima, ali mislim, Isuse, valjda su do sada već otišli, zar ne?
– Vjerojatno, složila se gaseći svijeće i paleći svjetlo. Ponudila mije pivo, što sam zahvalno prihvatila. – I što sad?
– Možda bih trebala otići k njemu i reći mu da, ako se namjerava ovako ponašati prema meni, odlazim. Ne moram to trpjeti.
– Što je s Ispunjenim Životom? – upitala je.
Uputila sam joj nisi valjda ozbiljna pogled i rekla: – Njegov je ispunjeniji.
Kiki je lagano kimnula glavom. Maknula je novine, pijesak, neke cipele i kabanicu kako bi mi se mogla pridružiti na tepihu. Zatim je na pod između nas dvije spustila pepeljaru. Sjedile smo u tišini nekoliko minuta, pušeći i mozgajući o mojim mogućnostima. Činilo se da ih nemam baš previše.
– Možda bih trebala skupiti sve super darove koje mi je dao, odvući ih do njega i baciti ih na njegov krevet, rekla sam.
– Meni se to čini u redu.
– Ili da mu se jednostavno pojavim i počnem vrištati iz petnih žila sve dok susjedi ne pozovu murju.
– Potpuno razumno. Možda bi mogla, kao, ne znam, B, – Kiki je počela oponašati Maxa, upalila još jednu cigaretu i ispružila ramena prema naprijed u zabušantskoj pozi, – držati se slatko i nevino, a onda, kao, izvući lovački nož i izrezati mu srce i pojesti ga.
– Hej. To je bilo dobro. Ili bih mogla, kao, ponijeti Uzi, K, i totalno, kao, zagurati mu ga u šupak i opaliti.
– Ili znaš što, B? Mogla bi, kao, zamijeniti sva jebena polu-polu vrhnja u njegovu frižideru s obranim mlijekom i gledati ga kako se guši do smrti.
– A znaš koje bi mu bile zadnje riječi? – hvatala sam zrak.
Zaurlale smo zajedno: – Ovo nije vrhnje, B!
Prevalila sam se na leđa pokušavajući doći do zraka. Očito sam popušila previše cigareta i boljelo me duboko u prsima, ali nisam se mogla prestati smijati – onim histeričnim, nakupilo--mi-se smijehom, kojim se, pretpostavljam, smiju ljudi prije nego što s mosta skoče u ledeno hladnu rijeku.
– Samo sekundu. – Kiki se otišla javiti na telefon. Curtis je nazvao. Bilo mi je to jasno po njezinu blaženom izrazu lica. Pogledala sam na sat – bili su razdvojeni točno sedam minuta. – Jesi? – rekla je držeći prst u zraku. – Hoćeš? – Počela se smijati. – Kasnije. Ne, kasnije. Hoću. Obećajem. Bok.
– Trebala bih otići, smetam vam.
– Ne ideš nikamo. – Kiki je opet sjela ispred mene. – Daj, on samo želi biti sladak.
– Znači, sve je dobro.
– Fantastično. Ozbiljno. Neki dan mije rekao da želi sa mnom kući za Hanuku kako bi upoznao moje roditelje.
– To je tako super. A ja ne mogu Maxa nagovoriti ni da se koristi mojom kemijskom čistionicom.
Kiki je zaroktala. – Ozbiljno, što ćeš učiniti?
– Nemam pojma. – Ponovno sam legla na pod i počela zuriti u pukotine na stropu koje su bile tamo od posljednjeg potresa. – Ne želim prekinuti, ali ne mogu ovo više podnijeti. Ali ako
ipak prekinem, nisam sigurna da ću moći podnijeti to što je gotovo.
– Znaš da ću te poduprijeti što god odlučila.
– O, znam to. Gle, ne brini se za mene. – Ustala sam. – Idem kući umrijeti sama tako da se vas dvoje možete nastaviti ševiti.
Pogledala sam Kiki podignuvši obrve i zaputila se prema vratima. – Sigurno ćeš biti dobro? – izgovorila je upravo kad je telefon opet zazvonio.
Rekla sam joj da mi je samo trebao kratak razgovor i da ću biti dobro. Za oproštaj me Kiki udarila u rame. Zatim me zagrlila.
– Ja sam drolja, rekla je hihoćući se. – Aha. – Uzdahnula sam. – I ja isto.
* * *
FILLY KOLO (NE)ODLUČNOSTI
Zbunjeni ste do bola? Izluđuju vas tratinčice? Voli vas? Ne voli vas? Prestanite se igrati! Prestanite ubijati cvijeće! Upotrijebite Filly kolo (ne)odlučnosti! Stručnjaci za paranormalno su papir natopili psihičkom energijom i tamo ćete pronaći sve odgovore. – B.F.
FILLY KOLO
Zvala sam Maxa na kućni broj svaku večer do kraja tjedna. Imat ćemo Razgovor – jesmo-li-ili-nismo-prekinuli Razgovor – htio on to ili ne. Daljnja odgoda bi u tom trenutku jednostavno bilo prebolna. No, ni jednom se nije javio na telefon, pa sam stalno prekidala prije nego što bi njegova sekretarica zapištala. Očito me izbjegavao i napokon, bez druge mogućnosti, nazvala sam ga u radno vrijeme na mobitel. Osjećala sam se poraženo.
– Ovdje Max, rekao je.
– Ja sam, rekla sam ja.
– Hej, rekao je on. Zvučao je kao da je udaljen milijardu svjetlosnih godina.
– Gle, mislim da moramo razgovarati. – Pokušavala sam mu to nježno priopćiti.
– Znam. – O, znači, bio je spreman za to...
– Danas? – Upitala sam nastojeći ne zvučati previše očajno.
– Ne mogu danas.
– Onda sutra.
– Ne mogu ni sutra.
– Kad onda?
– Petak?
– Max, – pokušala sam izbaciti frustraciju, iz glasa, – to je za tri dana.
– Ne mogu prije.
– Dobro. U redu.
– Kod mene, u šest?
– OK. – Pokušala sam se sjetiti želim li reći još nešto, ali on je rekao: – Vidimo se – i poklopio. Sjedila sam tamo zureći u telefon. Nije zvučao sretno što me čuje. Uopće. Zar je očekivao da ću samo nestati? pitala sam se. Je li moguće da to želi?
Ali to se činilo nemogućim. Mislim, nikad nije spomenuo ništa u smislu da je s nama gotovo. Jesam li trebala sama pretpostaviti da jest?
Sljedećih nekoliko dana provela sam pokušavajući ne prošvikati totalno, ali nisam se mogla ni na što usredotočiti. Zabijala sam se u zidove. Prignječila sam prst na nozi. Napravila sam si masnicu nasred čela kad sam odsutno otvorila vrata auta i zalupila ih sebi u facu. Plakala sam -puno. Curtis je otišao na poslovni put tako da smo Kiki i ja imale vremena raspraviti svaki mogući ishod. Svaki dan smo tako dugo razgovarale da je mom telefonu stalno odlazila baterija. Velikodušno je predvidjela da će se dogoditi jedna od dviju stvari. (A) Max i ja ćemo razgova-rati i sve će biti u redu. Manje poželjno, ali vjerojatnije, (B) prekinut ću s njim i bit će uništen i željeti da mu se vratim prije Božića. Ključno je, rekla je Kiki, ne biti neodlučan. Morala sam otići tamo i objaviti zakon. Reći mu da se ne može prema meni ponašati tako usrano ako me želi u svom životu. To mi je bila jedina prilika da se iz svega izvučem s iole dobrim osjećajem. Ali čak i s Kikinim veselim uvjeravanjem da će na kraju sve ispasti dobro, tjedan se razvlačio u beskonačnost i osjećala sam dolazak neizbježne propasti. Bio je to onaj osjećaj koji vas preplavi trenutak prije nego što se zabijete negdje autom – vidite da dolazi, vidite da dolazi, vidite da dolazi i to toliko dugo traje da biste trebali moći stati. Ali ne možete.
U petak nisam stavila maškaru prije nego što sam krenula Maxu. Da, bilo je to melodramatično, ali tako sam se osjećala. Također sam spakirala sve darove. U vreću za smeće je odletio Polaroid fotoaparat koji mije poklonio nakon mjesec dana, kao i smiješne slike kojima sam dokumentirala tu prigodu. Tamo je završio i medvjedić koji grli crveno srce, kojeg mi je jednog jutra ostavio u krevetu prije nego što je otišao na posao – vjerojatno ga je kupio u trafici, ali u tom trenutku ja sam bila oduševljena. Ubacila sam i Super Very Good sunčane naočale koje mi je dao uoči našeg izleta u Palm Springs. Unutra su otišli CD-i koje mi je spržio, zajedno s naslovnicama albuma pažljivo skeniranim, ispisanim i spremljenim u kutiju za nakit. I zagurala sam unutra svu odjeću. Vreća samo što nije pukla. Nakon jedva pet minuta razgovora s Maxom u tri tjedna, darovi su boljeli. Bili su poput obećanja koja nije ispunio.
Stala sam pred Maxovom kućom i obrisala znojne dlanove u traperice prije nego što sam zgrabila vreću za smeće s darovima. Duboko sam udahnula i pokušala se podsjetiti da sam došla igrati oštro. Ovako više neće moći, mislila sam. Nema više čekanja. Nema više nagađanja. Nema više pitanja što će učiniti ili hoću li ga ikad više vidjeti. Nije da sam radila pritisak na njega. Nije da nisam imala svoj život. Kakav god on problem imao, neka ga riješi jer ja jednostavno više neću podnositi njegov tretman šutnjom. Postalo je fizički nepodnošljivo.
Prvi put nakon našeg prvog spoja pozvonila sam na vratima. Max mi je obično ostavljao vrata otvorena i ja bih upala unutra i pronašla ga kako na katu sluša glazbu. Ali ovaj put mi se to činilo pretjerano neformalnim pa sam pozvonila, a pojavio se neki čupavi tip. Na trenutak sam pomislila da sam došla do krive kuće. Onda sam shvatila da je to jedan od cimera. Naravno, pomislila sam. Sad je kod kuće.
– Hej, rekla sam, glumeći opuštenost iako su mi oči bile otečene i nosila sam golemu zelenu vreću za smeće.
– Mogu li vam pomoći?
– O. Ja sam Ben. Um. Je li Max ovdje?
– Eeem... Ne znam.
Na stolu iza njega sam vidjela metar visok bong i otvorenu vrećicu grickalica.
– Mogu li provjeriti? – Eeem... Valjda. Ideš...
– Znam kuda treba ići.
Odjednom sam shvatila da cimer nema pojma tko je – Ben. Nikad nije čuo za mene.
Prošla sam pokraj njega i popela se stubama u Maxovu sobu. U sobi su bili navučeni zastori, iako je bilo još dosta rano. Trebalo je trenutak da mi se oči prilagode. Zatim sam shvatila da Max leži na krevetu, licem okrenut prema zidu.
– Hej, rekla sam odlažući svoju ogorčenu vreću sa stvarima na pod pokraj bubnjeva. Poželjela sam daje nisam donijela. Ali jesam. Očajno.
– Hej. – Nije se okrenuo.
Zauzela sam svoj stari pouzdani stolac pred bubnjevima.
– Max? – Ignorirao me. – Hoćeš li me pogledati ili ne?
Okrenuo se na leda. Oči su mu bljesnule u mom smjeru. Zatim je pogledao vreću. Zatim je odvratio pogled.
– Pa... – rekla sam. – Nisam te baš viđala u posljednje vrijeme.
Duga stanka.
Zatim je rekao: – Imao sam posla.
– Dobro, ali mislim da kad stvarno želiš biti s nekim, onda nekako nađeš vremena, zar ne?
Bez odgovora. – Max, što se događa?
Pitanje je visjelo u zraku sve dok nije rekao: – Ne znam, Ben. Reci ti meni.
– Dobro. – Duboko sam udahnula. – Gle, stvarno želim da stvari budu okej. Okej? Ali to je teško postići ako te nikad ne viđam, zar ne?
Nije odgovorio.
– Osjećam kao da sam totalno sama u ovome. Kao da uopće više nisi sa mnom.
Ništa.
– Jesam li nešto krivo učinila?
I dalje ništa.
– Max? Zar ne postoji bar nešto što želiš reći?
– Što želiš da kažem?
Poželjela sam vrisnuti, Želim da kažeš kako ne možeš živjeti bez mene! Da ti je žao! Da radiš pogrešku! Ali uspjela sam izgovoriti samo: – Želim da kažeš nešto.
Rekao je: – Nešto. – Na to sam pošizila.
– Okej, dobro, otresla sam se. – Znaš što? Ne mogu ovo više podnijeti. Ozbiljno. Ako se misliš ovako ponašati, ja odlazim.
Ustala sam. Ruke su mi bile na bokovima. Znala sam kako to izgleda, ali nije me bilo briga.
Ali zatim sam mu pružila još jednu priliku.
– Max, molim te. Reci nešto osim nešto. Razgovaraj sa mnom.
– Isuse Kriste, Ben – Uspravio se na krevetu i pogledao me. Oči su mu bile crvene, ali ne od plača. Bio je bijesan. Iznenadila sam se. Nisam imala pojma da ga ljutim. Rekao je: – Što želiš od mene?
– Što ja želim od tebe? – upitala sam.
– Da. Mislim, već sam ti rekao. Ja ne želim curu.
Bilo je to poput udarca u želudac. – Želiš, rekla sam.
– Ne želim.
– Ali...
Njegove oči su govorile, Ali što?
– Što je s nama, svim darovima – Mucala sam. – Što je sa svime. Mislim, mislila sam da oboje osjećamo isto. Mislila sam da... znaš... ovo nekamo vodi.
Odmahnuo je glavom. – Volim se družiti s tobom, rekao je. – Ali ovo ne vodi nikamo. Ja sam bio zadovoljan time. Ti nisi.
– Ali ja jesam zadovoljna, čula sam se kako izgovaram. – Jesam. I ako si i ti bio zadovoljan, onda možda i nismo tako udaljeni kao što misliš…
Prekinuo me. – Sama činjenica što vodimo ovaj razgovor znači da smo jako udaljeni, rekao je. Stajala sam glupavo. Zatim je rekao: – Ne želim ovo raditi. – I zatim se zavalio natrag na krevet.
– Max, rekla sam. – Možemo ovo riješiti. Razgovaraj sa mnom. – Daj, ne budi takav. – Želiš da ovako sve završi?
– Dobro, nek' ti bude.
Bacila sam vreću na pod i tako brzo izašla iz sobe da se nisam stigla ni rasplakati.
Prva suza je pala na pločnik vani. Kao kišna kap, samo manja. Zatim bujica. Čak nije ni vidio koliko sam slomljena, pomislila sam. Nisam mogla odlučiti je li to dobro ili loše.

POGLAVLJE
12
Sljedećih nekoliko tjedana sam se smucala kvartom tražeći ga. U kafićima. Na partijima. U trgovini s namirnicama, iako je on rijetko kuhao. U knjižari, iako on nije volio čitati. Sva bih se uredila i otišla na benzinsku. Osjećala sam se samosvjesno ako sam izlazila iz stana s prištićem ili ako mi frizura nije bila baš savršena. Kad bih imala dan s dobrom, besprijekornom frizurom, izmišljala sam razloge za izlazak. Možda ćemo se susresti. On će mi reći da mu je žao. Imat će odgovore.
Nijednom ga nisam srela.
Ali činilo mi se kao da ga posvuda vidim. Vidjela sam njegov izraz na licu glumca s TV-a. Njegovu frizuru kako odlazi od mene negdje na ulici. Njegova leđa na blagajni u ljekarni. Pretekla bih ga, zastala i počela se vraćati – obično bi to bio netko tko mu nije ni najmanje nalikovao. Ti su bili najgori. S njima sam se najviše osjećala kao budala.
Svojim sam prijateljima počela ići na živce.
– Misliš li da sam ja prekinula s njim ili je on prekinuo sa mnom? – Postavljala sam Kiki to pi-tanje barem jedanput na dan.
– Ti si prekinula s njim, rekla bi mi. – On te mučio i ti si otišla. Bilo je to ispravno. Morala si izaći iz te kuće.
– Ali ja nisam željela prekinuti s njim. Nije li onda, zapravo, on prekinuo sa mnom?
– Ne, odgovorila bi ona. – Iako to zapravo nisi rekla, njegovi su uvjeti tebi bili neprihvatljivi i to si jasno stavila do znanja. I željela si prekinuti s njim, samo to još ne znaš.
Zatim bih je upitala: – Misliš li da je on više cool od mene?
– To je smiješno, rekla bi ona.
– Ali on zna sve te cool glazbenike... Vlasnik je tvrtke koja proizvodi odjeću... Druži se s japanskim šmikerima...
Rekla bi mi da na kraju nije važno tko je više cool. Da duboko u sebi nitko nikad ne osjeća kako je više cool od svih drugih i da se ja samo osjećam nesigurnom. Zatim bi me, ponovno, uvjeravala da neću požaliti što sam otišla tako kako jesam. Pokušala sam se natjerati da joj povjerujem.
Ali kako su se približavali blagdani, Max mi je sve više i više nedostajao. Pokušala sam nekoliko puta dobiti Ashtona, ali on mi se nije javljao. Nisam imala što raditi nego sjediti u stanu i tmurno zamišljati drukčije scenarije s drukčijim ishodima. U jednom alternativnom svemiru, nakon što sam izašla Max se opametio, zgrabio ogorčenu vreću darova, pojurio iz kuće i viknuo: – Ben! Čekaj! – Spustio je vreću na pločnik, stao ispred mene i rekao: – Ne smijem te izgubiti, B, i poljubio me. Bio je to poljubac koji je izgovorio sve što on nije mogao i istog trena sam mu oprostila. U drugom, ušla sam u njegovu sobu bez vreće, ponašala se kao da je sve u redu i, nakon kratkog trenutka u kojem su svi znali sve i sve je bilo jasno, Max je ustao, stavio ploču na gramofon, zapalio cigaretu i upitao me kakvu hranu
želim naručiti. Nasmiješila sam se i napetost medu nama je isparila poput jutarnje magle.
Bilo je i loših scenarija. Najgori je bio onaj u kojem bih srela Maxa s drugom djevojkom. Nekom preslatkom. Nekom njegovih godina. Možda s onom Kaitlyn s Collinove rođendanske zabave. Što ako se njih dvoje sretnu, on je upita želi li izaći s njim, a ona se može s njim viđati na pravi način i postane njegova djevojka za ozbiljno? Ta pomisao mi je bila toliko mučna da sam je morala nasilno izbacivati iz svog uma. – Želim Maxa natrag, napokon sam objavila Kiki na božičnoj zabavi Fillyja. Bile smo u Cheateau Marmontu i stajale uz rub širokog hotelskog dvorišta koje je bilo posuto grijalicama. Ljudi su se gomilali oko njih kao komarči oko one stvari koja ih sprži, jer usprkos fantaziji da u Kaliforniji nikad nije hladno, te je večeri temperatura bila jedva iznad pet stupnjeva. Drveće masline bilo je ukrašeno malim bijelim svjetlima i moglo se kroz grane proviriti u gostinjske sobe iznad njih. Na trenutak sam ugledala ženski lik kako stoji na prozoru i gleda dolje prema nama. Zapitala sam se tko je ona i otkud je došla. Pojavio se drugi lik i obgrlio njezin struk svojim rukama. Okrenula se prema njemu, nešto rekla i navukla zastore.
– Ne želiš ga natrag, rekla je Kiki, odvlačeći mi ruku od desetog posluživanja kavijarom.
– Želim. – Ne želiš.
– Stvarno jebeno želim. – Zgrabila sam pileći ražnjić s pladnja prolazećeg konobara i zagurala ga u usta. – Maxa natrag odmah.
Kiki je nervozno pogledala oko sebe – izgledalo je da Curtisa, koji je stajao na drugom kraju dvorišta, čeka otpadanje uha od slušanja. Čak i s te udaljenosti čula sam Steph kako mu govori nešto o tome kako – SVI ZNAJU DA ANGIE RADI TETOVAŽE U ISTOM SALONU KAO PAMELA ALI NITKO NE ZNA DA OBJE IMAJU ISTOG PLASTIČNOG – – Kiki je zakolutala očima. – Gle, moram provjeriti je li Curtis okej, okej? – rekla je. – Odmah se vraćam i možemo nastaviti razgovarati o Maxu. Obećajem.
Stvarno joj se nema što zamjeriti.
Ali, na Badnjak, kad sam upitala Majku misli li da to što me Max nije nazvao i poželio sretne blagdane znači daje slomljen što me izgubio ili, suprotno tome, da me potpuno prebolio, otresla se: – Zaboga, Ben, moraš prestati s tim. – Majka je posluživala čaše vrlo snažnog punča, a stol je bio ukrašen buketom češera posutih šljokicama koje je Audrey napravila prema Marthinim uputama. Kuća je zaudarala na borove iglice. Moje alergije su divljale.
– Ima pravo, rekla je Audrey s ponešto revoltiranim pogledom, dodajući mi ubrus kako bih mogla ispuhati nos. – Nije važno kako se on osjeća; važno je kako se ti osjećaš.
Promrljala sam nešto da osjećam želju znati kako se on osjeća, a Majka je ošinula Audrey pogledom, Vidiš li ti s čime se ja moram nositi?
Na moju veliku sreću, Jamie je bio s nama na Badnjak. – Imam dvojicu braće, rekao je, naginjući se kako bi mu Aud mogla obrisati mrvice kolača s kuta usana. – Mogla bi se udati za jednog od njih.
Barem sam bila zaposlena. i ja smo napale rasprodaje nakon Božića. Dobila sam predavanje koje je trajalo od blagajne Barneys Stila sve do restorana na zadnjem katu, gdje smo stale na rani ručak.
– Ja sam ti mogla reći da ispunjeni život neće upaliti, rekla je , pažljivo secirajući svoj tofu. – Ako se tip kreće prema tebi, možeš ga uloviti igrajući na njegove nesigurnosti. Ali ako se kreće od tebe, pa, najbolje je prihvatiti njegovo mentalno stanje i pustiti ga da ode.
Odgrizla sam veliki komad svog peciva, nasmiješila se zatvorenim ustima i napravila gestu u stilu, Zadrži tu misao, usta su mi puna. je to shvatila kao dopuštenje da nastavi i rekla:
– Tvoja ovisnost vjerojatno ima korijene u djetinjstvu kad si se za naklonost morala boriti s Audrey i izgubila.
Širom sam otvorila oči.
– O, nemoj se odmah tako braniti – ne kažem da si ti kriva za to. Usredotoči se na sljedeće korake. Moraš se vratiti u igru. Sedlo... – je podignula pecivo u jednoj ruci; zatim je podignula nož umrljan kremastim sirom u drugoj. – Konj. I zapamti, vratila je laktove natrag na stol, – tanka je granica između oplakivanja i udovoljavanja samoj sebi.
I napokon, posljednje poniženje: Novu Godinu sam dočekala sama. Kiki je ponudila da radimo nešto, ali dala sam joj slobodno (i Curtisu) tvrdeći da samo želim gledati filmove s predvidljivim radnjama – dečko upozna curu i završe zajedno za blagdane -i maziti se s mačkom, ako mi to dopusti.
Vjerojatno bih provela čitavu Najokrutniju Večer u Životu u društvu Meg Ryan, samo da se nisam primila boce jeftinog šampanjca koji sam kupila u trgovini s alkoholnim pićima. Prva čaša je bila u redu, drugu sam popila ne razmišljajući, ali nakon treće i četvrte patetika me počela preplavljivati u valovima. Bljeskajuće lampice koje sam postavila na ulazna vrata poprimile su depresivan sjaj, a božični darovi koje još nisam spremila su mi s kuhinjskog stola upućivali optužujuće poglede. Prazne kutije za pizzu naslagane pokraj vrata počele su vrištati, Zar ne vidiš koliko si jadna?
Za promjenu sam prebacila na vijesti. Prikazivali su reportažu o snažnoj snježnoj mećavi u Clevelandu. Gledala sam ljude kako lopataju snijeg pred slatkim malim ciglenim kućicama i kamione kako se kližu ulicama. Znači, odatle je Max, pomislila sam. Zamislila sam ga u debeloj parki kako pije kakao i radi snježne grude koje baca na djevojku s božične zabave i koja će ga poljubiti kad gruda padne na Times Square. Odjednom sam shvatila da nikad neću upoznati Maxovu majku. Ni oca. Nekoć sam sanjarila o danu kada će me povesti kući upoznati roditelje. To se nikad neće dogoditi.
Ne želim reći da sam završila ležeći na trbuhu u bademantlu, histerično plačući i jecajući u parket, Zašto, Max, zašto? Ali ne želim ni reći da se to nije dogodilo.
Htjele su me izmanipulirati. Kiki. . Moja mama. Moja sestra. Htjele su me izmanipulirati ponašajući se kao da bih trebala nastaviti dalje sa svojim životom. Ali da se mene pitalo, nisam trebala nastaviti dalje sa svojim životom. Trebala sam vratiti svoj život natrag. Trebala sam vratiti Maxa natrag.
Naravno, Finlay nije bio kriv. Mislim, nije me ni poznavao. Ali to je bilo tako iritantno. Cijelu večer je otvarao vrata. Zvao konobare. Punio čaše. Postavljao uviđavna pitanja. A ja sam pila, pušila, mrštila se i općenito ga ignorirala. Stvarno nije skužio mig.
Finlay je bio Curtisov najbolji prijatelj. Kiki me jedan dan nazvala usred moje depresije zbog Maxa, sva entuzijastična zato što se Curtisov prijatelj, koji je za MTV producirao Rock the Vote, Spring Break i druge bolno entuzijastične posebne emisije, seli ovamo iz New Yorka. Od-mah sam prema njezinu pretjerano slatkom glasu shvatila da je namještanje neizbježno. U tom trenutku sam igrala Grand Theft Auto na Plavstationu 2 tako da su mi njezine riječi stizale kao preko mobitela s lošim signalom: – Super posao... Crna kosa... Naočale... Moraš... Radi se o tome...
– Slobodno mu daj moj broj, rekla sam i ispričala se da moram na spavanje.
I eto me sad tu. Na spoju s potpunim neznancem. Bila sam vrhunski uzrujana.
– Dolaziš li često u ovaj restoran? – upitao je Finlay.
Zvučalo je kao, Dolaziš'l često u o-vaj restora-an? Moje uši su dočekale njegov naglasak s blagim neprijateljstvom. Možda zato što je pohađao Cambridge, crtica za koju sam saznala dosta kasno i koja je Kiki priuštila obilne orgazme.
– Nikad, odgovorila sam.
Osvrnula sam se. Bilo je to mjesto za odrasle. Stolnjaci. Čaše za vino. Krušna peć u kojoj se spremaju gurmanske pizze, baš kao u Rimu. Hrskavi kruh, kao iz Toskane. Navodno je Robert De Niro bio tihi partner s vlasnikom. Max i ja nismo išli na ovakva mjesta. Mi smo voljeli naručivati.
– Meni se čini baš krasnim, stvarno. – Finlay je tapkao svoju ciabbatu s maslinom po blago zelenom uljnom jelu. Odjednom mi je sinulo da s tim naočalama, spljoštenom kosom i crvenim šalom izgleda baš kao Harry Potter.
Ali zaključila sam da bih trebala barem malo čavrljati. Tako mogu reći Kiki da sam pokušala, tip je bio bez veze i to bi bilo to.
– Onda, Finn, – upitala sam, potežući veliki gutljaj vina, – odakle si?
– Oh. – Prestao je petljati s kruhom i nagnuo se prema naprijed kao daje iznenađen što sam progovorila, a nisam dobila izravno pitanje. – Ja sam iz Liverpoola. Tata ima malu tvrtku tamo. Mama drži kuću u redu. Dvije sestre, zbog čega spadam u kategoriju osjećajnih. Nikad se ne izbezumim oko tampona, hehe…
Tupo sam zurila u njega.
Pročistio je grlo. – Jesi li kad bila?
– Gdje?
– U Liverpoolu.
Upravo u tom trenutku Max je ušao u restoran. Moj Bože! Srce mi je skočilo u usta i na trenutak sam se uspaničila – što da kažem, što da učinim? Ali kad je stao kako bi nešto rekao hostesi, shvatila sam da to zapravo nije on. Bio je to neki drugi tip. Finlay je još čekao opširan odgovor. Pa sam rekla: – Ma da. Vidjela sam sat. Znaš, kakoseonozove.
– Big Ben?
Čekaj, zar to stvarno nije on? Bacila sam još jedan pogled poskrivečki. Ne, nije. Ali sličio mu je – jako. – Da, Big Ben.
– U Liverpoolu? – Tako je.
Max je imao više stila, primijetila sam. Doduše, i taj tip je bio sladak.
– Jasno ti je da onda nisi bila u Liverpoolu nego u Londonu? – Halo, pomislila sam, izgleda da radim budalu od sebe. – Što?
– Big Ben. Nalazi se u Londonu. Ja sam iz Liverpoola, odakle su, što bi ti mogao reći netko tko je slušao naš razgovor, Beatlesi. Naravno, to je sve što Amerikanci znaju o gradu u kojem sam odrastao. Ali to ne mogu reći i za tebe.
Šokirala sam se. Zar se tako razgovara s nekim koga jedva poznaješ? Nisam bila sigurna što trebam učiniti. Otići od stola? Zaliti ga vodom? Reći nešto slatko? Ako je tako, što?
– Aha, rekao je, – čini se da sam ti napokon privukao pozornost.
– Oprosti, rekla sam, – nisam zapravo bila na spoju već...
– Duže vrijeme. Da, to mi je očito. I još si tako šarmantna. Bez brige. – Finlay se pružio i napunio mi čašu do vrha, a zatim i svoju. – Najviše volim žene koje loču na prvom spoju, kao što ti radiš čitavu večer, pa zato popijmo još ovog krasnog sivog Pinota i možeš me nastaviti zabav-ljati svojim zanimljivim uvidom u europsku geografiju.
Lice mije gorjelo. Mislim da sam se zacrvenjela. Rekla sam: – Ti to ozbiljno?
– Ne, odgovorio je uz smiješak. – Ali mislim da si vrlo lijepa. Zato sam spreman podnositi ovo neoprostivo ponašanje još nekoliko sati, ako ne i šest, ne, osam tjedana. Nakon toga ništa ne mogu jamčiti.
Koji šupak.
Kiki me nazvala sljedeći dan, cijedila iz mene detalje i proglasila Finlaya – usprkos mojim prosvjedima da je dosadan i nimalo moj tip – – Materijalom za Brak.
– Hoćeš li se opet naći s njim? – upitala je.
– Ne, rekla sam. – Ne znam.
– Hoćeš.
– Zašto to misliš?
– Jer nemaš pametnijeg posla.
Imala je pravo.
Zatim je Kiki željela znati čime ću pridonijeti izdanju Filleyja naslovljenog – Seks protiv ljubavi. Nisam imala blagog pojma. Sinoćnji spoj je završio bolje nego što je počeo (osjećala sam se krivom pa sam dopustila Finnu da me poljubi kad me otpratio do vrata), ali to nije bio seks i sigurno nije bila ljubav. Kiki je rekla daje to u redu jer što god napisala, ne mora biti – dizanje. Može biti – istina. – Ali – zabavna istina. Ne – deprimirajuća istina – ili – ružna istina.
– Ako predlažeš da pišem o Onome Kojem Se Ime Ne Izgovara, bojim se da ti ne mogu pomoći, rekla sam. – Kad je on u pitanju, nemam smisla za humor.
– Piši onda o prekidu, rekla je. – Iskrena, srcedrapajuća priča. Ooo, genijalna misao: piši o razlici u godinama!
– Sigurno bi njemu to bilo jako drago.
– Koga boli kurac što bi Onome Kojem bilo ili ne bi bilo drago? Žalim, ali ti njemu ne duguješ ništa. Možeš pisati o tome kakva je kukavica…
– On nije kukavica. Samo je zbunjen.
Ignorirala me. – Čekaj – ima li mali pimpek? Možeš li pisati o tome?
– Ne.
– Stvarno. – Spustila je glas. – Koliko mu je velik...
– Kiki.
– Dosadnjakovićko. – Nasmijala se. – Gle, žao mi je. Znam da si u depresiji. Ali Bič je izričito tražila nešto smiješno-istinito od tebe za izdanje Seks protiv ljubavi, tako da ćeš morati smisliti nešto, draga. Razmišljaj o katarzi. Sad. Pričaj mi o Fin-layu. Je li nazvao?
– Zar me briga?
Sjedila sam pred računalom sljedeća dva dana pokušavajući smisliti imam li što



ODJEL ZA ČINJENICE I BROJKE
ČINJENICE O PRVIM SPOJEVIMA
Ispitali smo žene New Yorka, Londona, Chicaga, Los Angelesa – čak i Hong Konga – kako bismo vam donijeli svježe podatke o prvim spojevima. – B.F.

Statistika
• 25% prvih spojeva vodi do drugog spoja.
• 25% prvih spojeva vodi do svega, samo ne drugog spoja.
• Najčešći izbor hrane za prvi spoj je (silaznim redoslijedom): talijanska, sushi, francuska, indijska.
• 40% ispitanih žena se napije prije nego što ih njihov pratilac pokupi.
• Ispitane žene svake godine u prosjeku idu na 4,6 prvih spojeva.
Rituali
• – Nosim čisto donje rublje – za svaki slučaj. – CLAIRE,VANCOUVER
• – Nikad ne depiliram bikini zonu prije trećeg spoja, jer ih ne želim previše naviknuti na to. – ALISON, LONDON
• – Ako tip dolazi po mene, pobrinem se da završavam telefonski poziv kad otvorim vrata. Nisam sigurna zašto, ali tako je. – CHERYL, NEWYORK
• – Pijem. – DARCY, LOS ANGELES U
za reći o seksu ili ljubavi što nije deprimirajuća istina ili ružna istina.
Trećeg dana ponovno sam sjela, odlučna napisati nešto makar me ubilo.
Sjedila sam tako.
I sjedila.
Mmmmmm, peciva.
I dalje sam sjedila.
Shvatila sam da sam mogla svirati bubnjeve u ženskom punk bendu. Prilično dobro mi je išlo nabijanje ritma na mom stolu.
Tap ta tap tap ta tapi tap tap. Tap ta tap tap ta tapi tap tap.
Mrzim ga, pomislila sam.
Tap ta tap tap ta tapi tap tap.
Nedostaje mi.
Mrzim ga nedostaje mi mrzim ga nedostaje mi mrzim ga nedostaje mi mrzim ga nedostaje mi.
Pušim ga.
Ha ha.
Nedostaje mi.
* * *
PREMLAD JE ZA TEBE
I UNIŠTIT ĆE TI ŽIVOT
Upozoravajuća priča benjamine franklin koja zna o čemu govori
Noć nakon što smo M. i ja prekinuli, plakala sam kao što nisam još od djetinjstva. Ubrzano sam disala, jecala tako jako da mije bilo bolno govoriti, hvatala velike udisaje koji su me davili, suze su tekle niz lice. Nazvala sam najbolju prijateljicu kako bih joj rekla što se dogodilo i zvučala ovako nekako: – aa ne mogu vjerovati samo me pustio da od em aa ne mogu vjerovati daje gotovo aa ne mogu izdržati aa nije htio biti samnom aa nije rekao da me voli aa...
Ona je mogla samo reći: – O, dušo, diši. O, dušo. Izbaci to van. O, dušo, diši. Sve će biti u redu. Obećajem. Samo diši.
Na kraju sam počela disati. Ali iznutra sam se stalno osjećala jednako.
Prekid s M. je bio najgora noćna mora. Mislite da je vama loše? Pokušajte se zaljubiti u tipa koji je sedam godina mladi od vas.
Ja znam. U redu?
Vjerojatno mislite da sam nešto zabrijala. Vjerojatno mislite da jedno dijete ne može napraviti toliko štete. Znam – i ja sam tako mislila. Upoznala sam ga na zabavi. Bio je sladak (naravno). Sanjarila sam da će biti
Justin mojoj Britnev. (Prije groznog prekida.) Da neće biti kao svi gadovi mojih godina – oni koji su skužili da će žena kad navršava dvadeset i osam (ili trideset ili pedeset i devet), spustiti gaćice prije nego što uspiju izgovoriti: – Buket ruža košta koliko? – Moj novi dečko je bio drag. Neiskvaren srcoboljom ili cinizmom.

– MISLITE DA JE VAMA
LOŠE? POKUŠAJTE SE
ZALJUBITI U TIPA KOJI
JE SEDAM GODINA
MLAĐI OD VAS

Budući da sam imala više iskustva, govorila sam si da, poput Janet Jackson, imam kontrolu. Da ću, nakon što se zabavim s dvadesetjednogodišnjim torzom tvrdim poput kamena i kad dođe vrijeme da se skrasim, odlepršati do starijeg, sofisticiranijeg tipa s kojim ću na pari kuhati čileanskog zubaca i razmnožavati se. Ali to se nije dogodilo. Evo glavnih crta radnje...
• M. je u početku donosio cvijeće, bombonijere...
• Pala sam na te trivijalne geste. Nisam samo spustila gaćice – dala sam mu svoje srce.
• Moja zanimacija me zaskočila. Flert se pretvorio u ljubav.
• Postala sam opsjednuta mlađim tipom. Počela sam željeti pravu vezu s mlađim tipom. Ali nisam mogla razgovarati s mlađim tipom.
• Tu je mlađi tip postao ono što zapravo jest: dječak. Koji nije želio – ozbiljnu vezu. Koji se užasavao pomisli da upadne u – klopku. Koji je, metaforički govoreći, počeo tražiti ubode igle na prezervativima.
• Otišao je, bez objašnjenja zašto – ako je bio tako siguran da ne želi – ozbiljnu vezu, zastoje uopće započinjao nešto sa mnom?
• Srce mi se slomilo.
• Još uvijek ne znam kako priča završava.
Nedavno sam upoznala ženu u braku s deset godina mlađim muškarcem. Rekla bih da ima otprilike 26 godina. Tijekom večere divila sam se njezinoj koži bez bora i manekenskoj liniji. Kad mi je rekla da ima 38 – a muž joj je još u dvadesetima – obradovala sam se. – U čemu je tajna? – pitala sam je. – Kako vaš odnos prkosi statistici?
Od njezina odgovora osjetila sam hladne žmarce u duši. – Starenje za mene trenutačno ne dolazi u obzir, rekla je. – Trebale su mu godine da se obveze. Puno puta je prekidao sa mnom, izlazio s djevojčicama, vraćao se,

– TREBALE SU MU
GODINE DA SE
OBVEZE. TOLIKO PUTA
JE PREKIDAO
SA MNOM...

odlazio. Nikad nisam radila scene. I sad kad je napokon moj, znate što radim? – Znakovito me pogledala u oči. – Trošim tisuće dolara na godinu na tretmane lica, trenere i kreme protiv sunca. Bavim se power jogom, hranim se u zoni i tri puta u tjednu idem na spin. Ne mogu nastaviti starjeti dok njemu kosa ne ispadne. Kad se to dogodi, možda ću dovršiti studij prava.
To očito nije bio pravi odgovor.
Gdje je g. Pravi? Postoji li uopće? Iskreno, ne znam. Kad sam počela romansu s M., mislila sam da će mi iskustva s drugim muškarcima dati prednost, ali izvisjela sam. Mislila sam da će, ako stvari ne budu išle, prekid s juniorom biti manje bolan nego s drugima, ali boljelo je više. Još sam povrijeđena, zbunjena, slomljena.
Međutim, evo što znam: kad navečer pođem u krevet i preplave me oni osjećaji – oni zašto mije to učinio i što sam učinila – ponavljam si jednu misao. Ne, to je molitva: laka naklonost dječaka je ništa u usporedbi s ljubavlju pravog muškarca. Izgovorite to sa mnom, laka naklonost dječaka je ništa u usporedbi s ljubavlju pravog muškarca. Idemo svi zajedno, laka naklonost dječaka – moram u to vjerovati, molim te Bože, neka bude istina – je ništa u usporedbi s ljubavlju pravog muškarca.
Kiki je imala pravo. Stvarno nisam imala pametnijeg posla. Pa sam opet izašla s Finlayem. I opet. I opet. Svaki put bih si rekla da je savršen na papiru i postoji šansa da će iskočiti sa stranice i postati savršen u stvarnom životu. Osim toga, Kiki mi je stalno ponavljala, svi znaju da je najbolji način za preboljeti nekoga početi se viđati s nekim drugim.
Svaki spoj je bio pažljivo osmišljen, pretpostavljam zato stoje Finlay mislio da će me to impresionirati pa ću mu početi uzvraćati pozive. Jeli smo sjevernotalijansku, sushi, indijsku, mi-nimalističku kalifornijsku... U prosjeku, svaka večer je bila zabavna, ali ne i fantastična. I dalje mi je nedostajao Onaj Kojem.
Peti spoj je bio francusko-marokanska, koja mi se, kako sam otkrila, stvarno svidjela. Svjetla su bila prigušena, vino je teklo, a Finlay je naručio neko tijesto punjeno piletinom i posuto šećerom u prahu, što zvuči grozno, ali je zapravo jako dobro. Bila sam sva uređena – odluka da se potrudim bila je ključna za moj oporavak – i prilično zadovoljna. Finlay nije tako loš, pomislila sam, odgrizajući komad one stvari s piletinom. Sladak je. Uspješan. Čita.
Kad je došao po mene, Finlay mi je rekao da ne može više susprezati uzbuđenje – morao mi je reći da – misli kako se tu stvarno nešto rađa. Želudac mi se malo okrenuo kad sam to čula. Nadala sam se daje to bio dobar okret. Moram zapamtiti da je okej biti sretna, pomislila sam. Barem to stalno govori.
Nakon večere, Finlay me upitao želim li vidjeti njegov stan. Iznenadila sam samu sebe i pristala. Kad smo došli tamo, popila sam još jednu čašu vina. Zatim mi je dao da obučem donji dio njegove pidžame jer mi je bilo muka više nositi to što sam nosila. Bila sam u blagonaklonom stanju. Priljubila sam se uz njega i razgovarali smo i razgovarali. Ne ustajalo čavrljanje s naših prijašnjih večeri, nego pravi razgovor. Pitao me za Majku, zašto se rastala od tate, što mislim o beskrajnom surferskom putovanju oko svijeta. Nedostaje li mi. Dok sam mu pričala o svojoj obitelji, odjednom sam shvatila da se osjećam ugodno. Mogla sam biti svoja. Bez brige o tome hoću li se svidjeti Finlayu, hoću li mu biti zabavna, hoću li mu biti lijepa. Rekla sam mu stvari o sebi
- osobito one vezane uz Audrey – koje nikad ne izgovaram naglas, a Finlay je bio drag u vezi s tim. – Teško je sa sestrama, rekao je, stavljajući moja stopala na krilo i igrajući se mojim prstima. – Znam, vidio sam bitku iz prve ruke.
– O, da, veliki sestrinski rat protiv Finlaya, zezala sam ga. – Onaj u kojem su rabile tampone kao projektile i uloške kao oklop, sve samo da tebe ne bi izbezumljivala ženskost.
– Gospode, ne spominji to. – Nasmijao se. – Koji je to bio konverzacijski gaf!
– Nije bilo tako strašno.
– To mije olakšanje. – Finlay je podignuo moje stopalo i nježno poljubio palac. – Blaženo tvoje dobro srce.
Ustala sam kako bih otišla u kupaonicu i dok sam na brzinu provjeravala ormarić za lijekove (antibiotici, proizvodi iz Kehl'sa , par bočica skupe kolonjske i starinski pribor za brijanje
- krema i četkica – nešto čega nema u trgovinama) sinulo mi je da je Finlayev stan stan odrasle osobe. Sve je bilo usklađeno. Mramorna kada je blistala, kromirane cijevi blještale, a na maloj polici bila je posudica soli za kupanje s mirisom ružmarina. Vratila sam se u dnevnu sobu s pokućstvom od punog mahagonija – sobu na koju se možete osloniti. I onda, ne znam što mi je bilo. Valjda me zavela Finlayeva sposobnost masiranja stopala i kupnje antikvitetnog misionarskog pokućstva iz trgovine Restoration Hardware i zaskočila sam ga. Doslovce. Zatrčala sam se preko sobe i skočila mu u krilo kao kaubojka spremna za jahanje omiljenog ždrijepca, zgrabila ga za kosu i poljubila.
– Čekaj, rekao je. Odmaknuo se i pogledao me iznenađeno. – Čekaj... – Primio je moje ruke, stavio ih oko svog vrata i lagano me, ali iskreno, poljubio.
To je završilo sporim, ali iskrenim, seksom.
Ujutro sam ustala, obukla se i pobjegla glavom bez obzira. Finlay je bio smiješno sladak – spremio mi je čaj i tost za doručak u krevetu i htio se maziti čitavo jutro – ali ja nisam mogla dočekati da dođem kući, otuširam se i saberem. Sve je bilo dobro, nije to bio problem. Samo mi je trebalo malo prostora da odahnem. Nazvao me popodne, točno prema rasporedu. Rekao je da me želi ponovno vidjeti navečer. Dvije večeri zaredom. Negdje duboko unutra oglasio se alarm. Svirao je prerano, prerano. Ali pritisnula sam gumb za prekid unutarnje panike i rekla da bih se rado vidjela s njim. Sljedeći dan za ručkom mi je rekla da sam – iako stalno cmoljim i gnjavim da želim pravog dečka – emocionalno nesposobna i užasavam se prave intimnosti, pa mi je zato Max bio toliko privlačan. Odlučila sam dokazati da nema pravo.
Te večeri sam otišla kod Finlaya i naručili smo dostavu iz restorana Pacific New Wave. Tijekom večere smo gledali Austina Powersa na DVD-u. Bilo je iznimno zabavno – volim taj film. Ali onda je Finlay počeo ljubiti stražnji dio mog vrata. Ruka mu je krenula pod moju košulju gdje se zadržala na kopči grudnjaka i otkopčala ga. Činilo mi se to malo namješteno – kao da je sve unaprijed isplanirao – a ja sam se ufurala u film. Premjestila sam težinu na pretrpanom kauču i rekla: – Radije bih da to ne radiš...
– Oprosti, rekao je Finlay, uspravio se i krenuo mi masirati ramena.
– Možda ni to.
– Ništa ni od toga. – Maknuo je ruke i sjeo na njih pokušavajući me nasmijati. Zatim mi je pokušao poljubiti uho.
Na to sam se promeškoljila. – To škaklja.
– Kvragu i prokletstvo, Ben. Što ne valja?
Finlay je frustrirano ustao i zatim, ne znajući što bi, otišao na drugi kraj dnevne sobe po Nicorette. – Znaš, rekao je mučeći se s paketom, – sinoć se činilo da nema problema.
– Ne, znam. To je bilo krasno.
– Krasno? – Finlay je stavio komad u usta i počeo mahnito žvakati.
– Ne, mislim krasno kao krasno, ne krasno kao sranje, rekla sam. – Istinski krasno.
– Be-e-en, rekao je.
– Stoje?
Ponovno je to učinio. – Be-e-en – Bila je to mješavina iritantna cvileža i molećiva upita, duga tri sloga i izvedena u sotto stenjanju.
– Štoje?
– Ne budi takva. – Opet je sjeo na kauč i stavio mi glavu na rame poput šteneta.
– Kakva? Sve je u redu.
Brada mu se ukopala u moj vrat. Pokušala sam premjestiti ramena u udobniji položaj.
– Be-e-en. Daj, razgovaraj sa mnom. – Primio me za ruku.
– O čemu? – Izvukla sam ruku i počešala se po uhu.
– Što god ti je na pameti. Želim da budemo prijatelji. Više od prijatelja, ali prvo i osnovno prijatelji.
– Ništa mi nije na pameti. – Pokušala sam premjestiti težinu tako da ga mogu pogledati (ili možda da me prestane dirati) i odlučila da mrzim njegov kauč. Bio je golem i osjećala sam se kao da me jastuci jedu živu.
– Samo mi reci što sam krivo učinio.
– Finlay, nisi ništa krivo učinio. – Ustala sam i premjestila se na fotelju. I ona je bila prenatrpana, guzica mi je potonula do poda dok su mi se koljena podignula do brade.
– Reci mi što te muči.
Ustala sam i isprobala još jednu fotelju. Ništa, jednako gnjecava. Fotelja za bake. Podsjetila me na gluposti koje je Jack stalno kupovao – uvalio bi se u njih i rekao, Tako je već bolje! Ustala sam i krenula prema otomanu.
– Ben! – povikao je Finlay.
– ŠTO JE! – Poskočila sam. – Isuse, usrala sam se od straha.
– Prestani skakati uokolo kao tri vražja medvjeda i razgovaraj sa mnom.
– O čemu?
– Ben, rekao je. – Be-e-en. Be-e-e-e-en. Dođi ovamo i poljubi me.
Finlay me gledao s iščekivanjem, čekajući poljubac. Nisam vidjela alternativu – nisam se već željela početi svađati. Još jučer je sve izgledalo tako obećavajuće. Nisam željela izgubiti taj osjećaj. Zato sam prešla sobu i poljubila ga.
– Još jedanput, rekao je. Poljubila sam ga opet. – I još jedanput...
Odjednom – uplašivši sebe, Finlaya i vjerojatno pola susjedstva – otvorila sam usta i zavrištala.
Odjurila sam van – nisam čak ni namjestila grudnjak, pustila sam ga da se klati. Sigurna sam da je moj nagli odlazak uvrijedio Finlaya, ali kad sam ušla u svoj stan, osjećala sam samo olakšanje.
Srce mije poskočilo kad sam vidjela da imam tri poruke. Bilo je to iracionalno, ali nisam odoljela pomisli, Možda...
Prva je bila od Ashtona. – Yo, Ben, gdje si? Slušaj, znam da sam bio šupak, zbog mene nisi išla na onu božičnu zabavu, a onda nisam bio u gradu. Ali stvari bi se uskoro trebale smiriti i imam vijesti. Nazvat ću te.
Druga poruka.
– Bok, Audreyje.
Oh.
– Razmišljala sam...
Blago tebi.
– Ono što tebi treba...
... je lobotomija i zaručnički prsten iz zlatarne De Beers.
– ... je sestrinski vikend!
Kako molim?
– Jamie mora u L.A. poslovno pa ću ga dovesti u subotu, a ti i ja ćemo visjeti cijelu subotu i cijelu nedjelju i raditi stvari samo za tebe. Nema planiranja vjenčanja, nema salona vjenčanica, nema haljina za djeveruše, ništa od beskonačnih stvari koje moram učiniti za svoj veliki dan. Sestrinski vikend posvećen mojoj omiljenoj sestri!
Ojebote.
I napokon... Finlay. Naravno. – No, to mi se još nikad nije dogodilo, rekao je tonom lažne uvrijeđenosti. – Ne uzrujavaj se zbog toga, ljepotice. Jesam li previše požurio? Okej, primio sam poruku. Od sad pa nadalje idemo lijepo polako. Čuj, nazvao sam da vidim jesi li okej stigla doma... Okej? Nazovi me kad stigneš. Nadam se da još vrijedi večera učetvero s Kiki i Curtisom sutra navečer. Veselim se tome! Pa me nazovi. Nije bitno u koje vrijeme. Samo nazovi. Nazovi me.
* * *
Majka je nazvala dok sam ispijala prvu dijetnu Colu dana kako bih se podsjetila da Aud dolazi – nepozvana, ako smije primijetiti – i da bih trebala pospremiti stan.
– Hvala, rekla sam. – Super.
Depresija i urednost ne idu skupa – moj stan je izgledao kao izbjeglički logor. Tako sam jutro provela skupljajući prazne limenke dijetne Cole u koje su bili zagurani opušci cigareta, bacajući kutije od pizze, prazneći pepeljare i brišući ih majicom koju mi je Max dao i koju sam zabunom sačuvala. Morala sam zagurati par kila prljavog rublja, uključujući majicu za koju sam otkrila kako se ne mogu natjerati da je bacim, u košaru. Bila je pretrpana i nije se dala poklopiti, ali lukavo sam na nju naslagala časopise tako da je ostala na mjestu. Čak sam morala puzati uokolo na sve četiri i hvatati pahulje prašine papirnatim ručnikom jer je usisavač bio u kvaru. Stavila sam novu rolu papira u zahod i posprejala zrak Lysolom. Gotovo.
Popodne je nazvala i podijelila sa mnom svoju novu teoriju – ovisna sam o – fantomskim ljubavnicima. Igrala sam pasijans na računalu dok je ona govorila, tako da ne mogu točno reći koja je bila hipoteza, ali išlo je nešto kao da je Max bio fantom koji je u mom životu bio toliko odsutan da sam mogla stvoriti uvjerljivu fantaziju u prostoru u kojem bi se nalazila prava veza. Sve to mi je bilo ugodnije od prave veze koja bi mi vjerojatno bila nepodnošljiva. Drugim riječima, sve je to zapravo bila moja krivnja. Pomislila sam da bi to moglo biti istina, ali nakon što mi je povjerila daje počela nositi bočicu s trostrukom dozom Listerina u ruksaku jer je iskorištavala svaku prigodu da popuši asistentu profesora s predavanja o Pavlovljevim uvjetovanim podražajima, bilo mi je to malo teže progutati.
Te večeri, kad me Finlay pokupio u svom ganc-novom golemobilu s pogonom na sva četiri, već sam odlučila da ću se dobro zabaviti na večeri i prestati se ponašati kao frikuša. Neću više biti opsjednuta Maxom i neću odbijati jedinog stvarno dragog tipa kojeg sam upoznala u posljednjih godinu dana. Finlay, hvala ti Bože, nije spominjao ono što se dogodilo. Bio je previše oduševljen svojim novim autom i revno mi objašnjavao koliko je širok krovni prozor, koliko konjskih snaga ima i koliko bi kila njegov terenac mogao povući ako ikad zapnem na snježnoj cesti i budem trebala šlepanje. Istaknula sam da u južnoj Kaliforniji nema snježnih mećava, ali Finlay se nasmijao i rekao da je poanta upravo u smiješnoj nepraktičnosti auta. – Ako si već u L.A.-u, rekao je, – onda budi u L.A. stilu. – Tijekom vožnje sam se osjećala kao da sam na utrci monster-truck terenaca pod ravnateljskom palicom princa Charlesa. Finlay je stalno oduševljeno povikivao: – Pogledaj to čudo! To je vražji 5/0! To je vražji Titanikl To je najveći auto u Los Angelesu! – Izgovarao je to kao Los Anjelleeees.
Kiki je već bila u restoranu kad smo ušli. Vidjela sam kako sa svog mjesta za šankom zrači odobravanjem, očito uzbuđena što me vidi na spoju s tako prikladnim partnerom. Curtis ju je držao za ruku. Le Petit Bistro je opravdavao svoj naziv – bila je tolika gužva da smo došli do njih tek nakon nekoliko pokušaja. Zlovoljna hostesa je odvela Kiki, Curtisa, Finlaya i mene do sićušnog separea gdje su nas nadjačali drečavi Francuzi za susjednim stolom. Jeli su odrezak aupovre. – Ja hoću to, rekla je Kiki, mahnuvši palcem u njihovu smjeru. – O, i francusku juhu od luka za početak!
Curtis se nasmiješio i rekao: – Stalno joj govorim da je premršava.
– Nije li to slatko? – rekla je Kiki, blistajući i razmazujući maslac na veliki komad kruha.
Nakon što smo naručili, gledala sam kako Kiki usmjerava pozornost na baš sve što je Curtis govorio. Ispričao je anegdotu o posljednjem posjetu Parizu kada je Francuzu rekao da je patka, misleći da mu govori daje kujin sin. (Smiješan dio je bio:
– Pa sam viknuo, Canardl") Nasmijala sam se iz pristojnosti, ali Curtisova duhovitost je ispucala Kiki u orbitu.
Ipak, bilo je lijepo vidjeti opuštenog Finlaya. Nije se meškoljio niti gnjavio i Be-e-enirao me. Servirao nam je svu prljavštinu o Carsonu Dalyu i bio je pažljiv, ali nije davio. Nabavio mije novu vilicu kad sam ispustila svoju na pod i odvalio se od smijeha kad mi je ispala i druga, a konobar Francuz me pogledao kao da sam mu štrcnula limunom u oko. (Kad je konobar otišao po novu, podviknula sam – Canard! – za njim, a Finlay se počeo smijati tako jako da je ispljunuo vino u svoju čašu za vodu.)
Sredinom večere Kiki i ja smo se ispričale kako bismo mogle otići u toalet i razgovarati o dečkima. Putem mi je šapnula u uho: – Sviđa ti se Finlay, zar ne?
Rekla sam: – Stvarno to želim. – A na kratki trenutak sam pomislila, Možda mi se i sviđa.
Ali onda: – Ashton?
Pomalo udesno, za intimnim stolom za dvoje, sjedio je s nekom djevojkom. – Heeejjj, otkud vas dvije ovdje? – Ustao je i dao mi pusu na obraz.
– Oh, Kiki se okrenula, vidjela Ashtona i curu za njegovim stolom i odmah primijetila – baš kao i ja – da je bila slika i prilika romana Jane Austen s dugom kovrčavom plavom kosom, klasičnim crtama lica i bistrim plavim očima.
– Hej, bok, rekla je Kiki. – Ti.
Ja još nisam osposobila glasnice.
– Ovo je Mina, rekao je Ashton. – Mina, ovo su Ben i Kiki.
– Bok, rekla sam.
– Drago mi je, rekla je ona.
Neugodna stanka.
– Onda, kako se vi poznajete? – rekla je Mina, gledajući uokolo trepćući. – Stalno govorim Ashu da bih voljela bolje upoznati njegove prijatelje.
– Kako se mi znamo? – upitala sam Ashtona.
– Eto tako, rekao je sa smiješkom. – Sa scene, znaš.
– Da, rekla sam. – Scena.
– Hej, možda bismo mogli svi zajedno izaći jednom, rekla je Mina. Cura nije imala blagog pojma.
– Ne bi li to bilo zabavno? – rekla je Kiki. – Ashtone, stvarno bi to trebao srediti. Idemo, Ben, vrijeme je za toalet.
Ispričala sam se.
Kad smo ušle u toalet, zaključala sam vrata, nagnula se nad umivaonik i pokušala sabrati. Kiki je sjela na WC školjku i rekla: – Jesi li dobro?
– Aha, totalno dobro. – Dala sam si posla i počela popravljati šmiku koju nije trebalo popraviti. – Sad barem znamo zašto je izbjegavao moje pozive.
– Trebao ti je reći.
– Ne, ja sam prekinula stvar. U redu je. Mislim, uvijek smo govorili da je to neobavezno.
– Pa, počela je piškiti, – mislim da je važno imati na umu da Ashton nije bio pravi tip za tebe. Možda je pravi za ovu sa šiljatom facom, ali nije za tebe.
– Aha, promrmljala sam. – Osim što se čini da nitko nije pravi tip za mene.
– Ma daj. To nije istina. Ovo ništa ne znači! On ti ništa ne predstavlja, dušo. – Povukla je vodu i pridružila mi se za umivaonikom.
– Moraš li i ti? – upitala je.
Odmahnula sam glavom. – Prošla me potreba.
Spustila sam ruž i okrenula se prema njoj. – Misliš li da Max ide na spojeve?
– Max? – Odmahnula je rukom, kao, bah. – Mislim, koga briga? Čak i ako ide, to nikamo ne vodi. Taj tip nije sposoban za vezu – ti to znaš bolje od ikoga.
– Da, valjda... Ne mogu vjerovati daje Ashton rekao da me zna sa scene.
– To je bilo totalno ludo. I usput, ona uopće nije tako slatka.
– Kiki, uzrujana sam, ali ne moraš lagati. Totalno je slatka.
– Meni je odurna. Izgled joj je totalno predvidljiv, a faca joj ide ovako, izbuljila je oči i usisala obraze. – Ona je slabić. Žalim. Ali izgleda kao reklama za dijetni shake.
– Umrijet ću sama, zar ne?
– Daj se razvedri. Svi umiremo sami, rekla je Kiki otvarajući mi vrata. – Težak dio je živjeti sam.

POGLAVLJE
13
Znak ispred hotela The Standard na Sunsetu visio je naopačke. Audrey je željela saznati zašto. Rekla sam joj da mislim kako bi to trebalo na sladak način natuknuti da postavljaju novi standard. Pogledala me, kao, ha?
Čitavu večer Audrey se žalila (hvalila) u vezi sa svojim vjenčanjem. Kako je strašno smršavjela i ne razumije zašto – vježbala je samo četiri puta u tjednu. Kako je u frci bi li djeveruše trebale imati tulipane ili gerbere. Kako su Jamie i ona dobili više da-ova od ne-ova pa sad moraju totalno promijeniti raspored sjedenja. O, i još uvijek sam se trebala izjasniti dolazim li na svadbu s pratiteljem – bilo bi neukusno da na kartici pokraj mog mjesta piše GOST.
U samoobrani sam ubacila osobnost u višu brzinu. Nosila sam dekonstruiranu suknju marke Imitation of Christ, nadajući se da će sirovi šavovi i viseće niti izbaciti Audrey iz ravnoteže. Putem do hotela sam se hvalila da me Finlay pozvao na koncert
u Škotskoj koji je producirao za MTV. – Vjerojatno ću upoznati Thoma Yorkea, rekla sam.
– Koga?
– Tipa iz Radioheada.
U njezinim očima nije bilo prepoznavanja.
Naravno, nisam spomenula to da zapravo ne znam želim li ići.
Kad smo ušle u predvorje, Audrey je iznenađeno raširila oči. – Zaboga, jesu li pravi? – Ostala je zuriti u dvoje manekena koji su visjeli u prevelikom akvariju iznad pulta recepcije. Tip s usnama veličine košarkaške lopte sjedio je po indijanski i čitao Wallpaper dok mu je cura sa si-sama veličine naprstka spavala u krilu.
– Moš' se kladit' da jesu, rekla sam. – Ne mogu stavljati ljude u akvarij. – To nisu ljudi. To su manekeni.
Došle smo do razine s bazenom i moje visoke pete su zadovoljno potonule u umjetnu travu. Za promjenu, Audrey je bila u mojoj domeni. Nije bilo Marthinih detalja koji bi ublažili učinak bjeline zidova kao iz ludnice. Ništa od crepe de chine da se umekšaju čelični stolci za minimalističkim barom. U mom svijetu se estetika puca u venu. Također se činilo da će parti biti dobar.
– Colline! – Mahnula sam. Skutrio se na rubu bijele fotelje na rasklapanje, a nosio je majicu na kojoj je pisalo STAR FUCKER.
– Drage moje. – Zračno me je poljubio u oba obraza. – Vidiš li ti ovaj parti? Čuo sam da se u košari s radovima nalazi brdo proizvoda iz Kiehl'sa.
– Urbani mit o košari s darovima, rekla sam. – Ista je glasina kružila na partiju povodom izdanja albuma kod Argyla prije par tjedana.
– Rekla mi je to Tara Reid, otpuhnuo je.
– Naravno da je. Collin, ovo je moja sestra, Audrey. Audrey, ovo je Collin. Nitko ne zna kako zarađuje za život.
– Ja sam stilist za slavne. Dizajner. Pisac. Standardni multi-talent, rekao je, mjerkajući Audreynu odjeću. Vidjela sam da se malo trznula pod njegovim pogledom i osjetila neočekivanu želju da je zaštitim.
– Collin, vidi, rekla sam. – Eno Jasona Biggsa.
– Moje Bože, zar je čitava postava Američke pite ovdje? – rekao je, okrećući se. – Moram ići – Jason mi je frend.
– Naravno da je, rekla sam. Collin mi je pokazao srednji prst i otišao.
– Piće? – upitala sam Audrey. – Okej.
Putem do bara lupnula me po ramenu. – Vidi, šapnula je. – Mislim da sam vidjela Chandru Mclnerev.
– Gdje?
– Eno tamo. – Audrey je pokazala prema sagu od bijelog medvjeda u predvorju gdje se skupina ljudi rasprostrla po podu pijući koktele.
– Okej, prvo ćemo nabaviti piće.
– Chardonnav, molim, rekla je Audrey šankerici, curi neo-dredivih godina koja je nosila ogrlicu sa šiljcima, bijelu majicu, pripijenu suknju i crne vojničke čizme. Dobacila je Audrey pog-led od kojeg se možete sasušiti.
– Ne poslužuju ovdje Chardonnav, barem ne besplatno, šapnula sam joj. – Dva.
Sankerica je gurnula dvije Johnnv Walker margarite prema nama. Dala sam jednu Audrey i oklijevajući je srknula malo. – Fuj, ovo je odvratno, rekla je.
UMIJEĆE RATOVANJA
Planirajte zabavu kao holivudski producent, od sastavljanja popisa gostiju do spremanja predjela
NAPISALA BENJAMINA FRANKLIN

U Hollywoodu se vrijednost osobe ne mjeri samo prema njezinoj poslovnoj tituli. Za postizanje vrhunca moći potrebno je prirediti savršenu zabavu, a isplanirati je mora publicist koji će osigurati da na koktel parti ili proslavu rođendana dolaze pravi ljudi, a krivi guraju glavu u pećnicu i pale plin jer se njihova pozivnica – zagubila u pošti. – Ne možemo si svi priuštiti takvu ekstravaganciju, ali samo zato što ne možete platiti nekog publicista, to ne znači da ne možete razmišljati kao oni.
Dobra zabava, što će vam reći svaki publicist, počinje sastavljanjem popisa. U studijima profesionalci imaju zvijezde u bazi podataka gdje su rangirani u A, B ili C kategoriju. Na primjer, glumica u slabo gledanoj humorističnoj seriji je C. Drew Barrymore je A. Vi trebate učiniti isto. Dajte potencijalnim gostima abecednu vrijednost. Priznajte, vi jeste plitki. Ali samo zato što nemate dubinu, to nije razlog da ne poboljšate svoj društveni status! Na vašoj A-listi trebaju biti: cool prijatelji, seksi tipovi i – tajne slavne osobe – koje bi se isplatilo bolje upoznati. (Ne glumci, budalice, nego vlasnici restorana, instruktori joge, crtači grafita i promotori klubova!) Na B-listi su oni koji mogu proći za silu, a na C-listi su oni koje biste radije ubili nego vidjeli na svojoj zabavi. Sad,

ČETA C-LISTAŠA
NIKAD NE SMIJE
ZAKORAČITI NA VAŠ
CRVENI TEPIH...

trik kojim se koriste publicisti je pozivanje B-liste tek nakon što su oni s A-liste odbili. Ako morate popunjavati zabavu s previše onih s C-liste, otkažite je. Četa C-listaša nikad ne smije zakoračiti na vaš crveni tepih.
Sljedeće, razmislite o temi. Nešto maštovito – kazalište u kući (za koje svatko pripremi neku izvedbu) ili večer umjetničke radionice su dobre ideje. Izbjegavajte trendove: druženje uz martini je previše u stilu dvijetisućite. Ako ne znate što biste, odaberite klasiku – šampanjac, kristal, znate već sve. Nećete biti kreativni, ali bit ćete otmjeni.
Nakon što ste odabrali temu, pazite da zabava bude dosljedna istoj. Kazalište u kući traži kokice prelivene pravim maslacem i čokoladne grožđice iz Dean & Deluca. Umjetnička radionica ide uz sendviče s gurmanskim maslacem od kikirikija i bananama i svježe pečenim kolačićima posluženima u dizajnerskim kutijama za ručak.
Kad se sve poklopi kako treba, uživat ćete u povlasticama statusa društvene dive. Pozivi će pljuštati, dobivat ćete promaknuća koja zaslužujete i muškarci će vam se bacati pod noge. I imajte ovo na umu: ako imate hrabrosti iskoristiti svoj rođendan za podizanje društvenog utjecaja, čeka vas svjetla budućnost u Hollywoodu.
Činilo se da Njezina Visost ne želi besplatno piće. Pokušala sam joj objasniti koncept sponzora partija dok je ona pila sitnim, brzim, trzajućim gutljajima koji su mi već počeli ići na živce.
Kako smo se približavali Chandri, osjetila sam Audreynu napetost. – Mislim da ne bismo odmah trebale tražiti autogram, zar ne? – rekla je. Zatim nas je Chandra spazila i u skoku ustala, od čega je Audrey zamalo iskočila iz kože.
– Gdje si ti dosad, jebote? – rekla je Chandra hvatajući me u medvjeđi zagrljaj.
– Šta ima, McC? – Brija, mala, brija.
– Chandra, ovo je moja sestra, Audrey. Audrey, Chandra Mclnernev.
– Vi se znate, rekla je Audrey. Mislila sam da će biti uzbuđena što je upoznala filmsku zvijezdu, ali umjesto toga je pokazala na svoju čašu i rekla: – Odmah se vraćam.
– Već si popila svoje? – rekla sam. – Okej, dobro. Vidimo se za sekundu.
Chandra je pogurnula Kate-oa tako da mogu sjesti pokraj nje (nisam odoljela a da ne pomislim, haha, kujo) i nastavila urlajući na mene kako je sretna što sam napokon izbacila Maxa – ili kako ga je Chandra zvala, – onog jebenog niškoristi – iz svog života. Zatim je prešla na priču o tome kako je uvjerena da joj osobna pomoćnica ubacuje LSD u flaširanu vodu u sklopu urote o atentatu.
– Ne znam, Chandra, rekla sam. Pokušala sam ne izgledati nevjernički. – Mislim da je prilično teško ubiti nekog tripom.
– Reci to Charlesu jebenom Mansonu, rekla je.
Ali prije nego što se stvarno zalaufala, Chandra je usmjerila svoju agresiju na konobaricu koja je zaboravila da je naručila rolade s tofuom umjesto s piletinom. Nije da ih je Chandra namje-ravala pojesti. – Naručila sam to za svoje prijatelje, rekla je Chandra mahnuvši prema skupini oko sebe koja se već bacila na klopu, – a mi ne jedemo meso jer sam ja vegetarijanka.
– Žao mi je, rekla je konobarica, – sve rolade se spremaju unaprijed. Ne mogu izvaditi piletinu...
– Živo mi se jebe kad rade rolade, Chandra joj je upala u riječ, gledajući nas u stilu Vidite li vi ovu kokoš? – Važno mi je što ljudi koje volim trpaju u svoja jebena tijela, okej?
Konobarica se usplahirila, posegnula prema pladnju s rola-dama i zatim se uspravila jer ih je pola već nestalo, ne znajući što bi dalje. Krantz, koji je kao i obično bio do nogu Chandri, krenuo je primiriti stvari. Ali, možda jer je primijetila da se skuplja gomila, Chandra je ustala i unijela se konobarici u lice, počela je ubadati prstom u prsa i urlati: – Hoćeš šoru, jebena kujo? Ha? Hoćeš šoru?
Konobarica je, izbezumljena od straha, ispustila pladanj s piletinom i Johnny Walker margarite su se prolile po Chandrinim Sigerson Morrison cipelama. To je bilo to. Chandra je zgrabila konobaricu za kosu i onako vrišteću je počela natezati – bacakajući je lijevo desno. Odjednom se sve pretvorilo u kovitlac perača posuda, šefa sale, fotografa, Krantza – koji se hrvao s fotografima – i Collina koji je dojurio podvikujući – Sredi je McC. Sredi je! – Chandra je vrištala: – Jebeno ću te smaknuti, droljo! Smaknut ću te! – U strahu da bih mogla pokupiti neki udarac, pobjegla sam u stranu odakle sam mogla sa sigurne udaljenosti promatrati spektakl. Ali kad sam svrgnula pogled s užasa od Chandre koja je pokušavala ugristi konobaričin zatiljak, kako bih obrisala margaritu s haljine prije nego što ostavi mrlju, shvatila sam da Audrey nigdje nema. Kamo je nestala?
Pregledala sam predvorje. Ništa. Kod bazena? Ne, nije ni tamo. Bar? Hm. Chandra je gazila konobaričino stopalo na zabavan – i vjerojatno učinkovit – način dok ju je perač posuda pokušavao otrgnuti, ali ja sam već bila zabrinuta. Otišla sam do ulaza da vidim je li Audrey možda vani, ali Audrey bi radije pila Sanitar nego udahnula dim, tako da me nije iznenadilo što se ne povlači po Sunsetu s protjeranim ovisnicima o nikotinu. I ja sam željela popušiti jednu, ali nisam željela ostaviti Audrey unutra samu s Chandrom izvan kontrole i Collinom u huškačkom raspoloženju.
Napokon sam je našla s druge strane bazena s nekim tipom koji mi je bilo blago poznat – pomislila sam da je to možda konobar koji me neki dan posluživao u Ammu, ali to mi se nije činilo vjerojatnim. I, čekaj malo, zašto bi Audrey koketirala s mojim konobarom? Ona se smjestila na sjedalicu, a on se počeo naginjati prema njoj dok mu je crna kosa upadala u oči. Zatim se nasmijala nečemu što je rekao i zabacila glavu, kao da želi reći ti si tako zabavan).
– Bok, rekla sam stajući pokraj njih.
– O. Bok, rekla je i oboje su se počeli smijati kao da sam ja poanta neke njihove interne šale.
Okrenula sam se tipu. – A tko si ti? – Jeff.
Jeff? Pogledala sam Audrey.
– Jeff je bio u onoj reklami za Gap, rekla je izgledajući iznimno zadovoljno.
Rekla sam: – Aha.
– Da donesem piće? – upitao je Jeff ustajući. Ona je kimnula i on je prošao pokraj mene – bez pitanja želim li ja nešto – i ležerno se odšetao s cerekom. Činilo mi se daje popila barem još jednu margaritu, ako ne i dvije, otkako sam je posljednji put vidjela.
– Audrey? – rekla sam. – Koji to kurac radiš?
Pogledala me i izbacila bradu. – Kakav ti je to kurčev ton?
Iznenadilo me što je upotrijebila K-riječ. Nikad nije rabila K-riječ.
Nisam mogla pustiti da budem nadmašena pa sam rekla: – Koji kurac radiš s tipom koji je vikao Mambo! na TV-u?
Ustala je. – Koji kurac ti pitaš koji kurac ja radim kad si ti ta koja je stalno jebeno glamurozna i nitko se ne može zabavljati pokraj tebe? – I onda se strovalila natrag na sjedalicu.
– Popij još jednu, Audrey.
Otresla me pokretom ruke. – Ben, dobro se zabavljam. Je li to u redu?
Aha, tako znači. Rekla sam joj da ako se želi – zabavljati – s nekim strancem/ljigom, meni to ne smeta. – Izvoli – koketiraj s Mambo tipom, rekla sam. – A kad dođeš k sebi? Možda ću biti dovoljno ljubazna da te odvezem kući.
Okrenula sam se na peti i odjurila, odlučna da nađem drugog sugovornika. Prije nego što sam prošla kroz staklena klizna vrata vidjela sam Audrey kako ispija još jedno piće i naslanja glavu na Jeffova prsa jer se jako smijala.
Zgrabila sam još jednu viski margaritu i sjela za šank dureći se. Nisam mogla vjerovati da sam pažljivo pospremila stan samo da bi Aud mogla doći i preoteti moj parti. Osim toga, mislila sam, ona je trebala biti potpora meni dok ja koketiram s novim tipovima. Osvrnula sam se preko ramena i – što je sad to? – ona se sad ljubila s Mambo tipom. Bilo je to stvarno nevjerojatno.
Ne, odlučila sam. Ovo je previše. Moram se vratiti onamo i zabiti joj malo zdravog razuma u glavu. Ja sam bila luda sestra koja je hodala s mlađim tipovima i spavala sa zaposlenicima MTV-ja. Ona mora glumiti stabilnu sestru koja se udaje -s golemim prstenom koji mi se stalno nabija na nos. Zgrabila sam ljepljivu čašu i krenula preko predvorja – opet – kad su se dvije stvari dogodile istodobno.
Prvo, ugledala sam Jamieja kako ide prema bazenu u blijedo plavoj Polo majici i okreće glavu lijevo-desno kao svjetionik. Odmah sam shvatila da mu je partijanerica očito javila gdje smo ako bi nam se želio pridružiti. Očito je zaboravila na to. Trebamo provesti malo vremena kao sestre. Baš.
Drugo, Max. Koji ide ravno prema meni.
Skamenila sam se na mjestu, ne znajući što bih trebala. Pobjeći desno i spasiti Audreyn iritantni brak? Ili ostati na mjestu i razgovarati s Maxom prvi put nakon nekoliko mjeseci? Bilo je neodlučno. Pogledala sam natrag prema bazenu – čekaj, Audrey je nestala- Jamie je nestao. Čak je i Mambo tip nestao.
Mmmmm... Možda je sestrina katastrofa izbjegnuta i bez moje pomoći. Ili se svi zajedno tuku u grmlju. U svakom slučaju, odlučila sam da imam minutu vremena. Samo superkratku minutu prije nego što provjerim gdje mi je sestra. To. Max me još nije opazio, na zabavi je bila gužva, ali uskoro će. Izgledao je... jako dobro. Kosa mu je bila duža – slično kao kod Johna Lennona nakon što su se Beatlesi razišli. Maknula sam kosu s lica i stajala mirno pokušavajući ne izgledati kao da ga čekam.
A on se približio.
I još bliže.
Ugledat će me svake sekunde.
Oči su mu bljesnule u mom smjeru.
Pomislila sam, To je to, i pokušala smisliti prvu rečenicu – možda nešto šarmantno/opušteno/smiješno – a zatim je on prošao pokraj mene.
– KOJI JE TO KURAC BIO?
– Molim? – bila sam omamljena do totalne paralize. Max je upravo kroz dvostruka vrata izašao na ulicu.
– E CHANDRA MCINERNEY JE UPRAVO POPIZDILA TAMO TO JE FANTASTIČNO SVI ĆE OBJAVITI OVE SLIKE ŠTO MISLIŠ HOĆE LI ME INTERVJUIRATI ZA PEOPLE ILI INSTYLE MOJ
BOŽE JA ĆU BITI NOVA LIZIE GRUBMAN ALI OVAJ PUT JE FILMSKA ZVIJEZDA PROLUPALA A JA SAM JUNAČKA PRODUCENTICA KOJA JE SPASILA STVAR!
Bila je to Steph, izvan sebe od ushita. Chandrina javna detonacija na njezinoj zabavi je bila pravi plijen. Ali bila sam previše zauzeta virkanjem preko njezina ramena da bih se mogla veseliti. Gledala sam kako je Max predao svoj papirić i kad mu je auto stigao, ušao je u njega. Zastao je na trenutak i ja sam nerazumno pomislila da se možda predomišlja i da će dojuriti natrag unutra kako bi me pronašao. Ali onda je upalio motor i odvezao se. Koliko sam vidjela, nije se osvrnuo. Nijednom. Ali znala sam da me vidio. Vidjela sam ga da me vidio.
– Steph, oprosti, ali moram u toalet.
Otišla/otrčala sam do najbližeg i zaključala se u kabinu, sjela na školjku i obgrlila koljena. Kao da me netko fizički udario. Čvrsto sam zatvorila oči pokušavajući zadržati čudne jecajuće zvukove koji su navirali. Kod umivaonika su bile dvije cure koje su glasno razgovarale dok su popravljale šminku, a ja sam željela doživjeti raspad u miru.
– Jesi li vidjela – mislim, bilo je tako... – rekla je jedna.
– Nevjerojatno. Totalno jebeno nevjerojatno... – rekla je druga.
– Sredila je konobaricu i dva perača posuda.
– Ona je tako s ulice...
– Prava...
– Obožavam njezine filmove...
– I ja!
Za kraj sam ih čula kako uzdižu Chandru u nebesa odlazeći niz mramorni hodnik prema predvorju, nadajući se da će je još jedanput ugledati. Bila sam sigurna da ju je Krantz do sada već odvukao i sada u limuzini govori Chandri da je konobarica to zaslužila.
Zadržala sam dah. Željela sam biti sigurna da nema nikog drugog u toaletu. Nakon što je prošlo više od 10 sekundi bez zvuka, šmrcnula sam. Zatim sam ispuhala nos. Pa sam opet šmrcnula.
Ali onda mi se učinilo da čujem šmrcanje.
Šmrcnula sam.
Smrc.
Je li to jeka mog šmrcanja, pomislila sam, ili još netko šmrca ovdje?
Šmrcnula sam.
Šmrc.
– Tko je tu? – upitala sam.
Nema odgovora.
Zato sam čekala, potpuno tiha, umirući od želje da šmrcnem ali si nisam dopustila, i onda, Šmrc.
– Tko je to?
Glasić je odgovorio: – Nitko.
Nevjerojatno.
– Audrey, jesi li to ti?
– Ne.
Odlično. Pogledala sam prema stropu i uzdahnula. Morala je biti ovdje, zar ne?
– Audrey, to sam ja, Ben.
Šmrc, šmrc. Prema zvuku, bila je tri-četiri kabine od mene.
– Oh, rekla je. – Super.
– Čekaj, jesi li okej? – Dobro sam.
Zaglušujuća jeka zvuka ispuhavanja nosa odzvanjala je praznom prostorijom.
– Našao te, zar ne? – rekla sam.
Tišina. Čitala sam grafite u kabini da si prikratim vrijeme. Ravno pred mojim licem netko je napisao GROZNA SI. Prostorija je tako sve pojačavala da sam čula Audreyno disanje pa sam znala da je još tamo. Zrak je bio oštar zbog dezinfekcijskih sredstava i klima-uredaja. Glava me boljela. Nakon nekog vremena njezin se glas nježno odbio od pločica.
– Vjerojatno je već na putu natrag u San Francisco, rekla je. – O, Audrey, gdje ti je bila pamet?
– Ne znam. Samo sam... Zabavljala sam se. Jednom za promjenu.
– Ma daj. Ti se stalno zabavljaš.
– Da, baš. – Ponovno je ispuhala nos. – Ne kao ti. Sa svojim fantastičnim poslom. Svojim fantastičnim prijateljima... – Malo se nasmijala. – Očito im se gadi to što nosim. Čak se i meni gadi to što nosim... Jebi ga. Možda je brak samo nešto što moraš odraditi.
– Šališ se? – nisam mogla vjerovati to što čujem. – Moji prijatelji su psihopati.
– Nisu.
– Da, jesu. je spavala s pola osoblja u Whole Foodsu. Chandra je nasilna, totalni hipohondar i misli da joj je pomoćnica ucijenila glavu. Onaj Collin je profesionalni ulizica. Uza sve to, upravo sam vidjela Maxa vani i totalno me otpilio. Nije čak ni primijetio da postojim. Vjeruj mi, ne želiš moj život.
– Možda, rekla je. Odahnula sam. Ali zatim je rekla: – Možda i želim.
Odjednom, neobjašnjivo, bacila sam se u obranu njezinih tradicionalnih odluka, njezina zaručnika komandosa... – Audrey, luda si! – rekla sam. – Jamie te voli. Dao ti ]e prsten. Može se vezati. Imaš li ti pojma koliko je TEŠKO NAĆI IOLE PRISTOJNOG TIPA KOJI JE SPREMAN VEZATI SE?
Preklinjala sam je da mu kaže kako sam je ja napila. Da sam je ostavila samu pa ju je napao odvratni pijani glumac iz reklama.
– Okrivi mene, rekla sam. – Svi će ti vjerovati ako okriviš mene.
– Ben, smiri se, prekinula me. – Nije da se ovo događa tebi. – Zatim je rekla: – Misliš li da ti i ja više nemamo ništa zajedničko?
Razmislila sam o tome na trenutak petljajući s rolom toaletnog papira. – Pa, obje smo ovdje i u isto vrijeme plačemo zbog uništenih veza, rekla sam.
– Dobra primjedba.
– I vjerojatno bi nam dobro došlo piće.
– Istina. Ali možemo li otići nekamo gdje imaju bijelo vino? Volim bijelo vino.
– Naravno.
– I Ben?
– Što je?
– Mogu li posuditi tvoje sjajilo?
– Ovo koje sad imam?
– Sviđa mi se.
Rekla sam, naravno.
Kad je Audrey bila mala, provaljivala je u moju sobu i njuškala po mojoj šminki, isprobavala moju odjeću, grebala moje omiljene ploče. Mrzila sam to. Preklinjala sam mamu da ugradi zasun na vrata moje sobe. Odbila je, pa sam na vratima sobe objesila znak na kojem je pisalo ULAZ NIJE DOPUŠTEN BEZ IZRIČITOG DOPUŠTENJA UPRAVE! Dok sam prekapala torbu u potrazi za sjajilom, sinulo mi je da možda nije znak prekinuo Audreyne provale nego samo činjenica da sam ga uopće postavila.
Uzela sam maramicu i prislonila je pod oči, provjeravajući hoće li se zaprljati maškarom, i zatim ustala, popravljajući haljinu. Aud je izašla iz kabine radeći istu stvar. Dodala sam joj tubu sjajila. Bila je gotovo prazna, ali bilo je dosta za još jedan namaz.
– Znaš što, Audrey? – rekla sam stavljajući ruku oko njezinih ramena. – Ovo će vjerojatno izgledati jako dobro na tebi.
– Jesi li ti potpuno luda?
Ispalo je da Audrey nije morala okriviti mene. To se dogodilo samo od sebe i Majka je vikala otkako je nazvala u 9 ujutro, puno ranije od predviđenog vremena za ustajanje.
– Ali nisam ja kriva! – rekla sam kad je zastala da udahne. – Ona je htjela razgovarati s Mambo tipom. I onda je ona odlučila poljubiti Mambo tipa. Pokušala sam je odgovoriti. Rekla sam joj, Audrey, ne možeš samo tako...
Prekinula me je. – Valjda će tvoja sestra naučiti na teži način. Morat će naučiti, baš kao i ja, da se može tulumariti tijekom dvadesetih, ali nikad ne možeš vratiti godine potrošene na muškarce, cugu i jeftin seks.
– Da, pa, to meni ne zvuči kao potrošene godine, Mama. Nekoć si se slagala sa mnom u tome.
– Ne želim razgovarati o tome. – Zašto si me onda nazvala? – Ne sjećam se. – Spustila je slušalicu.
Čak ni moj tata, gospodin Slobodni-smo-biti-ono-što-jesmo, nije bio oduševljen. Poslao je e-mail s Kostarike u kojem su bile samo četiri riječi: – Baš lijepo. Aloha, Tata.
Audrey je dizala jednu frku za drugom nakon partija. Prvo je odletjela natrag u San Francisco i rekla Jamieju da treba vremena za razmišljanje. Zatim se spakirala i otišla posjetiti prijateljicu s faksa koja je živjela u New Yorku i navodno imala super posao istraživanja proizvoda za Urban Outfitters. Njezino vjenčanje, za koje Audrey nije precizno rekla je li još valjano ili je otkazano, bilo je udaljeno točno šest tjedana. Ne baš puno vremena za ponovno sjedinjavanje sretnog para. Da ne spominjemo to da će, ako se ne pomire u roku od dva tjedna, Majka izgubiti polog za crkvu. Prijetila je da će mene tužiti za naknadu troškova, plus emocionalnu štetu. Govorila sam si da se samo šali.
Telefon je zvonio kao lud čitavo jutro – toliko često da nisam imala priliku ni izaći iz pidžame. Sljedeći poziv bio je od Audrey i pripremila sam se za još jednu tiradu – vjerojatno je požalila sve što je učinila i tražila je žrtveno janje.
– Možeš li vjerovati da sam na Manhattanu! – uskliknula je. – Nisam nikad dosad nekamo otišla sama. Sharon ima super stan u četvrti Chelson—
– Chelsea.
– Što god! I kaže da će me upoznati sa slatkim dečkima s kojima mogu koketirati koliko me god volja!
Ispucala sam zadnji argument. – A što će Jamie raditi dok se ti kurvaš u Chelsonu?
– Ne kurvam se. Radim ono što ti radiš i sviđa mi se. – Čula sam zveckaj čaše.
– Ti to piješ? – pitala sam. U New Yorku je bilo tek pola jedan.
– Kivi martini, zašto pitaš? – rekla je. – Gle, želim samo malo izlaziti, raditi što hoću, ne misliti na posljedice. Ti bi to trebala razumjeti.
Zapalila sam cigaretu. Zahvaljujući godinama izlazaka, jedina konstantna stvar u mom životu bila je ovisnost o nikotinu. A sad sam stvorila ovo čudovište.
– Onda, što je bilo s Maxom? – upitala je Audrey. Bilo je to vjerojatno prvo pitanje u posljednjih nekoliko koje nije ni na koji način zazvučalo neprijateljski.
– Ništa, rekla sam, vrteći glaVom. Gotovo sam počela uljepšavati stvari, ali onda sam odlučila pustiti da činjenice govore same za sebe. – Sigurna sam da me vidio na zabavi, ali nije nazvao da objasni zašto se onako ponio.
– Razočarana si.
– Da, izgleda da jesam.
– Pomislila si da se predomislio.
– Mislila sam da će shvatiti da duboko u sebi želi iste stvari koje sam ja željela. – Uzdahnula sam. – Mislim, bila sam sretna. Nije mi trebala ozbiljna veza, samo sam željela znati na čemu sam.
Audrey je zastala. Zatim je rekla: – Znaš, nisam prije ništa htjela reći jer nisam znala kako ćeš to primiti, ali ponekad da bi dobio nešto što stvarno želiš, moraš prvo sebi priznati što je to.
– Što želiš reći?
– Želim reći da mislim da si trebala preskočiti svo manevriranje i glasno Maxu reći da želiš vezu. Da želiš biti njegova cura, da želiš njegovu ljubav i pažnju – cijeli paket – i da je rekao da on ne želi to isto, barem bi bila u stanju nastaviti sa svojim životom.
– Dakle. – Šokirala me ta iznenadna mudrost – pogotovo od Audrey, od svih živih. Nisam znala što bih rekla. Zato sam se napokon nasmijala i rekla: – Puno hvala, gospodo Budući-Republikanci-Amerike.
I ona se nasmijala i rekla da mora ići – poslije se nalazila se s – prijateljima – na cugi u baru Bungalow 8 i htjela je prije toga otići u SoHo kupiti neku glamuroznu odjeću.
Povrh svega toga došao je Finn koji je posljednjih tjedan dana zvao par puta na dan i ostavljao grozne poruke tipa: – Be-e-en\ Pođi u Škotsku sa mnom! Odlazim za četiri dana -još se stigneš spakirati! Cijela zemlja te čeka! Reci da hoćeš, Be-e-e...
Zapravo, vjerojatno je to opet on zvao. Još nisam znala želim li ići – predomišljala sam se o tome svakih pet minuta. Ako budem išla, trebala bih prvo pripremiti nekoliko ideja za Kiki. U posljednje vrijeme mi je smišljanje članaka bilo gore od depilacije bikini zone u kućnoj radinosti. Naravno, mogla sam predložiti – Što učiniti nakon što slučajno uništite sestri život. – Ili možda – Ići ili ostati: ovisni manijak vas je pozvao na uzbudljiv vikend, što sad? – Ali nije mi se to činilo pravo.
– Isuse Kriste, rekla sam telefonu koji je opet zvonio. – Dolazim.
Skakutala sam medu najnovijim plijenom iz šopinga – koji je bio razasut po sobi, još u vrećicama – i nagazila Nakazu koji je spavao na malom osunčanom dijelu poda. Ugrizao me za gležanj. Jako.
– Finn, – rekla sam u slušalicu, – ako ćeš me stalno zvati, nikad neću završiti posao i onda sigurno neću moći ići s tobom. – Tko je Finn? – Halo?
Zrak. Ponestalo mi ga je. – Hej, rekao je. – Hej, rekla sam. – Hej, rekao je. Zatim: – Kako si?
Nisam mogla ništa izgovoriti.
– B, jesi li tamo?
– Tu sam. – Pokušala sam ubaciti nešto opuštenosti u glas. Max i ja tako dugo nismo razgovarali, mislila sam da bih barem trebala zvučati kao da sam okej. Iako nisam imala pojma jesam U zapravo okej.
– Onda, kako si?
– Dobro, rekla sam. – Jako dobro, zapravo. Sve je baš... dobro. Kako si ti?
– Dobro.
– To je dobro.
Dosta više s tim dobro. Čekala sam da kaže nešto drugo. Nije. I baš kao i prije, nisam mogla dopustiti prazan prostor. Morala sam ga ispuniti. Otvorila sam usta da ispunim prazninu.
Rekla sam: – Mislim da sam te vidjela na partiju prije neku večer.
– Stvarno? Gdje?
– U Standardu.
– On. Nisam te vidio.
– Prošao si pokraj mene.
– Aha. – Čula sam klik njegova upaljača, a zatim je izdahnuo. – Nisam te vidio.
Htjela sam reći, Okej, što onda hoćeš? Umjesto toga sam čekala da on preuzme vodstvo. Ali opet, nije rekao ništa.
– Max, jesi li želio razgovarati o nečemu?
– Zapravo, ima nekoliko stvari.
Zanimljivo, pomislila sam. Čekaj... sranje. – Na primjer?
– Pročitao sam tvoj članak u Fillyju. Onaj o mlađim muškarcima.
– Oh.
– I htio sam nazvati, duboko je udahnuo, – i reći ti da mi je žao što sam te povrijedio.
Eto ga. Istina. Sjela sam na kauč i pokušala odrediti kako se osjećam zbog toga što je rekao. Povrijedio me, naravno, ali najviše je boljelo to što sam odjednom shvatila da je čitavo vrijeme znao što radi i nije ništa učinio da prestane s tim. Sve moje glumatanje i opuštenost i planovi s prijateljima – vjerojatno je sve to pročitao, ali nikad nije želio razgovarati o tome. Nikad nisam imala izgleda. Grlo me je počelo zatezati. Nos je procurio. Oči su mi se napunile i zrake sunca koje su dopirale kroz prozor počele su izgledati vodeno. Pustila sam suze da poteku.
– I meni je žao što si me povrijedio, rekla sam. Glas mi je zvučao smiješno.
On je rekao: – Mislim da moramo razgovarati, B.
– O...
– O onome što se dogodilo. O nama.
Osjetila sam kako u meni navire nada. Nisam to željela – ali to se dogodilo.
– Ništa se nije dogodilo, rekla sam. – Prekinuo si sa mnom. – Bio je dobar osjećaj izgovoriti to.
Rekao je: – To nije u potpunosti istina. – Nije?
– Donijela si vreću punu darova koje sam ti dao, sjećaš se? Imao sam stresnu situaciju na poslu. Radila si velik pritisak na mene – znam da nisi namjerno... Gle, o tim stvarima želim raz-govarati s tobom.
– Ali malo sam zbunjena. Nismo se čuli mjesecima. – Svaki dan sam razmišljao o tome da te nazovem. – Nekoć bi to bilo dovoljno da me dobije natrag. Ali odjednom sam bila bijesna. To nije dovoljno, pomislila sam. Više ne. Rekla sam: – Ako si svaki dan razmišljao o tome da nazoveš, zašto nisi?
Max je malo šutio.
– Pa, rekao je, – kao, možda sam mislio da ne bi htjela razgovarati sa mnom.
– Nisam ti dala nikakav povod da to misliš. – Istina. Nisi. – Što onda?
– Gle. – Njegov je glas bio mekan. Strpljiv. Razuman. Mogla sam zatvoriti oči i vidjeti ga kako sjedi na krevetu i grize donju usnu, što je radio kad god bi intenzivno razmišljao o nečemu. – Mislim da ne bismo trebali pokušati popraviti naš odnos preko telefona, zar ne? Mislim, daj B, mislim da ne možemo.
Nisam ništa rekla.
– Okej, rekao je. – Imala si pravo. Bio sam sretan. Pa sam mislio, ako bi mi ti mogla dati prostor koji mi treba, onda bi moglo biti okej. Možda možemo sve srediti.
Zatim je rekao: – Kad te mogu vidjeti?
Osjećala sam se kao zaleđena i mogla sam vidjeti sve. Sve – i sa svih strana. Mogla sam vidjeti prašinu kako svjetluca u zrakama sunca i pleše po sobi. Mogla sam vidjeti sve boje poznate ljudskoj vrsti na koricama knjiga na policama u dnevnoj sobi. Moji CD-i – razbacani po stolu kao i obično – reflektirali su zrake i bacali duge na zidove blagovaonice. Također sam sve čula – Nakaza liže, liz, liz, liz, svoje šape. Vani su se zalupila vrata auta, zatim glasovi koji se smiju. Plač bebe. Nabijanje košarkaške lopte malo niže niz ulicu. Mogla sam namirisati da susjed kuha nešto pikantno – nešto s curryjem u prahu. Ispod toga, ispušne pare kamiona parkiranog pred zgradom. A ispod toga, miris cvijeća. Jer ispod svega, Los Angeles uvijek miriše po cvijeću. Vidjela sam i čula i mirisala sve i na jednu savršenu sekundu sve je u mojoj glavi bilo u savršenoj ravnoteži.